31.03.2006., petak

Okršaji

Sam sam sebi rekao: "pazi s njima, koliko god bili daleko, uvijek postoji opasnost" I naravno, spojili su mi se. Na svu sreću, nisu pukli. Ali ih zato nisam mogao odvojiti. I još su mi napravili podljev na palcu. Nekako su skočili jedan na drugog dok su bili na krevetu, malo fakafaka, je li... Ovo sam radio s njima, prije tog sranja: izolirani s nekoliko slojeva celuloze i plastike, još mogu podignuti i držati jako puno kovanica. usput sam i otkrio da kovanice od 1,2 i 5 kn nisu magnetične. Ali zato novčanice jesu. ;) Tinta im ima nešto malo željeza u sebi. Danas sam i prvi put izveo pokus s padom neodimijevog magneta kroz aluminijsku cijev, i kao što je bilo i predviđeno, kroz tubu od 30ak cm padao je oko 3 sekunde, umjesto da padne za djelić sekunde. Fascinantno, tako sporo pada. Lenzova "izmišljotina". ;) Ovako se uspješno daju razdvojiti srednje veliki magneti. Plavo je ladica. Dakle, dovoljno je osigurati ladicu krpom i smicati magnete zatvaranjem ladice. Mora se paziti na prste. Aerial je danas prilijepio jedan za novčanik u kojem su mu kartice. Za sada, pouzdano zna da jedna radi. Što je s drugima... to će saznati.

- 22:59 - gurni glavu kroz monitor (3) - snimi - #

30.03.2006., četvrtak

Začudnost u zraku i Tesla u mojoj sobi

Bio je čudan dan. Probudio sam se valjda u 9h, možda i prije, i vani je bilo munja. Suha nekakva oluja s gotovo ništa kiše koju su najavljivali veliki vrtložni sivi oblaci. Samo je malo štrapalo. Držim digitalni fotoaparat kod sebe vec duže vrijeme samo zbog toga. Želim snimiti te ogromne izboje. A jučer sam dao aparat sestri. I tako sam ostao bez fotografija munja. To je produbilo ono nezadovoljstvo uzrokovano spoznajom da necu moci slikati niti djelomičnu pomrčinu Sunca koja je bila u lokalnom maksimumu valjda oko 12:43, 45-50% moja procjena. Volim pomrčine, bilo Sunca bilo Mjeseca. Danas su nebo i okoliš bili čudne nijanse, iako je u doba maksimuma bilo gotovo posve vedro, intenzitet svjetla je bio osjetno snižen i jednostavno se osjećalo da nešto "visi" na nebu. :) Ovo sam slikao kroz 3 CD-a, ne kuži se ništa, ali nazire se da Sunce nije cijelo. I tako, to je prošlo. Pošao sam na ručak s kolegicom, a nakon toga je rekla da bi se ona vozila tramvajem. Ajde dobro. Došli smo do okretišta na Borongaju kad mi je sinula ideja da odem kupiti neodimijeve magnete koje već jako dugo priželjkujem. Imam ih hrpu, ali malenih, a meni trebaju dva "killer" magneta. Ista ta kolegica od mene je dobila već dva magneta, niske kvadre kvadratne baze površine vrha palca, i čim su joj dospjeli u ruke, uspjela je otkrhnuti komad jer su joj se naglo spojili. Eh, ženske... :D Mogli su joj detonirati u one smeđe oči. I tako smo pošli do ARTAS-a (evo vam reklame) gdje sam ih platio uz njenu privremenu pomoć, kad ih je primila u ruke. Nakon 3-4 sekunde, dva valjkasta magneta (1' x 1') su joj se naglo spojila. A lijepo sam joj rekao da to nisu igračke, jer ako spojiš dva velika neodimijeva magneta: 1) nećeš ih više nikad moći razdvojiti 2) pri sudaru će detonirati i poslati gelere u oči tebi i drugima 3) možeš sebi otkinuti tkivo s prstiju i zaraditi gadne ožiljke Tipu koji mi je prodao magnete je odmah pao mrak na oči. Bezuspješno sam ih pokušavao razdvojiti, a ova se cerila misleći da sam jadan. Da, ajde ti razdvoji magnete koji se drže silom od oko 500N (oko 50kg). I tako je tip išao razdvojiti magnete, i namučio se jadan, iskrivio facu i cijeli se zgrčio. Na kraju ih je uspio razdvojiti, jedva. Krenuli smo doma. Odlučio sam odmah testirati njihovu snagu i neka svojstva. Zapanjujući su. To uglavnom svi kažu. Dakle, čelična kuglica promjera oko 1cm u doticaju s NdFeB magnetom ovakvih dimenzija prilijepi se za njegov pol i treba vam prilično umijeće ako je želite tek tako iščupati, a ne šuljati. Nadalje, želite li se igrati s ovim stvarima, morate ih držati najmanje pola metra jedne od drugih, jer ako vam se spoje, slijede tri točke navedene gore. Onda, u blizini ne smiju biti magnetni mediji, jer su osuđeni na korupciju podataka. Danas sam skoro izbrisao kreditnu karticu, zdravstvenu itd.... a uspješno sam formatirao Aerialovu disketu sa slikom poluobnažene Tare Reid. Joj, joj Tara, što si ti to zaslužila... Dok sam dođao kući, u više sam se navrata lijepio za šipke u tramvaju što je rezultiralo glupastim pogledima putnika. Također, morate ih držati dalje od električnih uređaja, pogotovo CRT ekrana. Jedan valjkasti što ga imam počne zajebavati moj CRT ekran već na udaljenosti od 70cm, a na pola metra mu već distorzira boje i miče sliku za nekoliko centimetara u stranu. Dalje od toga nisam išao. Ovako veliki magneti počnu pokazivati paramagnetična svojstva vode. Stavite li kapljicu vode na dlaku i priblizavate joj magnet, ona počne bježati od njega. Prsti su naročito ranjivi. U više navrata danas bi mi magnet skočio prema drugom u šaci, zabijajući mi se u prste. Prođu me trnci samo kad se sjetim boli. Prsti mi imaju male modrice svuda, baš je zabavno. :D Evo ovo tu počne boljeti nakon nekog vremena, a ako naglo dođu u ovaj položaj, odmah boli i to jako. Ovo je najmanja udaljenost na staklu ako se odbijaju. FERmion se boji sraza svojeg laptopa s mojim magnetima. Mislim, zašto ne probati, pa da vidimo jesu li kao pas i mačka? Šalim se... Za ovo vrijedi Offspringovo pravilo: You've gotta keep 'em separated! PS Igrajući se izdržljivošću svoje ruke na visoke pritiske, napravio sam ovaj stigmasti krug na dlanu lijeve ruke. A onda sam se zamislio i pogledao malo bolje. Pa to je pentagram.

- 01:27 - gurni glavu kroz monitor (2) - snimi - #

29.03.2006., srijeda

TFGT

Nakon više od jednog desetljeća, napokon sam se dočepao Djevojčice iz budućnosti. Seriju (za sada prvu sezonu) je s neta uspio skinuti FERmion, i sigurno mu je zahvalno puno ljudi koji će uskoro dobiti kopije, a i ja. Puno. All hail FERmion! Dakle, to je ilegalno, ali nije nas briga - naš cilj je suzbiti traume iz djetinjstva kad su se mnogi htjeli ubiti zato što je serija završila i nisu je više prikazali. Ja se nisam htio ubiti, ali sam bio prilično tužan. :) Oni kji bi htjeli u svoje ruke dobiti ovu vrijednu stvar, neka se jave na email koji možete naći na dnu ovog bloga pa možete za cijenu materijalnih troškova (DVD i poštarina ako ste izvan Zagreba) dobiti i svoj primjerak, ali tek onda kad javim na blogu da je FERmion skinuo drugu sezonu. Evo nekoliko screenshotova. Famozni početak serije popraćen cool zvukom kad bi svi trčali pred televizore bez obzira što se događa Silverthorn petlja oko induktora Tulista upravlja kapsulom Alana gleda hologram Kapsula trenutak prije upada u vremenski procjep Elektroda koja skuplja energiju s orbitalne stanice u 3000. godini Stavio sam samo fora slike. Zahvaljujući podacima iz serije, napokon sam uspio iz screenshotova shvatiti točnu sliku vremenske kapsule (doduše, falila mi je jedna ploha) i sad imam njenu točnu mrežu. Sad mogu po drugi put isprintati to na papir, i složiti u 3D tijelo.

- 07:30 - gurni glavu kroz monitor (0) - snimi - #

25.03.2006., subota

KIDDofSPEED - 147 konjskih snaga u tišini

Ovo je članak u povodu skore 20god obljetnice od katastrofe koja se dogodila 26. travnja 1986. Na samu obljetnicu ću staviti još jedan članak u spomen. Ne znam hoće li se itko sjetiti ove priče. Ja se sigurno ne bih sjetio, jer sam za ovo saznao tek prije tjedan dana s Wikipedie i žao mi je što sam to propustio u 2004. Riječ je o ženi koja se zove Elena Filatova. Ne zna se točno njen datum rođenja, ali smatra se da je rođena 1974. Ukrajini. Donosim vam prepričani prijevod i moje komentare na njenu priču. Postala je popularna 2004. godine kad je na Slashdotu spomenuta kao KIDDofSPEED, što je ime njene web stranice. Na svojoj stranici, Elena je stavila slike svojeg motorističkog izleta u zabranjeno područje oko nuklearne elektrane Chornobyl. Ne zna se točno kako je dobila dopuštenje za ulazak u Zonu, no špekulira se da je probila zaštitnu ogradu ili da je podmitila stražare, a ona sama kaže da joj je otac radio kao tehničar koji je mjerio razinu radioaktivnosti nakon sudbonosnog dana pa je iskoristila tu "vezu". Slike su prikazane u kronološkom redu dok se motorom približavala Sarkofagu (plombirani nuklearni reaktor broj 4), a ima i nekih koje je snimio njen otac. Svejedno, bila istinita ili ne, njena priča je najopširniji fotografski dokument koji je itko ikad objavio na ovu temu i iz sasvim je osobnog kuta gledanja. Njeno istraživanje je uglavnom usmjereno na područje Pripyata, industrijskog grada stvorenog 1970. za potrebe življenja radnika u nuklearnoj elektrani i njihovih obitelji. Putovanje počinje oko 100 km od reaktora broj 4 kod gradića Chornobyla gdje je razina zračenja oko 40 mikroroentgena (u velikim gradovima je inače oko 20) 86 kilometara of elektrane je spomenik kraju civilizacije - golemo bijelo jaje koje simbolizira život zatomljen u ljusci. Život koji će moći izaći na to područje nakon otprilike 9000 godina, minimalno. Put se nastavlja se prema samoj elektrani, gdje se približava reaktoru na, po mojoj procjeni, oko 200m. (Sarkofag je viši od 70m - za usporedbu, neboder na Jelačićevom trgu ima 63m) Mora užurbano slikati i snimati jer je radijacija previsoka, kad bi prišla bliže reaktoru, primila bi preveliku dozu i razboljela se od toga, a u krajnjem slučaju - ubrzo umrla. Najopasnije mjesto na cijelom putovanju je čini se, "Čarobna Crvena Šuma", šuma kraj elektrane na koju je pao prvi i najteži oblak radioaktivnog materijala nakon eksplozije. Na cesti pokraj šume je razina radijacije 500-3000 mikroRoentgena, kako sama kaže, ovisno gdje staneš. 10 metara prema stablima smrti, Geigerov brojač poludi, a u sredini šume je nevjerojatnih 3 Roentgena! Šuma je dobila pridjeve čarobna i crvena zato jer je u roku par dana nakon nesreće snažno pocrvenila. Nakon toga, vraća se natrag u grad Pripyat, gdje nailazi na sablasnu apsolutnu tišinu, ide ulicama, ulazi u stanove gdje je sve onako kako je ostavljeno 1986. godine, penje se na najviši neboder od 15 katova, i gleda panoramu tog Grada Duhova. U gradu je sve ostalo, kao da se smrzla 1986. godina. Socijalističke parole o Lenjinu, itd. Tužne su slike ljudi po stanovima, lutke u vrtićima. Sve u svemu, ne bih se odvažio na više od 2 posjeta tom krajoliku, 2 posjeta su dovoljna doza, uz sav radon u stanovima i sva rentgenska snimanja u životu. Posjetite njenu stranicu, i prođite kroz cijelo putovanje. Elena ima smisla za pisanje, a to i savršeno uklopi sa sablasnim slikama. KIDDofSPEED edit: Čini se da je gotovo cijela priča jedna velika izmišljotina. Šteta. Elena je zaista posjetila elektranu i područje oko nje, no nije se sama vozila na motoru. Posjetila je to mjesto kao turist. Sve u svemu, definitivno je ostala zapamćena.

- 03:30 - gurni glavu kroz monitor (2) - snimi - #

24.03.2006., petak

Kvalitativno-kvantitativni sastav bombona Kiki Plus

Kiki Plus je, kao što svi znamo, puno bolji Krašov proizvod od običnog Kikia. Kiki Plus se sastoji od 4 vrste okusa: zeleni (vjerojatno jabuka) žuti (limun) crveni (višnja) ružičasti (vjerojatno jagoda) Zanimljivo je napomenuti da je kroz povijest najveća koncentracija Kiki Plus bombona bila utjelovljena u meni osobno omraženom zelenom Kiki Plusu, a najmanje je bilo najboljih, crvenih. Znalo se dogoditi da crvenih bude 1 ili 2. Danas se dogodilo drukčije. Kupio sam Kiki Plus na jednom automatu i analizirao ga. Ovo je njegov sastav: N (bombona) = 21 N (zeleni) = 7 N (žuti) = 9 N (crveni) = 4 N (ružičasti) = 1 w (zeleni,tot) = 33.33 % w (žuti,tot) = 42.85 % w (crveni,tot) = 19.04 % w (ružičasti,tot) = 4.76 % (0.02 % je odstupanje zbog decimala) ŠTO je razlog ovakvom odstupanju od pravila tek treba otkriti. U svakom slučaju, moj je zaključak da zbog povećanja udjela crvenog Kiki Plusa, možda slijede bolja vremena za kapitalne investicije kao što su Krašove dionice i kineske trgovine. Svijet se mijenja i ništa ne ostaje isto. Na pomolu su novi događaji. Možda je ono što je pokrenulo ovaj slijed nešto sasvim banalno, u stilu teorije kaosa.

- 02:22 - gurni glavu kroz monitor (3) - snimi - #

20.03.2006., ponedjeljak

PIE

Evo, dok uploadiram nove slike, hrpu njih zapravo, komentar na današnji ridikulizam. Bože mili, možda me netko i skužio, hehe. Uglavnom, idem ja Ilicom kad me tamo blizu Frankopanske zaustave (po izgledu bih rekao Južnokoreanci) neka ženska i neki tip i pitaju me nešto na nevjerojatno nerazumljivom engleskom. I što ću sad, ne bih ih htio uvrijediti, ali neka. (op.a., ne znam zašto, ali na mene se lijepe ljudi iz Južne Koreje! Mislim da sam u cijelom životu razgovarao s više od 10 njih, što turista što drugih) Dakle, korejski laicima zvuči zapravo kao kineski, mekan je izgovor suglasnika, a samoglasnici se "uvrću" sami u sebe dodatnim samoglasnicima. Na kraju sve zvuči prilično uiuouoiouiu :D I ta ženska meni nešto brblja, a tip me gleda nekim poznatim pogledom kakav se sreće u prilično religioznih ljudi. Kaže ona da su oni studenti nečega (??) i hoću li ja s njima učiti i sve mi potanko objašnjava... O Bože... A ja nemam BLAGE što ona meni melje! Bio sam umoram i dosta mi je bilo svega, a ona me uhvatila pilati. Kažem ja sebi: "Ajde, neka, ovo ti je vježba komunikacije na engleskom sa sugovornikom koji ga jedva govori" Uspio sam razaznati da priča o nekakvom učenju i to je to. Ženska melje, melje, a ja gledam spoj njenog donjeg kapka s kutom očiju, i vidim da je nevjerojatno ispupčen i nakošen, čak previše i za ljude u jugoistočnoj Aziji. Ništa ja nju ne razumijem, samo buljim u taj kapak, a u glavi čujem "jeeebate kakav čudni kapak ima!...". I ja joj kažem da nemam vrimena, ovo, ono, a ona kao da ništa ne kuži što ja njoj govorim. I nakon što sam joj ukratko objasnio moju situaciju, dođe ona: "So,.. you be studya canpia withus?" (ili tako nekako) Ja kažem "Ne, pa studiram to i to, učim to i to, nemam vrimena.", ali sve na lipi način. A ona: "And uwhere dou you studyain?" I melje o nekakvoj "pie", ja mislim je li nekakva pita ili što?... Kažem Zagreb, i "Do you have a visit card that I could read?..." Ona se na to lagano osmjehnula i rekla "Ouh yaes, yes" i nekako namignula ovom tipu, on izvadi papirić i da njoj (ili je ona uzela iz svoje torbe, stvarno nemam pojma). I ja se sjetim da u Japanu kad vam dadu posjetnicu lipo je i kulturno pažljivo uzeti, poželjno s dvije ruke i pročitati je, a ne je strpati u džep, i onako, Južna Koreja je blizu Japana, pa ajde, možda imaju slične običaje. No, bar ova ženska nije imala. :) Piše na papiriću "Apostolos Campus Ministry", a ja u tom trenu izustim "Aaaahh!" (ali u onom heureka stilu) Izletilo mi je. A ženska me pogledala čudno, valjda je skužila da nisam baš razumio njen engleski i da sam tek sada skužio o čemu priča. I opet ona mene pita: "So,.. you be studya canpia withus? We can go now studing" ali uz neki sjebani izraz lica (i cijelo vrijeme nakošena glava s užasno ogromnim čelom i s onim okom) kao da govori "paaa, ja sam danas jelaaa.... mandarineeeee.... i juheeee, čokoladeeee..." I opet spominje pie... Meni je već bilo smiješno, kažem da je meni stvarno teško, ali pazite, kad takvima kažete da vam je teško, oni čuju "želim Isusa, jer ne mogu više i idem se ubiti" pa mi je ova rekla: "We can go studing now and you give your number, mobile phone?" Ne, ne želim davati svoj broj mobitela Južnokoreancima koji mi žele pričati o Isusu, kud ste mene našli? I lipo sam im objasnio kako "nemam mobitel" (hehehe ;) ) nego fiksni, a taj ne dajem jer nije moj, a cura nagne glavu još jače i kaže: "So,.. you be studya canpia withus?" Hahahhaa, LOM! Na svi sreću, nisam se cerekao kao budala nego sam im rekao da stvarno nemam vremena ali da ću reći prijateljima. Eto, prijatelji, čuli ste. Brzo na www.apostolos.org i malo nabacite kickass-ing na svim nevjernicima i sotonistima itd. Uglavnom, ovo nije bila sekta nego valjda nekakva misijska obnova katoličke crkve. Apostolos Campus Ministry. Nisu bili naprasni i dosadni kao dosta Jehovinih svjedoka. Bilo mi je nekako simpatično pričati s njima. Vježba engleskog. A i nisu čini se patološki religiozni kao karizmatici, već traže nešto dublje. Svejedno, imao sam kontrolu. Kad imaš kontrolu, nema brige. Kad nema kontrole, biži ća! XD Dakle sve u svemu, dan nije bio uzalud. BTW, mislim da joj je pie značilo dio riječi campus, koju je loše izgovarala, ne znam. A onaj muški nije rekao ništa. on edit: 1) evo komentar od ispod mi je otvorio oči! nije canpie nego bible! ma što sam ja čuo, a što je ona govorila! hahahaha zakon 2) danas sam čuo od prijateljice koju su isto zaustavili (odjebala ih je brzo) da je ona razumjela FIBRE umjesto Bible. Također, rekla je da su joj rekli da su iz Kine, tako moja teorija o Južnoj Koreju otpada, eto.

- 22:28 - gurni glavu kroz monitor (3) - snimi - #

18.03.2006., subota

Janghwa, Hongryeon - recenzija

tuga je začeta puno prije nas Film sam prvi put propustio gledati u Zadru još ovo ljeto. O njemu sam čuo samo najbolje pa sam bio prilično živčan kad sam došao za blagajnu, a neka baba je rekla da su film premjestili 30min ranije bez najave (bravo, yeah!). Pružila mi se prilika na jesen u kinu st.doma Stjepan Radić. Kino je bilo PREPUNO. Ljudi su čak sjedili na stubama. I imali su što čekati. Malo kada se dogodi da ljudi u kinu baš budu kao "jedno", da na neki način isto osjećaju. Uglavnom se kino danas svelo na konzumerizam loših američkih plitkoumnih debilana. Ovo je inače najisplativiji korejski film ikada. I kako ne, kada je film gotovo savršen po gotovo svemu! Film nije za one koji od filmova očekuju ispraznu zabavu s kokicama i sprdanje s prijateljima. Pogledajte ga kako valja, i sebi ste dali materijala za razmišljanje, a duh ste oplemenili. Bez zajebancije. Inače mi rijetko koji film ostavi ovakav dojam. A ovaj navodno i više puta za redom ostavlja isti dojam prvog gledanja. Da neki ne bi mislili da je film PREDIVAN (o objašnjenju ovog nasilno gayiziranog pridjeva čitajte u nekom budućem članku) odmah vam kažem da ovo nije SAMO nešto što se može nazvati art uratkom. Film je spoj puno toga i prelazi neke okvire. Dakle, radnja. Malo se što o filmu može reći bez da se gledatelju potpuno ne uništi užitak gledanja. Film u osnovi počinje dolaskom dviju sestara kući nakon određenog vremena u mentalnoj instituciji. Doma ih čekaju otac i nevjerojatno lijepa, ali zlobna maćeha. Oporavljaju se, ali u tome ih ta žena sprječava na razne načine. To bi bilo to. Jest, malo sam napisao, ali to je dosta. Sasvim dosta, jer je radnja izuzetno komplicirana i ama baš svaki detalj filma je važan. Moram priznati da film još nisam potpuno shvatio, a nadam se da ću ga nakon što ga još jednom (evo već će proći par mjeseci od kina) pogledam, shvatiti bar malo bolje. Neki koji ga površno odgledaju će reći da je film napravljen da bi prestrašio gledatelje i da je horror. FILM NIJE HORROR nego DRAMA, ali se ponekad (ali jako, jako rijetko) služi nekih stavkama horrora čisto u SVRHU METAFORE. Ta metafora je ključ filma, ključ kojeg još nisam uspio sasvim uhvatiti. Za one koji misle da je film prepun kulturološki različitih stavaka koje je potrebno znati za razumijevanje filma, mogu reći da to nije točno. Film je gotovo posve lišen istočnjačkih karakteristika kulture. Nema iritirajućih japanskih bezbrojnih malih naklona i spuštenog pogleda. Nema samurajskih "hai" itd. Radnja je prenosiva u europske okvire iako je temeljena na staroj priči. pojedinosti: Radnja: vrlo komplicirana, mirna, ali nipošto dosadna Scenografija: ne znam koliko je obitelj u filmu bogata, ali kuća im se slobodno može nazvati villom. Sve je prepuno ornamenata, posvuda su. Nije kičasto, naprotiv. Pridonosi atmosferi začudnosti. Kamera: većinom statika, ponekad nagli pokreti. Kutovi znaju biti nesvakidašnji, što nikako nije za baciti. O boji filma bi se dalo jako dugo pričati. Boja ima ulogu. Dosta je nazočna, iako ne dominantna, crvena, koja ima neku metaforičku ulogu, koju još nisam uhvatio. Općenito, boje su prezasićene iako ne u stilu "Butterfly Effecta" gdje je to prešlo svaku granicu, nego tako da mnogo scena djeluje kao umjetnička fotografija u kojoj su dominantni ljudi, a priroda je stavljena drugi plan. Glumci: glavni su zaista glavni, a sporedni su marginalizirani, iako ima dvoje koji su dominantni jedno kraće vrijeme. Otac izgleda kao korejski znanstvenik 22.stoljeća, srebrne kose koji malo kada nešto kaže, ali kad kaže, kaže nešto korisno. Majka je oličenje ljepote, na svu sreću ta ljepota nije droljasta, ali je zato zlobna ("u čijim očima?", zapitat ćete se na kraju filma). Starija sestra je u pubertetu, a mlađa je još uvijek djetinjasta. Glazba: soundtrack ovog filma nije kvantitativno bogat, ali kvalitativno gazi pred sobom. Među prvim je razlozima zašto je film tako dobar. Ima svrhu, a u kinu su ljudi ostajali u sjedalima gledati zadnju scenu. Meni se u glavi vrtio još jako dugo. Violine, klavir, akustična gitara. Trajanje: 115 min ocjena: 8 od 10 menstrualnih ciklusa (kad pogledate film, znat ćete...)

- 00:22 - gurni glavu kroz monitor (1) - snimi - #

14.03.2006., utorak

Fala ti za nezaboravno djetinjstvo

za sve krasne višemisečne igre u mračnon podrumu sa sestron i susjedima za poremećaje na plućima i zarađene kronične alergije za konstantni miris svića za odlaske u bolnicu na vađenje 3 najveće epruvete krvi za smrzavanje za gelere koje smo skupljali i razmjenjivali za sve groteskno-sablasne najave svakakvih vrsta opasnosti preko Radia Zagreb za liganje i dizanje u starim dekama punima grinja za strah od neba za poremećene dječje crteže, nacionalističke ili ne za snove o bradonjama s noževima u ledenici u podrumu za strah za tatom u gardi za didu i tatu koji su gurali betonske blokove i vriće pijeska pred prozore da bi bili sto sigurniji za mamu koja je pod uzbunom priko mosta trčala po spizu u grad za babu koja je s tugom gledala svoj vrt prije glavnog povlačenja u sklonište za didu koji isprva nije s taton tia slagati blokove, nije virova u raspad Jugoslavije nakon SSSR-a za sav stres koji smo svi podnili za diabetes prijateljice za narušeno zdravlje roditelja za izbombardirane kuce, zgrade, nebodere, crkve za novčanu krizu za panično mijenjanje prezimena mojih susjeda za bižanje drugih susjeda i detoniranje njihove kuće od strane trećeg susjeda za strah od sirena, bilo kakvih sirena za tugu mame za taton za granatu koja mi je pala 10m od kuće, čiji san bljesak gleda s prozora prije nego san pa ispod stola za metež u podrumu na najnovije vijesti o tenkovima u Škabrnji koji su isprobali "ljudsku cestu" za evakuaciju u Rijeku, Medulin... Bez tebe vjerojatno nikad ne bi posjetia rt Istre za onaj plač jedne curice koja je u hotelu Belvedere pala čelon na staklenu bocu i razbila lubanju (i njena sestra, ako ikako nađe ovaj blog, neka mi se javi) za šetnje po Medulinu bez tate za umiranje kućnih ljubimaca zbog stresa za trzavo stiskanje uz babu svaki put kad padne "jaka" za pišanje u istu crvenu posudu u koju je pišalo cilo susjedstvo za veselje u evakuacijskom busu kod Senja, kad smo skoro pali u more za prokuhavanje vode iz potoka za objašnjavanje didi što je to VBR za kasarne u gradu odakle se raketiralo po kućama i zgradama za drhtanje ruku iako smo bili dica za šištanje granate za moguću situaciju jednog dana, di ću se, ako cujem sirenu, izbezumiti od panike za korištenje vode iz Vruljice misto pitke za puno prijatelja koji više nisu imali svoju kuću za korištenje pojma "redukcija" u redukciji vode, premda nisan zna što redukcija znači za prekide struje za najglasniji zvuk što sam ikad čuja za strah od male knjižice s opisom što žrtva granatiranja mora znati za spas iz opustošenog grada za slabu socijaliziranost zbog stresa za paniku na slike bradonja s crnim zastavama u Vukovaru što su pivali o klanju za žaljenje što san izgubia jednu krasnu metaliziranu plavu frenju u Medulinu za jaukanja, vriskove i zvuk padanja zemlje po krovu malo nakon eksplozije za porušene parkove di smo se igrali za paniku kad bi na televiziji čuja jednu operu pri kojoj bi pokazivali slike masovnih grobnica za živčanost kad se sjetim kako sam pazia na sestru u izbjeglištvu za strah od mraka za u osnovi... čudan i nekako sjeban život ... Za sve ovo, siguran sam, ide ti nagrada.

- 03:42 - gurni glavu kroz monitor (4) - snimi - #

13.03.2006., ponedjeljak

Blogirana REM-faza #1

Nekako imam osjecaj da ce skoro svi s liste milosnih blogova početi pisati o svojim snovima, pa evo tu sam i ja. Aerial51 je počeo o lucidnim snovima, isprovociran :D onim što sam mu rekao na ICQ jednu večer, a sad ćete tu pročitati. Dakle, prije nekoliko dana, probudio sam se oko 8h. Uzeo sam mobitel i počeo brže bolje zapisivati ključnih pojmova iz sna. Najčudnije (ali posve normalno) je da se nakon buđenja nisam gotovo uopće sjećao toga da sam držao mobitel i mahnito zapisivao. Neugodan osjećaj. Tko zna, možda sam još zapravo spavao dok sam pisao. Dakle, ono što sam uspio zapisati mi je omogućilo kasnije prisjećanje. Nalazim se u parku Vruljica u Zadru, negdje nakon stuba Slavoljuba Penkale i gledam iznad više smeđe, a manje zelenih krošnji stabala u neboder FER-a. Potok koji ide kroz park je nasumično razliven po parku. Polugol sam, i odjeven u poderanu neidentificiranu bijelu laganu odjeću (slično medicinskoj gazi). U parku je mnoštvo ljudi, ne rade ništa posebno, a odjeveni su slično meni. Potok je intenzivno refleksivan, skoro kao živa, ali ne toliko gust, a ako se stvarno zabuljim, vidim dno. Svuda pada smeđe lišće. Krenem prema potoku jer vidim da nešto pliva u njemu. Shvatim da je to svijetlo sivi dupin. Diram mu njušku (imaju li dupini njuške?...), a on me gleda. Onda krenem u potok, voda je malo hladna, ali uđem u njega do iznad pupka, a dupin me gurka. Odjednom se nađem u zgradi FER-a, s tim da nije bijela (iznutra) nego je sva u drvu, slične boje kao i park (na slici). U društvu sam neidentificiranih mladih ljudi, ovaj put odjevenih u nekakve glupaste plave trenerke s bijelim crtama, a ja sam još polugol i pomalo mokar i od lišća i cijedi se voda s mene. Idem okolo, i prostorije su pune "sadržaja za druženje" tipa biljarskih stolova, flipera itd. Tu i tamo ima vrata od liftova, bar sam mislio da su liftovi. I tako idem dalje, i tih vrata ima sve više, a ljudi ulaze u njih. Iznad njih piše sivkastim slovima na bjelkastoj pozadini: SNB. Otišao sma u jednu prostoriju koja je izgledala kao spoj klasične srebrne restoranske kuhinje i prijašnjih soba, a u njoj oko 3 "lifta". Stojim s tom nepoznatom ekipom koja bez veze gleda okolo i apsolutno nije svjesna da je tu, kad dođe jedna cura i pritiskom na zelenu tipku, otvori vrata i uđe u nju. Vrata se zatvore. Ne čuje se ništa, muk. A onda čujem tupi udarac, prigušeni mukli jauk, i pad tijela, pa struganje metalne ladice i pad tijela u nekakvu komoru ispod. A onda miris klora. (napomena: mirisi u snovima su ekstremno rijetki, ne sjećam se kad sam zadnji put to iskusio) Vrata se otvore i unutra nema ništa. A onda mnogo ljudi počne ulaziti u te komore i cijeli proces opisan se počne odvijati za svakoga posebno. Na kraju sam i ja ušao, a onda sam nakon mirisa klora pao na pod i upao u nekakvu metalnu kutiju. Tu san uđe u pauzu. ... Nalazim se opet u parku, ovaj put bliže zgradi FER-a, na puteljku popločanom smeđe crvenim ciglama, a nedaleko od mene je neka vrlo pogrbljena starica s košarom. Bojim se, ali strah polako nestaje. Starica se okrene, i stvori se kraj mene, strah brzo naraste, u ruci drži šaku punu sitnokugličastog plavozelenog materijala iz košare, i baci mi ga u lice, negdje pokraj lijevog oka. Malo me peče, a onda taknem to mjesto na licu koje se počne trusiti kao krta suha spužva. U glavi čujem glas koji kaže [ciotira'tan] (googlam ovu zlokobnu riječ riječ i nema je. riječ je izmislio moj mozak), diram lice sve više, i ono se sve više trusi i već mi ga skoro pola nema. Ljudi nema. Nema ni dupina, lišće je trulo, bliješti žuto Sunce ali svejedno nije svijetla okolina. Onda sam se probudio i počeo pisati u mobitel. Nikako mi nije jasno od čega je ovaj san mogao nastati. Mislim da su ključne stvari u ovome to što sam osjetio miris (i to klora) te taj dupin. Nisam siguran. Snovi sklopljeni od mnogo asocijacija koje mozak ima u sinapsama, i tko zna od čega je ovo nastalo. Ne mora značiti niti da je ovo kompletan san. Početak mu ne znam, možda je bilo nešto i u sredini, možda to krije cjelokupno rješenje.

- 23:21 - gurni glavu kroz monitor (1) - snimi - #

postapokaliptični napori

užas što je učinio ovaj sraz servera. otišlo je pola stvari, komentara... dakle, moglo se i izbjeći. uskoro počinjem opet redovno pisanje članaka.

- 00:24 - gurni glavu kroz monitor (1) - snimi - #

05.03.2006., nedjelja

koji ludi dan...

na "Držićevoj" je izletia tramvaj od 145m dužine i pobra 58 žena od kojih je pola imalo kolica s bebon, ostruga lim od 14 auta, preša priko 5 auta od kojih je 7 u sebi imalo 29 ljudi, ostruga 5 kilometara ceste i proša kroz park di je zdrobia razred od 58 dice vrtićke dobi (tetu nije). Onda se zakuca u obližnji neboder, razlupa mu nosive stupove što je učinilo veliku štetu, jer je neboder s 342 ljudi pa doli na tržnicu i pobia još 562 ljudi. Onda se zakuca u kiosk, samlia prodavačicu i razmaza je po cesti, a na kraju se zakuca u nečiju kuću i pobia ukućane u primaćoj sobi. Onda je bila Dora, i pobijedila je Severina, pička joj materina šugava. Narugala se našem narodu i sad ide u Grčku, di već... Ona je dobra jedino ko topovsko meso u nekom američkom zatvoru.

- 00:02 - gurni glavu kroz monitor (0) - snimi - #

04.03.2006., subota

CIJENA NEBA - uvod

Prekjučer sam prekopavao kutiju s CD-ovima i našao sam nešto što mi je jedno vrijeme zaokupljalo um jako, jako dugo, a još mi padne na pamet neki put pa me onda uhvati sjeta, pravedni bijes i tuga. Radi se o 11. rujnu. Aerial51, Fermion, Meilong i cypress to već dobro znaju, ali evo neka ovo bude za one koji će ovdje navratiti posve slučajno ili iz bilo kojeg drugog razloga. Sjetio sam se tog kobnog dana, a također i bjesomučnog prekopavanja svega i svačega na Internetu i po knjižnici da bih saznao što više. Istina je, znam mnogo o tome, ali to je dvosjekli mač - s jedne strane mi je drago što znam jako puno o tom povijesnom događaju, a s druge strane mi je beskrajno žao što to znam, jer se sjećam razdoblja kad sam htio vikati na sav glas o nekim stvarima, a znam da nije bilo smisla, ama baš nikakvog. Nisam stvoren za "ledolomca", bar tako mislim. Bilo bi možda lijepo, ali, ne... Dakle, bio je to sunčani dan kasnog ljeta. Nevjerojatno je kako je ogromni dio planeta tog dana zapravo imao lijepo vrijeme. U New Yorku je bilo gotovo identično kao i u Zadru. Dan nije mogao biti bolji. Bilo je vruće, ali ne neugodno vruće, nego onako stvoreno za guštanje šetnjom po plaži ili parku, kad misliš da nema briga na ovom svijetu, i da su svi nekako povezani i sretni. Stvarno dobar dan. Zato sam i ugasio televiziju i nešto se zafrkavao po kući i po garaži s alatom. Čuo sam susjedu gdje negdje iza 15h govori mojoj baki kako su "neki" išli rušiti "neka" dva nebodera u Americi. Iako su mi te dvije zgrade najljepše zgrade ikad, makar nisu bile sasvim najviše na svijetu (malo im fali), nisam uopće obraćao pozornost na njene riječi, dan je toliko bio dobar da sam mislio da je na TV vidjela neko rušenje stambenih blokova negdje u SAD-u. Inače, sve je zapravo počelo u 8:46 AM u New Yorku, po našem srednjoeuropskom vremenu u 2:46. Nekoliko trenutaka prije toga ja sam ugasio televiziju i tako propustio početak nečega što je obilježio početak 21. stoljeća. Negdje iza 16h, zvala me Meilong vičući na telefon da upalim televiziju, da su "srušili blizance". To mi je tako čudno zvučalo, ali kad sam upalio televiziju i vidio WTC #2 i oko njega bijelo-žuti oblak, nešto mi je kvrclo u glavi. Znate, jedan od onih trenutaka koji se zovu šok, kad je osoba neuračunljiva. To se u životu rijetko događa, pa većina ljudi misli da je to smiješno. Nešto sam promrmljao na telefon i poklopio ga. Tko zna koliko sam tako stajao buljeći u tu apsolutno nevjerojatnu sliku. Onda kao da mi je nešto dalo impuls svijesti - otrčao sam u sobu i pokrenuo dial-up, a onda opet u kuhinju za TV. Onda opet u sobu za kompjuter, da bih na Yahoo!-u vidio "vijest". Brzo sam se išao spojiti na ESB towercams (imate link u boxu) glupo očekivajući da će kamere samo za mene raditi, a milijune ljudi po svijetu ostaviti u neznanju. Naravno, kamere nisu radile zbog prevelikog mrežnog prometa, a ja sam otrčao na kat kod bake i onako joj zbunjenoj pokušavao objasniti što se događa. Kad sam joj upalio televiziju, i ona je ostala u šoku, samo je buljila u televiziju bez riječi. Mislim da je išla zvati rodbinu u New York, ali su linije naravno bile zauzete. Bio je to jedan osjećaj posvemašnje nemoći pred tim velikim, stravičnim, BRZIM, i što je najgore, masovnim događajem. Znaš da svijet bulji u televiziju i internet, znaš da gledaš povijest u stvaranju, a opet se osjećaš kao da nitko ne zna što ti misliš i želiš u panici vikati (svojevrsni egoizam, ali normalan). Uskoro su došle mama i sestra, uzrujane, čule su ljude kako paničare po gradu i nije im bilo jasno. S njima slična priča. Naravno, tu su i ljudi koje ovaj događaj nije nikako taknuo, razlozi su razni. Jedino što mogu sigurno reći da mi je ovo bio jedan od dva najgora "blitzkrieg" šoka u životu skupa sa smrću djeda. Iako nisam bio u New Yorku, imam jako dobar dojam o razmjeru te katastrofe. Čak sam i planirao otići tamo. Mnogi ljudi nemaju ama baš nikakav pojam o veličini ovog događaja, bilo u materijalnom bilo u sociološkoj smislu. Nije ih briga ili ne žele znati. Nije važno. Oni koje to zanima eventualno saznaju. Uglavnom, kao što vidite, dan mi se pretvorio u pakao. Cijelog sam ga proveo uz televiziju, sve do kasnih sati. Probudio sam se iza ponoći, vani je bila oluja, a na televiziji izvještaj o zadnjem događaju koji je zaključio stravu 11. rujna. Bilo je to vrlo sumnjivo rušenje sedme zgrade Centra - nebodera WTC #7. To me dotuklo pa sam deprimiran otišao narag u krevet. Sutra svi su s nevjericom govorili o tome. Događaj je bio velik, a meni je promijenio život, jer sam nakon toga počeo s dvogodišnjom intenzivnom pretragom o svemu što se tiče Svjetskog centra, ali doslovno o svemu. To je iziskivalo mnogo vremena i novca, ali ne žalim. Ovo je bio samo uvod u, seriju članaka o mojem pogledu na ovaj događaj. Kad već imam blog, a ne pišem klasični dnevnik niti memoare, neka ovdje stoje moja sjećanja na prekretnicu koja je kriva za današnju situaciju u svijetu i koja je pokrenula nepojmljivo mnogo drugih događaja. Za ono što znam o ovome neću reći da je apsolutna istina, ali je blisko tome. Svaki put kad budem imao vremena, napisat ću članak o nekom segmentu ovoga. Da ne bi palo u zaborav, iako se, radi na tome. "I feel this way about it. World trade means world peace and consequently the World Trade Center buildings in New York ... had a bigger purpose than just to provide room for tenants. The World Trade Center is a living symbol of man's dedication to world peace ... beyond the compelling need to make this a monument to world peace, the World Trade Center should, because of its importance, become a representation of man's belief in humanity, his need for individual dignity, his beliefs in the cooperation of men, and through cooperation, his ability to find greatness." — Minoru Yamasaki, autor projekta World Trade Center New York

- 02:07 - gurni glavu kroz monitor (2) - snimi - #