Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

četvrtak, 20.10.2011.

Čekajući Godota

Pozivam se malo malo na teatar apsurda. Mrzila sam ga u lektiri, a uviđam ga posvuda. Evo vam jedna apsudna stvar. Transparent radnika Đakovštine. Slavonci krenuše. Dakle najboji pokazatelj koliko je ova država u kurcu da oproste svi kulturni posjetitelji ovog nekulturnog mjesta. Jer ako su se pokrenuli Slavonci, koji su općepoznati kao kompletno gdje sam tu sam, pasivci koji se rijetko bune, a još rjeđe nešto poduzimaju, mora da je sranje velko. Loša sam Slavonka, ja se stalno neki klinac bunim, pa i protiv tog sindroma, a šuti, proći će to jednom...ovaj put ipak neću. Čekam krš i lom i pokušavam si rastumačiti koliko su ti ljudi u očajnoj situaciji kad je slavonski sindrom dobio cjepivo. A državi bi nam vjerojatno bilo bolje da propadne od sramote jer ako ljudi za svoj odrađen posao ovako moraju tražiti isplatu...za to ne treba država ni zakoni, ni vlast. To se može i u postapokaliptičnim ostacima društva.

nedjelja, 16.10.2011.

Mikrokozmologija kaosa

Svakoj jedinki pridružujemo njen kontekst. Sredinu, okolinu, domenu i kad hrpu jedinki iz jedne sredine počnemo promatrati kao zajednicu njih često objedinjava nešto što zovemo mentalitet. I sad kad imamo pojedince u skupini koje povezuje mentalitet i ista sredina možemo to komotno proglasiti mikrokozmosom.

I onda kad neka jedinka iz svog mikrokozmosa koji joj se možda sviđa ili ne sviđa, ali ga svakako dobro poznaje kao i način ponašanja u istom ode u neki drugi mikrokozmos koji se po mnogočemu razlikuje od njenog dolazim do nečeg što se zapravo ne može opisati nikako drugačije nego kulturološki šok.
Ne sad neki veliki pravi kulturološki šok kad odete recimo u Zimbabve.
Nego onaj mali bockavi koji te navede da se zapitaš tko je tu lud.

Jer tvoja perspektiva ti govori da stvari nisu takve kakve oni misle da jesu. Ili odjednom ništa tvoje baš nije primjenjivo. A to ne može biti istina. Zapravo može, jer tvoja perspektiva definitivno nije njihova, a u njihovom mikrokozmosu vrijede njihova pravila.
Tvoja su možda općenitija i generalno prihvatljivija, ali nije da će te bilo tko slušati. Vjerojatno ništa ni ne kažeš, jer za početak to nije tvoj problem, znaš što ti je posao i ne petljaš se jer na kraju krajeva nakon toga ti ideš u svoj mikrokozmos, koji ti se više ili manje sviđa.

Ali ga poznaš.

Nije problem taj novi mikrokozmos sam po sebi.

Ograničen je u nekim pogledima, ali nije to tvoj problem.


Problem je nešto drugo. Što ako je nekom moj mikrokozmos takav? I u kojoj je to mjeri? Postoji li onda neki mikrokozmos u kojem sam ja totalno ograničena i neprimjenjiva?

Koja egzistencijalna kriza širih razmjera!
I kad se to sve skupa razmjeri koji je zaključak na kraju? Da je Horton bio u pravu? Da je svijet pun malih svjetova u pahuljicama?

Nisam pijana, ali htjela bih biti. Makar i da jesam ne bi puno pomoglo kod ovakvih esencijalnih problematika. Kad si cijeli život dislociran od onog što se očekuje, a onda vidiš da je daleko od tog da je ta dislokacija najgora moguća koja se nudi.

Onako mali bockavi kulturološki šok koji ti zapravo daje do znanja odakle si makar je to stvar za koju se kuneš da je totalno fejk i nebitna.
Hodaš okolo s dva kamenčića u džepu i makar ne podnosiš Rippera i njegovo megapreseravanje, povremeno se nasmiješ kad vidiš onaj koji govori iz kojeg stižeš plemena. Svaki tartan ima svoje boje. Plemenske, i puno je kompleksniji od nečeg kariranog. I vrtiš kamenčiće. I smiješ se.

četvrtak, 13.10.2011.

I zato mi nećemo glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu!!

Ne znam kako vama, ali meni nikad nije bilo jasno kako je toliko liječnika u politici.

Uvijek imam u vidu koliko taj studij traje, kakav je i nikako ne razumijem zašto bi netko kroz to prolazio ako nakon sve muke neće raditi to za što se školovao. Istini za volju, upitno je gdje ću i što ja raditi i kakve će veze imati s ovim za što se školujem, no eto, medicinu ionako svi doživljavamo kao neku sasvim drugu priču i kolektivna svijest o tome koliko je to teško i zahtjevno zanimanje (ili je to ipak poziv).

I tako nikako to meni nije bilo jasno. Nije mi bilo naročito jasno ni što pobogu Nenad Korkut komentira modne promašaje naših kvazizvijezda i pobogu treba li to jednom liječniku, ali svi mi imamo svoje hobije, dotičnog bi molila ako je nabasao na ovo nek malo na sceni pogura ove moje đinđe, nikad neću uspjeti s biznisom ako me ne otkrije netko infiltriran u branšu.


Onda je sister imala neki kolegij o psihologiji u medicini i doktorima i pacijentima pa mi je rekla da se doktori odlučuju za igranje s politikom kad se ne osjećaju dovoljno ostvareno u svom zanimanju pa traže afirmaciju negdje drugdje. Za što se mnogima očito politika čini pogodnim teritorijem.
I hajde donekle sam ih sve mogla nekako uklopiti u tu priču, sve su to u načelu bili po mom mišljenju pametni i sposobni ljudi(po mnogima se ne bi rekalo s obzirom što i kako rade ali barem su za sebe bili sposobni priskrbiti što je trebalo), doduše neki su mi se svidjeli više neki manje, neki su Hebrang.

I saznavši to o pokušaju afirmacije kroz politiku pomislila sam, a možda se netko zajebe pa napravi nešto konkretno i dobro ne nužno u blizini vlastite guzice.

Koji sam ja nepopravljivi romantik.

Nego da, onda se u toj priči pojavio Milinović. Osim što se počesto pitam kako je moguće da je taj čovjek kojem mozak i jezik ne da ne rade na istoj frekvenciji nego ne rade u istom svemiru doktor. Ima li on živih pacijenata koji mogu potvrditi da nije totalni debil?
Ili je sahranio sve svjedoke svoje budalaštine koja je postala javna pa će reformama zdravstva osigurati pokoj duše za sve nas.
Čim čim prije, tim tim bolje?
Uglavnom osim što se ne mogu načuditi količini budalaština koje izlaze iz usta tog čovjeka ne mogu se ni načuditi da u toj stranci doista nema nikog tko bi mu rekao de boga ti šuti više.

Ajd molim te šuti.
Ne blamiraj ljudsku vrstu.

Ajd što je ta Jaca zlato naše glupava. Ali zar je moguće da nema nikog tko ima ovlasti uzeti čarapu i nagurati ju Milinoviću u usta čim zine.
Prva metoda je bila kolačić, ali čovjek gluposti izvaljuje tolikom brzinom da mislim da bi nakon pola godine imao tolko dupe da ne bi više stao u svoju fotelju. A svi vrlo dobro znamo koliko je emotivno vezan za nju.

I onda nek mi netko kaže da Sanader nije valjao. Kako nije, pa dok smo imali Sanadera nije bilo tako očigledno kakvi su nam idioti u vladi…

I zato mi nećemo glasati za, koga ono ministre;)?

nedjelja, 09.10.2011.

Iskrivljene percepcije. Al ono u vražju mater.

Boli me dupe zapravo što će tko misliti o ovome ili bilo čem drugom što se tog tiče. Iskrivljen sam pojedinac u pravocrtnom društvu, što sam starija to mi je draže što je tako. Ako netko opet bude raspoložen za kletvu dostupna sam radnim danima, a i ponekim vikendom.

Inače za one koji me ne znaju, ja sam sveznadar. Volim seruckat o koječemu, filozofiram puno preko granice dobrog ukusa, zdrave pameti da i ne spominjemo. Mislim da je to jedna od rijetkih stvari koje me čine dobrom Hrvaticom. Takav smo narod. Svi stručni za sve.
Ljudi se dijele na kritičare i one koji umiru prirodnom smrću, a mene ne privlači ideja dugog života toliko :D


Dakle sve ove moje nimalo laskave perverzije su tu iz zabave. Prokleto me zabavlja lamentirat o poplavi radnji za otkup zlata i traženje korelacija s pekarama prije 15ak godina, ili raditi ekonomska predviđanja makar o ekonomiji nemam blage veze, a bome i psihologiju volim. Tu i tamo pomislim da bi Frojda lupio šlog da me čuje šta laprdam.
To ne radim iz stručnosti ili ne daj bože ideje da je to nešto vrlo pametno. Zabavlja me i drži mi mozak u stanju rada. To je teško inače jer mi mozak ima opaku tendenciju zabušavati.

Kao i blog zapravo. Ne znam kako kome, ali meni je prostor za početak za zabavu, prosipanje pameti s pokrićem ili bez i da, tu su i ti neki ljudi. Zato što vrlo vjerojatno ni na koji drugi način ne bi upoznala one koje jesam, ni kontaktirala s onima koje ne poznam, ali su mi dragi i zanimljivi. I svakako je blesavo reći da kompliment za tekst ili tako nešto nije neka vrsta egotripa(pogotovo ako ne znaš pisati:D)

Svi smo mi poprilično egotripna stvorenja, ali svoje shvaćanje razlikujem od njihovog mislim da je to doživljaj osobne važnosti. Nije samo o blogu riječ, on je samo primjer i to možda ne ni najsretniji, ali eto, iskorištavam ga za svoje male perverzne pizdarije. Jer mogu.
Osim što smatram da su groblja puno nezamjenjivih i super važnih ljudi smatram i da je svatko od nas važan samo onoliko koliko je važan svojoj okolini. Sebi smo svi važni barem dovoljno, jer da nije tako ne bi sažalno gledali na one koji se po našem mišljenju žrtvuju za druge.

Ideja mnogih je da su drugima važni više nego što zapravo jesu. Nimalo svjesni toga da su recimo na blog-servisu samo sredstvo za skupljanje klikova. Bez daljnjeg ima sjajnih blogova po mom nimalo skromnom, a još manje stručnom mišljenju, ali zgodno mi je kako povremenim rendom klikanjem uhvatim neke totalno čudne ideje po pitanju vlastitog značaja i mjesta u svijetu i svemiru.

Čitala sam nedavno sjajnu knjigu u čijem je jednom dijelu bilo govora baš o toj kvaziselebriti kulturi, Carstvo opsjena, ako kog pobliže zanima, nije sve baš primjenjivo na naš mentalni sklop, ali je svakako vrlo zanimljivo. Ukratko da se uhvatim onog na što konkretno ovim mislim, selebriti kultura je ono što tjera ljude da objavljuju slike na fejsu čim su došli kući iz vana i slikaju se u WC-u, ono što nam donosi hrpu kojekakvih likova koji se prikazuju kao slavni, a njihov stil se projicira na ostatak svijeta, jer tek kad ti na sliku 300imaginarnih prijatelja napiše divna,mwa mwa, tek tad postojiš. Mora da je to teško. Mislim taj život u kojem pojedinci sami sebe uvjere u…pa koješta. Kako neki pjevač tehnički ne postoji dok publika ne prizna njegovo postojanje, stvari se za svakog ponaosob svode u njemu prihvatljive okvire. Nisu bili vani dok se nisu slikali i to nafejsačili, nisu bili na putu ako nosu tvitali svakih 28minuta svoju trenutnu lokaciju, da dalje ne nabrajam…jer život je(osim što je iluzija uzrokovana nedostatkom alkohola) samo ono što služi da bi imali što pisati po fejsu, da bi potom tvrdili da imamo život.

Za kletve raspoloživa radnim danom i ponekim vikendom.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi