Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

srijeda, 30.03.2005.

Mitološka bića

Pan – bog šuma i pastira (grč. Pan, lat. Pan)

Pan je sin nimfe Driope i boga Hermesa, a već kao beba rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat. Njegov izgled toliko je uplašio njegovu majku da ju je obuzeo dotada nezapamćen strah, pa se takav strah još i danas naziva 'panični strah'. Naime, nimfa Driopa, majka Panova, jednostavno je pobjegla 'glavom bez obzira' i ostavila malog Pana samog. No, otac Hermes ostao je 'hladne glave' i prihvatio sina takvog kakav je, te ga poveo sa sobom na Olimp. Na Olimpu bogovi su se toliko smijali i rugali Panovu izgledu da je nesretnik jednostavno pobjegao iz obilja i sigurnosti Olimpa u mračne i opasne arkadijske šume. Pan je skriven od svih odrastao u tim šumama čuvajući stada, svirajući na fruli i povremeno boraveći u društvu satira i nimfi. Pan je volio biti u društvu boga vina Dionisa i uživao u njegovim veselicama. Drugi bog čije je Pan društvo obožavao bio je bog Apolon kojeg je Pan podučio tajnama proricanja iako je znao da će kasnije Apolon utemeljiti proročište u Delfima koje će biti suparničko njegovom proročištu u Arkadiji. Kasnije su Rimljani izjednačili Pana s Faunom. Pan je bio vrlo sklon smrtnim ljudima, a najviše je volio pastire kojima je čuvao stada od svih opasnosti. No, Pan je bio izuzetno opasan i nasilan ako bi se ga iznenada probudilo iz sna. Neopreznost su mnogi platili time što ih je, u trenutku kada bi probudili Pana, obuzeo paničan strah. Tako su godine 490. p. K. perzijski vojnici neoprezno probudili Pana iz sna jurišajući na položaje Atenjana. Pana je to toliko razbjesnilo da je zaurlao na perzijske vojnike koje je uhvatio panični strah, te su oni u paničnom strahu napustili bojište. Atenski vojnici u jednoj pećini nedaleko Maratona podigli su Panu svetište u znak zahvalnosti. (Athumanunh nije siguran da li je Pan osobno protjerao Perzijance i tako pomogao Atenjanima u bitki kod Maratona, ali je siguran da Panova pećina blizu Maratona dosita postoji, a otkrili su je arheolozi krajem 19. stoljeća.) Mitologija je zapamtila mnoge Panove ljubavne jade. Kada se Pan zaljubio u nimfu Pitiju, no, kada ga je vidjela ona se od straha pretvorila u omoriku. Onda je salijetao nimfu Siringu, no, ona se opet od straha odlučila za skok u vode močvare i tamo se pretvorila u trstiku. Naklonost je jedino dobio od nesretne nimfe Eho, kojoj pak ljubav nije uzvratio Narcis, koja ga je po šumama pratila samo kao glas. Mitologija pak je zapamtila i natjecanje Pana i Apolona u sviranju, dakako, pobijedio je Apolon sa svojom lirom, ali tijekom tog natjecanja kralju Midi izrasle su magareće uši, a kako i zbog čega Athumanunh vam to ispriča neki drugi put.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...