Prvomajska čestitka
|
Igra skrivača 5-10-15-20-25- ... 95-100! Tko se nije skrio, magarac je bio. Tko je iza pika, triput žmiri! Prvi nužan uvjet socijalizacije je bio da naučiš brojati „po pet do sto“. Nitko nije znao zašto se mora brojati baš tako, ali pravila su pravila i gotovo. Skrivača smo igrali zajedno s curicama. Tada još nismo znali da cure znaju da su superiornije. Pa smo ih nemilice „spašavali“. Ovako, sproljeća, skupilo bi nas se tucet do tucet i pol, svakog dana u sumrak. Između naših dviju zgrada u mom malom gradu lokalni industrijski gigant je zasadio bezbroj prirodnih hortikulturnih zaklona. Idealno za naš team building. To je bio život! Najljepše je što su svi igrali strastveno. Još smo bili premali za ironiju i ignoranciju. Jednom je neki kolega smislio vrlo pametan način da se sakrije. Milo dijete je otišlo kući po sendvič. Pa si je poslije vidio svoje. Triput za redom je žmirio po kazni i još je bio sretan s tako blagom disciplinskom mjerom. Osim toga, u školi su nas učili da smo mi zemlja ponosnih ljudi. Kako onda možeš dozvoliti da te spasi Marina s kečkama ili onaj plentravi Ilija. A još je k tome u igri bila i klauzula „zadnji spašava sve“: pik spas za mene i sve ostale! U kombinaciji s pogibeljnim pravilom „zadnji spašen žmiri“ ta nas je odredba pripremala za buduća velika djela. I tada, dobro se sjećam, znali smo kao nikad poslije ustati u zaštitu naših prava. Kad bi zabrinute mame sa svog prozora pozivale naše kolegice kući jer već je kasno i mrak i večera, stali bismo složno pod taj prozor: teta Nado, pustite Brankicu još deset minuta! Tu smo, pred kućom i svi su još vani! Teta Nadooou ... Školica Drugovi i drugarice, skinite rukavice, uzmite kredu i ncrtajte ... školicu. Ovako  ili ovako  Onda uzmeš zgodan kamenčić, tzv. piljak, pažljivo s njim gađaš zadano polje, pa skakućeš na jednoj nozi dok se ne dočepaš odmorišta. Igru školice smo naučili od kolegica. Isprva su nam dozvolile da igramo zajedno. Onda su nam zabranile da igramo zajedno. Prekasno, jer već smo se navukli. Na kraju, igrali smo u dvije lige na istom komadiću pločnika. Curice po svom, dečki po svojim, svaki dan sve zamršenijim pravilima. Davor je bio moj idol. Znao je doskočiti u zadano polje i u doskoku odbiti piljak baš točno odmjereno da završi u idućem polju. Imao je urođenu eleganciju i savršenu tehniku. Šteta da školica nikad nije postala olimpijski sport. Da je, Davor bi nam priskrbio koju medaljicu više. Sutradan kad bismo se vraćali iz škole, na pločniku su još uvijek stajala iscrtana polja s našim imenima u zauzetim kockicama. Vrlo dobar osjećaj: znali smo da je to naša zemlja. Pikulanje Nisu naši starci pojma imali da odgajaju hazardere. Kad smo započeli pikulati za stvarni ulog (naplativ u pikulama), kockarska strast je istog trena iz naših glava izbacila i curice i školice. Ništa nas nije moglo zaustaviti. Znate ono: vrijeme idealno, teren pogodan za igru, gledalaca oko 3.000 ... U našem slučaju sve suprotno: gledalaca nikad nije bilo, vrijeme – koga briga, a teren je bio idealan za igru po definiciji. Počeo sam s 12 pikula. Ne sjećam se otkud mi, valjda mi je kupio stari. Uspijevao sam držati grlo iznad vode održavajući svoje resurse negdje između 4 i 28. Moram vam reći da uopće nije lako igrati pod pritiskom kad izađeš u arenu sa samo 4 pikule u džepu i prijeti ti bankrot i sramota. Inače, bio sam dosta dobar, ali nekako pretjerano sklon hazardesrkim potezima. Dan danas vjerujem da bih, samo da sam imao psihologa i stručni tim iza sebe, bio kralj. Car nikako, jer Davor je i ovaj sport igrao, Ćirinim rječnikom rečeno, imperijalno. Dvije stvari još uvijek dobro pamtim. Prvo, tu je bio Crni s nakostriješenom crnom kosom, plamtećim crnim očima, nervoznim pokretima i ultimativnom bunker taktikom. Crni bi, kad bi došao na potez, rafalnim pogledima streljao uokolo, panično procjenjivao svaku moguću pogibelj, a onda grčevito opičio svoju pikulu usred nekog grma udaljenog barem 6 m. od gužve. Crni je pravilno procijenio da ga u tom grmu ni bog otac ne bi pogodio. Šteta da se Crni nije dao u nogometne trenere. Za njega bi Helenio Herrera bio mala beba. Drugo što pamtim iz pikulanja je kraj. Jednom nam je u posjet došao kum, moj stari me nešto stao hvaliti, prepričavao kumu kako me hvale u školi i sve to. Kum je bio malo ekscitiran, ustao bez riječi, skoknuo u obližnju trafiku i donio mi na poklon 100 (sto) pikula. Istog trena mi je puklo pred očima da je kraj. Moja hazarderska taktika je izgubila svoje moralno uporište i smisao. Pa kako da se sad rugam Crnom? Moja situacija sa 118 pikula u džepu je postala apsurdna i neizdrživa. Puno godina kasnije pokazivao sam svojim klincima neke trikove s pikulama na tepihu. Još sam dobar. Ali, što je to prema onom nenadmašnom osjećaju kad preciznim udarcem zvekneš protivničku pikulu, a poraženi protivnik promrlja neku zlovoljnu kletvu. Oduzimanje zemlje To je igra koja bi se najbolje mogla opisati kao ruralni monopoly. Obično bi igrala četiri igrača. Nađe se komad gole zemlje gdje je trava izgažena od nogometa i nacrta se kvadrat pa se podijeli ovako.  U svaku četvrtinu stane jedan igrač i to je njegov teritorij. Za igru je potrebna sigurna ruka, brze noge, izvjesna doza podlosti i neki komadić drveta, nekakav klipić. Igrač na potezu ima klipić u rukama i onda ga, najpodlije što može, ubaci u nečije polje. Tog trena svi osim vlasnika pogođenog polja stanu bježati, a moraju se smrznuti u mjestu čim onaj u čije polje je pao klipić dohvati taj klipić u ruke i zaurla stop! Sad taj s klipićem u ruci gađa istim tim klipićem nekog od izbjeglih protivnika. Pogodi li ga, oduzima mu zemlju. Ako promaši, njemu će zemlju oduzimati onaj koji je bio gađan. Kako se oduzima zemlja? Staneš u svoje polje i s onim mnogonamjenskim klipićem iscrtaš onoliki radijus protivničke zemlje koliki već možeš. Sve što si obuhvatio, tvoje je. Vrlo komplicirana igra. Trebaš biti brz, okretan, pametan i precizan. Otegotna okolnost: ako te gađaju još moraš biti i neustrašiv. I još nešto. Kad te gađaju, možda bi ti moglo pasti na pamet da se okreneš bokom prema strijelcu i tako smanjiš izloženu površinu. Kao Tangua u dvoboju s Old Shatterhandom. A to nećemo, zar ne? Nogomet Tu se nema ništa za reći osim što nam je nogomet bio sve. Igrali smo uvijek, u svim varijantama, na svakom terenu, po svakom vremenu. Do iznemoglosti i još dalje. I kad bi kišilo pa se ekipa ne bi skupila, Davor i ja bismo si pucali penale. U stvari, potpuno je besmisleno spominjati kišu. Igrali smo i po snijegu i po ledu i po žezi i po mraku i po haustorima. Pod kaznama i pod prijetnjama kazni. Ilegalno smo znali igrati čak i na travnjaku tvorničkog kluba našeg lokalnog industrijskog giganta. Igrali smo i kad smo znali prestrašne posljedice koje ćemo snositi kad nam lopta padne na haubu nekog parkiranog Wartburga ili Moskviča. Iz iskustva vam govorim, najgori su bili vlasnici Zastavinih vozila. Mislim da su oni tada bili kao neka automobilska aristokracija. Jednom smo igrali utakmicu u nastavcima do 100. Svaki dan isti timovi, na kraju dana se tekući rezultat zapisao u tekicu. Moja momčad je pobijedila rezultatom 100:97. Onda smo imali feštu. Otišli u dućan i kupili ESKU (to je bila preteča Cedevite koja se pakirala u malenim vrećicama a konzumirali smo je tako da smo narančasti prah lizali s dlanova) i Cocktu. Guze To je bila specifična igra dječaka iz pasivnih krajeva koja se danas više ne igra. A i da se igra, moralo bi se izmisliti novo ime pošto vi već pomišljate na najgore. Igra je imala ulogu dopunskog sporta i naslanjala se na nogomet. Povijesno gledano, na sličan način je nastala i košarka. Vidite, igra guze je naprosto imala manje sreće. Danas sportaši nakon utakmice idu na masažu i raznovrsna istezanja jer tako nalažu moderne metode. Mi smo sve to anticipirali, i vrlo točno smo znali da je ova igra idealna za oporavak duha i tijela nakon 6 sati nogometa. Igra guze je sezonski sport jer zahtijeva suho tlo. Idealni uvjeti za igru su travnjaci pod sjenovitim krošnjama. Svi igrači, osim jednoga, još onako vrući nakon nogometa, ugodno se zavale na travnjak, najbolje u kakvu hladovinu. Onaj jedan ima loptu i zadaća mu je pogoditi nekog od onih ugodno zavaljenih u hladovinu. Pogoditi je trebalo bilo koji dio tijela osim potkoljenica i glave. Ako bi netko bio pogođen, taj bi morao ustati i preuzeti ulogu strijelca. Sretni strijelac bi zauzeo njegovo mjesto. Ako sjediš na travi i meta si, imaš dva izbora. Ili se munjevito moraš izmaknuti ili možeš loptu spretno dočekati na glavu ili još bolje na nogu i napucati je negdje u bespuće. Tad bi onaj nesretnik od strijelca morao po loptu, a ti dotle čavrljaš s kolegama ugodno zavaljen u hladovini. Inače je igra izgledala dosta nedostojanstveno jer je obilovala neelegantnim pokretima i nespretnim pozama. Smio si se kretati dok sjediš, ali pravilo je bilo da u svakom trenutku moraš dodirivati zemlju nekim od „ranjivih“ dijelova tijela. Dakle, hodanje, trčanje i skakutanje na glavi nije bilo dozvoljeno. Ako si se htio pomaknuti morao si puzati na rukama (vrlo opasan položaj jer tada si laka meta) ili se valjati po zemlji kao prasac. Eto, malo čudan sport. Ali nezamjenjiv kad udari žega, a mama i tata nisu toga ljeta planirali odmor u radničkom odmaralištu na rivijeri. Graničar Ja mislim da je ovaj sport komunistički trademark. Nisam nikad čuo da su djeca na zapadu igrala graničara. A i cijela igra je negdje ispod počivala na komunističkim velikim riječima. Pojedinac u službi kolektiva. Kolektiv. Odgovornost. Požrtvovnost. Znate onaj trenutak kad graničar ulazi u igru nakon što su svi njegovi suigrači pogođeni. Neka posebna napetost u zraku, mješavina ponosa i odgovornosti jer sad je sudbina tvog tima u tvojim rukama. I sve te priče. A nikad izrečene. Uostalom, graničar je bio bitan dio programa iz fizičkog odgoja u školama, tzv fizkulture. Svejedno, mi smo voljeli igrati graničara. Kad bi nas to primilo, igralo se dan i noć. Najljepše je da smo opet igrali s curama. Sad smo već bili malo veći, pa smo znali pogoditi pravu mjeru u nadmetanju s kolegicama. Ja sam najviše volio biti u ekipi s Višnjom. Višnja je bila vrlo lijepa, vrlo energična, borbena, skoncentrirana i uvijek bi već u trećoj minuti igre imala rumene obraze. Ti rumeni obrazi su mi bili najbolji dio igre. I onaj pramen kose koji bi joj pao na oči kad bi ispucavala loptu. Stvarno mislim da ću na našem prvomajskom izletu zamoliti Ogija da opet organizira partiju graničara. I vama želim sretan Prvi maj. |
