Marketing
MAROKO, dio 2: treba preživjet
čim smo ušli u mali gradić Chefchaouen, uvjerili smo se da ćemo puno morat naučit. negdje sto ljudi nam prilazi i ispituje "hotel?", "to smoke?", "come in. something to eat?". kombinacijom nezainteresiranosti, osmjeha i čvrstine uspjevamo ih sve odbit i provuć se do odabranog hotela La Castellana (ovo na slici je zajedničko chill out predvorje).
ipak, od svih napasnika, dvojica su bila najupornija i nudila nam sve kaj se ponudit može. bili su sumnjivi, al smo ipak zajedno zapalili odličnog Kifa. nakon 20-ak minuta dobre zajebancije, najednom su skroz okrenuli ploču i postali ful čudni. 
pitanja "kolko vam treba?" "dam vam ovo za 20€", pa naše odbijanje da nećemo kupit, pa onda njihovo najsumnjivije spuštanje cijene skoro do nule... ana je zapamtila nekog lika, koji se baš minutu prije njihovog mijenjanja raspoloženja pojavio na tom mjestu, i skužili smo da je frajer murjak, a da ova dvojica za sitnu lovu i dozvolu za pušenje rade za njega i tjeraju turiste u njegovu mrežu. platili smo im cugu (čaj, naravno), zahvalili se, oni su nas još navlačili i cjenkali se, a mi suhih usnica i teških očiju bježimo u svoju sobu i upravo takav razvoj dogođaja čitamo kao jedno od upozorenja u lonely planetu... šok za prvi dan.
dan poslije smo se prošetali do gradiću, pogledali prapovijesnu utvrdu (gore) i krenuli prema jugu... prema pustinji... bus koji nas je vozio nekih 950km je koštao negdje oko 10€ (benzin im je jeftiniji neg nama, al ne baš tolko jeftiniji, al kaj da im ja radim...), i u njemu smo upoznali jednog lika koji nas je predobrom šprehom zakapario da odemo u njegovu utvrdu u sahari i da ćemo od tamo na izlet s devama. čak nas je na stanici dočekao njegov kolega s 4x4 džipom i put je nastavljen. u jednom trenutku frajer je naglo skrenuo s ceste i krenuli smo prema NIGDJE. pustinja na sve strane, fatamorgana se nazire, a ana i ja se ironično smijemo i zaključujemo da nam je bilo drago poznavati se i da se nadamo da nam neće unakazit tijela do neprepoznatljivosti... 
kroz glavu nam je prolazio stari zatvor u Chefchaouenu (lijevo) i odjednom dolazimo u gradić Merzougu. ALI! to nije gradić. to je ravni dio pustinje na kojem su od blata sagrađene utvrde na razmaku od nekih kilometar... camel man nam uvaljuje izlet za 80€ i izvještava nas da krećemo za pol sata (a mi nismo spavali dva dana)...
nema veze... uzimamo manji ruksak, spremamo rezervne majice i vreće za spavanje i u sljedećem trenutku se već nalazimo na devama zajedno s još dvije švicarke. četiri deve hodaju jedna za drugom, seru svaka dva koraka, a dečki od nekih 15-ak godina nas vode u bespuća ničega... 24 sata u pustinji je pred nama... valjda ćemo se izvuć živi....
Post je objavljen 17.10.2005. u 15:48 sati.