domijeve nacije

- 14:43 - komenterejšn (20) - ko još printa?! - povijest

ponedjeljak, 24.10.2005.

muškarci?!

nakon njihovih rockerskih dana, kad su za cure bili "oni čudni zanimljivi likovi iz tehničke", vremena su se promijenila i kupovanje nepotrebnih stvari za sviranje i singlova od raznoraznih bednova je napokon prestalo. onda je logičan slijed bio u potpunosti se prebacit na novu zanimaciju. na nogomet. i na igranje i na gledanje.
tak je i bilo. ALI! očito je da ih ni niz šovinističkih i muških zanimacija nije mogo očvrsnut! naime, BUCO I DOMI SU TOTALNE PIČKICE!

s čežnjom se sjetim kak smo početkom ljeta obojica igrom slučaja imali kartice i keš za peglanje para, i kak smo obojica potrošili po hiljadu i neš kuna na krpice. hodanje po gradu s vrećicama, trčkaranje po trgu u ritmu pipi duge čarape, pjevušenje najnovijih hitova od ivane kindl, gumi-gumi...
mislili smo "oke, to je to..." ALI! opet smo se u gradu našli na bezazlenom kupovanju poklona za frenda i završili jedan drugome u zagrljalju plačući nad svim majicama i pizdarijicama koje si hoćemo kupit. budući da obojica imamo po jedan dućan iz kojeg NIKAD nismo izašli bez da smo kupili nekaj, i danas smo ih posjetili i drobili novce.

ovaj put, bombica je dobio na kladionici (ajde, to je još uvijek dosta muški), dok sam ja uvjeren da bi se zakačio ko majmun pa ni ne ulazim na takva mjesta. kupovavši majicu za frenda svaki od nas si je našo 16 majici, 25 dresova, 4 trenirke i 9 jakni koje bi si kupili (a vjerojatno ubrzo i budemo). a to je bio tek prvi dućan! onda su sportski dućani oko trga obilježeni u našim srcima i ubrzo smo krenuli u nemoguću misiju. GOCU treba nać hlače! (lijevo je odnos veličina za njega i mene). po običaju, izvodili smo gluposti po dućanu i srali pizdarije pa se prodavačica trgala uz nevjericu koju veličinu goc treba.

tek pred kraj našeg puta epilog je bio ovakav: 1 trenirka, 1 dres, 1 hlače, drugi dres, 1 majica i plan za kupovanje svega oko čega smo obilježili teritorij i po kaj dolazimo drugi tjedan.

žene sigurno imaju recept kako spriječiti ovu šoping ludost! domi i goc žele svoje muškosti nazad!!!

- 18:08 - komenterejšn (19) - ko još printa?! - povijest

petak, 21.10.2005.

MAROKO, dio 5: Castles made of sand...

dakle, cijelo razgledavanje države je bilo iza nas i di bi se drugdje stacionirali i zadržali nego na moru? opet mali gradić... al OGROMNA pješćana plaža (nekih 10km). nismo se kak spada ni smjestili u hotel (4€ po glavi) a već smo bauljali po uličicama s idejom da se zgubimo (jer imamo dosta vremena nać izlaz)... tek smo krenuli a već smo sjedili na večeri. moj obrok je zgledo ovak: 1. dofuraju kruhove i masline. masline ne volim pa sam se, onak gladan, nakrco kruha ko da nema niš poslije toga. 2. neka ful zasitna salata. već sam se preznojavo od straha da neću sve do kraja moć pojest. 3. omlet sa sirom. umirem i taj meni proglašavam svojim Everestom. 4. špagete bolonjez. "prava" marokanska hrana, al to je i bio cilj: izbjeć njihove začine. BUT NOOOO! morali su oni od bologneza napravit špagete marokanez. 5. voćna salata. samo sam ju pogledom ispratio. uglavnom, mislim da ni bucmasta beštija ovo ne bi sve mogla pojest. (džebo, mršaviji sam od tebe, al ipak mogu pojest...).

drugi dan smo nenadano završili na plaži i ražalostili se nad vremenom. nekakva bolesna vjetrovita magla s primjesom pijeska i mora u zraku. hodaš po plaži, a iza, ispred, lijevo, desno i iznad sebe vidiš nekih 15 metara. (ovaj majstor galeb lijevo imo je prsten! morski pismonoša, valjda) već smo planirali krenut prema sjeveru i utaborit se negdje drugdje. ALI! bogom poslano vrijeme nas je razveselilo. već isti dan razvedrilo se, ljudi su igrali nogomet na plažu, surferi su iznijeli svoje daske, dileri su izašli na ulice, sunčane naočale su već bile na glavi, kupaće na nogama..... PRE-JE-BE-NO.

takvo vrijeme pratilo nas je cijelo vrijeme i vraćanje u domovinu crniji neg prije bilo je neminovno. šoping po ulicama medine bio je totalna fora jer su već do prve večeri svi (AL SVI!) znali ko smo i vikali za nama "Croatia!" (iako većina na spomen Croatie misle da si reko Russia. hm...). čak su ljudi kad nas vide među sobom tiho komentirali nekaj tipa "jesu ovo oni hrvatki kaj nam je Albehimi pričo?". a mi đubrad s dobrim ušima sve čujemo, okrećemo se i potvrdno im kimamo glavom. uglavnom, budući da su svi turisti amerikanci i englezi, mi, kao hrvati bili smo totalna atrakcija.

a šoping? to izgleda otprilike ovak: "helo, my friend. i have best price for you!" pa nam nudi ogromne tepihe, na što ćemo mi "pa kaj će nam to. nemamo to kam stavit u naše male torbe". pa nakon još malo nagovaranja prelazi na nekakvu kul/preludu/najorginalniju na svijetu/najcjenjeniju bižuteriju. pa opet mi "pa vidiš da ne nosimo nikakav nakit". kad skuže da smo već naučili sve cake cjenkanja i odbijanja, naposlijetku zavlači ruku u džep i vadi predivni komad Shita. eeeee, tu smo se već nekak dogovorili.....

tih dana, kao prehrana poslužio nam je jedan kioskić sa sendvičem za 1,4€. ALI! to nije sendvič. to je ĐUBRE od sendviča! ooooogromno pecivo u koje ti stavi meso po izboru. već mesa ima pun kurac, pa onda na sve to nekak zgura hrpu začina i priloga (tu može ić i kuhani krumpir, i riža, i boktepitaj kaj sve ne) koje si izabereš. i onda kad se prestaneš smijat veličini i kad šesnaesti put postaviš pitanje "pa kak ćemo mi to pojest?!", frajer sve nekak utiska nutra i na sve to stavi još HRPETINU pommes fritesa!!! e, frajeru sam se klanjo (sesvetski dečki, ono naše blagoslivljanje frajera u Kebabu je mala beba za to)!!!

kupanje u oceanu, sunčanje na plaži zajedno s jednim amerikancem kojeg smo upoznali još u Marrakechu, cuganje vina (našli smo restoran koji nam je htio prodat. naravno, uz cjenkanje), pušikanje, pričanje sa svima (jer, svi nas, kao, znaju), gledanje ekipe kak rade backflipove i razne fora pizdarije na pijesku, pomaganje ekipi da vine svoje zmajeve za kite-surfing u zrak.....
mislim da ne trebam ić dalje. uživancija... jedino mi je malo bilo čudno kad sam o utakmici Hrvatska - Švedska saznavo prek sms-a, dok sam u isto vrijeme blejio u TV na kojem je bila tekma Alžira i Maroka... al kad sam se sjetio da je kod nas u domovini bila kiša, razjapio mi se osmjeh...

dani su prolazili lijeno al začuđujuće brzo i već smo se našli u poziciji da čekamo duuuugu vožnju od Essaouire, preko Casablance i Rabata do Tangera. na sjeveru Maroka već smo bili svjesni da je gotovo. na trajektu za Španjolsku miješali su se žal kaj je gotovo sa uzbuđenjem kaj idem doma na internet, na svoju mjuzu (nakon marokanskih žalopoljki Vesna Pisarović bila mi je Black metal), u svoj krevet (nakon kreveta u hotelu iznad kojeg je minaret s kojeg frajer pet do sedam puta dnevno počne kroz megafon urlat muslimanske molitve. još je bio ramadan pa se trudio i više), među svoje ljude...

i sad nakon preživljene navale proljeva, oprane sve obleke i istisnutog pijeska iz ušiju može se reć "bilo je dobro dok je trajalo"... al ja ću reć "bilo je jebeno dok je trajalo"... ipak, moralo je završit. al ne bojim se. volim putovat, al nikad mi se nije teško vratit doma...
do slijedeće avionske karte, pozdravlja vas desna ruka Đela Hađiselimovića.

tekst čitao: Miljenko Kokot
Odabrao: Ruben Albahari
Tonski obradio: Saša Kolka
Obrada: Blog, 2005.

- 21:18 - komenterejšn (19) - ko još printa?! - povijest

četvrtak, 20.10.2005.

MAROKO, dio 4: pa tu ima i kratkih rukava!

di smo ono stali... aha! Marrakech...
U busu smo se tandrkali nekih 4 sata (opet za neku crkavicu od para) i skužili da su siroti muslimani fakat dobili najgluplju zemlju (zemlju kao tlo) na svijetu. imaju pustinju (doslovno pustinju, Saharu), par gradova, a između njih opet - pustinja. ili bolje reći pustoš. voziš se od nigdje prema nikud, kilometrima iza tebe i ispred tebe nema ni jedne kuće, i onda od jednom vidiš tri frajera kak sjede na polju i glavni dio dana im je kad prođe bus. piči sunce, a oni uredno u dugim rukavim i dugim hlačama. pa onda na nekom bespotrebnom raskrižju naše ceste i nekog kozjeg (il magarečeg) puta NAJPRLJAVIJE naselje na svijetu. ak se to opće može nazvat naselje! pet kuća (opet, ak se to može tak nazvat) u nizu, automehaničarska radnja (sami stari mercedesi) na kojoj radi klinjo koji je taman naučio hodat, lonci iz kojih se pari nekakvo zlo od hrane, klinci bosi hodaju po ulju iz busa, žene začahurene da im se ni oči ne vide kak spada, muškarci sjede po svuda (al po svuda!) i začuđeno promatraju...

i onda je normalno da dolazak u Marrakech predstavlja šok. veliki grad, ogromna Medina (tak se zovu dijelovi grada unutar tih drevnih zidina. svi su takvi), cure čak obućene u malo oskudniju obleku, dečki se masovno nježno drže za ruke, svaka dva koraka mi neko laktom rošta po rebrima s ponudama "something to smoke? best quality!" ili "good hasish! best price for you my friend! student price." ipak, sve se nekak čini normalnije (il smo se mi to samo navikli i naučili kak se s njima treba ponašat). nalazimo hotel Afriquia za 5€. ostavljamo stvari i krećemo u razgledavanje ogromnog trga sa štandovima sa hranom i sokom od naranče (al to je fakat onaj pravi sok od naranče) i labirinta od tržnice. u tim malim uličicama prodaje se sve. pa čak i muda pod bubrege. toga ima najviše. uglavnom, cipelice, marame, sagovi, majice, začini, hrana, dućani s drvenjarijom, kovačnice, pa čak i cd shopovi :)

i tak, nakon kaj smo se upoznali s glavnim smjernicama, krećemo u balkansku akciju. Ana je mislila na sve i pofurala je flašu prave domaće LOZE. otišli smo na onaj štand sa sokom od naranče i zmješali to s lozom. šetnja je postajala sve veselija i napokon smo osjetili blagi osjećaj pijanstva (oh kako mi je falio!). klinjo koji sa starim nabija po željezu nas je zamolio gutljaj "soka". objašnjavam mu da ima alkohola unutra, mali ne kuži, a najveći grijesi u maroku su ako nekome pokažeš da ga ne cijeniš i ako nekome uskratiš tekućinu. pogledo sam se s anom, slegnuo ramenima i pružio malom bocu. siroćek je počeo skakat, lupat se po prsima, kašljat... vratio mi je bocu, preplašeno me je pogledo, ja sam tijelom napravio pokret tipa "a jebiga. reko sam ti." i mali se nasmijo i pokazo palac gore... možda smo malom uništili volju da jednog dana bude svećenik...
već lijepo pripiti, u našem hotelu smo upoznali hrpu turista (mahom amerikanci i englezi) i ljudi su bili oduševljeni "hrvatskim božjim nektarom" zvanom rakija. englez je na papir di nam je dao mejl adresu napisao i poruku:
"this grappa is the shit! deffo gonna come over and try it out properly. have a nice trip and take it easy. Nick"

prijateljstva su skovana i ne-muslimani su se uspjeli napit i pozajebavat u multikulturalnom sastavu. bila je jebenica. drugi dan su nam se izjadali da nemaju hangover, već da se još osjećaju pomalo pijani. to vam je hrvatska, bio je naš odgovor....

nakon dva dana života u velikom gradu, vrijeme je bilo da se otisnemo na dio puta koji se jedini može nazvat pravim odmorom. krenuli smo prema oceanu, prema gradiću kojeg zovu surferska meka, prema ogromnoj pješčanoj plaži, prema gradu gdje je Hendrix napisao "Castles made of sand"... prema Esaouira-i. četiri dana izležavanja na pijesku, ogromnih sendviča (bez onih nevaljalih marokanskih začina) i sunčanja je pred nama...

- 12:41 - komenterejšn (11) - ko još printa?! - povijest

utorak, 18.10.2005.

MAROKO, dio 3: devo, ne stišči mi jaje!!

da, imate pravo. ak pišem ovo, onda je jasno da smo se izvukli živi. pih!
sirote deve ne daju baš da ih se dira, rade neki grgljavi zvuk kaj liči na glas onog dlakavog iz Star Wars-a. krenuli smo, i još zabezeknuti jahanjem na devama, za nekih 2 sata su nas dofurali u kuću nekih Berbera (nomadska plemena). nemaju NIŠ (zirou, zilč, nada)! kuća od blata, jedan frajer, tri žene (poligamija do tokija!), hrpa klinaca koji ne kuže da im deset muha hodaju po faci, a okolo, pogađate, NIŠ! negdje u božjoj daljini se nazire planina koja predstavlja granicu s Mauritanijom. uglavnom, jedu sve osim svinja, nude nas s čajem (već mi se sere od tog čaja, svi ga nude, svi hvale svoj, a svugdje isti) i s kus-kusom (katastrofa! odmah sam se zaželio maminih jetrica s pireom).

kad se sunce malo spustilo, nastavili smo prema pješčanim dinama (genitiv od dinamo) i tek onda počinju prejebeni prizori. dajem kitu na panj (dobro, ne baš kitu, al...) da to nemre izgledat tak dobro na nikakvom dokumentarcu ni na nikak dobro retuširanoj slici! PRE-JE-BE-NO! fotić je u tom trenutku već crkavo, jer smo bez pauze i punjenja krenuli na izlet. prolazivši kroz ništavilo, tu i tamo se pojavi neki šator, u kojem, ne bi vjerovali, neko živi. dve ženske, dvoje klinaca, jedan magarac, dve kokoši i tri kunića žive mirno i skladno. di naberu drva za potpalit vatru - enigma. koji kurac rade cijele dane - enigma. mislim, živjet u pustinji... svašta

u jednom trenutku jahanje na devi više nije dolazilo u obzir i nakon poslovice "ako ti deva stišće jaje, okreni joj i drugo" silazim i bosonog nastavljam dalje. pijesak tolko sitan, tolko čist da sam se poželio skinut gol i valjat kilometrima. ne bi naletio na nikakav kamenčić, na nikakvu grančicu, SAMO PIJESAK... dobro, i pokoje govno od deve (koje nerijetko prodaju pod hašiš! pazite se!)... stižemo do našeg odredišta. malo veći šator usred, pogađate, NIČEGA... pridružuje nam se (pojma blagog nemam od kud se stvorio) jedan francuz. NAJMUTAVIJE STVORENJE NA SVIJETU. tolko mutav da sam ga mrzio i volio u isto vrijeme. al, jedno po jedno. naši vodiči nam sviraju i pjevaju i u nekom trenutku (niko nije imo sat) svi smo zaspali i probudili se ujutro (boktepitaj kad)... put natrag mi je bio još bolji, jer sam se pomirio sa svojom devom i naučio kak jahat po nizbrdicama (najbolnije uvjerljivo) i zato jer sam vidio najbolji prizor u cijelom maroku. klinac, MAXimalno 6 godina i njegov frend donkey! hodaju kroz pustinju i ko zna di će završit. malo jaše na magarcu, pa siđe i gura ga za guzicu na nekoj strmoj uzbrdici, priča s njim i jednostavno se kuže. klinjo i mago, dva najbolja frenda!
nismo se ni snašli a već smo se u onoj utvrdi tuširali (tuš drito iznad školjke!) i polako zbrisali prije nego nam je itko odrezo ekstremitete. dvije švicarke, nas dvoje i francuz zvan muto krećemo prema zapadu. odredište Ouarzazatze. odrali su nas za grand taxi (međugradski) koji je i tak bio jefitniji nego kaj si europljani opće mogu zamislit. stari mercedes, a nas četvero već sjedi iza i tiskamo se uz psovke na svim jezicima. i ko zadnji kralj svijeta, mutavi francuz ulazi. AL ISTO IZA!!! jebemtisunce bedasto, mrš na suvozačevo mjesto, panjino nevjerojatna!!!

stigli smo na odredište, pozdravljamo se s privremenim suputnicima i nastavljamo prema Ait Ben Hadou, simpatičan gradić u planinama. al jebo takve planine, probudimo se a temperatura ko na rostfraj tavi!!! razgledali smo Kashbah (drevna utvrda lijevo), nauživali se u najboljem smještaju u cijelom maroku (7€ po glavi), pušili s domaćinima, svirali, pjevali i krenuli prema prvom velikom gradu - Marrakech...
tek tam počinje fešta..........

- 22:58 - komenterejšn (10) - ko još printa?! - povijest

ponedjeljak, 17.10.2005.

MAROKO, dio 2: treba preživjet

čim smo ušli u mali gradić Chefchaouen, uvjerili smo se da ćemo puno morat naučit. negdje sto ljudi nam prilazi i ispituje "hotel?", "to smoke?", "come in. something to eat?". kombinacijom nezainteresiranosti, osmjeha i čvrstine uspjevamo ih sve odbit i provuć se do odabranog hotela La Castellana (ovo na slici je zajedničko chill out predvorje).
ipak, od svih napasnika, dvojica su bila najupornija i nudila nam sve kaj se ponudit može. bili su sumnjivi, al smo ipak zajedno zapalili odličnog Kifa. nakon 20-ak minuta dobre zajebancije, najednom su skroz okrenuli ploču i postali ful čudni. pitanja "kolko vam treba?" "dam vam ovo za 20€", pa naše odbijanje da nećemo kupit, pa onda njihovo najsumnjivije spuštanje cijene skoro do nule... ana je zapamtila nekog lika, koji se baš minutu prije njihovog mijenjanja raspoloženja pojavio na tom mjestu, i skužili smo da je frajer murjak, a da ova dvojica za sitnu lovu i dozvolu za pušenje rade za njega i tjeraju turiste u njegovu mrežu. platili smo im cugu (čaj, naravno), zahvalili se, oni su nas još navlačili i cjenkali se, a mi suhih usnica i teških očiju bježimo u svoju sobu i upravo takav razvoj dogođaja čitamo kao jedno od upozorenja u lonely planetu... šok za prvi dan.
dan poslije smo se prošetali do gradiću, pogledali prapovijesnu utvrdu (gore) i krenuli prema jugu... prema pustinji... bus koji nas je vozio nekih 950km je koštao negdje oko 10€ (benzin im je jeftiniji neg nama, al ne baš tolko jeftiniji, al kaj da im ja radim...), i u njemu smo upoznali jednog lika koji nas je predobrom šprehom zakapario da odemo u njegovu utvrdu u sahari i da ćemo od tamo na izlet s devama. čak nas je na stanici dočekao njegov kolega s 4x4 džipom i put je nastavljen. u jednom trenutku frajer je naglo skrenuo s ceste i krenuli smo prema NIGDJE. pustinja na sve strane, fatamorgana se nazire, a ana i ja se ironično smijemo i zaključujemo da nam je bilo drago poznavati se i da se nadamo da nam neće unakazit tijela do neprepoznatljivosti... kroz glavu nam je prolazio stari zatvor u Chefchaouenu (lijevo) i odjednom dolazimo u gradić Merzougu. ALI! to nije gradić. to je ravni dio pustinje na kojem su od blata sagrađene utvrde na razmaku od nekih kilometar... camel man nam uvaljuje izlet za 80€ i izvještava nas da krećemo za pol sata (a mi nismo spavali dva dana)...
nema veze... uzimamo manji ruksak, spremamo rezervne majice i vreće za spavanje i u sljedećem trenutku se već nalazimo na devama zajedno s još dvije švicarke. četiri deve hodaju jedna za drugom, seru svaka dva koraka, a dečki od nekih 15-ak godina nas vode u bespuća ničega... 24 sata u pustinji je pred nama... valjda ćemo se izvuć živi....

- 15:48 - komenterejšn (12) - ko još printa?! - povijest

nedjelja, 16.10.2005.

MAROKO, dio 1: kud mi to idemo?!

kad sam pred dva tjedna odlazio, hrvatska nije bilo okupana ni prometnim kolapsom zbog summita nit je bila blizu EU, pa je hrvatima putovanje u svijet još uvijek bilo skupo i dugotrajno (ko da će se sad nekaj promijenit). dakle, manjak novaca i avanturistički duh naš odlazak u posjet drugom kontinentu su formirali ovako:

1. u 7 ujutro Ana i ja krećemo vlakom iz Zagreba prema Beču (320kn povratna karta). vlak mi je još uvijek najudobnije i najdraže prijevozno sredstvo pa je sitnih 7 sati prošlo brzo u nabrijavanju, planiranju i veselju. knjiga lonely planet već se trga iz ruke u ruku i šara se svim mogućim piskaralima... plan je napravljen
2. u Beču pijemo pivu (da sam znao DA ĆE NAM TO BIT ZADNJA u slijedećih dva tjedna, obljubio bi ju zajedno s kriglom!), vozikamo se do aerodroma i ulijećemo u avion prema Madridu
3. Avion nas sigurno i na vrijeme doprema na Madrid Barajas aerodrom i za dva sata bauljanja po bespućima grdosije krećemo na novi check-in za avion prema Malagi (ukupna avionska povratna karta 230€). Malaga nam je zadnje zračno putovanje i od tamo moramo na kotačima. ALI! tek nakon kaj si odspavamo noć na aerodromu. navodno čak i postoji sajt na netu o "airport sleeping"... gušt je, u čistom wc-u si opereš zube, opsuješ im svima španjolske familije kaj su na klupe stavili naslonjače za ruke (ko to još koristi?!), približavamo dvije klupe, između stavljamo kolica s prtljagom i ko kitova mladunčad raskrebečujemo se prek svega i za čudo božje spavamo do jutra. otvaravši oči oko 6 ujutro ugledam čistačicu kak čisti oko nas i skulirano mi govori "Ola!" ogromne ruksake stavljamo na leđa, padaju prve psovke i krećemo prema gradu u kojem je u 8 ujutro mrkli mrak (?!) na lepinje i čaj (u toj španjolskoj ne jebu engleski ni pet posto!) i za 9€ se vozimo prema luci najbližoj africi - Algeciras....
4. Trajekt do Tangera (sjever Maroka) košta 34€ i baš kad smo blagajnici krenuli davat novce slijedi još jedan šok za hrvatske putnike: TREBA VAM VIZA! mi smo na internetu saznali da nam u zadnjih godinu dana ne treba, al zakaj bi oni isprintali novi popis zbog promijenjenog statusa jedne obične hrvatske?! trčimo gore dolje po cijelom gradu, tražimo marokansku ambasadu, i tam ih jedva u sve uvjeravamo i oni nas naposlijetku šalju natrag u luku... sat vremenu vožnje i temperatura se penje na nekih 35 i takva nas prati sve do povratka u domovinu...

Odjednom smo se našli okruženi tamnim ljudima, mrkih očiju i prljavih ulica. ljudi su nas upozoravali na Marokance, a posebno u takvim lukama kao što je Casablanca i Tanger. od nekakvog straha nismo vidli ničega, ljudi su nam pomagali, smijali se, pozdravljali, zaželili dobrodošlicu i otpratili na bus prema unutrašnjosti... nakon španjolskih cijena prebacujemo se na marokanske Dirhame za koje vrijedi 10Dh = 1€. dakle, karte za buseve i taxije (lokalne i međugradske) su smiješno jeftine i nekih 200km plaćamo oko 4€ po glavi...
Kao prvo odredište u kojem ćemo se naspavat ko ljudi (hotel 5€) odlučili smo se za Chefchaouen, mali gradić poznat po plantažama marokanskog "Kifa"... Ali, to je već materijal za slijedeću priču. za idući nastavak...

- 02:20 - komenterejšn (12) - ko još printa?! - povijest

srijeda, 12.10.2005.

MAROKO, uvodni post bez slika

nisu me prodali za par deva... to rade samo s curama koje imaju obraza pokazat nešto više od očiju.
dakle, tu sam. vratio se... dva tjedna u africi su uzela danak utoliko kaj idem srat nakon bilo kakvog obroka i kaj sam proveo malo više vremena na internetu da proučim kaj se sve izdešavalo. mislim, odem na kratko a mi se već približavamo europskoj uniji, plasiramo se na svjetsko prvenstvo ?!?! niste se mogli malo strpit sa svime, a?! nadam se da će si na jugu španjolske sad isprintat nove papire, jer smo zbog njihove lijenosti morali bauljat po Algecirasu da dokažemo da se u zadnjih godinu dana i hrvatska mora nalazit na popisu zemalja koje ne trebaju vizu za ulazak u maroko....

nema veze, stigli smo sretno i spretno. proputovali 2500km do maroka, još tolko po njemu i još tolko da dođemo natrag. na putu prema tamo trebalo nam je nekih 30 sati, a na putu prema domovini nekih 60sati. upoznali smo marokance kao ljude koji žive u nehumanim uvjetima, al ne skidaju zadovoljstvo i osmjeh s lica. unatoč svemu kaj smo pročitali, skroz su simpatični, pristupačni i živahni. ne briju na higijenu baš ko vlatka pokos, al ajde... preživljavaju.
imaju državu koja ima more, pustinju, planine, gradiće i metropole. sve smo vidli i u svemu uživali. turisti su većinom iz Velike Britanije i USA, pa se nemojte začudit kad vam tamo na spomen hrvatske počnu osim o šukeru i bobanu, pričat i o "rakiji"... složili smo im dobru feštu i pohrlit će oni i k nama, bez brige...

nakon čučavaca, wc papira u listićima, 40 celzijusa u hladu, deva i magaraca, pješčanih plaža, žena zamotanih od do, jeftinih taxija i buseva, kaotične marokanske hrane, pustoši i neimaštine vratio sam se doma. u državu koja ima sva četiri godišnja doba i lijepe cure, u svoj krevet, na svoju školjku, na troslojni wc papir, na internet, na mamin pire i jetrica, na svoju muziku (kako mi je falila!), na svoj dvd, svoj daljinski... obleka više nije u ruksaku, noge više ne smrde (tak jako), hrvatski se priča na sve strane i u dućanima se ne trebam cjenkat... bilo je super dok je trajalo, sad slijedi mali odmor doma i plan kam se ide slijedeći put. novi zeland? južna amerika? ma, mislim da će i prvenstvo u njemačkoj odradit posao....

slike dobivam sutra/preksutra, pa slijedi priča od par dijelova... maroko na domijev način...