Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

srijeda, 31.10.2012.

Najava horora koji ćete tek gledati

Osobno mislim da je razina kulture u Hrvata otišla u tri falusa kad su u novinama razdvojene rubrike kultura i scena. Zašto? Jer je time kultura postala dosadna, a scena jasno nekulturna. Nemaju obavezu ponašati se kulturno jer oni ionako više nisu kultura nego rubrika koja zabavlja narod.

Kultura je ono što većinu ne zanima, neke tamo opere i izložbe uberčudnih vrsta izražavanja, da ne spominjem neke tamo pisce koji pišu božem'prosti neke ozbiljne knjige.

Ne ovo nije priča o tome da sam ja prekulturno uzdignuta. Ne podnosim kazalište kao umjetničku formu. Postajem suicidalna i sastavljam popis stvari na koje se nikad više neću žaliti u toku predstave. Jednostavno to ne kontam i nikad neću, ne volim, ne zanima me, zamorno mi je, ali unatoč tome bilo bi mi drago da ima više predstava, gostovanja i tako tog zbog onih koji to vole i u tome uživaju.
Tko voli nek izvoli...ali ako sam vam baš jako kriva i jako me mrzite poklonite mi godišnju pretplatu, teško da mogu biti okrutnije kažnjena. Doduše kad smo kod kulturnih stvari koje ne volem citirat ću i nekog čije djelo baš ne volim: „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.“



Scena je rezervirana za tatu i muža od formata Gibsona,Bračne vode u izvedbi Katie i Toma od Scientologije, Jade mlade Sevke, Školovanje Franke Bagatelić, lake note i još lakša štiva. To ne znači da mene gore navedeni smetaju. Ni najmanje. Ljudi svojim radom zarađuju svoj kruh i to je oke.
Scena je ono što narod mahom voli i ono što ga kvalitetnim dijelom čini glupljim, nepismenijim i podložnijim sranjima. Štoviše, takvih vijesti mora biti, ubila bi nas silna idila učenog i kulturnog da povremeno ne vidimo sise princeze Kate i onda danima debatiramo o tome kakve su.

Kao što ste mogli naslutiti, treš me ne smeta uopće. Obožavam rendžera Walkera, a to je složit će se mnogi vrh treša. Povremeno pogledam i Krv nije voda i vrištim od smijeha. A poster Kill Billa štujem kao ikonu. Treš kao treš nije uopće loš. Čak uzvišen oblik komedije.

Loše je ako mu se ne stavi prava oznaka i ako ga se ne stavi u pravi kontekst. Ako se smatra smiješnim ili dramatičnim ono što je treš...to je tužno jbg. Na facebook stranici knjižnice moga grada (ne neke tamo lijeve privatne nego nacionalne i sveučilišne) je osvanula ova vijest:



Jelena Volarić Popović (1981) hrvatska je glumica, scenaristica i spisateljica. Nakon niza glumačkih iskustva, njezina kreativnost i bogat unutarnji život do punog izražaja dolaze nakon što se okušala u svijetu scenarija. U strahovito kratkom vremenskom periodu Volarić Popović se nametnula kao jedna od najuspješnijih domaćih scenaristica, koja autorski potpisuje sve značajnije domaće telenovele.



Daleko bilo da ja na bilo koji način imam bilo što protiv gore navedene. Žena pošteno zarađuje svoj kruh, ima svoju publiku i sve je to oke. Osobno mi je bljutava i bezlična bez realnih sposobnosti na glumačkom, scenarističkom, te (bolje da šutim) na spisateljskom području. Nije problem ona osobno što god ja osobno o njoj mislila.

Problem je kad na stranici nacionalne i sveučilišne knjižnice stoji promocija takvog lika i djela. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga: Što je sljedeće?

Promocija knjige koja se prodaje uz ove ili one novine o ljubavnim i osvajačkim podvizima Sulejmana Veličanstvenog? Promocija kuharice s dvora Sulejmana Veličanstvenog? 1001 noć kojom hrvatske kućanice ostaju razočrane jer to nije ona Šeherezada od Onura?


Jebemu sunce dokle? Ovo mi je apsurdno kao kad je jedan sasvim prosječan i bezvezan demo-bend imao promociju u Hrvatskom glazbenom zavodu.

Jebeno relativno ocjenjivanje, jebeno rušenje kriterija. Nije tolika tragedija sad. Tragedija će tek nastupiti kad se pojavi nova generacija „spisateljica“ kojima je uzor Jelena Veljača/Popović-Volarić. Kad dođe cijela jedna čitateljska generacija koja ne zna bolje od toga. Jer je Nacionalna i sveučilišna knjižnica Republike Hrvatske blagoslovila bez kriterija treš kao književnost. Jer je Porina dobio narodnjak. Jer je Kiklopa dobio netko tko je više knjiga napisao nego pročitao.



Dobro došli u hrvatsku kulturu. Tako nam bog pomogao.

srijeda, 17.10.2012.

Vječiti klijent uprave Vodovoda

Kako to obično biva jesen u Osijeku je vrlo dinamična. Vrijeme za potamaniti sve misaone crve koje bi jedan birač mogao imati po pitanju: Što se popravilo u mome gradu?
Recimo kad pošteni stanovnik slobodnog kraljevskog grada Osijeka vidi raskopane ceste po inerciji zaplješće ručicama. Jer kao nešto se radi. Istina stotinku kasnije isti taj pošteni stanovnik osvrnut će se oko sebe i ne vidjeti radnika.

Potencijalno objašnjenje je da su radnici jeli sendviče s pokvarenom salamom i kolektivno završili na zaraznom zbog salmonele. Ili se pomiriti s tim da se u gradu ama baš sve razvali u dva dana, a krpa u dva mjeseca (ako ste baš jako sretni pa nadolaze izbori i treba potamaniti crve sumnje u vlast).

U silnom zanosu radnici po nečijem nalogu potamane i koje drvo. Da jedno...potamane oni i drvorede jer zbog ovih i onih projekata drveće postaje fejk i nebitno te samo smetnja akceleriranom razvoju grada. Za one koji ne znaju akceleracija može biti i negativnog predznaka.

I tako potamani se drveće i ljudima u glavnini to nije pravo. Bila jednom jedna Varšavska, zar ne? Kome se u toj situaciji žaliti? Pisati peticije? Vezati se lancima za ugroženu drvad? Slika mog grada koja se pretvara u betonski labirint podsjeća na dizajnerske stanove koje vidite na slikama kataloga. Krasno u teoriji. Opaska autora: Ne živimo u teoriji.

Ljudi su bijesni i nadrkani jer je sve razvaljeno, jer se nema gdje proći, jer obilazak nekih dijelova grada pješke traje otprilike kao da idete u Levanjsku Varoš, jer skoro nećemo imati drveća pa će neki umjetnik postaviti željeznu skulpturu koju će nazvati „Drvo“ da vide djeca kako je to nekad bilo.
Odaberite sami.
Činjenica je da se nemate kome žaliti ili da preciziram, žalite se vi slobodno, ali od tog nema vajde. Žalila se ja tako jednom prilikom. Pisala mailove na sve udruge i ministarstva koja bi se mogla osjetiti prozvana.

Jeste bili kad u poučnom parku Bizik? (Što je uopće poučni park? Čitam Pravilnik o osnivanju i radu zooloških vrtova i toga nema. )
Moje iskustvo je bilo vrlo traumatično. Sjećam se toga kao dijete, išli smo sa školom i sad se ne mogu sjetiti je li to zbilja bilo tako i tad pa ja nisam kužila ili su vlasnici inspirirani tko zna čime malo pojačali ponudu van svake pameti.

Zadnji put kad sam bila tamo ja sam cijeli posjet proplakala. Ljudi su me gledali pomalo čudno, ali bolio me falus za to što će tko misliti o meni. Dakle gdje su se razišle moja i njihova stvarnost?
U činjenici da smatram mučenjem životinje kad jaguar ima kavez koji je manji od moje sobe, a da se razumijemo nemam 200kvadrata osobnog prostora na raspolaganju. Kad vidim lava koji ne riče da demonstrira silu ili zašto to već rade svakih 10-15minuta nego svakim udahom rikne vjerojatno zato jer jadna životinja drugo i ne može. Taj je nesretni lav nešto najtužnije što sam ikad vidjela vjerojatno. Izgledao je toliko depresivno i slomljeno. Jednostavno uništeno.
Kao da to nije bilo dovoljno na izlazu prolazim pored kaveza u kojem je lisica. Istina u odnosu na lava u vrlo prostranom kavezu...u kavezu su dakle bile tri letve postavljene u obliku slova U, jedna horizontalno, dvije koso sa strane i po njima je ta lisica trčala hipnotizirano preko tih letvi kao njihalo. To nije izgledalo kao igranje ili neka zabavna aktivnost nego kao životinja koja je umjesto na prostoru od 100km zatvorena u gajbu i sad shizofreno leta s jednog kraja na drugi jer će uginuti ako stane.

Moja pisma su sva redom završila u upravi Vodovoda jer sam se jedino njima mogla žaliti. Bilo je ljudi kojima sam to pričala pa su rekli nešto u stilu valjda vlasnici vole životinje, a nemaju uvjeta držati ih. Ajd nek ih malo manje vole. Zbilja. Ako nemaš uvjeta držati jaguara ne držiš ga. Mene osobno fasciniraju recimo slonovi. Jel ja držim slona u svojoj sobi? Ne. Gledam ih na National Geographicu.

Po kojoj zakonskoj osnovi oni drže divlje životinje? Meni kad netko kaže poučni park bi rekla da je dozvoljeno držati domaće životinje, neku omanju divlju živinu. Što je sljedeći korak? Žirafa koja će biti u kavezu za lisicu,(jasno nakon što lisica presječe vene na pileću kost koju je naoštrila poslije večere) ali će joj protezati rešetke gore da prođe glava? Slon? Nosorog? U jezerce sa zlatnim ribicama će se baciti pola kile soli i orka? Kome se žaliti? I što takav prizor uči dijete? Da je oke držati životinju ne samo zatvorenu van njenog prirodnog okruženja nego ju zatvoriti tako da neminovno poludi?


Nedavno sam čula kako je ženu za lice ugrizao zlatni retriver. Prvo je bilo sveopće zgražanje pa kako pa šta je bilo, mora da je pas bio bijesan i tako to. Onda sam čula i ostatak priče. Psa su držali zatvorenog u boksu u kojem se nije mogao ni okrenuti, nisu ga šetali ni puštali van. Kad ga je njegova gazdarica došla nahraniti životinja je podivljala i ugrizla ju. Osobno i nisam iznenađena. Mislim i da je bio preblag.

Genijalno mi je bilo u ime umjetnosti kad je „umjetnik “ ili u mom rječniku dabogdacrkosmećesadističko izgladnjivao psa danima na očigled svih posjetitelja muzeja. Svaka čast ljudskoj vrsti, uvijek me uspjeva iznenaditi razinom humanog ponašanja koje demonstrira. I prije retoričkog spina da se muče krave ili svinje ću uskočiti s istom forom koju mi ljudi uvaljuju kad pizdim zbog borova koji rastu po 6-7godina da bi ih netko držao u svom stanu oko Božića 6-7dana i onda bacio van sa smećem. To je njihova svrha zar ne?
Mogu se pomiriti s tim da se životinja ubije zbog hrane. Osobno to neću raditi, ali kao postupak ne osuđujem. Gladan lav sigurno ne bi razmišljao je li opravdano pojesti. On bi ubio i pojeo. Bez namjere i pripreme. Održavanje na životu. Opravdano mi je recimo jesti tuljanovo salo i nositi krzno na Arktiku. Sa špinatom bi vjerojatno bio vrlo brzo duboko smrznut. I u lanenoj haljinici rakođer.

Zadovoljenje vitalnih potreba smatram opravdanim za određene postupke. Ispunjavanje osobnih fiks ideja nije jedna od njih. Kad čovjek ubije tigra to je sport. Kad tigar ubije čovjeka to je krvoločnost. Treba li bolja definicija ludila?

Evo je, društvo u kojem ništa ne valja, ali se nikom na to ne možeš ni požaliti u smislu da ta žalba može rezultirati popravljanjem stanja. Mislim da ću ostavljati post it papiriće okolo s žalbama. Pa možda dođu do nekog tko ima ovlasti i volje riješiti ih. Ionako sam ja reply-girl. To mi je svrha.

nedjelja, 07.10.2012.

Nebitno o bitnom...ili obrnuto

Kako stojite s detaljima?

Spadate li u one koji vole svoj život i prostor spartanski ili trpate milijardu i jednu stvar negdje jer vam baš tamo ide?

O tome je vrlo jednostavno pričati dok smo u okviru prostora i življenja u prostoru, čak i nekakve mode i načina oblačenja. Ja sam vjerovali i ne u većem dijelu toga vrlo spartanski nastrojena. Nakit pravim, ali ga vrlo malo sama nosim, malo i frekvencijom i količinom.

To što mi je soba uvijek u kršu je razlog toga što jednostavno previše toga radim(skupa s pripadnim alatom, rezervnim dijelovima i konačnim produktom tog rada) na prostoru premalom za sve, i nije da me to nešto pretjerano smeta, osim u neurotičnim fazama kad nešto izbjegavam raditi pa onda spremaaaaam sve što vidim.

Mnogi ljudi vole kič i to je oke. Ja ga osobno ne mogu podnijet. I to je oke. Nije nešto što smijem navesti u životopisu, ali je oke.


E sad proširimo tu ideju kiča na stvari koje nadilaze porculanske figurice s pozlaćenim rubom. Znate li ljude koji pretjeranim detaljima zakićuju svoj lik i djelo, a bez pravog sadržaja? Od nedavno surađujem s jednom osobom koju sam okarakterizirala kao onaj tip koji od drvet(ja) ne vidi šumu, a od šume drvo(eće). Jednostavno ne vidi. Znate kad čovjek bira kakvu će imati posjetnicu recimo, a nema novaca da bi napravio posjetnice. Samo po sebi to i nije tako strašno, oke je sanjati, ali ako posao čeka dok ti kontempliraš o dekoraciji posjetnice to je problem. Suštinski.

Sebe smatram osobom koja zna razdvojiti bitno od nebitnog i u skladu s time postaviti rješenje nekog problema. I kao takva vrlo sam netolerantna prema onima koji to ne znaju. To ne znači da idem okolo i urlam na ljude, samo da bi to povremeno htjela napraviti.

Recimo nevjerojatno mi je koliko će netko vremena i energije uložiti u fasadu dok je unutrašnjost na rubu urušavanja. Recimo evo konkretan primjer jednog poslodavca o kojem su mi njegovi frustrirani zaposlenici pričali; čovjek koji vodi komercijalu prigovara zaposlenicima za 200kn telefona mjesečno (inače taj telefon služi za kontakt s kupcima i to im je osnovno sredstvo za rad uz dostavno vozilo) pri čemu je mogao uzeti pretplatu u nekom paketu za firmu, ali radije drži to kao privatne telefone (iz čiste lijenosti) dok recimo drži otključano skladište(ne samo dok on sjedi tamo nego generalno drži otključano skladište).
Reže troškove koje ne bi imao da je malo pametnije organizirao stvari, a u isto vrijeme u skladište mu može ući bilo tko i bilo kad i odnijeti robu koja nije jeftina.

Dakle na ove slučajeve ja popizdim. I sad stjecajem okolnosti gledam kako netko cifra fasadu i stavlja cvjetne aranžmane po kući koja prokišnjava. Ne zato da bi sakrio to da je kuća u raspadu, nego zato jer to nije ni primjetio. Najzanimljivije od svega je što toj vrsti ljudi možeš skrenuti pažnju na to što misliš da treba popraviti, a oni će reći da je to oke tako ili da će se to riješiti samo, s vremenom(kroz neko vrijeme kuća bi se trebala urušiti do kraja i time riješiti problem).

Često su ti likovi i oni koji su puni pozitivnih pogleda na svijet čak i kad za njih jednostavno nema prostora. Kao recimo da meni netko kaže da sam previsoka da bi bila džokej, a ja uskliknem: „Nema veze, dajte mi slona, konji su ionako out!“
Mislim da je moja budućnost u kontrolnoj sobi tvornice. Tamo nema cvjetnih aranžmana i tabletića, eventualno neki kalendar s golim tetama, s tim se mogu saživjeti ako su dobre tete.

utorak, 02.10.2012.

Još jedna osječka priča

Puni vrli mediji prosvjeda srednjoškolaca. Jutros u vijestima jedan uplakani djed koji kaže da će konačno njegovi unuci moći putovati po istoj cijeni kao djeca iz Osijeka.

Čisto da se čovjek sažali.

Naboj skroz domobranski, kao da se djecu iz Čepina šikanira i mrzi, kako je to sve urota ovih i onih i sve u svemu kako su oni tu oštećeni od strane prokletog kapitalističkog GPP-a.

Vidite GPP je posebna priča, osječki prijevoznik kojeg ja ne ljubim i jedino razdoblje kad sam koristila njihove usluge je bilo kad su me na petoj godini faxa prebacili na kampus pa bi mi trebalo skoro sat vremena pješke u jednom smjeru, a u zimskom periodu bicikl nije pouzdana opcija.
Sve u svemu rekla bih da puno para troše na pizdarije, ali da gradski prijevoz u Osijeku i nije tako loše organiziran kao mnoge druge stvari u gradu.

No kad smo to riješili evo ključnih informacija; Gradski prijevoz putnika je prijevoznik, ne prijevoznik kao Jozo koji ima svoj bus, firmu Jozo-tours kojom vozi na relaciji Čuškanovci-Pastirova frulica.
GPP je prijevoznik koji organizira gradski prijevoz grada Osijeka. U prijevoznu rutu GPP osim područja samog grada Osijeka spadaju i okolna sela koja podpadaju pod Osijek.

Čepin vidite ne spada u tu priču jer se Čepin odvojio od grada Osijeka.
Zašto pitat će se mnogi? Na to je teško odgovoriti, puno malih interesa valjda.
I sad svi napali na GPP kao da je njihova dužnost uopće prometovati na tom području, a kamoli nešto kao skidanje cijene. Ljudi moji Čepin jednostavno ne spada više, na to ste se odlučili kad ste se odvojili od grada valjda da grad ne zaustavlja streloviti razvoj.

Potpuno razumijem roditelje kojima je skup prijevoz do Osijeka, ali ljudi moji, vi ne živite u Osijeku, vi živite u Čepinu, to je zasebna općina, vi svojom odlukom niste dio grada Osijeka. Ono što ne razumijem su idiotni mediji koji prenose priču u kojoj GPP selektivno guli čepinska leđa (vjerojatno je i to neki protuhrvatski moment).

Ne razumijem ni grad Osijek koji sad daje 25milijuna kuna. Sve bi to bilo oke da u gradu Osijeku nešto funkcionira pa je jednostavno ljudski pomoći. Grad Osijek je tek priča za sebe. Grad kao gradska vlast + županijska vlast. Ma šta pričam, razumijem.

Izbori su ljudi...

Priča koju priča HDSSB koji je sasvim legalno kupio čepinske glasove ovim postupkom. HDSSB koji jako lijepo pljuje po državi, ali u Slavoniji i Baranji nije napravio ništa vrijedno pažnje. Jebiga, dragi Slavonci i Baranjci jebiga...zavrtimo se svi spin zove.

Kako je ono Minimaks lijepo rekao '70tih: Obećajte mi nešto. Mnogo lepo obećavate.

I tako obećali su, riješit će...kog briga za logiku, pravila, prava, prioritete...izbori su...

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi