Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

nedjelja, 07.10.2012.

Nebitno o bitnom...ili obrnuto

Kako stojite s detaljima?

Spadate li u one koji vole svoj život i prostor spartanski ili trpate milijardu i jednu stvar negdje jer vam baš tamo ide?

O tome je vrlo jednostavno pričati dok smo u okviru prostora i življenja u prostoru, čak i nekakve mode i načina oblačenja. Ja sam vjerovali i ne u većem dijelu toga vrlo spartanski nastrojena. Nakit pravim, ali ga vrlo malo sama nosim, malo i frekvencijom i količinom.

To što mi je soba uvijek u kršu je razlog toga što jednostavno previše toga radim(skupa s pripadnim alatom, rezervnim dijelovima i konačnim produktom tog rada) na prostoru premalom za sve, i nije da me to nešto pretjerano smeta, osim u neurotičnim fazama kad nešto izbjegavam raditi pa onda spremaaaaam sve što vidim.

Mnogi ljudi vole kič i to je oke. Ja ga osobno ne mogu podnijet. I to je oke. Nije nešto što smijem navesti u životopisu, ali je oke.


E sad proširimo tu ideju kiča na stvari koje nadilaze porculanske figurice s pozlaćenim rubom. Znate li ljude koji pretjeranim detaljima zakićuju svoj lik i djelo, a bez pravog sadržaja? Od nedavno surađujem s jednom osobom koju sam okarakterizirala kao onaj tip koji od drvet(ja) ne vidi šumu, a od šume drvo(eće). Jednostavno ne vidi. Znate kad čovjek bira kakvu će imati posjetnicu recimo, a nema novaca da bi napravio posjetnice. Samo po sebi to i nije tako strašno, oke je sanjati, ali ako posao čeka dok ti kontempliraš o dekoraciji posjetnice to je problem. Suštinski.

Sebe smatram osobom koja zna razdvojiti bitno od nebitnog i u skladu s time postaviti rješenje nekog problema. I kao takva vrlo sam netolerantna prema onima koji to ne znaju. To ne znači da idem okolo i urlam na ljude, samo da bi to povremeno htjela napraviti.

Recimo nevjerojatno mi je koliko će netko vremena i energije uložiti u fasadu dok je unutrašnjost na rubu urušavanja. Recimo evo konkretan primjer jednog poslodavca o kojem su mi njegovi frustrirani zaposlenici pričali; čovjek koji vodi komercijalu prigovara zaposlenicima za 200kn telefona mjesečno (inače taj telefon služi za kontakt s kupcima i to im je osnovno sredstvo za rad uz dostavno vozilo) pri čemu je mogao uzeti pretplatu u nekom paketu za firmu, ali radije drži to kao privatne telefone (iz čiste lijenosti) dok recimo drži otključano skladište(ne samo dok on sjedi tamo nego generalno drži otključano skladište).
Reže troškove koje ne bi imao da je malo pametnije organizirao stvari, a u isto vrijeme u skladište mu može ući bilo tko i bilo kad i odnijeti robu koja nije jeftina.

Dakle na ove slučajeve ja popizdim. I sad stjecajem okolnosti gledam kako netko cifra fasadu i stavlja cvjetne aranžmane po kući koja prokišnjava. Ne zato da bi sakrio to da je kuća u raspadu, nego zato jer to nije ni primjetio. Najzanimljivije od svega je što toj vrsti ljudi možeš skrenuti pažnju na to što misliš da treba popraviti, a oni će reći da je to oke tako ili da će se to riješiti samo, s vremenom(kroz neko vrijeme kuća bi se trebala urušiti do kraja i time riješiti problem).

Često su ti likovi i oni koji su puni pozitivnih pogleda na svijet čak i kad za njih jednostavno nema prostora. Kao recimo da meni netko kaže da sam previsoka da bi bila džokej, a ja uskliknem: „Nema veze, dajte mi slona, konji su ionako out!“
Mislim da je moja budućnost u kontrolnoj sobi tvornice. Tamo nema cvjetnih aranžmana i tabletića, eventualno neki kalendar s golim tetama, s tim se mogu saživjeti ako su dobre tete.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi