Upala listova

Radni vikend, borba s vremenom.
Znate već da su mi masline dijelom ostale neobrane, a to je tako ostavljeno što iz praktičnih, a što iz spoznajnih razloga. Masline su nejednoliko dozrijevale i trebalo je pobrati prvo one naizgled zrele, a one druge su čekale i dočekale svoj trenutak i ubrane su ovog vikenda. Pretpostavka je bila ta, da će nedozreli plod dozrijeti, a samim time i dati više ulja nego li ranom berbom.
Berba je trajala dva dana. Na terenu: dvoje ljudi. Timski berači. Uvjeti nemogući: konstantna bura, uglavnom škura. Gledatelj: 1, ali četveronožni.
Rezultat izvanredan: 18%.

E sad, da dajem ulje na takmičenje, sasvim sigurno bi poslala ono prvo ulje (rana berba, niži randman), i ono bi po kriterijima kvalitete vjerojatno nadmašilo ovo drugo, koje je isto pobjedničko, ali po drugom kriteriju, kriteriju količine.
A o okusima se isto da raspravljati - osobno volim pikantna ulja, dakle ulja iz rane berbe.
Više je manje, manje je više, sve je to relativno.

Upalu listova sam zaradila penjući se na stabla, po one najbolje i najljepše plodove.
Znate ono kad dignete nogu na stablo, a fali vam force da se popnete, pa je unatoč svim naporima potrebna asistencija iz zaleđa da vas pogura. Neki ljudi su jednostavno nezamjenjivi. Hvala im :).

Degustacija i vizualni test boje i gustoće ;)

Čim više stabala...

Blogovijest...

Red je da se o(ne)svijestimo bložnim fak-tima:

Prvo:

Blogerica (t)jedna svoju novostečenu moć koristi na jedan visokoprofinjeni, ali tipično ženski način: ona želi sve na moguće, nemoguće i svemoguće načine utjerati sve blogere u nekakvu hladnu i mračnu pećinu na tim-bilderski tajni sastanak na kojem bi glavna točka reda bila - ispravna instalacija pećinskog crteža Buga na suvremene i svevremene platforme koje služe za iskorištavanje bio/nebio energije i nadljudskih potencijala. Njena namjera je u srži dobra, ali metode kojima bi se mogla koristiti su (znamsveno dokazano i kazano) - brutalne. Moglo bi se čak i reći - pećinske.
Tko god ne savlada to preokretanje crteža u svoju korist i u korist čitave svete blogozajebnice, morat će se iskazati u vrinama kao što su hrabrost suprotstavljanja moći toljage argumentima i istinom i samo istinom - naravno vlastitom, ili barem bjesomučnim trčanjem do granica boli vlastitog univerzuma.
Na vama je sve, da vidite, da čujete, da razmislite i da joj se na koncu - oduprete ;D.



Drugo:

U kuloarima se naveliko priča da nam na blogu nedostaje koga/čega? Pa blogera, visokokvalitetnih, super uspješnih, iznimno produhovljenih, a možda čak i duhovitih. Onih koji znaju (točne odgovore na sva pitanja na svim kvizovima ljepote). Govori se da će Glavni, Jedini i Nepristrani nagrditi profesijonalne i poluprofesijonalne hed-hantere koji će se svojim lavovskim angažmanom potruditi da nam dovedu ovdje još živih ili... ovaj... živahnih blogera koji bi trebali doprinijeti zatopljavanju blogalne atmosfere i prestanku hladnog zimskog doba na ovim vritualnim prostorima. Nagrde su, govorka se, izdašne. Vreća ukrajinskog brašna, butelja ruskog plina, američka zastava sa zvjezdanim nebom nadamnom, i još mnoštvo zanimljivih zvizdarija. Nagrde će se uručivati javno, na anketiranom području, svakog Crnog Petka. Za pristup svečanosti dodjela nagrda potrebna je krovid potvrda koju možete zatražiti u javnim ustranovama drugih ili čak trećih zemalja. Znanje barem jednog stranog/strašnog jezika se podrazumijeva ;D.

Treće (uzdah):

Povist nas uči (proguglajte) da je ovo misto nekada brojalo pet stotina iljada blogova, a mi, cijenjeni blogeri i blogerice, zaboravljamo da je približno isti broj ljudi emigrira iz ove napaćene nam i svete, zemlje.
Ja san donila činjenice (men' se čini da...), fak-te, a vi svoje zaključke donosite sami, nemojte da vam ih ja moram nacrtati na pećinskom zidu.
Pa da ih vi onda (te crteže) okrenete naopako. ;D.

Glava u balunu

Raspoloženje je pravo zimsko. Tmurno, burno i kišno.
Ne snalazim se najbolje u tome, pa mi se bitno uloviti za - bitno.
Pokoja bitno svijetla točka se ipak ukaže, pa je važno uloviti se za baš nju:
-kava sa dragim ljudima,
-dugi zagrljaj s dječakom koji je sretan kad te vidi nakon dužeg vremena, pa to pokaže na sve moguće načine
-razgovori s bližnjima "level pro"
-lijepa riječ (najtoplije oružje na svijetu)
- mentalna hibernacija
-skok do mesnice po mrvu smijeha, ili do kantuna mladosti po mrvu ljubavne naive. :)

A može i krađa narandže sa vlastitog stabla, to je uvijek kvalitetan autogol.

Limunnada

-Znaš, ja ću ove godine ipak ukrasiti limun lampicama, i ti nemaš o tome pravo glasa.
Uzdahnula sam, gledala ga dugo, i šutjela još duže.
Nas dvoje oko tih lampica svake godine vodimo pravi ekonomsko-političko-religijski rat. Ne pretjerujem uopće ;).
Kupio je odavno ne znam koliko metara tih ledica koje bi trebale doprinijeti božićnom ugođaju u našem dvor(c)u, a meni je to sve skupa pomalo djetinjasto i kičasto. Priznajem, bude to na trenutak lijepo i efektno, ali to svjetlucavo oduzimanje daha kod mene traje svega nekoliko trenutaka i - gotovo. Svjetla žmirkaju, titraju, svjetlucaju u nekom svom ritmu koji me više ne dodiruje. Mislim, na stranu sva ta simbolika svjetla i ti specijalni efekti i prigode, meni je sasvim dovoljno da na tom stablu, koje smo zajedno posadili, a koje sam mu kupila za jedan rođendan davno - meni je dovoljno da na njemu ima plodova i mirisnih cvjetova, često u isto vrijeme. Dovoljno mi je da naslonim nos na te mirisne pupoljke i da upijem jedan od najljepših mirisa koji poznajem. Dovoljno mi je da je živo i da rađa, i da smo još uvijek tu svi skupa, prekrasno mi je takvo kakvo je, bez te dodatne elektrifikacije, bez tih kerefeka, kako ja to volim reći. Zapravo, to stabalce je toliko lijepo, mirisno i ukrašeno, da mu nikakvi dodaci ne trebaju. Izgleda mi tada umjetno i bespotrebno napirlitano.
Draže mi je kad ga pred jaku buru omotava mrežama, da ga spasi od mraza i posolice, nego kad mu pred Božić padne na pamet da ga uresi baš kao svaki susjed.
E, pa kako sad to pomiriti, mislim taj brak, mrak i svjetla?
Pa lijepo, ja ću ipak biti sretna jer je sretan on, koji pamti taj efekt svjetlucanja još iz djetinjstva, i priziva ondašnju sreću i bezbrižnost; ja ću biti sretna jer su dječaci i djevojčice oko mene, ali neću sebi odreći pravo da budem Grinch (who the fuck is Grinch?) koji će u svitanje čupati kabel iz utičnice i dopuštati limunu da bude kao i prvo: Obično, jadno, malo drvo.. Onda ću brati limune, dugo ih mirisati, ribati koricu, i praviti fritule.
On će navečer ukopčati kabel, a ja ću se smijati i napokon mu reći: Koje si ti dijete!
Ako bude mudar, odgovorit će: Tvoje!

Pauza

Zahvaljujem svima, neko me vrijeme ovdje neće biti.
Koliko će potrajati, zaista ne znam.
Hvala svima.

Śubha - prabhata

Śubha - prabhata...***
Timilai kasto cha? ***

S obzirom da smo zemlja koja zadnjih godina uvozi radnu snagu jer nam vlastita bježi, mislim da je fer i korektno, moguće i korisno, da učimo i njihove jezike.
Sjećam se (urezao mi se baš duboko u sjećanje) jedan mladi dugokosi Ukrajinac koji je radio za nekakvu hrvatsku firmu koja je radila za čiji ono HT? Ne znam za kakvu plaću je radio i kako mu j izgledao ugovor, ali tih dana su u mojoj ulici mijenjali dotrajale drvene stupove koji nose telefonske žice. Ukrajinci su radili najteže poslove, naši su se ljudi iživljavali nad njima.
Scena: Hrvat vozi kamioncin određenom brzinom, bez zaustavljanja, a Ukrajinac trči za njim i sam samcat podiže i ubacuje trčeći te drvene stupove (prepiljene na pola, doduše) u prikolicu. Ako sam ja vidjela išta surovije u svom životu, to mora da je zakopano duboko u podsvijest, da se ne raspem kao kineska vreća za masline loše zavarenog ruba.
Onda su došli raditi na iskopima za kanalizaciju. Ne znam dolaze li još uvijek, ne viđam ih, možda zbog rata, ali vidim Nepalce povremeno. U moju ulicu dođu dovršavati posao svaka dva mjeseca. Dođu na jedan dan, nestanu na dva mjeseca i tako već dvije godine. Nedavno su se pojavili, nešto su brljali oko šahtova, pa je suprug otišao pitati jednog (od njih dvojice) pripremaju li oni to cestu za asfaltiranje. Nepalac mu je odgovorio: Tomorrow, tomorrow!. Onda ga je pitao nešto drugo, a ovaj mu je odgovorio isto. Meni je to bacilo na stih iz pjesme iz filma, američkog, ofkors.
Tomorrow, tomorrow, I love you tomorrow, You're allways a day away, sjećate se?
Muž je rekao da to nema veze ni s filmom, ni s pjesmom, njemu je to više zazvučalo kao naše domaće malo morgen. A tako je i bilo. Nema ih već dugo. Možda nam dođu malo? Sutra?
Ne znamo gdje su koncesionari, ne znamo ni gdje su se podkoncesionari prebacili, ali Nepalce su, da im ne bude praznog hoda, pokupili maslinari da im beru masline.
I sad, kako je to dobro netko na blogu rekao, vjerojatno niti ne pričaju puno, da im nešto gorko slučajno ne upadne u usta.

Ho sahi ho. ***