Boli me dupe zapravo što će tko misliti o ovome ili bilo čem drugom što se tog tiče. Iskrivljen sam pojedinac u pravocrtnom društvu, što sam starija to mi je draže što je tako. Ako netko opet bude raspoložen za kletvu dostupna sam radnim danima, a i ponekim vikendom.
Inače za one koji me ne znaju, ja sam sveznadar. Volim seruckat o koječemu, filozofiram puno preko granice dobrog ukusa, zdrave pameti da i ne spominjemo. Mislim da je to jedna od rijetkih stvari koje me čine dobrom Hrvaticom. Takav smo narod. Svi stručni za sve.
Ljudi se dijele na kritičare i one koji umiru prirodnom smrću, a mene ne privlači ideja dugog života toliko :D
Dakle sve ove moje nimalo laskave perverzije su tu iz zabave. Prokleto me zabavlja lamentirat o poplavi radnji za otkup zlata i traženje korelacija s pekarama prije 15ak godina, ili raditi ekonomska predviđanja makar o ekonomiji nemam blage veze, a bome i psihologiju volim. Tu i tamo pomislim da bi Frojda lupio šlog da me čuje šta laprdam.
To ne radim iz stručnosti ili ne daj bože ideje da je to nešto vrlo pametno. Zabavlja me i drži mi mozak u stanju rada. To je teško inače jer mi mozak ima opaku tendenciju zabušavati.
Kao i blog zapravo. Ne znam kako kome, ali meni je prostor za početak za zabavu, prosipanje pameti s pokrićem ili bez i da, tu su i ti neki ljudi. Zato što vrlo vjerojatno ni na koji drugi način ne bi upoznala one koje jesam, ni kontaktirala s onima koje ne poznam, ali su mi dragi i zanimljivi. I svakako je blesavo reći da kompliment za tekst ili tako nešto nije neka vrsta egotripa(pogotovo ako ne znaš pisati:D)
Svi smo mi poprilično egotripna stvorenja, ali svoje shvaćanje razlikujem od njihovog mislim da je to doživljaj osobne važnosti. Nije samo o blogu riječ, on je samo primjer i to možda ne ni najsretniji, ali eto, iskorištavam ga za svoje male perverzne pizdarije. Jer mogu.
Osim što smatram da su groblja puno nezamjenjivih i super važnih ljudi smatram i da je svatko od nas važan samo onoliko koliko je važan svojoj okolini. Sebi smo svi važni barem dovoljno, jer da nije tako ne bi sažalno gledali na one koji se po našem mišljenju žrtvuju za druge.
Ideja mnogih je da su drugima važni više nego što zapravo jesu. Nimalo svjesni toga da su recimo na blog-servisu samo sredstvo za skupljanje klikova. Bez daljnjeg ima sjajnih blogova po mom nimalo skromnom, a još manje stručnom mišljenju, ali zgodno mi je kako povremenim rendom klikanjem uhvatim neke totalno čudne ideje po pitanju vlastitog značaja i mjesta u svijetu i svemiru.
Čitala sam nedavno sjajnu knjigu u čijem je jednom dijelu bilo govora baš o toj kvaziselebriti kulturi, Carstvo opsjena, ako kog pobliže zanima, nije sve baš primjenjivo na naš mentalni sklop, ali je svakako vrlo zanimljivo. Ukratko da se uhvatim onog na što konkretno ovim mislim, selebriti kultura je ono što tjera ljude da objavljuju slike na fejsu čim su došli kući iz vana i slikaju se u WC-u, ono što nam donosi hrpu kojekakvih likova koji se prikazuju kao slavni, a njihov stil se projicira na ostatak svijeta, jer tek kad ti na sliku 300imaginarnih prijatelja napiše divna,mwa mwa, tek tad postojiš. Mora da je to teško. Mislim taj život u kojem pojedinci sami sebe uvjere u…pa koješta. Kako neki pjevač tehnički ne postoji dok publika ne prizna njegovo postojanje, stvari se za svakog ponaosob svode u njemu prihvatljive okvire. Nisu bili vani dok se nisu slikali i to nafejsačili, nisu bili na putu ako nosu tvitali svakih 28minuta svoju trenutnu lokaciju, da dalje ne nabrajam…jer život je(osim što je iluzija uzrokovana nedostatkom alkohola) samo ono što služi da bi imali što pisati po fejsu, da bi potom tvrdili da imamo život.
Za kletve raspoloživa radnim danom i ponekim vikendom.
Post je objavljen 09.10.2011. u 11:45 sati.