Dva kotača dovoljna

16.04.2011., subota

Maja na mosoru

Ponedjeljak ujutro, otvaram inbox a čeka me Rožina poruka „Maja, kak je bilo na Mosoru?“ Kroz glavu mi proleti deseci slika, dogodovština, smjehova , vrućina… u dahu ispisujem slova ispod. Rrrroza, bio je mrak početak, mrak kraj i sve između mrak! Krenula sam na put u 3:30 ujutro, stigli u Omiš u 7:30, pa brzo na prijave a jutarnji vjetar deeeere... mislila sam si kako li tek puše na grebenu, morat ću gore u skafanderu. Onda, start ultra - dosta ih se skupilo, vidim poznate face, srećem Mirelu iz ak i veli ona meni da ćemo skupa gore. Mislim si ja ako krenem s njom crknut ću do prvog zavoja. Ali ok, start je bio laganini... trčkaramo Mirela i ja prva dva kilometra skupa... ne crkavam već šibam, pa teraj u brdo. U brdo kojem kraja neeeeeeemaaaaaa. Uglavnom, kontrola 1 - piece of cake svi smo još na hrpi i laktarimo se… Ivana, Sanja, jedino Mirela bježi van vidokruga. Kontola 2 - do nje smo trebali prežvakati već pola Mosora. Ni deset sati, sunce pichi, kak god da se okrenes šiša nas ko janjce na žaru. Od dvojke do četvorke doživljaji u sunčanoj magli; znoj se cijedio, mast topila, svuda krš kamenje, skačemo po glondžama k'o divokoze, vrtače uokolo, ali srećom stijene pitomije od onih na Pašmanu. Vrhunac s pogledom prema unutrašnjosti. Poslije kontrole 4 silaz do Gata. Silaz koji je trajao u beskonačno, jer kolikogod da smo silazili kao da s visine nismo pomakli. Dotakli asfalt a ono osvježenja kao u priči... vodica sok naranče fritule i domaći... fritule i naranče trpam u sebe, a vodu koliko u sebe toliko i po sebi, po kosi majici... ali džaba, za 5 minuta sve već suho. Dalje, napad da 5, 6, 7, i 8. Orijentacija po nahođenju kroz žbunje, krajolik pitomiji a bilo je i više hlada. Negdje se između 6 i 7 gubim i izbijam 1,5 km niže na cestu od predviđenog. Pa natrag u brdo po cesti do nekakvog zavoja po zadnje dvije kontrole. 7ica je bila lagana, opet vidim vodu i naranče, a 8ica baš torturra za krrrrrraj. Od Naklica po grebenu ponad Omiša cca 30 min šture gore-dole do samog kraja, cvikaj, pa istim putem natrag . Tu srećemo jednog domaćeg... simpa lik... veli on nama da je crknut, pa zalegne pokraj kontrole. Kad je nas vidio da nadobudno krećemo natrag, ustane se on, prati nas prve dvije marke a onda nestade u prašini. Kasnije se uspostavilo da je to bio prvi-u-cilju-ultraš. Već je skorom kucalo 7h đipsanja, gledam tko mi sve dahće za petama. A onda do točke okretišta i jurcanje po omiškom kanjonu dole. Ajd fala bogu malo hlada mislim si. Ispred mene Sanja, Nives i pratnja, Beuk i ja rolamo za njima, iza nas ni žive duše. Evo me napokon u Omišu, pogled nadesno prema kampu i brojim još jedno kilometar tabanjanja. Stavljam se u nasip mod - lagano trčkaranje….napora nema, tijelo je zapamtilo. Prolazim pokraj benziske pumpe i domaći viču „ajmeeee, svaka čast“. U slow motionu utrčavam u cilj, čisto da ekipa dulje plješće. Dolazim k sebi, pijem colu, i već u 2 minuti mislim si kako bi mogla sve ispočetka. Srećem Mirelu i veli ona meni da je u cilj došla s Teom (prva dva mjesta za otprilike 5:40). A ja sam si zaradila prvi jednoznamenskasti poredak - 9.mjesto. More bit da će mi to biti plasman sezone :)))) A onda ništa manje bitno, fina papica... crni rižoto i tjestenina s kozicama, cola još jedna i vozi natrag za Zagreb. Dolazim doma i skljokam se sa vrata drito u krevet. hepi.

- 23:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.