četvrtak, 31.03.2016.
Možda
Možda sutra napišem pjesmu
srijeda, 23.03.2016.
Tražim stih
Tražim stih kojim mogu da pomaknem vrijeme unatrag. Za cijeli jedan krug. Jedan vijek. Pa da ga pustim ispočetka neka ide zauvijek ... Neka on kaska za nama. Neka nas hvata. Ionako je život sastavljen od loših plagijata.
Tražim stih kojim mogu da pomaknem vrijeme unatrag.
utorak, 22.03.2016.
Pjesma nije pjesma
Zašto pjesma nije dobra ako u njoj ljubav ne prevlada
Ako nema tuge koja te probada
Bez rastanka
Sjete
Plača
Zar pjesma nije ista i od maestra i od uličnog svirača
Zar pjesma nije pjesma ako u njoj nema stiha koji pati
Ako se ne preklinje nebo da ti je vrati
Nije pjesma bez tona crne
Bez razlivenog vina
Tame
Zar pjesma nije zagrljaj
Ni spuštena glava na nečije rame
Zašto pjesma to nije dok imena nema
Zar pjesma nije pjesma kada osjetiš da u njoj oluja se sprema
Kad natjera vjetar da tvojom kosom se preplete
Leptire ponovno da uzlete
Zašto pjesma ne valja ako nije dio intime
Ako nema sadržaja
Rime
Ako je pisana na potrganom papiru
Na karti za kino
Salveti
Zar pjesma nije pjesma i na gitari i na bajuneti
srijeda, 16.03.2016.
Poker
Ušuljala se strast ruku pod ruku s ljubavi na stražnja vrata. Nenajavljeno. Zaplesale. Napravile nered. I zasjele za stol u tvome srcu. Iz sakrivenog kuta pridružila im se savjest. Svoje mjesto za istim stolom potražila je i krivnja. Uzele su novi špil karata i poput pravih kockara zaigrale poker. Ulog na stolu nije imao limit.
Dim cigareta stvorio je paravan što ih je sakrio od duše. Nemir, taj uslužni barmen svakome od njih točio je Jack Daniels čim bi primijetio da je čaša prazna. Niti jednom gestom, ni najmanjim znakom nitko nije otkrivao kakve karte drži u rukama. Prolazilo je vrijeme onako kao što samo ono zna prolaziti. Napetu tišinu povremeno bi razbila ljubomora koja ušla bi unutra pitati da li što trebaju.
Nitko nije htio odustati. Predati. Baciti karte na stol. Svakim trenutkom ulog se činio sve veći. Možda i nedostižnim. Svi imaju svoje razloge da pobjede. Strast, Ljubav, Savjest, Krivnja. Siguran sam da će ta partija još dugo trajati.
ponedjeljak, 14.03.2016.
Ulica kojoj ne sjećam se imena
Htio sam ti ispričati priču o ulici kojoj ne sjećam se imena. Znam samo da je pomalo sličila na one male ulice na obalama Seine. Tamo gdje se stišava šapat što dolazi iz Le Cafe de Flore. I gdje za stolovima s kariranim stolnjacima ispijamo kavu Victor Hugo, ti i ja. Htio sam ti ispričati priču o ulici kojoj ne sjećam se imena. Ali u njoj je ista zgrada kao ona s malim stanom i ulazom pred kojim smo razbili lanternu da bi se mogli ljubiti u mraku. I one kamene kocke pravilno poredane po kojima smo hodali na prstima da ne probudimo okolne stanare. Htio sam ti ispričati priču o ulici kojoj ne sjećam se imena. Istoj onoj ulici gdje si plesala pod otvorenim ljubičastim kišobranom. Gdje bi se smijala dok sam ti šaputao koliko te volim. Gdje si plakala na svaki moj tužni stih. Htio sam ti ispričati priču o ulici kojoj ne sjećam se imena. Ulici koja ima miris tvog parfema. Gdje sam ostavio sav svoj šarm da bih te zaveo. Htio sam ti ispričati priču o ulici kojoj ne sjećam se imena. Znaš, pomalo romantična, nekima dosadna i glupa. Meni posebna. Htio sam ti ispričati priču o ulici kojoj ne sjećam se imena. A znam da to ne bih mogao. Jer ta ulica priča je sama za sebe. To je priča o nama. Htio sam ti ispričati priču o ulici naše mašte.
nedjelja, 13.03.2016.
Tvoj život
Ja znam da tvoj je život prazna ljuljačka na kojoj ima mjesta samo za dvoje sanjara. Sanjara što sanjaju isti san. Život koji pozna jedino ona stara raštimana gitara koju je netko ostavio na ormaru. Znam da tvoj je život nedovršena pjesma. Jedan zabačeni stih među gomilom knjiga. Isti onaj refren koji smo zajedno ponavljali bezbroj puta. Onaj zagrljaj koji s vjetrom luta.
Ja znam da tvoj je život poput one sakrivene staze gore na Kalvariji gdje se sakrivaju ljubavnici . I znam da je ponekad poput ugašene lanterne a ponekad spreman za divlji let. Tvoj život jednostavno je veliko srce u koga ti bi smjestila cijeli svijet. Ali ne ide to. Svijet nije igračka za veliku djecu.
Ja znam da tvoj je život suncokret koji traži svoj komadić sunca.
petak, 11.03.2016.
Ljubav je odlučila umrjeti
Noćas me posjetila Ljubav. Pokucala mi na vrata i prošla pokraj mene ne pitajući da li slobodno uđe. Sjela je na mjesto kraj prozora na kojem obično sjedim ja. Izgledala je nekako tužno. Možda potišteno. Ponudio sam joj čašu vina. Nije odbila. Ispila je brzo i bez riječi. Prve kapi kiše zaigrale su se na slabo osvijetljenoj ulici. Natočio sam nam ponovo. „ Da nazdravimo možda za sve naše godine“ – upitao sam je. „Odlučila sam umrijeti“ – reče mi Ljubav. „Nazdravimo onda u to ime“ – podignuo sam čašu u zrak. Ljubav se osmjehnula ili je to bio samo titraj na njenom licu. „Može“. „Nazdravimo“. Trajalo je svega nekoliko sekundi dok su čaše se dotaknule u zraku. Ispili smo do dna. Ljubav je ustala. Na izlasku iz stana ostavila je čašu na polici kraj telefona. Još dugo poslije njenog odlaska u stanu je ostao miris Prošlosti.
četvrtak, 10.03.2016.
Kriv sam za sve stihove
Kriv sam za sve stihove kojima sam te krao. Za snove u koje sam ušetao licemjerno držeći ruke u džepovima. Nonšalantno mahnuo da pređeš na moju stranu ulice s pogledom dostojnim lutalice. Kriv sam za svaki zagrljaj kojim sam te ogrnuo. Za svaki ostavljeni poljubac na tvome vratu. Kriv sam za tišinu nad starim gradom. Za svako traženje sjene u predvečerje. Za skrivanje u mraku. Za šetnju obalom rijeke.
Kriv sam za prvu pjesmu tebi napisanu. Za svaki dodir zavođenja. Za igru na tvome tijelu. Kriv sam što prolazim tvojim životom poput vjetra. Što ostavljam neizbrisive tragove u sjećanju. Kriv sam za ljubav.
Kriv sam za sve stihove s kojima si započinjala dan. Kriv sam za stihove uz koje bi zaspala. Kriv sam što vjerujem u nas.
ponedjeljak, 07.03.2016.
Nas dvoje
Kada nam soba postane pretijesna … i kada se nebo nadvije na naš grad od karata…znamo već kako to ide. Potražimo jedno drugo u hodnicima sjećanja.
Mi stvoreni smo za ljubav koja to nije. Stvoreni kao nitko prije. Mi smo grana što odolijeva vjetru. Titraj tišine. Mi smo pjesma bez rime.
Kada se nakupi previše boli I tuge … mi ne trebamo druge. Mi smo san koji snove sanjao nije. Od titana srce na dva dijela slomljeno. Mi smo zagrljaj. Utjeha. Oluja pobjede vjerna. Nevjera u haljini od grijeha. Mi smo zid zidan od razumijevanja I smijeha.
srijeda, 02.03.2016.
Nemam pravo na tebe
Nemam pravo na tebe. Nemam pravo biti tvoj. Nemam pravo tražiti još jedan poljubac. Jedan zagrljaj. Nemam pravo na tišinu jer tišina nikad nije vrištala ovako glasno kao sada. Nemam pravo na onaj tvoj posebni osmjeh. Nemam pravo na sjećanja jer i ona su tvoja. Nemam pravo iz prikrajka gledati kako si vesela i lijepa. Nemam pravo uplesti svoj stih u tvoj život. Nemam pravo napisati pjesmu za tebe. Nemam te pravo krasti od dragih ljudi. Ali molim te zauvijek samo sretna budi.
utorak, 01.03.2016.
Čega se bojiš
Čega se bojiš Mona?
Vjetra nad suhim granama u parku? Tišine? Praznog kreveta u praznoj sobi? Lica što pred ogledalom nikada ne stari? Vlakova? Ljudi? Kiše koja ispisuje stihove na krovu automobila?
Čega se bojiš Mona?
Bježanja? Pustih ulica? Bačenog licitarskog srca? Lutanja? Zauvijek izgubljenog djetinjstva? Lažnih prijatelja? Usnule oluje?
Čega se bojiš Mona?
Teških koraka pred jutro? Svjetla nad gradom? Ostavljenog psa loših gospodara? Samoće? Ljubavi? Pravila igre? Mirisa tuđeg parfema na haljini od srebrnih niti?
Mona?
Čega se bojiš Mona?
Zamrznutih prozora? Sjećanja? Brodoloma? Tuge?
Čega se bojiš Mona?
Čovjeka koji te voli? Tragova u snijegu? Polugolih lutki u izlogu? Neonskih reklama? Vrtlog života? Plime?
Čega se bojiš Mona?
Igre skrivača iza lažnih profila? Visine dok sklopljena su krila?
Čega se bojiš?
Čega se bojiš Mona?
( vjernoj čitateljici )
