Ipak je danas Valentinovo

srijeda, 14.02.2024.

Bila sam već napisala ovdje da već neko vrijeme idem na psihoterapiju, da sam se urušila potpuno u jednom trenutku nedavno.
Novost je da sam se javila i psihijatrici i da sam trenutno na antidepresivu.
Novost je i to da osjećam da mi pomaže, donekle, ta čarobna pilulica, koju psihijatrica naziva samo štakom...
Radi se, kod mene, navodno, o nekim starim traumama koje nisu na vrijeme sanirane, tada je bilo bitno samo preživjeti.
Radi se i o nekim životnim stvarima, ajmo reći da se nisam nikada ostvarila profesionalno u području na koje sam potrošila godine školovanja...
Radi se i o jednom izrazito bolnom i stresnom periodu života, gdje sam i zadnji atom snage uložila u oporavak svog sina. Međutim, tu se ne žalim, to se apsolutno isplatilo, to mi je životno djelo. Drugi bi se možda bili rasuli na atome u takvoj situaciji, ja sam tada izvukla iz sebe i zadnji atom snage, svemir je bio milostiv i ta priča je krenula ka svjetlu.
Međutim, tuga se začahurila u meni, određeni strahovi, boli, sve je to uzelo maha i u dvanaestom mjesecu sam se raspala. Prosula sam svu žuč, sav jad po po najbližem, po Onome koji mi je Sve.
Bilo je to prebolno i za njega, toliko bolno da vam to ne mogu ovdje (o)pisati...


Moja terapeutica želi iščupati iz mene neke emocije vezane za traumatične događaje iz djetinjstva, smatra ih bitnim za ovo što mi se izdogađalo, a ja ih prepričavam kao svjedok, kao netko sastrane tko je tamo davno slučajno bio, vidio i preživio.
Kao da je svaka emocija iz tog vremena spržena, kao da pretražujem pepeo, kao da je sve izgorjelo.
Kao da sam navukla maglu, kao da sam pustila vječni led da sve to okuje i da nikada ne nastupi zatopljenje na taj dio vremena.

Djevojčica se distancirala od boli, a žena danas živi u grču.
Ta patnja je vidljiva na licu, vidljiva je u nekim životnim situacijama, vidljiva je u odnosima.

Kako doprijeti do trauma, kako doprijeti do emocija vezanih uz njih? Je li netko prošao kroz slično iskustvo? Je li se može nakon četrdeset godina zatomljivanja i potiskivanja - iščeprkati sve to što boli i iznaći način da se pomiri s tim, da se preboli, da se krene dalje, bolje, mirnije, opuštenije, bez grča i bez straha?

Do sada sam otkrila da imam problema s povjerenjem, s prepuštanjem, s kontrolom.

Volim jako, ne pokazujem dovoljno...
Ljutim se maestralno.
Kao Etna, mogu u trenu spržiti sve oko sebe.

Danas mi je S rekao da moram doći u stanje da pojedem cijelu tortu, ne samo dijelove koje volim.
Htio mi je reći da ga moram prihvatiti cijelog, sve njegove slojeve, a ne samo one koje volim.
Iskren je do kraja, iskren je do srži i to zna biti brutalno.
Sreća da sam na pilsima, inače bi se posvađali opet. :)

Osjećam se kao da sam u sobi sa zrcalima, a svako pokazuje drugi odraz. Zrcala su realistična i pokazuju mi moje mane,
moje slabosti, moje "nespretne" ispade na van.
Zrcala su ljudi, moji bliski ljudi koji me vide realno i ne libe mi se sve to reći.
Velika sam, mogu podnijeti. (?)

Zaključana djevojčica, to sam ja, zaključana s vlastitim frustracijama.
Kako van?