Kada nam soba postane pretijesna … i kada se nebo nadvije na naš grad od karata…znamo već kako to ide. Potražimo jedno drugo u hodnicima sjećanja.
Mi stvoreni smo za ljubav koja to nije. Stvoreni kao nitko prije. Mi smo grana što odolijeva vjetru. Titraj tišine. Mi smo pjesma bez rime.
Kada se nakupi previše boli I tuge … mi ne trebamo druge. Mi smo san koji snove sanjao nije. Od titana srce na dva dijela slomljeno. Mi smo zagrljaj. Utjeha. Oluja pobjede vjerna. Nevjera u haljini od grijeha. Mi smo zid zidan od razumijevanja I smijeha.
Post je objavljen 07.03.2016. u 19:59 sati.