Red rijeke, red slova...

26.03.2008.

1978. Indexi su uglazbili i darovali nam pjesmu Modra rijeka, koju je napisao Mak Dizdar.



MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još huðe i još luðe
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko draèe
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba
I još dublje i još jaèe
Iza šutnje iza tmaèe
Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još huðe i još luðe
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuæ ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke

Mak Dizdar

Prolaznost postane nešto lijepo ako je razumijemo i prihvatimo.
Na žalost pjesnik nije uspio èuti kako zvuèe njegovi stihovi u tom èarobnom raspoznavanju i prepoznavanju... jer na taj naèin te stihove je mogao otpjevati samo onaj koji ih je razumio do daske, osjetio do krvi... do kostiju.
Davorin je otpjevao još jednu Dizdarevu pjesmu..... koja mi je posebno draga....

SLOVO O ÈOVJEKU

Prvo

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjeèno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?

Drugo

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si viskan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad æe domovina?

Treæe

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa æe tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoæe da pobije?

Èetvrto

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjeèno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišæen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?

Peto

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i roèište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad æe tijelo samo da
Postane djelo?

Mak Dizdar

POSLUŠAJTE

Davorin Popoviæ:

S druge strane, tekstovi su vrlo bitni. Da bi pjesma trajala tekst mora imati prièu, bit, smisao, osjeæaj.

Davorin o Modroj rijeci (albumu):

Ma, prije svega, to je za mene u poèetku bilo jako strano. Odmah da kažem, ja sam morao "Kamenog spavaèa" i "Modru rijeku", ja sam to moro proèitat jedno pet puta da bih potpuno sve to doživio. Za mene je to bio, mislim, jedan vrlo težak jezik, ali kad sam shvatio o èemu se radi, onda je bilo vrlo lako i iznijeti to. Danas kad to slušam, ja sam ponosan kad èujem Modru rijeku. To uopæe nije komercijalno, to nema veze s tim. I mislim da je besprijekorno odsvirano, da je besprijekorno otpjevano...

U pravu si Davorine! I ja mislim da je pjesma besprijekorno napisana, odsvirana, otpjevana!
Uèinili su to ljudi koji su se sreli na cesti Srebrnoj... i naprosto se razumijeli....


Blogeri, osjeæate li razlièitosti u ovim neslobodama koje su opjevane u pjesmi?
„Zatvoren u koži“..... hm... èesto èitam o krletkama, èesto se i sama osjeæam pomalo zarobljeno u vlastitoj koži... ponekad nas koža toliko „svrbi“ kao da nam je premala.
I svi mi znamo.... ma koliko nam pretijesna bila „iz vlastite kože se nikuda ne može.“
Ali tada pjesnik reèe: „zatvoren u mozak“.... hm... i tada skužimo kako je svu našu neslobodu, robovanje vlastitom mišljenju, predrasudama i svemu što smo pohranili u svoj mozak pjesnik opisao tako jasno... tako kratko... tako hladno... kao obiènu, ali pravu pravcatu neslobodu.
„Zarobljen u srcu“ oznaèava robovanje emocijama, strastima.... neprepoznavanje slobode u ljubavi.... i pretvaranje sebe u roba vlastitih sebiènosti zakamufliranih u ljubav.
„Zarobljen u meso“.... meso je nešto smrtno, prolazno, materijalno.... a naše besmrtne duše robuju u tim mesnatim karoserijama.... Mnogi više drže do „limarije“... do mesa, nego do onoga što zarobljeno unutra spava.
„Zarobljen u kosti“.... hm... ovo nisam razumijela... pa sam potražila pomoæ, te u obrazloženju M. Vešoviæa proèitala tajnu tih rijeèi; „Mnogi narodi vjerovali su da duša boravi u kostima, a trag te vjere èuva se u jednoj zakletvi na našem jeziku: «Tako mi se ne skamenio duh u kostima». To jest, èovjek je, kao pali anðeo, nastao tako što je Bog cjelovitu i besmrtnu dušu, za kaznu, razdrobio u smrtne kosti. Smrt otkriva našu «zdrobljenost», bit našeg biæa je u toj razbijenosti.“
„Da se nebo vrati i umnoži“, „u toj tamnoj jami vjeèno sanja sunce“... uffff.... koje neslobode... koja tama... ali ipak, kad èovjek èita o svim tim neslobodama osjeæa toplinu koja se širi ispod kože i jasno prepoznaje razlike izmeðu kaveza i beskraja... slobode od neslobode.... na tren mu zabljesne istina.... i pamti tu tajnu još par trenutaka nakon èitanja stiha... a onda je opet brzo zaboravi... do neke nove luke, nekog novog stiha, modre rijeke... dragog pjesnika...

Blogeri, svrbe li vas kosti u proljeæe?