domijeve nacije

MAROKO, dio 5: Castles made of sand...

dakle, cijelo razgledavanje države je bilo iza nas i di bi se drugdje stacionirali i zadržali nego na moru? opet mali gradić... al OGROMNA pješćana plaža (nekih 10km). nismo se kak spada ni smjestili u hotel (4€ po glavi) a već smo bauljali po uličicama s idejom da se zgubimo (jer imamo dosta vremena nać izlaz)... tek smo krenuli a već smo sjedili na večeri. moj obrok je zgledo ovak: 1. dofuraju kruhove i masline. masline ne volim pa sam se, onak gladan, nakrco kruha ko da nema niš poslije toga. 2. neka ful zasitna salata. već sam se preznojavo od straha da neću sve do kraja moć pojest. 3. omlet sa sirom. umirem i taj meni proglašavam svojim Everestom. 4. špagete bolonjez. "prava" marokanska hrana, al to je i bio cilj: izbjeć njihove začine. BUT NOOOO! morali su oni od bologneza napravit špagete marokanez. 5. voćna salata. samo sam ju pogledom ispratio. uglavnom, mislim da ni bucmasta beštija ovo ne bi sve mogla pojest. (džebo, mršaviji sam od tebe, al ipak mogu pojest...).

drugi dan smo nenadano završili na plaži i ražalostili se nad vremenom. nekakva bolesna vjetrovita magla s primjesom pijeska i mora u zraku. hodaš po plaži, a iza, ispred, lijevo, desno i iznad sebe vidiš nekih 15 metara. (ovaj majstor galeb lijevo imo je prsten! morski pismonoša, valjda) već smo planirali krenut prema sjeveru i utaborit se negdje drugdje. ALI! bogom poslano vrijeme nas je razveselilo. već isti dan razvedrilo se, ljudi su igrali nogomet na plažu, surferi su iznijeli svoje daske, dileri su izašli na ulice, sunčane naočale su već bile na glavi, kupaće na nogama..... PRE-JE-BE-NO.

takvo vrijeme pratilo nas je cijelo vrijeme i vraćanje u domovinu crniji neg prije bilo je neminovno. šoping po ulicama medine bio je totalna fora jer su već do prve večeri svi (AL SVI!) znali ko smo i vikali za nama "Croatia!" (iako većina na spomen Croatie misle da si reko Russia. hm...). čak su ljudi kad nas vide među sobom tiho komentirali nekaj tipa "jesu ovo oni hrvatki kaj nam je Albehimi pričo?". a mi đubrad s dobrim ušima sve čujemo, okrećemo se i potvrdno im kimamo glavom. uglavnom, budući da su svi turisti amerikanci i englezi, mi, kao hrvati bili smo totalna atrakcija.

a šoping? to izgleda otprilike ovak: "helo, my friend. i have best price for you!" pa nam nudi ogromne tepihe, na što ćemo mi "pa kaj će nam to. nemamo to kam stavit u naše male torbe". pa nakon još malo nagovaranja prelazi na nekakvu kul/preludu/najorginalniju na svijetu/najcjenjeniju bižuteriju. pa opet mi "pa vidiš da ne nosimo nikakav nakit". kad skuže da smo već naučili sve cake cjenkanja i odbijanja, naposlijetku zavlači ruku u džep i vadi predivni komad Shita. eeeee, tu smo se već nekak dogovorili.....

tih dana, kao prehrana poslužio nam je jedan kioskić sa sendvičem za 1,4€. ALI! to nije sendvič. to je ĐUBRE od sendviča! ooooogromno pecivo u koje ti stavi meso po izboru. već mesa ima pun kurac, pa onda na sve to nekak zgura hrpu začina i priloga (tu može ić i kuhani krumpir, i riža, i boktepitaj kaj sve ne) koje si izabereš. i onda kad se prestaneš smijat veličini i kad šesnaesti put postaviš pitanje "pa kak ćemo mi to pojest?!", frajer sve nekak utiska nutra i na sve to stavi još HRPETINU pommes fritesa!!! e, frajeru sam se klanjo (sesvetski dečki, ono naše blagoslivljanje frajera u Kebabu je mala beba za to)!!!

kupanje u oceanu, sunčanje na plaži zajedno s jednim amerikancem kojeg smo upoznali još u Marrakechu, cuganje vina (našli smo restoran koji nam je htio prodat. naravno, uz cjenkanje), pušikanje, pričanje sa svima (jer, svi nas, kao, znaju), gledanje ekipe kak rade backflipove i razne fora pizdarije na pijesku, pomaganje ekipi da vine svoje zmajeve za kite-surfing u zrak.....
mislim da ne trebam ić dalje. uživancija... jedino mi je malo bilo čudno kad sam o utakmici Hrvatska - Švedska saznavo prek sms-a, dok sam u isto vrijeme blejio u TV na kojem je bila tekma Alžira i Maroka... al kad sam se sjetio da je kod nas u domovini bila kiša, razjapio mi se osmjeh...

dani su prolazili lijeno al začuđujuće brzo i već smo se našli u poziciji da čekamo duuuugu vožnju od Essaouire, preko Casablance i Rabata do Tangera. na sjeveru Maroka već smo bili svjesni da je gotovo. na trajektu za Španjolsku miješali su se žal kaj je gotovo sa uzbuđenjem kaj idem doma na internet, na svoju mjuzu (nakon marokanskih žalopoljki Vesna Pisarović bila mi je Black metal), u svoj krevet (nakon kreveta u hotelu iznad kojeg je minaret s kojeg frajer pet do sedam puta dnevno počne kroz megafon urlat muslimanske molitve. još je bio ramadan pa se trudio i više), među svoje ljude...

i sad nakon preživljene navale proljeva, oprane sve obleke i istisnutog pijeska iz ušiju može se reć "bilo je dobro dok je trajalo"... al ja ću reć "bilo je jebeno dok je trajalo"... ipak, moralo je završit. al ne bojim se. volim putovat, al nikad mi se nije teško vratit doma...
do slijedeće avionske karte, pozdravlja vas desna ruka Đela Hađiselimovića.

tekst čitao: Miljenko Kokot
Odabrao: Ruben Albahari
Tonski obradio: Saša Kolka
Obrada: Blog, 2005.