Prošle noći je umro čovjek koji nam je prišapnuo:
„Čovjekom se ne rađaš. Čovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš početi s promjenama kojima ćeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedno živjeti.“
Umro je čovjek koji je većinu svog radnog vijeka proveo u visokoj politici – Dr. Janez Drnovšek. No Dr. Janez Drnovšek bio je i glasnik jednog novog vremena i nove nade.
Ostavio je za sobom mnoge poruke koje nam mogu pomoći, a ja sam za oproštaj odabrala tekst iz njegove knjige: „Misli o životu i osvješćivanju“.
„Želim živjeti. Ne poput barke bez kormila koja pluta usred uzburkanog mora prepuštena na milost i nemilost olujama života. Želim živjeti mirno.
Tražim li previše? Moram li zaista proći kroz sve muke života, kroz patnje, znajući da nakon svakog kratkotrajnog zatišja ponovo dolazi oluja? Ne znam kada: jedino što znam i u što sam siguran je to da oluje dolaze i da će me kad-tad neka od njih stići.
Zašto to mora biti tako? Zašto me život mora toliko prevrtati? Kako si mogu pomoći? Mogu li igdje pronaći sigurnu luku, tiho i mirno mjesto bez vjetra na kojem se mogu odmoriti i prikupiti snagu bez straha od vihora koji bi mogao svaki čas poljuljati ili čak potopiti barku mojega života?
U simboličkom značenju „sigurna luka“znači cjelovitost. Svjesnost. Biti osviješten jedini je način na koji se čovjek može obraniti od životnih previranja; jedino mu osviještenost može pomoći da ga za sobom ne povuku tokovi sudbine.
Cjelovitog čovjeka ne može ništa iznenaditi, ništa ga ne može povrijediti. Čak je i patnja takvog čovjeka drugačija. U njoj nema straha, nema panike.
U tom slučaju patnja nije duhovna, već je ograničena samo na fizičko te stoga ima moć na čovjeka djelovati pročišćavajuće i pozitivno. Takva nam patnja pomaže postići viši stupanj svjesnosti.
Svi mi zaziremo od bola, svi bježimo od patnje, iako znamo da je ona tijesno isprepletena životom. Nakon kraćih razdoblja zadovoljstva ili „sreće“ uvijek iznova dolazi patnja i ta činjenica u nama izaziva strah. Ako smo je bili do sada pošteđeni, strepimo od patnje koju nam donose starenje i smrt. Patnja može biti različita. Međutim, nikada je ne možemo posve izbjeći. Priznali mi to ili ne, živimo u neprestanom strahu od velikih kušnji koje za nas sprema život.
Najradje bismo sve gurnuli u zaborav, zaokupili se nečim, prepustili se užicima dok traju. Međutim, svjesno ili ne, negdje u pozadini sve vrijeme čujemo kobno odbrojavanje koje nas nemilosrdno približava patnji. Htjeli ili ne, osluškujemo zlosutno otkucavanje dok se svakog trenutka smanjuje razmak koji nas još dijeli od bola i smrti. Hoće li me stići sutra? Ili tek nakon deset, možda dvadeset godina?
Jesam li spreman? Lov na prolazne užitke, udovoljavanje površinskim i samo tjelesnim potrebama neće me učiniti spremnim. Nitko tko pokušava zaboraviti, ne može postati spreman. Naprotiv. To ga čini još ranjivijim. Što sam više vezan uz materijalne utvare, to mi je teže nakon sudara s patnjom, nakon što shvatim da su se varljive iluzije raspršile u ništa.
To me baca u očaj. Hvatam se posljednje slamke. U mene se uvlači strah. Patnja. Nakon patnje valjda dolazi smrt. Što će se tada dogoditi sa mnom?
Sav sam jadan i nikakav. Kako bijedno i sažaljenja vrijedno biće.
Želi li itko biti takav?
Nažalost, mnogo je ljudi baš takvih. Možda većina. Poznajete ih. Poznanici, prijatelji, roditelji. Znate kako se oni osjećaju kad ih snađe bolest i nesreća. Nitko tada ne bi želio biti u njihovoj koži. A tko zna, takvo što može se dogoditi već sutra.
Ne želite to. Nikako. Ali duboko u sebi znate da će jednom doći red i na vas. Kada, to je samo pitanje vremena.
Zbog toga je potrebno progovoriti o svjesnosti i cjelovitosti.
Znam da je moje vrijeme ograničeno. Stoga pokušavam svaki pojedini trenutak doživjeti u svojoj njegovoj punini. Postajem svjestan svakog trenutka, osjećam njegovu energiju, upijam je u sebe.
Svjestan sam da je svaki trenutak jedinstven i neponovljiv. U svakom pojedinom trenutku pronalazim samo pozitivnu energiju.
Više se ne bojim ni patnje, ni bola. Naprotiv. Dočekujem ih svjesno.
Strah je najveće zlo. Ako u meni nema straha, i bol ću drugačije prihvatiti. Bol može biti prijelaz, odskočna daska, ali može biti i provalija. Bol praćena strahom potiskuje svijest na nižu razinu, baš kao da je doslovce gurne u ponor. NO, kad usprkos patnji osjetim mir i spremnost, u mogućnosti sam prijeći na viši stupanj svjesnosti.
Kad god dopustimo da nas preplavi strah, gubimo cjelovitost, životna nam energija istječe, nestaje mogućnost svjesnosti, a time priznajemo poraz.
Želim živjeti bez straha. Spreman sam. Ne bojim se. Svjestan sam svakog trenutka. Svaki pojedini trenutak oslobođen je straha, stoga je dobar i i ispunjen rastućom pozitivnom energijom. Ne plašim se smrti. Kad ona dođe bit ću spreman. U bilo koje vrijeme. Nema straha; postoji jedino svjesnost i cjelovitost, samo dodir s kozmičkom sviješću.“
Dr.Janez Drnovšek
Zbogom Čovječe... i hvala ti na svim lijepim mislima koje si nam ostavio....
p.s. Gospodin Vidović se na lijep način oprostio od kolege i osvrnuo na zasluge Janeza Drnovšeka kao političara.
Post je objavljen 23.02.2008. u 16:34 sati.