Zadrhtimo li još uvijek?

07.12.2013.

Prošlog tjedna bila sam na sindikalnom prosvjedu. Ovog puta nisam išla sama ispred svog sindikata, kao što je bilo na prvomajskom prosvjedu. Prezadovoljna sam.... jer je odaziv bio veæi za 100% posto... bilo nas je duplo više nego prošli put. Prikljuèila mi se još jedna kolegica.... i bile smo èak nas dvije. (kolegica je napravila ovu fotku).

Kad smo stigle na Trg Republike prišle smo Ribiæevim sindikalcima. Stale smo sa svojom zastavom i èekale polazak. Nismo stajale ni minutu... i ugledam šezdesetogodišnjaka... u crnom, dugom kaputu kako nas mjerka i lagano prilazi. Izgledao je nekako drugaèije.... Na prvi pogled je bilo oèito da to nije obièan prosvjednik.... Stao je na pola metra ispred nas, gledajuæi ispod oka, te nas dubokim i tihim glasom upitao: „Tko ste vi?“ Podsjetilo me to na one ljude koji nazovu telefonom i pitaju koga su dobili. Bez obzira na pristup... koji smatram pogrešnim, izrecitiram èovjeku ime našeg sindikata. Šuti par sekundi i onda opet tiho pita: „A što vama fali?“ U meni veæ lagano kipi.... ali povlaèim „ruènu“ i odgovaram iskreno: „Fali nam poštena i sposobna Uprava, fali nam poštena i sposobna vlast, a uz sve to nikako nam se ne sviða novi paket zakona koje namjeravaju donijeti.... a to je i tema današnjeg prosvjeda... zar ne?“ Sada me gleda ravno u oèi.... oèito nema primjedbi... a ja mu uletavam s pitanjem: „A tko ste vi, gospodine?“ Nije rekao ime.... nego je izjavio da pripada nekoj Novoj politièkoj hrvatskoj stranki.... nastavio je kako poznaje sve sindikalne voðe, ali ga neæe slušati... i da od današnjih prosvjeda nema ništa. Pitam: „Zašto ne organizirate svoje prosvjede... ako ste veæ u politici... pa nam pokažate kako se to radi... kad veæ znate?“ Slijedi tumaèenje kako je on dilomirani inženjer neèega.... direktor jednog poduzeæa i da posjeduje velika upravljaèka znanja, ali da od prosvjeda ne može biti ništa... jer je narod ovakav. Pitam ja: „Kakav je to narod?“ Kaže on: „Najbolje ga oslikava grafit u Splitu: „Malo nas je al smo govna.“ Gutam knedlu i suzdržavam se da ga ne zagutim.... ali prisjeæam se obeæanja koje sam dala u firmi... da æu biti pristojna i da neæu praviti nerede.... no u glavi mi tutnja pitanje: „Sunce ti žareno... zakaj si se onda zmešal med nas... ak smo govna?“. Dodaje on: „Žene su još gore.“ .... pa nastavlja: „Raða plavuša u bolnici i kad su joj priopæili da je rodila sina, ona pita: Jel dijete moje?“ Razrogaèila sam oèi... Stišavam buru u sebi i brojim do pedeset... kako me svakodnevno uèe.... Pita on: „Nisam vas uspio nasmijati?“ Odgovaram: „Niste. Naprotiv, izazvali ste mi muèinu. Ne kužim.... zašto se gurate u politiku i sanjate o voðenju zemlje ako narod smatrate govnima, a o ženama mislite još i gore? Takve, koji narod smatraju govnima i s visoka mu se obraæaju veæ imamo na vlasti... bilo bi jednostavnije da ste se prikljuèili njima, a ne da osnivate novu stranku koja æe se ponašati isto.“ Brani se: „Èast iznimkama...“ Grublje nastavljam: „Nema tu iznimki... iznimke su ostale u toplim uredima i domovima... tu je narod..... bez iznimki... osim što ste vi meðu nas zalutali“ Izgubio je potrebu za daljnjim razgovorom... krenuo je tražiti nove žrtve.... a ja sam se konaèno osjeæala opet dobro....

Cijeli tjedan sam pod dojmom Markiæke, a kasnije i ovog dijaloga. Mi smo kao narod zbilja nešto Bogu skrivili kad nam se politièkom scenom šetaju ovakvi likovi.

Imali smo jednog sanjara... idealistu, koji je volio èovjeka, istinu i bio je pošten.
Naš Vlado Gotovac je u prošlom sistemu robijao zbog nacionalizma... i jedini je politièar na kojeg je izvršen atentat... Pokušao ga je ubiti hrvatski vojnik.... jer ga je smatrao nedovoljno dobrim Hrvatom i komunjarom.
Mi smo narod koji ima veliki stupanj tolerancije na pljaèku, bahatost i sva druga zla koja isijavaju iz naše politike... no nismo se znali nositi sa èarobnim svijetom èistih i iskrenih misli, koje nam je nudio Gotovac.
Ne "pucamo" na lopove, neznalice i nesposobnjakoviæe koji su nam zemlju doveli u ovakvo stanje.... ali uvijek se netko naðe da zapuca na sanjara....
Imamo mi i gospodina Grubišiæa kojeg se takoðer mnogi krkani usuðuju nazivati nedovoljno dobrim Hrvatom, komunjarom i crvenim popom... a mi pri tom šutimo.... kao da nam je svejedno.... jer eto opet neki tamo sanjar trpi na svom oblaku.... zato što jaèe osjeæa, zato što više daje no što uzima..... Valjda nam nisu napeti... tako èisti....

Ovih dana se održava kulturna manifestacija "Tri dana sjeæanja na Vladu Gotovca".... mnogi umjetnici i ugledni ljudi sudjeluju u toj manifestaciji.
Gotovac nikada nije izgubio nadu i nije mu postalo svejedno.... Gotovèev prijatelj, poznati pijanist Vladimir Krpan prisjetio se jedne davne Vladine izjave o životu i umjetnosti:

„Znaš kako svi zadrhtimo kada prvi put ljubimo usta koja smo sanjali? Ili kada vidimo neki spektakularan rad prirode ili umjetnika? Meni je strašno vidjeti kada to nekome postane obièno. Kada ne zadrhti pred bilo kojim poljupcem na usta koja voli, ili postane ravnodušan na stihove neke velike pjesme... A još mi je strašnije vidjeti „profesionalca“ kada te bezvremene i blistave dragulje humanosti i temelje ljudske kulture radi kao posao, prolazeæi pored njih bez obaziranja. To me boli“.

I bez obzira na sve te izdaje i boli koje je doživio od mnogih pripadnika svog naroda, od onih koji skupljali bodove u skladu s politièkim trenutkom... nikada on o narodu nije govorio loše.... nikada mu se nije obraæao s visoka.... iz svake njegove reèenice osjeæala se ljubav i pripadanje.

Zašto ne prepoznajemo i ne biramo takve ljude?
Zadrhtimo li kad prepoznamo osobu punu èovjekoljublja, istinoljublja i poštenja? Drhturimo li od uzbuðenja kada na djelu vidimo prave vrijednosti? Ljutimo li se još uvijek na zlo i manipulaciju? Koliko nam je još uopæe stalo? U što se pretvaramo kad nam postane svejedno?

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)