23

Ošit

četvrtak, 29.02.2024.

Igramo jamb navečer, na dnevniku slike eksplozije vulkana, čitam naglas tekst s ekrana: "eksplodirao vulkan u Meksiku", a Ona pita: "Povodom čega?".

(((smijeh iz ošita)))

Poslije je bacila kockice i nije dobila poker koji je najavila, otme joj se: "Oh shit!".

Pogledam je upitno, a Ona mrtva-hladna ponovi: "ošit".

Teens, and why we love them.

Feelharmonia

srijeda, 28.02.2024.

jedna od onih zbog kojih ostanes u autu dok ne završi i, ne znam zašto, samo plačeš...

Vrijeme je...

četvrtak, 22.02.2024.

Pješčani sat je dobra stvar kada želimo vizualno prikazati kako vrijeme "curi", kako smo limitirani njime, kako vrijeme ima svoj početak i kraj.
Ali ima tu još nešto, kada ga okrenemo, dobijemo iluziju da ima još vremena, da ono sto smo propustili napraviti u prethodnom vremenskom periodu, možemo stići napraviti u sljedećem.
Samo okreneš sat i dobiješ na vremenu.

Moj kaledar na mobitelu je od nove godine ispunjen obavezama, rješavam stvari koje sam u prethodnim periodima propustila učiniti. Nakupilo se toliko toga za obaviti da rješavam stavku po stavku i nema preskakanja. Neke stvari privodim kraju, neke su tek preda mnom. Svaki put kad riješim neku od obaveza moje zadovoljstvo raste. Uopće nije teško, ne znam zašto sam bila zapela.
Danas sam položila ispit, zadovoljstvo je stiglo.
Još malo do novog posla.
Plaća: iznadprosječna ;)
Motivacija izvrsna.
Iskustva imam, ne bojim se.

Uskoro je vrijeme... da se krene.

Velika rošada

nedjelja, 18.02.2024.

Razgovarale smo sinoć opet, o aktualnostima, o problemima, o emocijama koje polako sjedaju na mjesto;
Zauzdala sam ih, donekle.
Kad se uznemirim, nađem si posla.
Rad oslobađa :).
Prošetam.
Sama ili u društvu, bitno je da je u prirodi, bitno je da vidim nebo...
Ako ima sunca, još bolje.
Ako se odbija od morske površine, to je to.

Ali ma tu još dvojbi, još otvorenih pitanja,
šahovskih problema. Nisam samo ja u pitanju ovdje.
To vam je kao kad igrate šah, rekla mi je,
Ne zalijećite se, promislite o svim figurama, mislite tri poteza unaprijed,
promislite pa povucite potez.
Ne morate reagirati u trenu.
Znam, kažem, tako i igram inače u životu, u zadnje vrijeme se zakompliciralo i ispalila sam. Ispaljot.

Velika rošada se uvijek igra tako da se zaštiti kralj, ipak je on slabija karika u igri od, recimo, kraljice.
Moj problem (šahovski) je taj što uvijek uzimam u obzir sve figure, bojim se gubitaka, objašnjavam joj.
Ali, znate li one upute u avionu: kad se avion strmoglavljuje, prvo stavite masku sebi, bez obzira što možda dijete sjedi pored vas, kaže..

Pitanjem "jeste li ikada letjeli?" sabija mi dah, i osjećam poriv da navučem tu masku, da udahnem, da se spasim trenutno.

Ne sjećam se kad je to bilo zadnji put, istinski. Tog leta se ne sjećam.
A letjela sam, znam da jesam.

On Valentine's, too

petak, 16.02.2024.

Bila s djevojčicom u shopping centru, kupovale smo peglu za kosu, heat protect spray, grudnjake i još neke sitnice. Girl's stuff, mainly...
Na izlasku nas dočeka Ciganka i blagoslivljajući nas naveliko ponudi mi uslugu gatanja iz dlana.
Nasmijala sam se, zahvalila joj i produžila...
Nisam za te spontane poslovne ulične aranžmane ni inače raspoložena, a kamoli sad.
Kasnije sam se pojela živa, nikada nisam bila u prilici da mi Ciganka iz dlana gleda, odnosno proriče budućnost.

Ali, opet, kakva budućnost, pa meni treba netko da mi za novčić-dva gleda u prošlost.
Zaboravljenu, potisnutu prošlost.
Možda Ciganin, ali kakav? ;)

Ipak je danas Valentinovo

srijeda, 14.02.2024.

Bila sam već napisala ovdje da već neko vrijeme idem na psihoterapiju, da sam se urušila potpuno u jednom trenutku nedavno.
Novost je da sam se javila i psihijatrici i da sam trenutno na antidepresivu.
Novost je i to da osjećam da mi pomaže, donekle, ta čarobna pilulica, koju psihijatrica naziva samo štakom...
Radi se, kod mene, navodno, o nekim starim traumama koje nisu na vrijeme sanirane, tada je bilo bitno samo preživjeti.
Radi se i o nekim životnim stvarima, ajmo reći da se nisam nikada ostvarila profesionalno u području na koje sam potrošila godine školovanja...
Radi se i o jednom izrazito bolnom i stresnom periodu života, gdje sam i zadnji atom snage uložila u oporavak svog sina. Međutim, tu se ne žalim, to se apsolutno isplatilo, to mi je životno djelo. Drugi bi se možda bili rasuli na atome u takvoj situaciji, ja sam tada izvukla iz sebe i zadnji atom snage, svemir je bio milostiv i ta priča je krenula ka svjetlu.
Međutim, tuga se začahurila u meni, određeni strahovi, boli, sve je to uzelo maha i u dvanaestom mjesecu sam se raspala. Prosula sam svu žuč, sav jad po po najbližem, po Onome koji mi je Sve.
Bilo je to prebolno i za njega, toliko bolno da vam to ne mogu ovdje (o)pisati...

Moja terapeutica želi iščupati iz mene neke emocije vezane za traumatične događaje iz djetinjstva, smatra ih bitnim za ovo što mi se izdogađalo, a ja ih prepričavam kao svjedok, kao netko sastrane tko je tamo davno slučajno bio, vidio i preživio.
Kao da je svaka emocija iz tog vremena spržena, kao da pretražujem pepeo, kao da je sve izgorjelo.
Kao da sam navukla maglu, kao da sam pustila vječni led da sve to okuje i da nikada ne nastupi zatopljenje na taj dio vremena.

Djevojčica se distancirala od boli, a žena danas živi u grču.
Ta patnja je vidljiva na licu, vidljiva je u nekim životnim situacijama, vidljiva je u odnosima.

Kako doprijeti do trauma, kako doprijeti do emocija vezanih uz njih? Je li netko prošao kroz slično iskustvo? Je li se može nakon četrdeset godina zatomljivanja i potiskivanja - iščeprkati sve to što boli i iznaći način da se pomiri s tim, da se preboli, da se krene dalje, bolje, mirnije, opuštenije, bez grča i bez straha?

Do sada sam otkrila da imam problema s povjerenjem, s prepuštanjem, s kontrolom.

Volim jako, ne pokazujem dovoljno...
Ljutim se maestralno.
Kao Etna, mogu u trenu spržiti sve oko sebe.

Danas mi je S rekao da moram doći u stanje da pojedem cijelu tortu, ne samo dijelove koje volim.
Htio mi je reći da ga moram prihvatiti cijelog, sve njegove slojeve, a ne samo one koje volim.
Iskren je do kraja, iskren je do srži i to zna biti brutalno.
Sreća da sam na pilsima, inače bi se posvađali opet. :)

Osjećam se kao da sam u sobi sa zrcalima, a svako pokazuje drugi odraz. Zrcala su realistična i pokazuju mi moje mane,
moje slabosti, moje "nespretne" ispade na van.
Zrcala su ljudi, moji bliski ljudi koji me vide realno i ne libe mi se sve to reći.
Velika sam, mogu podnijeti. (?)

Zaključana djevojčica, to sam ja, zaključana s vlastitim frustracijama.
Kako van?