Marketing
Red rijeke, red slova...
1978. Indexi su uglazbili i darovali nam pjesmu Modra rijeka, koju je napisao Mak Dizdar.
MODRA RIJEKA
Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još huđe i još luđe
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba
I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače
Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke
Mak Dizdar
Prolaznost postane nešto lijepo ako je razumijemo i prihvatimo.
Na žalost pjesnik nije uspio čuti kako zvuče njegovi stihovi u tom čarobnom raspoznavanju i prepoznavanju... jer na taj način te stihove je mogao otpjevati samo onaj koji ih je razumio do daske, osjetio do krvi... do kostiju.
Davorin je otpjevao još jednu Dizdarevu pjesmu..... koja mi je posebno draga....
SLOVO O ČOVJEKU
Prvo
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
Drugo
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si viskan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
Treće
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
Četvrto
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?
Peto
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Mak Dizdar
POSLUŠAJTE
Davorin Popović:
S druge strane, tekstovi su vrlo bitni. Da bi pjesma trajala tekst mora imati priču, bit, smisao, osjećaj.
Davorin o Modroj rijeci (albumu):
Ma, prije svega, to je za mene u početku bilo jako strano. Odmah da kažem, ja sam morao "Kamenog spavača" i "Modru rijeku", ja sam to moro pročitat jedno pet puta da bih potpuno sve to doživio. Za mene je to bio, mislim, jedan vrlo težak jezik, ali kad sam shvatio o čemu se radi, onda je bilo vrlo lako i iznijeti to. Danas kad to slušam, ja sam ponosan kad čujem Modru rijeku. To uopće nije komercijalno, to nema veze s tim. I mislim da je besprijekorno odsvirano, da je besprijekorno otpjevano...
U pravu si Davorine! I ja mislim da je pjesma besprijekorno napisana, odsvirana, otpjevana!
Učinili su to ljudi koji su se sreli na cesti Srebrnoj... i naprosto se razumijeli....
Blogeri, osjećate li različitosti u ovim neslobodama koje su opjevane u pjesmi?
„Zatvoren u koži“..... hm... često čitam o krletkama, često se i sama osjećam pomalo zarobljeno u vlastitoj koži... ponekad nas koža toliko „svrbi“ kao da nam je premala.
I svi mi znamo.... ma koliko nam pretijesna bila „iz vlastite kože se nikuda ne može.“
Ali tada pjesnik reče: „zatvoren u mozak“.... hm... i tada skužimo kako je svu našu neslobodu, robovanje vlastitom mišljenju, predrasudama i svemu što smo pohranili u svoj mozak pjesnik opisao tako jasno... tako kratko... tako hladno... kao običnu, ali pravu pravcatu neslobodu.
„Zarobljen u srcu“ označava robovanje emocijama, strastima.... neprepoznavanje slobode u ljubavi.... i pretvaranje sebe u roba vlastitih sebičnosti zakamufliranih u ljubav.
„Zarobljen u meso“.... meso je nešto smrtno, prolazno, materijalno.... a naše besmrtne duše robuju u tim mesnatim karoserijama.... Mnogi više drže do „limarije“... do mesa, nego do onoga što zarobljeno unutra spava.
„Zarobljen u kosti“.... hm... ovo nisam razumijela... pa sam potražila pomoć, te u obrazloženju M. Vešovića pročitala tajnu tih riječi; „Mnogi narodi vjerovali su da duša boravi u kostima, a trag te vjere čuva se u jednoj zakletvi na našem jeziku: «Tako mi se ne skamenio duh u kostima». To jest, čovjek je, kao pali anđeo, nastao tako što je Bog cjelovitu i besmrtnu dušu, za kaznu, razdrobio u smrtne kosti. Smrt otkriva našu «zdrobljenost», bit našeg bića je u toj razbijenosti.“
„Da se nebo vrati i umnoži“, „u toj tamnoj jami vječno sanja sunce“... uffff.... koje neslobode... koja tama... ali ipak, kad čovjek čita o svim tim neslobodama osjeća toplinu koja se širi ispod kože i jasno prepoznaje razlike između kaveza i beskraja... slobode od neslobode.... na tren mu zabljesne istina.... i pamti tu tajnu još par trenutaka nakon čitanja stiha... a onda je opet brzo zaboravi... do neke nove luke, nekog novog stiha, modre rijeke... dragog pjesnika...
Blogeri, svrbe li vas kosti u proljeće?
Post je objavljen 26.03.2008. u 23:09 sati.