borac

ponedjeljak, 27.02.2006.

Znanstvenici? ja i ti?

Kad god odem na Internet primijetim sa strane one silne zanimljivost. Na primjer: «Novo otkriće, znanstvenici otkrili da ćemo umrijeti ranije!». I sada ja na brzinu kliknem na tekst i pričekam da mi se otvori stranica, jer (normalno) zanima me kada ću ja to umrijeti. I tako otvori se stranica i ja počnem čitati tekst. Prvo hrpa znanstvenih teza (nezanimljivih stvari), a onda pred kraj napisano: «Sunce će se zagrijati 2 milijuna godina ranije nego je to očekivano, pa ćemo svi ranije umrijeti!». Prvo u nevjerici ponovo pročitam tu rečenicu, a onda se od srca nasmijem. Ja već pomislio da su otkrili neki način da otkriju kada ćemo umrijeti (ha ha).
Nemam ja ništa protiv znanstvenika i njihovih istraživanja, oni nam trebaju i skupljaju (i otkrivaju) važne stvari. Ali ipak se ponekad osjećam kao da rade puno toga samo za svoju zabavu i puno nevažnih stvari. Najbolja usporedba sa njihovim (ponekad) uzaludnim poslom je možda onaj poznati statistički podatak: «Dokazano je da je 39,349% statistika potpuno nepotrebno!»
Posebno mi je zanimljivo kada pokušavaju otkriti što je tajna dugog (ne obavezno i sretnog) života. I tako svaki dan se javljaju novi ljudi s novim zaključcima koji tvrde da su upravo oni pronašli ono što je najvažnije da bi dugo živjeli. A najbolje je kada se pojave posve suprotne stvari koje su «važne» za dugi život. I tako to ide u nedogled. Ali ljudima to ne smeta. Svatko se nada da će naći nešto za sebe da poboljša svoj život i kvalitetu života. zar ne?
I na kraju primijetio sam da niti jedan znanstvenik, niti jedno istraživanje (koliko sam ja primijetio, ako je netko primijetio – neka mi se javi) nije pokazao da je važna – NAJvažnija LJUBAV!
Da, da. To je ona mala, sitna stvar koju svi često zaboravljamo. Možemo mi piti jednu štamplicu rakije ili čašu vina dnevno, ustajati sa pijetlom, ne pušiti cigarete, trčati 5km dnevno i puno drugih stvari, ali ako to sve ne «začinimo» sa ljubavlju čisto sumnjam da će nam sve ostalo pomoći.
Stoga postanimo svi pravi znanstvenici i saznajmo pravu formulu za SRETAN život. Neka svatko krene u istraživanje da sazna koliko se ljubavi mora dodati svakom trenu života da bi nam on bio sretan i dug.

Formula? - na vama da odgovorite...

subota, 18.02.2006.

Budimo ono što jesmo

Bili jedan otac i sin (teenager). Cijelo vrijeme bili su u svađi i nisu mogli normalno razgovarati. Kad god bi otac htio nešto pitati sin bi drsko odgovorio i tu bi se zapalila iskra na koju bi otac bez razmišljanja još žešće odgovorio.
Otac je razmišljao i smišljao načine na koje bi mogao smanjiti tenzije među njima. Ali sve ideje jednostavno nisu palile.
I tako tijekom jedne od mnogih svađa otac je zastao na tren, duboko i nemoćno uzdahnuo. Šutio je nekoliko sekundi i onda pogledao sina i rekao. Ti si teenager i tvoje je da mi odgovaraš i prkosiš. Moje je da budem tvrd i grub (ponekada i glup). Ali mi to zapravo nismo. Hajdemo probati sada biti ono što zapravo jesmo.
Pokušajmo na tren biti OTAC i SIN.
Znam sine da je to teško i tebi i meni. I sigurno nećemo uspjeti cijelo vrijeme biti ono što želimo, ali možemo svaki dan probati. Možemo svaki dan krenuti malo po malo. Biti otac i sin, a ne teenager i glupan.
Sin se na to iskreno nasmijao i zagrlio oca.
I bio je to novi početak.

ponedjeljak, 13.02.2006.

Stisak ruke

Prijatelj me pitao za pomoć. I rado sam odgovorio. Pomogao sam koliko sam mogao i umio.
Ali koliko god pokušavao pomoći, nekada to jednostavno nije moguće. Moje ideje, savjeti i moja mudrost jako često nije ni približno dosta za pomoć ljudima. Zato više volim prepustiti stvari Njemu i onda se uopće ne brinem.

Pitao sam prijatelja:

-Što tebi predstavlja stisak ruke?
Pa nekakav dogovor – odgovorio je.
-Što ti predstavlja zagrljaj?
Pa ljubav, povjerenje – nastavio je.
-A što ti znači naslonjena glava na ramenu?
Pa vjerojatno nekakvu sigurnost, utjehu.
-Dobro, a što misliš o onome tko te digne i prenese preko blata i problema?
Pa, da mi želi dati bezuvjetnu pomoć i bezuvjetnu ljubav.

Jako dobro, rekao sam. Vidiš, ja ti mogu ponekada dati jednu od tih stvari (naglasio sam ponekada). I vrlo često, koliko god htio, neću ti moću pomoći ili ću te čak razočarati.
Ali zato je On ovdje.
On ti pruža i ruku kao znak dogovora.
Daje ti zagrljaj kao znak praštanja, ljubavi i povjerenja da će sve biti uredu.
Daje ti svoje rame da nasloniš svoju glavu na Njega, da osjetiš sigurnost i utjehu.
A kada pomisliš da ćeš pasti i posrnuti, samo vikneš Njegovo ime, On te uhvati, digne i pomogne ti prijeći preko svakog problema.

Vidiš. To je Isus.
To je onaj koji ti može dati sve odjednom. Zato odaberi Isusa za svog najboljeg prijatelja.
Uvijek prvo njemu potrči sa najnovijim vijestima, najboljim vicem i sa najtežim problemom. Jer On je jedini koji će te u potpunosti shvatiti i pridružiti se tebi u smijehu, veselju, radosti i tuzi.

četvrtak, 09.02.2006.

... ILI ...

Dođe trenutak kada poželiš nešto reći.
Kada želiš probati ići dalje.
Ali dođe tren kada zastaneš i čekaš.
Divno prijateljstvo za nešto više…

…Ili
krenuti dalje
ili
zastati i ostati.
Riskirati što imaš da dobiješ sve
ili
otvoriti mogućnost da ćeš to u potpunosti izgubiti.

Šutjeti i ostati na ovome -
što više nije dovoljno,
ili
ići po ono novo, neotkriveno.

Da li je vrijedno riskirati?


Ja ne mogu odgovoriti na to pitanje koje mi je postavila prijateljica. To svatko mora odlučiti za sebe (i ja za sebe).

srijeda, 01.02.2006.

pismo za...

Sjeo sam za kompjuter i počeo pisati e-mail, s namjerom da ga pošaljem jednoj osobi, jer je unutra bilo napisano nešto dosta osobno i jako iskreno. Pisao sam i pisao, bilo je tu puno teksta, ali još više osjećaja.
Kada sam završio pismo ponovno sam ga pročitao i zastao. Premda sam pisao taj e-mail u namjeri da ga pošaljem toj osobi, imao sam osjećaj ono uopće nije bilo upućeno toj osobi.
Sada već po drugi puta počeo sam čitati što sam ja to «zapravo» napisao. I tek tada sam shvatio. Kao da nisam razmišljao dok sam pisao taj tekst, nego su ga pisale moje najdublje dubine. Te riječi, osjećaji i želje nisu bile upućene toj osobi nego mom već davno zaboravljenom najboljem prijatelju. Ono što nisam uspio kroz molitvu i razgovor s Isusom izreći, odjednom je izašlo na papir onda kada nisam «palio» svoj mozak nego svoje dubine.
Onda kada sam jednostavno htio biti iskren, tada je iz mene izašlo ono što svojom glavom ne bih nikada mogao izreći.
I tada sam odlučio. Zatvorio sam se u sobu, isprintao tekst i počeo ga polako čitati. Čitao sam i čitao... na kraju sam primijetio…

Ponovno sam imao svog najboljeg prijatelja kraj sebe…

posveta ;-)
Za sve iskrene tekstove koji su napisani, a ne poslani (iz straha od reakcije osobe kojoj bi ih poslali).
Sa vjerom da su te napisane riječi ipak stigle do osobe kojoj su namijenjene.

<	veljača, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?