Dva kotača dovoljna
29.09.2008., ponedjeljak
Oštrc - Samoborsko gorje 12.9.2008
|
Poziv kakvom se uvijek veselim stigao je jedne srijede od strane prijatelja koji dijeli istu satisfakciju kao i ja - bicikliranje po prirodi. I tako Marko priča ...bla bla...voznja u petak ujutro, jesi li za? Hmm, naravno! :) I došlo je to prohladno ali sunčano jutro. Krenuo sam od kuće oko 7:45. Usput sam trebao pokupiti Jopu, našu maskotu :)) I tako krenusmo mi oko 8:10, čim sam završio sa uklanjanjem stranih supstanci vrlo neugodnog mirisa sa svojeg ne-baš-čistog bicikla :) Dogovor je bio da se nalazimo u 8.30 na željezničkoj stanici Podsused. Sa zakašnjenjem od 15 minuta i Markovom jezikovom juhom započeli smo naše bicikliranje. Od Podsuseda smo krenuli starom Samoborskom cestom, preko mosta i na prvom križanju skrenuli desno prema Strmcu. Razlog - manje prometa. Prolazak kroz lijepa naselja doimao se kratko i začas smo se našli na prijelazu preko autoputa A3. Samo par minuta nas je odvajalo od ulaska u Samobor. Tamo nas je dočekao prometni kaos. Radovi na cesti, desetine kamiona i ljudi koji kasne na posao otežali su i usporili naše kretanje kroz Samobor. Stali smo na glavnom trgu kako bi se dogovorili koju rutu ćemo odvoziti. Bilo je manje više svejedno kojom ćemo rutom pa smo odabrali jednu. Krenuli smo cestom prema Smerovišću, malom mjestu dublje u gorju. Na putu do tamo imali smo šta vidjeti. Priroda je predivna. Nekima je to savršeno mjesto za vikendicu i bijeg od gradske vreve. Za manje od sat vremena došli smo u Smerovišće. Tamo smo krenuli cestom prema Gregurić Bregu. Dionica iako kratka veoma je strma tako da smo se malo i namučili da se popnemo. Došli smo do kraja ceste koja završava na vrhu brijega. I tu kreće prava zabava. Dalje se ide šumskom "stazom". Naime ta staza je isprana kišama i više liči na presušeni potok. Kamen i lišće nisu idealna podloga no i to smo absorbirali bez većih problema. Guranje bicikla na nekim dijelovima nije izostalo. Baš kad smo se poveselili da je ono najgore prošlo dočeka nas sitni makadam, dubok 10tak cm. S lijeve strane je postojala opasnost od odrona. Pokušali smo voziti no konstantno ukopavanje nije vodilo nikamo. Ako mislite da biste to uspjeli odvoziti samo pogledajte slike i odmah će vam sve biti jasno :) Ništa nam drugo nije preostalo nego bicikl na rame i idemo dalje. Ovo se na Marka ne odnosi. Jedan dobar dio je uspio odvoziti. Svaka čast! I ta noćna mora je prošla. Dalje nas je čekala samo uživancija. Našli smo se na cesti (makadam) s koje je pucao pogled na vrh Oštrc. Na tabli je pisalo 35 min (što je vrijedilo za planinare, no ne i nas:) ) Došli smo do planinarskog doma "Ivica Sudnik" na 530m nadmorske visine (Veliki dol). Kratak odmor i mali fotosession :) su uokvirili nas boravak. Odmah iza doma staza ide dalje. Zemlja, korjenje, lišće...jednom riječju - savršeno! Što smo dalje išli to je staza bila uža i strmija. Na nekim mjestima je bila tako uska da smo objema pedalama strugali sa strane. Nažalost kada uživaš vrijeme brzo prolazi i tako smo se našli na vrhu (zapravo 20 m ispod :P). Pogled je fantastičan. Da je bilo vedrije vidjelo bi se debelo u teritorij Slovenije. Snimili smo par fotki, no to ne može dati kompletnu sliku i doživljaj. Bilo je vrijeme za vratiti energiju. Neizostavne banane i Corny čokoladice vratile su nam osmjehe na lica. Veća uživancija od penjanja u šumi je spuštanje, naravno :) I tako je završio naš posjet još jednom osvojenom vrhu. Krenuli smo dalje. Nismo se vraćali istim putem. Trebalo je osvojiti još jedan, viši vrh. Našoj maskoti se to nije previše svidjelo :)) Forza Jopa!!. Spuštali smo se drugom stranom brda. Tu sam došao do zaključka da su mi kočnice možda malo preslabe. Naime jak stisak sprečavao me da ubrzavam nizbrdo, a još jači stisak rezultirao je pregrijavanjem kočnica i zvukom sličnim struganju. Tu sam po ne znam koji put poželio imati hidrauliku. A da možda ipak malo smršavim? :)) Baš kada se Jopa ponadao da su muke prošle eto još izazova. Ispred nas se dizao brijeg opet nevjerojatno strm. Bio je toliko strm da na početku nisu mogli staviti asfalt. Jednostavno ne znam kako bi to bilo moguće. Marko je opet pokazao svoje umijeće penjanja. Hmm...pitam se da li bi se popeo s biciklom na drvo ako ga zamolimo :))) Nakon skoro pola sata guranja došli smo do vrha. Izgledalo je kao da će svaki tren Jopa izvući popis imena naših članova familije i abecednim redom ih sasipati riječima neprikladnim za korištenje u javnosti :). Mislim da mu pokoja vrećica infuzije tada ne bi bila naodmet :) Živi i zdravi (kako tko:) našli smo se pred novim izazovom. Strma i veoma zavojita cesta kao da je stvorena za katastrofu. Strah od pregrijavanja i nepreglednost ceste držali su me podalje od izazivanja nevolja. Tako da mi je prosjek bio oko 45-50 km/h ;P Ova dvojica hrabrih nisu o ničemu razmišljali, ali zato im je glava bila u torbi a srce u grlu :) I kako je strmina bila sve blaža tako smo bili sve bliže kraju našeg izleta. Cestom smo se uputili prema Samoboru. Centar smo brzo prošli i Zapalili za Rakitje gdje nas je čekala domaća spiza :) Punih trbušćića Jopa i ja krenuli smo za Zagreb. Rakitskom cestom naišli smo na "farmu" konja. Slikali smo se sa svojim dvojnicima u pozadini (primjećujete sličnosti?) :) Da smo se Jopa i ja nalazili unutar ograde a konji izvan mislim da farmer ne bi primjetio razliku :))) Lagano smo stigli na staru Samoborsku cestu i preko Škorpikove se spustili na Ljubljansku aveniju kojom smo brzo došli doma i zaključili dan. Imali smo puno sreće s vremenom. Temperatura je bila oko 30 stupnjeva, sunčano. Jedva čekam idući izlet :) Siniša Bošnjak |
- 15:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.09.2008., utorak
tura po sljemenu (i okolici :) )
|
Nakon stalnih razglabanja o mogućim vikend jednodnevnim/dvodnevnim turama odluka je pala na đir oko sljemena. Naravno ideja nije bila voziti se samo po cesti nego i uzivati u prirodi i lijepom vremenu (a ono nas je itekako poslužilo). 1.ruta: Zagreb (zapadni kolodvor) - Dom Grafičar Nakon što sam pokupio dvojicu frendova oko 12 popodne zaputili smo se prema domu "Grafičar". Prolazak kroz dio grada nije bio previše problematičan (ipak je bila nedjelja). Došli smo do Šestinskog dola iz kojeg smo se cestom popeli do Medvedgrada. Ubrzo smo se uhvatili u koštac sa strmim stazama ispranima od kiše. Sva sreća staza nije bila mokra jer voziti po onom kamenju poslije kiše je praktički nemoguće. Penjanje nam je dodatno otežao gust promet (mimoišli smo se s barem 50 planinara i šetača). Ipak sretno smo stigli do Grafičara oko 13:30. Tamo nas je dočekala veselica. Miris roštilja uz zvuk žamora davao je našem dojmu jednu dimenziju više. slika 2.ruta: Grafičar - Sljeme - Puntijarka Obaveznim punjenjem naših boca svježom vodom završili smo kratki odmor i zaputili se do Puntijarke. Na pola puta smo se našli neposredno ispod tornja i bio ga je grijeh zaobići po onako lijepom vremenu. Mislim da ne moram govoriti da je sve bilo puno izletnika. Sjeverna strana nije bila previše vedra pa se nažalost nije vidjelo dalje od Zaboka (cca 12 km). Sve u svemu ono što se moglo vidjeti bio je lijep prizor. Krenuli smo se spuštati stazom do Bijelog spusta i tamo smo mogli svjedočiti teatralnom padu našeg Davora. Kraj staze je bila usjekotina u zemlji. Davor je predvodio i vidjelo se da ima problema sa držanjem bicikla podalje od ruba. Ključan trenutak bio je proklizavanje stražnjeg kotača nakon čega se zanio u desnu stranu i prednjim kotačem ušao u usjekotinu što je rezultiralo saltom preko volana i pad na stražnjicu u travu kraj staze. NaŠa ocjena: 16.750 :)) Izletnici su sa čuđenjem i zabrinutošću gledali da li je sve ok, dok smo se nas dva mangupa smijali (naravno nakon što smo vidjeli da je s Davorom sve OK;) Ipak smo nekako došli do Puntijarke bez ozbiljnijih ozljeda. Samo je nekima ponos patio (Davoree! Legendoo! :)) I opet sve krcato ljudima...jedva smo našli prazan stol gdje ćemo smazati našu zasluženu porciju graha. Nakon 25 min čekanja došli smo na red. Baš kad čovjek pomisli da se ne može nešto krivo dogoditi opet nam dragi Davor priušti par minuta smijeha. Samo ću reći da je onaj tko je pojeo grah zaradio kunu :))) Uživanje u grahu i veselom raspoloženju potpomogli su svirači koji su svirali stare zagrebačke pjesme. Sat vremena na Puntijarci definitivno nije bila predobra ideja jer ipak je temperatura bila jedva iznad 16-17 stupnjeva u hladu pa je bilo vrijeme da se krene. Obukli smo se toplije i krenuli dalje. 3.ruta: Puntijarka - Hunjka - Gornja Stubica - Donja Stubica I napokon...ono što sam čekao...već od Puntijarke cesta kreće nizbrdo. Nije nam trebalo niti par minuta i evo nas kod Hunjke. Stao sam na sekundu samo da uhvatim koji snimak i odmah smo se bacili na slalom. Cesta od Hunjke je nevjerojatna. Potpuno nova, glatka i ne toliko prometna. Zavoji su na nekim mjestima oštri i ubojiti (skoro iza svakog je provalija, ima malo kamenčića). Guštanje u spustu nije trajalo dugo. Ipak prosjek od 45 km/h je bio dovoljan da se nakon par minuta vožnje u hladu malo smrznemo. Ubrzo smo se našli u Gornjoj Stubici i krenuli prema Donjoj Stubici. Ceste su kakve takve, gore dole, zavojite, ne previše prometne. 4.ruta: Donja Stubica - Jakovlje - Bistra Ovo je bila definitivno najdosadnija ruta. Ravna cesta, nigdje zahtjevnijih zavoja pa je naš brzinski prosjek bio između 25 i 30 km/h. 5.ruta: Bistra - Jablanovec - Zaprešić Skoro isti dojam kao i za 4-tu rutu no ovdje smo se već bližili cilju pa je bilo lakše. Ušli smo u grad Zaprešić oko 6 sati popodne i odlučili napraviti mali đir po centru. Skoro ništa nije radilo ali smo srećom našli mali kiosk gdje smo se počastili sladoledom. 6.ruta: Zaprešić - Malešnica - črnomerec - Zapadni kolodvor Pozdravili smo Zaprešić i krenuli dalje po aleji Bolonje. Moram naglasiti da "postoji" trotoar ali vidno uništen. Treba napraviti novi i širi. Vozili smo se Bolonjom do Podsuseda, gdje smo skrenuli na jug na Malešnicu. Došli smo do Zagrebačke i skrenuli prema Plivi gdje je cesta vodila ravno prema trgu Francuske republike i zapadnom kolodvoru (našem finalnom odredištu). Zadovoljstvo na našim licima bilo je lako vidjeti, umor također. Po nekakvim grubim procjenama (nažalost nismo koristili ciklokompjutere) cijeli ovaj izlet je bio dug oko 80 km koji smo absorbirali u 6.5 sati vožnje (ako ubrojimo sve silne pauze). Sve u svemu sljedeća ruta je , nadam se, uskoro. Siniša Bošnjak |
- 23:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Lipanj 2013 (1) Veljača 2013 (1) Svibanj 2012 (1) Listopad 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (1) Veljača 2011 (1) Rujan 2010 (1) Kolovoz 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (2) Listopad 2009 (2) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (1) Lipanj 2009 (2) Svibanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (4) Veljača 2009 (1) Studeni 2008 (1) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (1) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
src="http://pagead2.googlesyndication.com/pagead/show_ads.js"> |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||