Velika rošada

nedjelja, 18.02.2024.

Razgovarale smo sinoć opet, o aktualnostima, o problemima, o emocijama koje polako sjedaju na mjesto;
Zauzdala sam ih, donekle.
Kad se uznemirim, nađem si posla.
Rad oslobađa :).
Prošetam.
Sama ili u društvu, bitno je da je u prirodi, bitno je da vidim nebo...
Ako ima sunca, još bolje.
Ako se odbija od morske površine, to je to.

Ali ma tu još dvojbi, još otvorenih pitanja,
šahovskih problema. Nisam samo ja u pitanju ovdje.
To vam je kao kad igrate šah, rekla mi je,
Ne zalijećite se, promislite o svim figurama, mislite tri poteza unaprijed,
promislite pa povucite potez.
Ne morate reagirati u trenu.
Znam, kažem, tako i igram inače u životu, u zadnje vrijeme se zakompliciralo i ispalila sam. Ispaljot.

Velika rošada se uvijek igra tako da se zaštiti kralj, ipak je on slabija karika u igri od, recimo, kraljice.
Moj problem (šahovski) je taj što uvijek uzimam u obzir sve figure, bojim se gubitaka, objašnjavam joj.
Ali, znate li one upute u avionu: kad se avion strmoglavljuje, prvo stavite masku sebi, bez obzira što možda dijete sjedi pored vas, kaže..

Pitanjem "jeste li ikada letjeli?" sabija mi dah, i osjećam poriv da navučem tu masku, da udahnem, da se spasim trenutno.

Ne sjećam se kad je to bilo zadnji put, istinski. Tog leta se ne sjećam.
A letjela sam, znam da jesam.