Nekako imam osjecaj da ce skoro svi s liste milosnih blogova početi pisati o svojim snovima, pa evo tu sam i ja. Aerial51 je počeo o lucidnim snovima, isprovociran :D onim što sam mu rekao na ICQ jednu večer, a sad ćete tu pročitati.
Dakle, prije nekoliko dana, probudio sam se oko 8h. Uzeo sam mobitel i počeo brže bolje zapisivati ključnih pojmova iz sna. Najčudnije (ali posve normalno) je da se nakon buđenja nisam gotovo uopće sjećao toga da sam držao mobitel i mahnito zapisivao. Neugodan osjećaj. Tko zna, možda sam još zapravo spavao dok sam pisao.
Dakle, ono što sam uspio zapisati mi je omogućilo kasnije prisjećanje.
Nalazim se u parku Vruljica u Zadru, negdje nakon stuba Slavoljuba Penkale i gledam iznad više smeđe, a manje zelenih krošnji stabala u neboder FER-a. Potok koji ide kroz park je nasumično razliven po parku.
Polugol sam, i odjeven u poderanu neidentificiranu bijelu laganu odjeću (slično medicinskoj gazi). U parku je mnoštvo ljudi, ne rade ništa posebno, a odjeveni su slično meni.
Potok je intenzivno refleksivan, skoro kao živa, ali ne toliko gust, a ako se stvarno zabuljim, vidim dno. Svuda pada smeđe lišće.
Krenem prema potoku jer vidim da nešto pliva u njemu. Shvatim da je to svijetlo sivi dupin. Diram mu njušku (imaju li dupini njuške?...), a on me gleda. Onda krenem u potok, voda je malo hladna, ali uđem u njega do iznad pupka, a dupin me gurka.
Odjednom se nađem u zgradi FER-a, s tim da nije bijela (iznutra) nego je sva u drvu, slične boje kao i park (na slici). U društvu sam neidentificiranih mladih ljudi, ovaj put odjevenih u nekakve glupaste plave trenerke s bijelim crtama, a ja sam još polugol i pomalo mokar i od lišća i cijedi se voda s mene. Idem okolo, i prostorije su pune "sadržaja za druženje" tipa biljarskih stolova, flipera itd. Tu i tamo ima vrata od liftova, bar sam mislio da su liftovi. I tako idem dalje, i tih vrata ima sve više, a ljudi ulaze u njih. Iznad njih piše sivkastim slovima na bjelkastoj pozadini: SNB.
Otišao sma u jednu prostoriju koja je izgledala kao spoj klasične srebrne restoranske kuhinje i prijašnjih soba, a u njoj oko 3 "lifta".
Stojim s tom nepoznatom ekipom koja bez veze gleda okolo i apsolutno nije svjesna da je tu, kad dođe jedna cura i pritiskom na zelenu tipku, otvori vrata i uđe u nju. Vrata se zatvore. Ne čuje se ništa, muk. A onda čujem tupi udarac, prigušeni mukli jauk, i pad tijela, pa struganje metalne ladice i pad tijela u nekakvu komoru ispod. A onda miris klora. (napomena: mirisi u snovima su ekstremno rijetki, ne sjećam se kad sam zadnji put to iskusio)
Vrata se otvore i unutra nema ništa. A onda mnogo ljudi počne ulaziti u te komore i cijeli proces opisan se počne odvijati za svakoga posebno. Na kraju sam i ja ušao, a onda sam nakon mirisa klora pao na pod i upao u nekakvu metalnu kutiju.
Tu san uđe u pauzu.
...
Nalazim se opet u parku, ovaj put bliže zgradi FER-a, na puteljku popločanom smeđe crvenim ciglama, a nedaleko od mene je neka vrlo pogrbljena starica s košarom. Bojim se, ali strah polako nestaje.
Starica se okrene, i stvori se kraj mene, strah brzo naraste, u ruci drži šaku punu sitnokugličastog plavozelenog materijala iz košare, i baci mi ga u lice, negdje pokraj lijevog oka. Malo me peče, a onda taknem to mjesto na licu koje se počne trusiti kao krta suha spužva. U glavi čujem glas koji kaže [ciotira'tan] (googlam ovu zlokobnu riječ riječ i nema je. riječ je izmislio moj mozak), diram lice sve više, i ono se sve više trusi i već mi ga skoro pola nema. Ljudi nema. Nema ni dupina, lišće je trulo, bliješti žuto Sunce ali svejedno nije svijetla okolina.
Onda sam se probudio i počeo pisati u mobitel.
Nikako mi nije jasno od čega je ovaj san mogao nastati. Mislim da su ključne stvari u ovome to što sam osjetio miris (i to klora) te taj dupin. Nisam siguran. Snovi sklopljeni od mnogo asocijacija koje mozak ima u sinapsama, i tko zna od čega je ovo nastalo. Ne mora značiti niti da je ovo kompletan san. Početak mu ne znam, možda je bilo nešto i u sredini, možda to krije cjelokupno rješenje.
Post je objavljen 13.03.2006. u 23:21 sati.