Marketing
Doček
Što je ovo danas doček?
Uklanjamo kontejnere, brišemo grafite, spuštamo rolete, zavarujemo šahtove. Aute parkiramo u Vrbovcu. Nema razlike između posjeta Svetog oca i Georgea W. Šahtovi se, nema majci, imaju zavariti. Rolete spuštamo – pa kako ćemo onda išta vidjeti? A gdje je tu prisan kontakt s građanima? Oduševljenje? Spontani izlazak građana na ulice? Pih.
Nekad, kad sam ja bio mali, doček je bio Doček. Mi pioniri bismo dobili papirnate zastavice da s njima mašemo postrojeni uz cestu u kojoj će proći limuzine s gostima. Klicali bismo drugu Titu i njegovom kolegi. Rekli su nam da vičemo Tito-Bembela i mi smo tako i činili. Oba navedena su nam odmahivali iz svojih automobila. Svi su bili sretni. (Dobro, jedino je onaj moj kolega s debelim naočalama kojeg ste upoznali na fotografiji uz Simcu, on je vikao Tito-Debela pa su ga poslije poslali na obavijesni razgovor kod direktora škole. Izvukao se pravdajući se da je, osim što slabo vidi i poprilično nagluh.)
A i spomenuti Bembela je došao sretan, među prijatelje. Nije onda bilo da samo svrati u prolazu na peron aerodroma pa da mu mi onda donosimo slike iz naših umjetničkih galerija u tu aerodromsku čekaonicu i podmećemo saksofon, ne bi li nam nešto odsvirao dok čeka da presjedne na drugi avion. Ma kakvi, Bembela se živahno interesirao za nas.
Pa i kad su samo drugovi i drugarice iz komiteta dolazili, doček je bio na nivou. Evo, na primjer, kako je izgledalo kad je drugarica Milka došla posjetiti moj mali grad.
Što kažete? E, kad bi danas neki malac obučen u narodnu nošnju poklonio Bushu buket i poljubac ... to bih ja računao kao doček. Ovako, neće Bushu ni fotografija ostati za uspomenu.
PS.
Nisam ja na fotografiji. Ali se moja zgrada vidi u pozadini.
Post je objavljen 04.04.2008. u 15:03 sati.