domijeve nacije

MAROKO, dio 4: pa tu ima i kratkih rukava!

di smo ono stali... aha! Marrakech...
U busu smo se tandrkali nekih 4 sata (opet za neku crkavicu od para) i skužili da su siroti muslimani fakat dobili najgluplju zemlju (zemlju kao tlo) na svijetu. imaju pustinju (doslovno pustinju, Saharu), par gradova, a između njih opet - pustinja. ili bolje reći pustoš. voziš se od nigdje prema nikud, kilometrima iza tebe i ispred tebe nema ni jedne kuće, i onda od jednom vidiš tri frajera kak sjede na polju i glavni dio dana im je kad prođe bus. piči sunce, a oni uredno u dugim rukavim i dugim hlačama. pa onda na nekom bespotrebnom raskrižju naše ceste i nekog kozjeg (il magarečeg) puta NAJPRLJAVIJE naselje na svijetu. ak se to opće može nazvat naselje! pet kuća (opet, ak se to može tak nazvat) u nizu, automehaničarska radnja (sami stari mercedesi) na kojoj radi klinjo koji je taman naučio hodat, lonci iz kojih se pari nekakvo zlo od hrane, klinci bosi hodaju po ulju iz busa, žene začahurene da im se ni oči ne vide kak spada, muškarci sjede po svuda (al po svuda!) i začuđeno promatraju...

i onda je normalno da dolazak u Marrakech predstavlja šok. veliki grad, ogromna Medina (tak se zovu dijelovi grada unutar tih drevnih zidina. svi su takvi), cure čak obućene u malo oskudniju obleku, dečki se masovno nježno drže za ruke, svaka dva koraka mi neko laktom rošta po rebrima s ponudama "something to smoke? best quality!" ili "good hasish! best price for you my friend! student price." ipak, sve se nekak čini normalnije (il smo se mi to samo navikli i naučili kak se s njima treba ponašat). nalazimo hotel Afriquia za 5€. ostavljamo stvari i krećemo u razgledavanje ogromnog trga sa štandovima sa hranom i sokom od naranče (al to je fakat onaj pravi sok od naranče) i labirinta od tržnice. u tim malim uličicama prodaje se sve. pa čak i muda pod bubrege. toga ima najviše. uglavnom, cipelice, marame, sagovi, majice, začini, hrana, dućani s drvenjarijom, kovačnice, pa čak i cd shopovi :)

i tak, nakon kaj smo se upoznali s glavnim smjernicama, krećemo u balkansku akciju. Ana je mislila na sve i pofurala je flašu prave domaće LOZE. otišli smo na onaj štand sa sokom od naranče i zmješali to s lozom. šetnja je postajala sve veselija i napokon smo osjetili blagi osjećaj pijanstva (oh kako mi je falio!). klinjo koji sa starim nabija po željezu nas je zamolio gutljaj "soka". objašnjavam mu da ima alkohola unutra, mali ne kuži, a najveći grijesi u maroku su ako nekome pokažeš da ga ne cijeniš i ako nekome uskratiš tekućinu. pogledo sam se s anom, slegnuo ramenima i pružio malom bocu. siroćek je počeo skakat, lupat se po prsima, kašljat... vratio mi je bocu, preplašeno me je pogledo, ja sam tijelom napravio pokret tipa "a jebiga. reko sam ti." i mali se nasmijo i pokazo palac gore... možda smo malom uništili volju da jednog dana bude svećenik...
već lijepo pripiti, u našem hotelu smo upoznali hrpu turista (mahom amerikanci i englezi) i ljudi su bili oduševljeni "hrvatskim božjim nektarom" zvanom rakija. englez je na papir di nam je dao mejl adresu napisao i poruku:
"this grappa is the shit! deffo gonna come over and try it out properly. have a nice trip and take it easy. Nick"

prijateljstva su skovana i ne-muslimani su se uspjeli napit i pozajebavat u multikulturalnom sastavu. bila je jebenica. drugi dan su nam se izjadali da nemaju hangover, već da se još osjećaju pomalo pijani. to vam je hrvatska, bio je naš odgovor....

nakon dva dana života u velikom gradu, vrijeme je bilo da se otisnemo na dio puta koji se jedini može nazvat pravim odmorom. krenuli smo prema oceanu, prema gradiću kojeg zovu surferska meka, prema ogromnoj pješčanoj plaži, prema gradu gdje je Hendrix napisao "Castles made of sand"... prema Esaouira-i. četiri dana izležavanja na pijesku, ogromnih sendviča (bez onih nevaljalih marokanskih začina) i sunčanja je pred nama...