Otišao je bez straha...

23.02.2008.

Prošle noæi je umro èovjek koji nam je prišapnuo:

„Èovjekom se ne raðaš. Èovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš poèeti s promjenama kojima æeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedno živjeti.“

Umro je èovjek koji je veæinu svog radnog vijeka proveo u visokoj politici – Dr. Janez Drnovšek. No Dr. Janez Drnovšek bio je i glasnik jednog novog vremena i nove nade.
Ostavio je za sobom mnoge poruke koje nam mogu pomoæi, a ja sam za oproštaj odabrala tekst iz njegove knjige: „Misli o životu i osvješæivanju“.

„Želim živjeti. Ne poput barke bez kormila koja pluta usred uzburkanog mora prepuštena na milost i nemilost olujama života. Želim živjeti mirno.

Tražim li previše? Moram li zaista proæi kroz sve muke života, kroz patnje, znajuæi da nakon svakog kratkotrajnog zatišja ponovo dolazi oluja? Ne znam kada: jedino što znam i u što sam siguran je to da oluje dolaze i da æe me kad-tad neka od njih stiæi.

Zašto to mora biti tako? Zašto me život mora toliko prevrtati? Kako si mogu pomoæi? Mogu li igdje pronaæi sigurnu luku, tiho i mirno mjesto bez vjetra na kojem se mogu odmoriti i prikupiti snagu bez straha od vihora koji bi mogao svaki èas poljuljati ili èak potopiti barku mojega života?

U simbolièkom znaèenju „sigurna luka“znaèi cjelovitost. Svjesnost. Biti osviješten jedini je naèin na koji se èovjek može obraniti od životnih previranja; jedino mu osviještenost može pomoæi da ga za sobom ne povuku tokovi sudbine.

Cjelovitog èovjeka ne može ništa iznenaditi, ništa ga ne može povrijediti. Èak je i patnja takvog èovjeka drugaèija. U njoj nema straha, nema panike.

U tom sluèaju patnja nije duhovna, veæ je ogranièena samo na fizièko te stoga ima moæ na èovjeka djelovati proèišæavajuæe i pozitivno. Takva nam patnja pomaže postiæi viši stupanj svjesnosti.

Svi mi zaziremo od bola, svi bježimo od patnje, iako znamo da je ona tijesno isprepletena životom. Nakon kraæih razdoblja zadovoljstva ili „sreæe“ uvijek iznova dolazi patnja i ta èinjenica u nama izaziva strah. Ako smo je bili do sada pošteðeni, strepimo od patnje koju nam donose starenje i smrt. Patnja može biti razlièita. Meðutim, nikada je ne možemo posve izbjeæi. Priznali mi to ili ne, živimo u neprestanom strahu od velikih kušnji koje za nas sprema život.

Najradje bismo sve gurnuli u zaborav, zaokupili se neèim, prepustili se užicima dok traju. Meðutim, svjesno ili ne, negdje u pozadini sve vrijeme èujemo kobno odbrojavanje koje nas nemilosrdno približava patnji. Htjeli ili ne, osluškujemo zlosutno otkucavanje dok se svakog trenutka smanjuje razmak koji nas još dijeli od bola i smrti. Hoæe li me stiæi sutra? Ili tek nakon deset, možda dvadeset godina?

Jesam li spreman? Lov na prolazne užitke, udovoljavanje površinskim i samo tjelesnim potrebama neæe me uèiniti spremnim. Nitko tko pokušava zaboraviti, ne može postati spreman. Naprotiv. To ga èini još ranjivijim. Što sam više vezan uz materijalne utvare, to mi je teže nakon sudara s patnjom, nakon što shvatim da su se varljive iluzije raspršile u ništa.

To me baca u oèaj. Hvatam se posljednje slamke. U mene se uvlaèi strah. Patnja. Nakon patnje valjda dolazi smrt. Što æe se tada dogoditi sa mnom?

Sav sam jadan i nikakav. Kako bijedno i sažaljenja vrijedno biæe.

Želi li itko biti takav?

Nažalost, mnogo je ljudi baš takvih. Možda veæina. Poznajete ih. Poznanici, prijatelji, roditelji. Znate kako se oni osjeæaju kad ih snaðe bolest i nesreæa. Nitko tada ne bi želio biti u njihovoj koži. A tko zna, takvo što može se dogoditi veæ sutra.

Ne želite to. Nikako. Ali duboko u sebi znate da æe jednom doæi red i na vas. Kada, to je samo pitanje vremena.

Zbog toga je potrebno progovoriti o svjesnosti i cjelovitosti.

Znam da je moje vrijeme ogranièeno. Stoga pokušavam svaki pojedini trenutak doživjeti u svojoj njegovoj punini. Postajem svjestan svakog trenutka, osjeæam njegovu energiju, upijam je u sebe.

Svjestan sam da je svaki trenutak jedinstven i neponovljiv. U svakom pojedinom trenutku pronalazim samo pozitivnu energiju.

Više se ne bojim ni patnje, ni bola. Naprotiv. Doèekujem ih svjesno.

Strah je najveæe zlo. Ako u meni nema straha, i bol æu drugaèije prihvatiti. Bol može biti prijelaz, odskoèna daska, ali može biti i provalija. Bol praæena strahom potiskuje svijest na nižu razinu, baš kao da je doslovce gurne u ponor. NO, kad usprkos patnji osjetim mir i spremnost, u moguænosti sam prijeæi na viši stupanj svjesnosti.

Kad god dopustimo da nas preplavi strah, gubimo cjelovitost, životna nam energija istjeèe, nestaje moguænost svjesnosti, a time priznajemo poraz.

Želim živjeti bez straha. Spreman sam. Ne bojim se. Svjestan sam svakog trenutka. Svaki pojedini trenutak osloboðen je straha, stoga je dobar i i ispunjen rastuæom pozitivnom energijom. Ne plašim se smrti. Kad ona doðe bit æu spreman. U bilo koje vrijeme. Nema straha; postoji jedino svjesnost i cjelovitost, samo dodir s kozmièkom sviješæu.“

Dr.Janez Drnovšek


Zbogom Èovjeèe... i hvala ti na svim lijepim mislima koje si nam ostavio....

p.s. Gospodin Vidoviæ se na lijep naèin oprostio od kolege i osvrnuo na zasluge Janeza Drnovšeka kao politièara.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)