Marketing
ROBOVI TREĆEG SVIJETA
Jeste li znali da Mango, Monsoon, Benetton i H&M proizvode odjeću u tvornicama u kojima radnici za nadnicu od 1 dolara rade više od 12 sati na dan? Tvornica u Dhakiju (Bangladeš) 24. travnja 2014. godine srušila se u vrijeme kada je u javnosti pojavio problem sigurnosti radnika te loših uvjeta rada u ovim tvornicama, a čiji su radnici svakodnevno izloženi brojnim kemijskim otrovima. Vlasnik ove zgrade je Sohel Rana. U prosjeku ovi radnici rade 67 sati tjedno bez plaćenih prekovremenih. Plaća im je prosječno 38 dolara. Većina ljudi koji rade u ovoj tvornici su žene.
Tako se u javnosti pojavila i priča jedne 19-godišnjakinje koja radi u jednoj od ovih tvornica i plaćena je 68 dolara mjesečno koji su jedva dovoljni da pokriju najosnovnije troškove života. Ona je sretna jer svojoj obitelji na selu šalje određeni dio novaca da bi oni mogli preživjeti, a susjedi na selu joj toliko zavide ja ju pitaju da ih povede s njom. "Dnevni troškovi su previsoki. Radnicima je jako teško preživljavati s takvom plaćom", izjavila je Kalpona Akter, voditelj Centra za radničku solidarnost u Bangladešu. Vlasnici tvornica odgovaraju da si ne mogu priuštiti isplate plaća koje radnici traže, jer tekstilne kompanije u svijetu nisu spremne platiti više za proizvode koje dobivaju u doba kada Zapadne zemlje potresa ekonomska kriza. Kalpona Akter s tim se ne slaže, te smatra da vlasnici tvornica dobivaju dovoljno novca da bi radnicima isplatili pristojne plaće, ali su pohlepni za profitom.
Rušenje ove tvornice počelo je u 8 sati ujutro. U to vrijeme u tvornici je bilo 3122 radnika. Poginulo je 1128 ljudi za čiju smrt neće nitko odgovarati, 2515 je ozlijeđeno a neki će zauvijek ostati invalidi. Urušila se zbog iznimno loših uvjeta. Stropovi su od prije bili napuknuti. Nepoznato je hoće li ozlijeđeni iz Rana Plaze ili rodbina ubijenih dobiti naknadu. Zasad nisu dobili ništa. Ali, od koga uopće da dobiju odštetu? Vlasnik Sohel Rana član je organizacije poslodavaca proizvođača odjeće, koji - kako se zna iz drugih slučajeva bangladeških industrijskih katastrofa - sami i svojevoljno odlučuju tko će na listu za odštetu, a tko ne, pa se ta lista već koristi i za osvete, a možda i za korupciju.''.Direktor tvornice je odlučio da ljudi neće dobiti oštećevinu.
Mjesec dana prije izbio je požar u tvornici Tarzeen Fashions u istom gradu u Bangladešu u kojem je poginulo stotinu ljudi. Tvornička vrata su bila zaključana, a planuo je nepropisno skladišten tekstil. Napravljen je i sporazum za poboljšanje uvjeta rada i povećanja plaća ovih radnika međutim dosta tvrki je odbilo ovaj sporazum potpisati.
Ekonomija Bangladeša ovisi o tekstilnoj industriji i ovim tvornicama. U Bangladešu tekstilna industrija zapošljava četiri do pet milijuna radnika i radnica jer ljudi radije odlaze u tvornicu gdje je strop napukao i zarade makar malo nego da sjede u poplavljenim selima i ne zarade baš ništa. Zapadne zemlje su upravo ovo predvidjele i iskoristile. Pitamo se da li bi trebali kupovati jeftinu odjeću ovih proizvođača za koje radnici rade u katastrofalnim uvjetima i za mizerne plaće. Naravno da ne, ali problem je to što ljudi u Hrvatskoj danas nemaju baš nekog izbora nego kupovati jeftiniju robu, plaće su i ovdje male i danas ljudi rade samo da bi platili račune, stan i hranu i rado bi vrlo vjerojatno kupovali u skupim dućanima gdje radnici rade u dobrim uvjetima. Odgovarati trebaju ljudi koji su krivi za ovu neljudskost i zaustaviti radove u takvim uvjetima jer se sve ovo svodi na par glavnih ljudi u ovim organizacijama. Sigurno je da njihovi menadžeri i direktori imaju mjesečnu plaću veću nego svi zaposlenici u tekstilnoj industriji u Bangladešu godišnje.
Radnici ove tekstilne industrije često štrajkaju i izlaze na ulice te zahtijevaju veće plaće međutim još nisu dobili nikakvo povećanje. Zbog prosvjeda, ali i straha od nasilja, najmanje 400 od 5 000 tekstilnih tvornica je zatvoreno, a policija suzavcem i gumenim metcima radnike pokušava rastjerati s ulica glavnog grada Dhake. Tužno je to što nigdje na vijestima za prosvjede i rušenje ove tvornice nismo čuli, možda je negdje i bilo objavljeno, ali većina ljudi ne zna ništa o ovim događajima. Sumnjam da se ovim vijestima posvetila onolika pažnja kolika je trebala i koliko ljudi je trebalo čuti za ovaj zločin i reagirati. Pitanje je da li smo svjesni da nosimo odjeću koju su sašili robovi iz Trećeg svijeta? Nitko više ne bi trebao kročiti u dućane ovih proizvođača, ali oni su samo jedna kap u moru koji proizvode svoju robu u ovim tvornicama. Kap različitih industrija koje iskorištavaju svoje zaposlenike. Koliko ima priča u svijetu koje nisu objavljene i za koje još ne znamo niti ćemo možda ikada znati.
Slika snimljena u trenutku pada tvornice.
Dokumentarni film o tvornici
Članci vezani uz temu.
Požar u tvornici tekstila u Bangladešu
Radna snaga tekstilne industrije u štrajku- Bangladeš
Post je objavljen 06.12.2014. u 11:18 sati.