Uvijek sam se pitala kako je to ne osjećati ništa.. Sada znam.. Prazna sam.. Totalno sam prazna, ne osjećam ništa.. Sve što osjećam je mržnja i bol.. i to je to, ništa više.. Nemam više nikakvih osjećaja, za ništa, za nikog.. Počela sam lutat sama praznim ulicama, tražeći barem trunku nade za bilo kakav osjećaj, ali sve što pronalazim je isto što i te prazne ulice - Praznina - .. Sve što me drži još živom je muzika.. Utonem u svaku riječ, u svaku melodiju, pobjegnem daleko od svega, od svih.. Udaljila sam se, tako mi je bolje, mislima sam svakim danom sve dalje odavde, od ovih ljudi, od ovog svijeta, od ovog života.. Ponekad izađem među ljude, trudim se da osjetim barem trunku nečega, ali ništa.. Smijem se s njima, zezam se, pričam, al ne osjećam ništa od toga što im pokazujem.. Bilo je frustrirajuće i još je frustrirajuće, još se trudim povratiti osjećaj, zatvoriti tu prazninu, ali imam osjećaj da je svakim danom praznina sve veća.. Pomalo me guši to, imam osjećaj da je stotinu ruku obavijeno oko moga vrata i da me guše, guraju dolje dok ne nestanem,dok ne postanem nevidljiva i ne isparim.. Neki dan sam izazvala svađu s dečkom, nadajući se da ću bar nešto osjetiti, žaljenje, povredu, ljutnju.. Ali nisam osjetila ništa.. Slušala sam njegove grube rijeći iz ljutnje, i svaka ta rijeć prolazila je kroz mene bez da me je imalo dodirnula.. Nekad bi me bolile takve rijeći.. povrijedile bi me, naljutile, a sada.. Sada ništa, samo prolaze i nestaju, bez da u meni ostavljaju bilo kakav trag.. Prvo sam pomislila da je to možda zato što sam ga prestala voljeti, ali nije, nisu samo njegove rijeći prošle kroz mene.. Stvari koje čujem od najmilijih koje bi me prije razveselile ili rastužile sada me uopče ne dodiruju... U sebi sam razvila samo mržnju.. Ta prokleta mržnja.. S mržnjom razvila sam i bol.. Nekad se tješim da eto ipak barem nešto osjećam, al zapravo to je i donijelo prazninu.. Ponekad minutama stojim ispred tog prokletog ogledala i gledam... Sve što vidim su oči pune mržnje i ne mogu pomaknuti taj pogled.. Posegnem za onim što stoji skriveno iza ogledala, pokušavam da osjetim barem grižnju savjest dok gledam kako se rana rastvara, ali ne osjećam ništa.. Voljela bi otići odavde, voljela bi otići od svih i biti sama.. Sama sa sobom.. Barem nebi morala glumiti kako je sve super, bez problema, sve je tako jebeno savršeno i sretno.. Mrzim to.. Ali nije mi preostalo ništa drugo nego glumit.. Glumit da imam neke osjećaje.. A i to postaje sve teže.. Kako glumiti sreću, kako glumiti da osjećaš nešto, a zapravo ne osjećaš ništa.. Ne znam koliko dugo još mogu glumiti, ne znam koliko dugo još mogu izdržati... Voljela bi da uopče ne moram biti nigdje.. Voljela bi biti sama u svojoj sobi i nikada više ne ići nigdje.. Samo ja.. Samo ja i muzika.. Samo ja, muzika i praznina...