Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 15.01.2005.

Egipatska mitologija

Izida žena postaje Izida božica – egipatske magične slike

''Izida bijaše tada žena koja vladaše riječima moći. Srcu njezinom dosadili su milijuni ljudi, pa ona izabra milijune bogova, ali je najviše štovala milijune duhova (hu). Izida tako razmišljaše u srcu svom: 'Zar ja ne mogu uz pomoć svetog imena Božjeg zagospodariti Zemljom i postati božica kao Ra na Nebu i Zemlji?' Ra je tako svakodnevno ulazio na čelu svojih svetih mornara i sjedao na prijestol dvaju obzora. Sada pak je božanski Ra ostario, iz usta slini i slina mu pada na Zemlju. Izida Raovu pljuvačku rukom zamijesi sa zemljom, te od nje načini zmiju strelovitog oblika, no, ne uspravi je pred licem svojim, već je ostavi na zemlji da leži na stazi kojom je Ra svakodnevno prolazio, po želji srca svoga u svoje dvostruko kraljevstvo. Tako se uzdigne Ra, te izađe kao što je to činio svakoga dana. Zmija ga odjednom ujede, plamen života ga napusti, te on, biće samostvoreno, on koji je stvorio Nebu i Zemlju, vjetrove što život daju, vatru, bogove, ljude, zvijeri, stoku, gmizavce, ptice u zraku, ribe u moru, on kralj ljudi i bogova, bijaše savladan. Otvori Ra usta svoja i sveti krik njegov dopre do Neba. Bogovi se silno uplaše i upitaju: 'Što se dogodilo? Što je to bilo?' No, Ra ne mogaše odgovoriti jer mu je vilica silno drhtala, a svi mu se udovi drhtaše. Otrov se brzo širio Raovim tijelom, baš kao što se Nil zemljom njegovom kreće. Kad Ra utvrdi srce svoje, zavapi on svima u pratnji svojoj: 'Priđite svi vi koji se iz tijela moga rodiste, vi bogovi koji iz mene izađoste. Kažite Kheperi da me kobna nesreća snađe. Srce je moje osjeća, ali je oči moje ne vide. Ruka je moja ne izazva, niti ne znam tko mi ovo učini. Nikad bol takav ne osjetih, čak ni bolest takve patnje ne zadaje. Ja sam princ prinčeva, veliki sin velikog oca, mnoštvo imena ja imam, mnoštvo obličja i biće je moje u svakom bogu. Oglasiše me Atum i Horus glasnici moji, otac i majka ime mi izgovoriše, ali ga onaj što me stvori u meni sakri jer ne htjede da riječi vidovnjaka nada mnom moć i vlast imaju. Izađoh da pogledam ovo što načinih, što stvorih, kroz svijet prolazih kada me nešto ujede, a ne znam što je to. Je li vatra, je li voda, ja ne znam, ali tijelo mi gori i vatra mi sve udove zahvati.' Tada Ra zapovijedi da mu se dovedu sva djeca njegova, ljudi i bogovi koji magične riječi poznaju i usta imaju koja znaju da ih izgovore. Tako dođe i Izida žena noseći sa sobom svoje riječi magične moći, a usta joj bijahu puna daha životnoga. Njezina usta izgovarahu riječi magične što ponovno oživljavaju grla onih koji su umrli. Izida progovori: 'Što se dogodilo, o, sveti Oče? Što je bilo? Da te nije zmija ujela, da nije stvor kojeg si ti sazdao na tebe glavu podigao?' Ra otvori usta i progovori: 'Kretah se stazom svojom i prolazih kroz dvije oblasti zemalja svojih po želji srca svojeg da vidim što načinih. Hladniji sam od vode, vreliji sam od vatre.' Izida tada reče: 'O, sveti Oče, kaži mi ime svoje, jer onaj koji bude spašen bio živjet će s imenom tvojim.' Ra ponovno progovori: 'Ja Nebo i Zemlju načinih, sastavih planine i sve što na njima ima, vodu načinih, učinih da se rodi božica Meht urt i stvorih 'Bika majke njegove' iz kojeg ljubavne naslade izviru. Ja raširih dva obzora kao zavjesu i u bogove stavih dušu njihovu. Ja sam onaj koji čim oči otvori svijetlo nastane i onaj koji kad oči zatvori tama nastane. Na zapovijed moju Nil se diže, ja satove stvorih, dane i svečanosti godišnje, stvorih poplavu Nila. Ja sam Khepera ujutro, Ra u podne i Atum navečer.' Izida ponovi Rau: 'Ono što si rekao nije ime tvoje. Kaži mi ime tvoje i otrov će uzmaknuti, živjet će onaj koji bude ime otkrio.' Otrov sada buknu poput vatre i bijaše bjesniji od plamena iz peći. Ra sada pristane i konačno progovori: 'Pristajem da me Izida ispita i da ime moje od mene na nju prijeđe.' Sada se Ra sakri od bogova i mjesto njegovo u 'Barci od milijun godina' dugo ostane prazno. Kada dođe vrijeme da izađe srce Raovo, Izida reče sinu svom Horusu: 'Bog se zakletvom obvezao da će osloboditi svoja dva oka (Sunce i Mjesec).' Ovo bijaše ime velikog boga uzeto od njega. Magične riječi Izide glasile su: ' Ja sam ona koja natjera pobijeđeni otrov da na zemlju padne jer oduzeto je ime od boga. Neka Ra živi i neka otrov umre! Neka otrov umre i neka Ra živi!''
Dakle, priču su drevni Egipćani napisali s namjerom da se upute oni koji bi trebali sastaviti magičnu formulu nad pokojnikom, te istu izgovoriti nad figurama Atuma i Horusa, te Izide i Horusa, hoću zapravo reči: - iznad Atuma kao sunca večernjeg, Horusa starijeg, Izide i Horusa sina njezinog. (Ne zaboraviti da su dva Horusa!) Ovo je još jedan dokaz da je Izida posjedovala čudnovate magijske moći, te da od nje zavisi život i smrt pokojnika. Čarobne riječi zapravo Izida je dobila od samoga boga Tota koji pak predstavlja svijest i razum Stvoritelja, pa im je podrijetlo doista božansko.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...