borac

petak, 31.03.2006.

Govorili su mi...

Govorili su mi, Boga nigdje nema,
oslonit na sebe, put je k uspjehu.
Pogledaj, podigni glavu na tren,
i vidjet ćeš mali znak – znak da nisi sam.

U život sam krenuo,
nikog nisam volio.
Uspjeti sam, nisam uspio,
već sam nadu izgubio.

Tada bol nestaje,
tada svjetlo širi se.
Jer On je tu, svjetlo da ti da,
Svjetlo da nisi sam.

I sad sam s njim, jer to je put,
put ka uspjehu.
I sad sam s njim, jer to je put,
put ka Isusu.

S njim bol nestaje,
s njim svjetlo širi se,
jer On je tu, svjetlo da si sam,
Svjetlo da nisi sam.

31.03.2006. u 18:03 • 7 Komentara • Print • #

utorak, 28.03.2006.

Kako se love majmuni?

Nađe se pogodno šuplje drvo sa rupom dovoljno veliko da se šaka provuče kroz rupu. Unutra se stavi kikirikija i banane, i kasnije se samo čeka. Majmun dolazi, promatra rupu, vidi da u rupi ima zanimljivih stvari i polako gura ruku. Zagrabi koji kikiriki i normalno bananu. Ali tada nastaju problemi. Banana u šaci ne može proći kroz usku rupu. Ali majmun ne zna da samo treba pustiti bananu i biti će slobodan. Dolaze lovci i lagano hvataju majmuna.
«Samo treba pustiti bananu i biti će slobodan!»

28.03.2006. u 13:55 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 26.03.2006.

park

Šetao sam jučer parkom(pozdrav sirenici). Snijeg se već davno otopio, i sunce je tiho i samozatajno prodiralo kroz ogoljene grane velikog drveća. Buka automobila daleko je ostala iza mene. Pokoji cvrkut ptica i zvuk hladnog zraka ispunjavao je prostore u kojima prebiva mir. Misli koje su do tada skakale s teme na temu, kao da su osjetile da su na divnom mjestu. Prestale su tražiti nove teme za razmišljanje i zastale su. Zastale su moje misli, moj pogled, moj dah. Na samo tren koji je postao vječnost, postao sam svjestan ljepote koja me okružuje. Duboko uzdahnuvši, neočekivano mi se pojavio osmijeh na licu. Pa zar je ovo sve napravljeno za mene? Zar me netko toliko voli da mi pokloni sve ovo da mogu uživati i tome.

26.03.2006. u 13:35 • 4 Komentara • Print • #

srijeda, 22.03.2006.

Dobri naš oče

PRVI SIN:
Koliko dugo su pokraj tebe bile slijepe moje oči, dok su krivu ljubav tražile? Koliko rana u srcu dok sam lutao zbog mog nesretnog života, u meni si plakao.
Oprosti mi dugo lutanje, nisam dostojan što sinom zoveš me, moj dobri oče, oprosti mi, od srca molim te. Primi me među sluge svoje samo da sam kraj tebe. Moj dobri oče. Moj dobri oče
OTAC:
Dođi sine moj, toliko sam čeznuo za ovim trenutkom da u sebi prepoznaš pečat moga srca i naslijediš baštinu moga milosrđa, jer to je tvoje pravo. Sada kada znaš koliko traje slava svijeta i kakvo lice ima ljubav, otiđi do svoga brata jer se vani muči sam. Trebaju mu tvoje riječi, a još više zagrljaj.
PRVI SIN:
Oprosti i ti, moj stariji brate, koji si ocu ostao vjeran, neka mi tvoje oči ne zavide. Jer želim da znaš da sam ja izgubio sve, osim ljubavi očeve koja je u meni probudila kajanje. Zar si zbog toga tužan?
DRUGI SIN:
Reci mi brate, kako da ne budem kad lutanja svoja u tebi prepoznajem, iako sam bio s ocem pod istim krovom, priznajem sad da sam ja zatvorio srce samo da odeš u svijet. Al sa tvojim povratkom svanulo nam spasenje, iz ljubavi očeve.
BRAĆA ZAJEDNO:
Oprosti nam dugo lutanje, nismo dostojni što smo tvoji sinovi, naš dobri oče oprosti nam od srca molimo te, primi nas među svoje sluge samo da smo kraj tebe. Tvoje milosrđe, naš je jedini lijek.
OTAC:
Radujte se sa mnom jer sinovi mi ovi bijahu mrtvi i oživješe, izgubljeni bijahu i nađoše se.
BRAĆA ZAJEDNO:
Ti si nam spasenje! Hvala ti oče na daru slobode ti si nam utisnuo put do kuće svoje i ljubavi prve. Jedino ti blago si najveće i tko se hrani tvojim kruhom s tobom živi zauvijek. I sličan ti postaje, naš dobri oče.

Pjesma Gibonnia i Z. Palića: Dobri naš oče

22.03.2006. u 13:39 • 6 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 20.03.2006.

Žlica?

U bolnici svećenik posjećuje svoju dragu staru vjernicu.
«Kako ste mi danas bako?»
- «Dragi moj župniče, dobro je. Što ću se žaliti, već sam stara. Gospodin mi je podario divan život i ja sam sad spremna za vječnost.
Željela bih vas nešto zamoliti. Željela bih da me kada umrem pokopaju sa žlicom u ruci.»
«Sa žlicom?! Oprostite, ali zašto sa žlicom?»
- «Još kada sam bila malena, uvijek sam rado sjedala za blagdanski stol, na ručkove i večere. I uvijek bih, sve do danas, prvo pogledala stoji li mala žlica pored tanjura. Ako je stajala, onda sam znala da će na kraju biti puding ili sladoled!»
«I…onda?»
- «To znači da najbolje dolazi na kraju. To bih htjela `reći` na svom sprovodu. Pa kada ljudi budu prolazili pored mog lijesa i kad se zapitaju što će mi žlica u ruci, tada ćete vi, župniče, reći da nosim žličicu jer me tek sada čeka ono najbolje!»

20.03.2006. u 11:12 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 14.03.2006.

Križ

«Isuse?! Isuse, jesi li tu?!» – vikao sam dok sam klečao ispred križa.
«Isuse, gdje si? Ne vidim te».
«Evo me, tu sam!» – čuo sam tihi glas.
«Isuse, jesi li to ti, ili mi se pričinjava?»
«Pogledaj u križ, ja sam uvijek tu na križu».
«Joj, Isuse, oprosti, uvijek zaboravim.» «A, Isuse… Da li ti mene stvarno voliš?»
«Pa, naravno da te volim. Zar to nisi osjetio?»
«Ma, osjetio sam, ali… zaboravio sam… A, Isuse, koliko ti mene voliš?»
«Pogledaj malo u mene. Vidiš li koliko su mi raširene ruke, e, toliko te volim.»
«Hvala ti Isuse, hvala. Samo još nešto… a hoćeš li me uvijek voljeti?»
«Pogledaj opet gore. Vidiš li koliko sam raširio ruke? I ne samo da sam ih raširio, nego sam dao da ih pribiju na križ, samo da ti pokažem da se moja ljubav neće nikada smanjiti!»
«A hoćeš li ikada otići od mene, i napustiti me?»
«Pa zar ne vidiš koliko te volim, neću te nikada napustiti. Evo, čak sam dao i da mi noge pribiju, da ti pokažem da se neću maknuti od tebe.»
«Hvala ti Isuse. Stvarno si pravi. Samo, znaš… meni je malo teško. Stišću me problemi i obveze sa svih strana i ne znam kako ću ih riješiti. Malo sam usamljen i slab.»
«Ne boj se. Samo dođi i prigrli svoj križ. Evo ja sam uvijek uz njega i ja ću ti pomoći nositi ga. Kad god prihvatiš svoj križ, naći ćeš mene i moju ruku koja ti pomaže»
«Hvala ti Isuse. Evo sada se ustajem i moram ići. Moram ići do svog križa.
Vidimo se tamo!»

14.03.2006. u 10:05 • 10 Komentara • Print • #

nedjelja, 12.03.2006.

Odricanje

Zadnjih par dana postali su jako popularni izrazi: odricanje, suzdržavanje, žrtva… i još mnogi drugi, tome slični. Normalno sve se to odnosi na korizmu. Ali mene je jedna od tih riječi podsjetila na događaj koji se dogodio malo prije nove godine. Naime bile su pripreme za odlazak nekolicine mladih na doček nove godine u Zagreb. Naravno svi smo se tome veselili i željno iščekivali trenutak odlaska. Među njima je bio i moj jako dragi prijatelj Zlatko. Kada je došao tren za prijave, svi smo bez oklijevanja digli ruke i počeli već komentirati kako će nam divno biti. Svi su digli ruke osim Zlatka kojeg (činilo se) to nije previše zanimalo. Svi smo ga upitali: "pa zašto ne dižeš ruku», a on je rekao: «nova godina je u noći sa subote na nedjelju. I neću moći ići, jer imam obveze.» Svi smo zbunjeno gledali i s nevjericom pitali: «Pa kakve obveze? Pa nova godina je!»
Tada je samo rekao: «Imam prijatelja invalida. Svake nedjelje ga vodim na misu i natrag. Ako odem na novu godinu, nitko ga neće moći odvesti i propustit će nedjeljnu misu. Ja to ne mogu dopustiti.»
…odricanje…
od tog trena malo drugačije gledam na tu riječ.

12.03.2006. u 10:54 • 2 Komentara • Print • #

utorak, 07.03.2006.

Vjeruješ li u ispovijed?

Koliko toliko svi idemo na ispovijed. Neki radi tradicije, neki radi znatiželje, a poneki jer stvarno osjećaju potrebu za ispovijedi.
Koji god naši razlozi bili za odlazak u ispovjedaonicu, uvijek postoji ona opasnost od nevjere. Nevjere da su nam grijesi STVARNO oprošteni.
Dođemo i ispovjedimo se, a na kraju čujemo one (predivne) riječi: «Oprošteni su ti grijesi, idi u miru!»
Kako divna rečenica. Koliko je ljubavi sakriveno unutra. Cijeli Isusov život, naučavanje, muka, smrt i Uskrsnuće, sadržani su u toj rečenici. Sve što je napravio, bilo je samo da mi možemo biti u miru. Oprostio nam je grijehe i obijelio naša srca u svojoj krvi.
Izlazimo van iz ispovjedaonice i pomislimo: «Pa dobro, eto bolje se osjećam jer sam s nekim podijelio svoje probleme. Ali molim te nemoj me pitati da li vjerujem da su mi stvarno oprošteni grijesi, to je ipak malo previše za tražiti…»
Puno puta tako reagiramo. Ali ne samo to! Pošto ne vjerujemo da nam je Bog oprostio grijehe, često sami sebi ne možemo oprostiti neke pogreške i stalno se vrtimo oko njih.
«Jao, kako sam to mogao napraviti. Ma, znam, sigurno ću opet napraviti istu pogrešku. Zbog onog prijatelja sam morao slagati i napraviti lošu stvar, a znam kad ga opet sretnem opet ću isto postupiti.» Ili bilo koji drugi izgovor, samo da bi nastavili gledati prema onome što smo zgriješili.
Bog nam kaže: Što gledaš u to negativno? Zar ne znaš da sam ja platio za sve tvoje padove, da sam ih ja obrisao i nikad ih se više neću spomenuti. Pogledaj u mene i krenimo.
Ali mi smo tvrdoglavi. Pružimo ruke Isusu, ali svoj pogled ne skidamo sa naših grijeha. I prije nego li opazimo, opet smo upali u blato jer nismo gledali naprijed nego nazad.

Sjećate li se one prispodobe o preljubnici?
Kada su je svi optuživali, «Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu“. Nakon što su svi otišli, Isus kaže: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti”.(Iv 8, 11)
Uvijek me zanimalo što je pisao po podu dok su je optuživali.
Sve dok nisam čuo jedno od objašnjenja, koje mi se jako svidjelo.
Naime, Isus je pisao njene grijehe po pijesku. Kako je pisao njene grijehe, oni su sa laganim povjetarcem nestajali, da ih se nikada više ne vidi.
Kako predivno.
Naši grijesi su već odavno odneseni vjetrom, samo ako mi to povjerujemo i iskreno se pokajemo.

07.03.2006. u 17:45 • 4 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>