Prije otprilike devet, možda i deset godina zaredali su se u našem domu morbidni i prijeteći telefonski pozivi. Klinci su bili sasvim mali, a najgore je što je većina tih anonimnih poziva sadržavala prijetnje upravo njima. Što nam je ledilo krv u žilama, osoba koja bi u gluho doba noći sipala morbidne prijetnje našoj djeci spominjala je sasvim privatne, malo kome znane nadimke naše djece.
Poduzeli smo sve što smo mogli. (Zato i dandanas nema našeg telefonskog broja u imenicima.) Bezuspješno. Na sreću, baš pukim slučajem, jednom sam zadržao dah, ne spustio slušalicu, saslušao tiradu te pomaknute osobe i shvatio o kome se radi. Ironijom sudbine, ta se osoba fiksirala na mene zamjenjujući me u svom pomaknutom svijetu s nekim iz moje privatne i radne okoline. Mislio sam da će se time stvar lako rješiti.
Kako sam naivan bio.
Nesebičnim angažmanom mog tadašnjeg šefa došli smo do podataka da je riječ o duševno bolesnoj osobi. Došli smo, posredstvom policije, i do liječnika koji je vodio brigu o toj osobi. Liječnik nam je, svaka čast na profesionalnosti, ne ulazeći u detalje, objasnio da se zaista radi o duševnom bolesniku koji pod utjecajem svog oca s istom dijagnozom odbija primati terapiju. Liječnička služba je kontaktirala i policiju. Bezuspješno. Onda smo i moj šef i ja kontaktirali policiju. Objasnili sve okolnosti. Policija je bila ljubazna, susretljiva i nemoćna. Objasnili su nam da oni nemaju zakonskih ingerencija da djeluju. Sve razumiju, ali ne mogu ništa i nemaju pravo spomenutu osobu privesti k liječenju. Objasnili su mi, međutim, sve o kompliciranim procedurama koje bih morao slijediti pa da bi se eventualno nešto moglo poduzeti.
Srećom, tamo je bio policijski inspektor kojemu ipak to nije išlo u glavu. (Hvala mu.) Zainteresirao se za slučaj, čačkao dalje, otišao na informativni razgovor kod našeg zlostavljača. Epilog vjerojatno pogađate: ovaj se iznenada fokusirao na inspektora i počeo s prijetećim telefonskim pozivima i u njegov dom. Ako to niste pogodili, sljedeći korak vjerojatno hoćete. Instantno je naš zlostavljač bio neutraliziran i hospitaliziran.
Na sreću, to je bio kraj i našim mukama. Eto, što je sudbina: nit smo te muke svojim djelovanjem prouzročili, nit smo ih svojim zaslugama okončali. Kako god.
Danas je drugo vrijeme i zakoni su se vjerojatno promijenili. U kojem smjeru i u kojim detaljima, na znam točno. Ipak, teško ću povjerovati da se na nečiji telefonski poziv osoba pod sumnjom da je duševno bolesna može instantno, s lisicama na rukama, sprovesti u duševnu bolnicu. Nisam siguran da bih ja to uspio ishoditi, ni onda, a ni sada da mi se isto crno iskustvo ponovi i danas.
Meni, s mojim iskustvom, ovi nedavni događaji daju puno razloga za razmišljanje. Vi vidite za sebe. Možda nas naša razmišljanja dovedu i do mnogo tragičnijih zaključaka.
PS
Noćašnja pucnjava nema veze s ovim tekstom. Ako vi mislite da ima, ok. Ali može biti da noćašnja pucnjava nekakve veze ima s miljeom i svjetonazorom aktera. Utješno je da ćemo istinu doznati, kad tad.
Post je objavljen 10.04.2008. u 21:51 sati.