Noćas me posjetila Ljubav. Pokucala mi na vrata i prošla pokraj mene ne pitajući da li slobodno uđe. Sjela je na mjesto kraj prozora na kojem obično sjedim ja. Izgledala je nekako tužno. Možda potišteno. Ponudio sam joj čašu vina. Nije odbila. Ispila je brzo i bez riječi. Prve kapi kiše zaigrale su se na slabo osvijetljenoj ulici. Natočio sam nam ponovo. „ Da nazdravimo možda za sve naše godine“ – upitao sam je. „Odlučila sam umrijeti“ – reče mi Ljubav. „Nazdravimo onda u to ime“ – podignuo sam čašu u zrak. Ljubav se osmjehnula ili je to bio samo titraj na njenom licu. „Može“. „Nazdravimo“. Trajalo je svega nekoliko sekundi dok su čaše se dotaknule u zraku. Ispili smo do dna. Ljubav je ustala. Na izlasku iz stana ostavila je čašu na polici kraj telefona. Još dugo poslije njenog odlaska u stanu je ostao miris Prošlosti.
Post je objavljen 11.03.2016. u 09:43 sati.