Cirkularna ekonomija u Zagrebu „ne cirkulira“

Povećana potražnja za resursima i konkurencija dovele su do velikog pritiska na okoliš i potrebe za prelaskom na cirkularnu ekonomiju koja će očuvati okoliš, povećati učinkovitost i dodanu vrijednost proizvoda, značiti novi gospodarski rast i mogućnosti zapošljavanja te smanjiti količinu otpada, gotovo ga eliminirajući.

Cirkularna ekonomija odnosi se na industrijsko gospodarstvo koje je svjesno obnovljivo, nastoji iskorištavati obnovljive izvore energije (OIE), smanjuje i nastoji eliminirati upotrebu kemikalija i stvaranje otpada.

Europska unija snažno se opredijelila za cirkularnu ekonomiju. Važan segment u cirkularnoj ekonomiji je i gospodarenje otpadom koje ima značajnu ulogu u otvaranju novih radnih mjesta i kreiranju zelenih tehnologija.

Hrvatska do kraja 2018. godine mora uvesti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom što znači uvođenje razvrstavanja otpada, sanaciju odlagališta i izgradnju 13 centara za gospodarenje otpadom u RH. Recikliranjem komunalnog otpada moglo bi se uštedjeti pet milijardi kuna u idućih deset godina.

Nažalost, našoj zemlji to predstavlja veliki problem jer do sada nije postojao učinkovit sustav gospodarenja otpadom, a otpad se godinama samo gomilao i gomilao.


Jakuševac

Problem Jakuševca star je 50 godina, točnije od 1964. godine kada je na Jakuševac netko, ne pitajući, dopeljao prve „tačke“ smeća na Jakuševac. Od tada do danas se tamo nataložilo devet milijuna kubnih metara smeća.



Činjenica je da je stanovnicima Jakuševca, Hrelića, Mičevca, Dugava, Travnog, Utrina, Sopota, Zapruđa, Sloboštine....umanjena kvaliteta života zbog smetlišta koje je već trebalo biti zatvoreno i dobrim dijelom sanirano. Oni žive u neposrednoj blizini odlagališta i udišu otrovne plinove, godinama trpe nepodnošljivi smrad (pogotovo ljeti), te im je zbog svega toga umanjena tržišna vrijednost nekretnina ( koje naravno nitko ne želi ni kupiti ) ... na neki način su prisiljeni živjeti tamo i trpiti smrad!

Zagrebački gradski zastupnici donijeli su odluku o novčanoj naknadi za umanjenu kakvoću življenja na području Prudinec-Jakuševec. Riječ je o ukupno 13 milijuna kuna, a uvođenjem ove naknade se samo potvrđuje teza da se s „rješavanjem Jakuševca“ još nije ni počelo.

Njihovi problemi bi se konačno trebali riješiti do kraja 2018. kada bi se Jakuševac trebao zatvoriti i kada će se otvoriti novi centar za gospodarenje otpadom – koji će, nadamo se, biti efikasniji od dosadašnjeg.

Dugogodišnje zanemarivanje ovog problema rezultiralo je i ogromnim izdacima iz državnog proračuna koje, naravno, plaćaju sami građani kao porezni obveznici.

Da li je uistinu potrebno toliko vremena da se napokon nešto poduzme po tom pitanju? Većina zemalja EU se davnih dana opredjelila za cirkularnu ekonomiju, a po svemu sudeći, ispada da sami ništa ne bi ni poduzeli da to nije jedna od naših obaveza prema Europskoj uniji.


Bolnice ilegalno bacale opasan otpad

Vreće pune opasnog medicinskog otpada iz bolnica Rebro i Sestre milosrdnice ilegalno su u nekoliko navrata završile na odlagalištu otpada na Jakuševcu.

Prema obrazloženju Ministarstva zaštite okoliša, riječ je o opasnom bolničkom otpadu koji sadržava patogene mikroorganizme koji u konačnici mogu izazvati bolest ljudi i životinja i koji je zabranjeno odlagati bez prethodne obrade. Opasan otpad skriven u komunalnom otpadu pronašli su djelatnici Čistoće prilikom istovara na odlagalištu.

Otpad je navodno vraćen s Jakuševca zbog sumnje da se u njemu nalazi i infektivni medicinski otpad te je vraćen na mjesto nastanka radi provjere i sortiranja na pravilan način. Zbog ovih slučajeva nepravilnog rukovanja opasnim otpadom, iz Ministarstva su kazali da je u postupku pokretanje optužnih prijedloga protiv pravnih osoba – ustanova KBC Zagreb i KBC Sestre milosrdnice te odgovornih osoba u tim bolnicama.

Trebamo se zapitati kakvo je to društveno odgovorno poslovanje od strane bolnica koje bi trebale biti primjer društveno odgovornog poslovanja?


http://www.zelenazona.hr/home/wps/wcm/connect/zelena/zona/gospodarstvo/zeleni_poslovi/cirkularna-ekonomija-u-hrvatskoj

http://www.index.hr/tag/47457/jakusevac.aspx

http://www.vecernji.hr/zg-vijesti/bolnice-ilegalno-bacale-opasan-infektivni-otpad-934961

Gunter Pauli -autor biblije "Plave ekonomije" utemeljene na poštivanju Zemljinih ekosustava i čovječanstva

Tko je Gunter Pauli?

Gunter Pauli je čovjek čije ime treba zapamtiti budući da se smatra stvarateljem novih znanja i sustava djelovanja ekonomije.
Gunter Pauli belgijski je ekonomist, doktor znanosti, predavač na brojnim fakultetima, poduzetnik, vizionar, autor 20-ak stručnih knjiga i 34 bajke za djecu. Član je Rimskog kluba i Svjetske akademije umjetnosti i znanosti, moderator okruglog stola Nobelovaca. Bio je vlasnik 12 poduzeća od kojih je 10 poslovalo odlično, bavio se tehnologijom. Član je uprava i nadzornih odbora kompanija u Americi, Aziji i Latinskoj Americi. Stručnjak je za održiv razvoj i tehnologiju. Danas više nema niti jednu tvrtku jer ih je sve prodao i osnovao je Zero Emissions Research and Initiative koja potiče startup projekte diljem svijeta, a koji su inspirirani njegovom knjigom Plava ekonomija. Otac je trojice dječaka i jedne usvojene djevojčice Chido.
Plavom ekonomijom Gunter Pauli je ostvario značajan doprinos rješavanju pitanja kako nadvladati ekonomsku, ekološku i moralnu krizu. Rješenje je pronašao u prilagođavanju logike ekosustava ekonomskim modelima koji mogu uroditi održivim razvojem te zadovoljenju osnovnih potreba sviju.
Ideja oponašanja ekosustava razvila se nakon jedne velike tragedije. Naime, 80 ih godina 20. stoljeća Pauli je radio sa Ecoverom, europskim proizvođačem biorazgradivih sredstava za čišćenje. Kad su najveći proizvođači prihvatili njihov biorazgradivi sastojak-masne kiseline iz palminih ulja kao standardnu industrijsku zamjenu za petrokemijske surfaktante, to je znatno povećalo potražnju za tom alternativom. Mnogi su tada, osobito u Indoneziji bili potaknuti zamijeniti velike površine prašume nasadima palmi. Uništavanje prašume prouzročilo je gubitak najvećeg dijela staništa orangutana. Tako je na svoju žalost Pauli naučio da biorazgradivost i obnovljivost ne znače održivost.

Pauli se ogradio od vladajućeg modela ekonomije koji rezultira zatvaranjem radnih mjesta i uništava prirodu u cilju profita, a naziva ga crvenom ekonomijom.
Ograđuje se i od ekoloških rješenja koja uništavaju izvore prihoda najsiromašnijih i ugrožavaju životinjske i biljne vrste, a pripisuje ih zelenoj ekonomiji.
Nasuprot njima razvio je model tzv. plave ekonomije koji oponašajući učinkovitost ekosustava ne stvara otpad. Evo što o tome kaže u predgovoru knjizi: „Zamisli s kojima ćete se susresti u ovoj knjizi među najprivlačnijim su mogućnostima za ostvarenje konkurentne niskougljične i štedljive ekonomije 21. stoljeća. Potrebno je istaknuti da će neke od najvećih mogućnosti za stvaranje radnih mjesta proizaći iz oponašanja učinkovitosti ekosustava koji ne stvara otpad. Svijet prirode je, u svom svojem sjaju i raznolikosti, već spretno, neočekivano i na kontraintuitivne načine riješio mnoge probleme održivosti s kojima se čovječanstvo suočilo. Kad bi ljudska bića samo mogla shvatiti zapanjujuću kemiju, procese, strukture i ustrojstva koje su organizmi – od bakterija i mekušaca do gmazova i sisavaca – tisućljećima razvijali i iskušavali, možda bismo raspolagali novim i preobražajnim rješenjima za mnoge izazove s kojima se suočava šest milijardi ljudi ovog planeta, kojih će do 2050. godine biti više od devet milijardi.“

U svojoj knjizi Plava ekonomija Gunter je predstavio viziju kako u 10 godina na temelju 100 inovacija doći do 100 milijuna novih radnih mjesta.

Plavu ekonomiju prihvatila je nedavno španjolska vlada kao svoj put izlaska iz duboke krize, nakon što su bili impresionirani učincima koje je ovaj pristup ostvario na otoku El Hierro. Indonezija je također krenula u izradu strategije razvoja temeljem plave ekonomije. Također, guverneri centralnih banaka Afrike su zatražili prezentaciju plave ekonomije radi redefiniranja financijskog sektora koji bi trebao služiti ljudima, a ne kapitalu. Kina je plavu ekonomiju implementirala u svoj obrazovni sustav.

Promocija knjige gosp. Paulija bila je održana u Zagrebu na kojoj je on sam bio prisutan, a od predavača je bio nazočan i Predsjednik svjetske akademije znanosti i umjetnosti Dr. Ivo Šlaus. Gosp. Pauli je na pitanja o izlasku Hrvatske iz recesije ponudio nekoliko učinkovitih rješenja. Međutim, niti nakon dvije godine ništa nije napravljeno po pitanju idejnih rješenja, niti je u dosadašnjem predstavljanju vladinih politika razvoja igdje navedena Plava ekonomija.

http://www.obnovljivi.com/aktualno/1768-plava-ekonomija

http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=1065936

Pitanja za raspravu: Bi li Hrvatska trebala postupiti poput Španjolske i ostalih zemalja i usvojiti programe Plave ekonomije? Koje osobe bi trebale biti ključne za provođenje inovacija na nacionalnoj razini? Zašto Hrvatska već do sad nije usvojila Paulove prijedloge i koji bi razlozi mogli biti uzrok tome?

Tko je Tony Coppola?

Tony Coppola diplomirani je sociolog i predavač na jednom od američkih sveučilišta. Na jednom od svojih predavanja pričao je studentima o poslovanju svjetski poznate kompanije Bayer&Bayer.
Poduzeće je zbog potreba proizvodnje svojih proizvoda koristilo šećernu trsku , a kako su zemljišta na Haitiju bila pogodna i jako jeftina za tu vrstu proizvodnje Bayer cor. je na Haitiju kupilo većinu zemljišta i zaposlilo tamošnje stanovništvo ( Haiti je zemlja u kojoj se 70% stanovništva bavi poljoprivredom, uglavnom zemljoradnjom na niskoj razini, a 80% stanovništva živi u krajnjem siromaštvu). Ljudi koji su radili na navedenim plantažama i proizvodili šećernu trsku za poduzeće Bayer zarađivali su mizernih 60 centi dnevno!
Poduzeće Bayer umjesto da je djelovalo u smjeru da pomogne Haitskom gospodarstvu da se razvije, iskoristilo je njihovo siromaštvo i nezavidnu situaciju za svoju vlastitu korist.
Studenti koji su čuli priču profesora Coppola ostali su zatečeni u nedostatku senzibiliteta spram Haićana. Nekoliko trenutaka kasnije jedan student je upitao svog profesora: što mi tu možemo napraviti?

I nakon nekog vremena promišljanja imali su svoj jasan cilj i način kako će ga ostvariti!

I što mislite čega su se dosjetili?

Odlučili su sljedeće:
- sakupiti novac kako bi kupili jednu dionicu Bayer korporacije i njome iskoristiti svoje pravo glasa na glavnoj godišnjoj skupštini dioničara (po Američkom zakonu svaki vlasnik dionice ima pravo na sudjelovanje i raspravu o poslovanju korporacije).
-sakupiti novac za avionsku kartu kako bi profesor mogao sudjelovati na godišnjoj konferenciji dioničara.

Ono što se sljedeće dogodilo : Profesor Coppola je otišao na konferenciju sa samo jednom dionicom u ruci. Na kraju konferencije kad je došlo vrijem za pitanja i komentare, ustao se i usudio postaviti pitanje koje se do tada nitko od njih nekoliko tisuća prisutnih nije usudio pitati: zašto poduzeće Bayer tretira zaposlenike Haićane kao jeftinu radnu snagu i daje im mizerne nadnice dovoljne samo za jedan obrok dnevno?

Odgovor uprave je bilo: to je zanimljivo pitanje, o toj temi možemo raspraviti nakon konferencije!
Nakon toga profesor je održao nekoliko sastanaka s upravom poduzeća i svojom hrabrošću omogućio bolji život mnogim stanovnicima Haitija! Naime, poduzeće Bayer je povisio nadnice Haićanima i dao mnogo bolje uvjete od onih koji su imali prije istupa profesora Coppole.

Pitanja za razmišljanje: biste li imali dovoljno hrabrosti i vjere istupiti pred nekoliko tisuća ljudi i kao vlasnik samo jedne dionice usuditi se postupiti poput prof. Coppola?

Promjena kao ključ uspjeha

„Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“. Ghandi

Vodeći se Ghandijevom izjavom prirodno bi bilo reagirati i svojim istupom i djelovanjem utjecati na promjene koje se dešavaju ljudima koji su se našli u nezavidnoj situaciji radeći u Benettonu, H&M- u i drugim navedenim poduzećima. Međutim, statistike govore drugačije: od devetoro ljudi samo jedan se odlučuje na promjenu i ustraje u njoj.

Premda ljudi suosjećaju s akterima iz navedenih primjera, ipak radije odlučuju ostati u sigurnosti svojeg vlastitog poznatog djelovanja i stečenih navika. Usporedila bih to sa kukuljicom gusjenice u kojoj se gusjenica sama osjeća zaštićeno i ugodno i kao takva najradije bi ostala tu gdje jeste.
Takvim ljudima koji su poput gusjenica nedostaje hrabrosti, sigurnosti i vjere u ostvarenja svojih ciljeva i što ti ciljevi izgledaju teže ostvarivima teže se odlučuju na promjenu. Takve ljude se još može nazvati „pokazivačima vremena“ jer ne donose promjene i ne izlaze iz svojih kukuljica ma kolika bila nepravda u društvu.

Ono što je bitno naglasiti jest da se treba oduprijeti takvom stilu života. Treba reagirati tamo gdje to situacija zahtjeva. Treba odbaciti mogućnost usvajanja sinonima „pokazivača vremena“ i postati „graditelj satova“. Treba dozvoliti prirodi da djeluje i da iz gusjenice nastane leptir jer je to prirodan proces kojem se nema smisla odupirati.

Budite graditelji satova. Jedino kao takvi možete graditi bolju budućnost sebi,svojim budućim generacijama i ostatku društva. Budite graditelji satova i na konstruktivan način djelujte za dobrobit cijele zajednice i planete zemlje.
U svijetu je mnogo „graditelja satova“ koji su svojim djelovanjem ostvarili velike promjene u društvu ,a njihova imena nisu na listama vodećih bogatih ljudi u svijetu.

Jeste li ikada čuli za imena Tonya Coppola ili Guntera Paulia?

Mračna strana globalizacije

Navedeni primjeri poslovanja poduzeća Manga,Benettona, Monsoona i ostalih velikih korporacija koja koriste nerazvijene zemlje kako bi ostvarili svoju konkurentsku prednost primjer su negativne strane djelovanja globalizacije modernog društva.
Poduzeća u svojim bitkama za stjecanjem titule „brže,bolje,jače“ korporacije, izgubile su atribut socijalno osjetljivih i primjenom vlastitih poslovnih politika kontinuiranog snižavanja troškova iskoristile su potencijalne prilike i svoje proizvodnje preselile u nerazvijenije zemlje. Koristeći ljudski kapital nerazvijenih i siromašnih zemalja omogućile su sebi uštede na troškovima putem niskih nadnica i jeftinog investiranja u kupnju zemljišta, a s druge strane sebi su stvorili mogućnosti ostvarenja većih zarada. Stoga se postavlja pitanje: zašto nerazvijene zemlje ostaju nerazvijene ? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što siromah od svoje zarade za svakodnevni rad sebi može priuštiti samo ono osnovno i nužno. Budući da je njegov rad jeftin,on nema dovoljno veliku zaradu da uštedi i dalje investira i na taj način stvara dodatnu vrijednost. Nema jer nema od kuda. Ista situacija je i sa siromašnim zemljama. Od kojih sredstava da se razvijaju? Od poduzeća navedenih u prethodnom tekstu sigurno ne. Tržišnim natjecanjem i borbom za potrošače velikim poduzećima koja globalno djeluju izostala je želja za ostvarenjem „win- win“ situacije. Siromašne zemlje gube i vrte se u krugu vlastite nemogućnosti razvoja, a bogate zapadnjačke zemlje stvaraju još veće dodane vrijednosti. Zajedničke pobjede izostaju, a upravo one bi trebala biti glavna odrednica u ostvarenju boljitka obiju strana.
Situacija u kojoj su se zaposlenici tvornica iz Bangladeša našli je veoma rastužujuća i nezavidna te navodi na razmišljanje o mogućnostima koje se moraju poduzeti da bi se desila promjena kako u kvaliteti njihovih uvjeta rada tako i u općoj svijesti rukovodećih ljudi zapadnjačkih globalnih kompanija.
No,ovdje se nameću i druga pitanja: Koliko su ljudi kao pojedinci zaista spremni preuzeti odgovornost i obvezu napraviti konkretnu akciju kako bi ostvarili promjenu i pomogli da se cijeli koncept današnjeg djelovanja promijeni i tako ujedno utječu na sudbine obespravljenih i iskorištenih radnika? Jesmo li mi spremni napraviti promjenu i problem zaposlene radne snage u Bangladešu ne staviti na marginu i ostati samo na komentiranju i dijeljenju informacija?

ROBOVI TREĆEG SVIJETA

Jeste li znali da Mango, Monsoon, Benetton i H&M proizvode odjeću u tvornicama u kojima radnici za nadnicu od 1 dolara rade više od 12 sati na dan? Tvornica u Dhakiju (Bangladeš) 24. travnja 2014. godine srušila se u vrijeme kada je u javnosti pojavio problem sigurnosti radnika te loših uvjeta rada u ovim tvornicama, a čiji su radnici svakodnevno izloženi brojnim kemijskim otrovima. Vlasnik ove zgrade je Sohel Rana. U prosjeku ovi radnici rade 67 sati tjedno bez plaćenih prekovremenih. Plaća im je prosječno 38 dolara. Većina ljudi koji rade u ovoj tvornici su žene.

Tako se u javnosti pojavila i priča jedne 19-godišnjakinje koja radi u jednoj od ovih tvornica i plaćena je 68 dolara mjesečno koji su jedva dovoljni da pokriju najosnovnije troškove života. Ona je sretna jer svojoj obitelji na selu šalje određeni dio novaca da bi oni mogli preživjeti, a susjedi na selu joj toliko zavide ja ju pitaju da ih povede s njom. "Dnevni troškovi su previsoki. Radnicima je jako teško preživljavati s takvom plaćom", izjavila je Kalpona Akter, voditelj Centra za radničku solidarnost u Bangladešu. Vlasnici tvornica odgovaraju da si ne mogu priuštiti isplate plaća koje radnici traže, jer tekstilne kompanije u svijetu nisu spremne platiti više za proizvode koje dobivaju u doba kada Zapadne zemlje potresa ekonomska kriza. Kalpona Akter s tim se ne slaže, te smatra da vlasnici tvornica dobivaju dovoljno novca da bi radnicima isplatili pristojne plaće, ali su pohlepni za profitom.

Rušenje ove tvornice počelo je u 8 sati ujutro. U to vrijeme u tvornici je bilo 3122 radnika. Poginulo je 1128 ljudi za čiju smrt neće nitko odgovarati, 2515 je ozlijeđeno a neki će zauvijek ostati invalidi. Urušila se zbog iznimno loših uvjeta. Stropovi su od prije bili napuknuti. Nepoznato je hoće li ozlijeđeni iz Rana Plaze ili rodbina ubijenih dobiti naknadu. Zasad nisu dobili ništa. Ali, od koga uopće da dobiju odštetu? Vlasnik Sohel Rana član je organizacije poslodavaca proizvođača odjeće, koji - kako se zna iz drugih slučajeva bangladeških industrijskih katastrofa - sami i svojevoljno odlučuju tko će na listu za odštetu, a tko ne, pa se ta lista već koristi i za osvete, a možda i za korupciju.''.Direktor tvornice je odlučio da ljudi neće dobiti oštećevinu.

Mjesec dana prije izbio je požar u tvornici Tarzeen Fashions u istom gradu u Bangladešu u kojem je poginulo stotinu ljudi. Tvornička vrata su bila zaključana, a planuo je nepropisno skladišten tekstil. Napravljen je i sporazum za poboljšanje uvjeta rada i povećanja plaća ovih radnika međutim dosta tvrki je odbilo ovaj sporazum potpisati.

Ekonomija Bangladeša ovisi o tekstilnoj industriji i ovim tvornicama. U Bangladešu tekstilna industrija zapošljava četiri do pet milijuna radnika i radnica jer ljudi radije odlaze u tvornicu gdje je strop napukao i zarade makar malo nego da sjede u poplavljenim selima i ne zarade baš ništa. Zapadne zemlje su upravo ovo predvidjele i iskoristile. Pitamo se da li bi trebali kupovati jeftinu odjeću ovih proizvođača za koje radnici rade u katastrofalnim uvjetima i za mizerne plaće. Naravno da ne, ali problem je to što ljudi u Hrvatskoj danas nemaju baš nekog izbora nego kupovati jeftiniju robu, plaće su i ovdje male i danas ljudi rade samo da bi platili račune, stan i hranu i rado bi vrlo vjerojatno kupovali u skupim dućanima gdje radnici rade u dobrim uvjetima. Odgovarati trebaju ljudi koji su krivi za ovu neljudskost i zaustaviti radove u takvim uvjetima jer se sve ovo svodi na par glavnih ljudi u ovim organizacijama. Sigurno je da njihovi menadžeri i direktori imaju mjesečnu plaću veću nego svi zaposlenici u tekstilnoj industriji u Bangladešu godišnje.

Radnici ove tekstilne industrije često štrajkaju i izlaze na ulice te zahtijevaju veće plaće međutim još nisu dobili nikakvo povećanje. Zbog prosvjeda, ali i straha od nasilja, najmanje 400 od 5 000 tekstilnih tvornica je zatvoreno, a policija suzavcem i gumenim metcima radnike pokušava rastjerati s ulica glavnog grada Dhake. Tužno je to što nigdje na vijestima za prosvjede i rušenje ove tvornice nismo čuli, možda je negdje i bilo objavljeno, ali većina ljudi ne zna ništa o ovim događajima. Sumnjam da se ovim vijestima posvetila onolika pažnja kolika je trebala i koliko ljudi je trebalo čuti za ovaj zločin i reagirati. Pitanje je da li smo svjesni da nosimo odjeću koju su sašili robovi iz Trećeg svijeta? Nitko više ne bi trebao kročiti u dućane ovih proizvođača, ali oni su samo jedna kap u moru koji proizvode svoju robu u ovim tvornicama. Kap različitih industrija koje iskorištavaju svoje zaposlenike. Koliko ima priča u svijetu koje nisu objavljene i za koje još ne znamo niti ćemo možda ikada znati.

Slika snimljena u trenutku pada tvornice.

Dokumentarni film o tvornici

Članci vezani uz temu.

Požar u tvornici tekstila u Bangladešu

Radna snaga tekstilne industrije u štrajku- Bangladeš