domijeve nacije

- 03:00 - komenterejšn (18) - ko još printa?! - povijest

nedjelja, 27.03.2005.

frohe weinachten (il je to božić??)

kaj sad? da počnem pisat hvalospjeve za Uskrs? il da se samo držim obiteljskog ručka na kojem SVI srču juhu i imaju hrena po facama? (Lina, 'bem ti sunce, sljedeće godine si ti na redu!)... nekak mi se ipak ne da... čuli ste već miljon puta čestitke, makar svi šute o tome da je Božić miljardu puta ljepši i draži blagdan... zato, domi poručuje:
- budite dobri
- nemojte me ljutit
- nemojte počet pit ujutro
- izbjegavajte narodnjake
- dobijte povišicu
- sredite si stanove / sobe najjebenije kaj možete
- pišite blogove i
- nikad, al NIKAD nemojte pit vino Simfonija ili Bartul!!!

ovo vam je popis do sljedećeg Uskrsa, il Božića, il Štefanja, il nekog četvrtka ujutro....
živi mi bili i nek vam je svaki dan ko da ste mrvicu pripiti....
predsjednik domijevih nacija

- 22:37 - komenterejšn (18) - ko još printa?! - povijest

četvrtak, 24.03.2005.

i žitelji su sretni.......

totalno vraćanje u zg....
nema više azijata, crnaca, marokanaca, tunižana... nema više ekipe koja se ljubi kad god može.... jebote, francuzi se ljube čak i u sljedećim situacijama: sjedimo kod nas, on odlazi gore u svoj stan (u ISTOJ zgradi) da se spremi za naš zajednički večernji izlazak i LJUBI sve.... svaka vam čast frenč pipl!

a niš, opet sam sjeo u predavaonu, opet hodam po našem dragom gradu, opet igram nogomet s živčanim frendovima ("jel bio korner? nije, puši kurac! je, mama ti je kurva!"), stigo sam i proslavit rođendan, kroz stan mi je prošlo 35 ljudi, popilo se gro, isčagalo se gro i sjebo sam si puzzle...gro!

i na faxu sam se na jednom totalno zamornom predavanju zapito pitanje koje me morilo na prvoj godini "pa jebemti, domi, studiraš na feru, a nemaš pojma niš o kompjuterima. pa koji ti je...?"... istina je ljudi... priznajem to javno... na 4. sam godini i moj smjer mi je zakon, ekipa je totalno oke (nemojte se smijat FERomrzci!), al ljudi sa strane me uporno ispituju kaj da rade s kompom.... LJUDI MOJI DRAGI, NEEEEMAM POOOOOJMA... NIT ME ZANIMA... NISAM NA RAČUNARSTVU, VEĆ NA ENERGETICI!! JEBE MI SE ZA KOMPJUTERE, ZA UPLINKOVE, ZA APGREJDANJE, ZA OVERKLOKIRANJE (kakvi klokani?!), ZA PODINSTALIRAVATIVNU KONVOLUCIJU, i za ostale nepotrebne stvari... komp mi služi da pošaljem mejl, da ga primim (ak se neko baš sjeti), da napišem neki text, da sprintam labose, da slušam muziku koja nije dovoljno vrijedna da baš kupim orginal cede, i da tu i tam naserem nekaj da me vi, ekipa, možete čitat... ETO GA, GILTI EZ ČARĐD! nemam pojma o ovome i nemam pojma na koju foru ovi gumbiči koje ja stiščem završavaju kod vas na monitoru i na koju foru vi to komentirate i onda ja to vidim kod sebe. i nemam pojma kak da si napravim pametniji dizajn (kaj mislite da bi izdržo s ovom žabljom bojom da znam).... NEMAM POJMA! i brijem da me zaboli... tak vam je to...
i znajte, ovo vam pišem sa smješkom.... i lijepo je vrijeme, i curice više nisu u skafanderima... a to je ono kaj se broji... pozdrav vama svima i domi misli na vas....... a domijeve nacije uživaju... i žitelji su sretni...

- 02:35 - komenterejšn (9) - ko još printa?! - povijest

ponedjeljak, 21.03.2005.

world so small.... part 3

.... na sreću il nesreću, naš vlak uopće nije vozio... i kaj sad? jel to dobro il loše? karte smo kupili prije dva mjeseca, bile su brutalno jeftine i zato na njima piše "ograničavamo se od bilo kakvih odgovornosti u slučajevima izvanrednih situacija"..... oće nam đubrad vrijedit???? a kud sad? u mrak pariza? hm, da... a kaj drugo?
lunjamo od kluba do kluba, ispitujemo do kad rade dok se nismo skrasili u nekom crnačkom mračnom klubu La Chapelle des Lombards, a na ulazu pakao za muške uši: CURAMA ULAZ BESPLATAN, A ZA DEČKE 15€!! jebem ti takvu jednakost....
ipak, uz hitove tipa Reagge night i nekaj tipa coco jumbo, ja glumim nekakvog poligamnog muža da srednjovječni brkati crnci prestanu opsjedat Sonju i Anu.... sa smijehom vrijeme prolazi i oko 5 se zapučujemo pješice prema kolodvoru kroz mračne ulice velikog i opasnog Pariza... e, al od opasnog ni o, jer svaku sumnju hrabri domi otklanja s lakoćom....:)
ukratko, živčani saznajemo da nam karte ipak vrijede, u vlaku svi spavaju a ja zbog premalih sjedala proklinjem sve jer sam u strasbourgu zaboravio MP3 player.... jebiga, nakon svih živih mogućih prijevoznih sredstava iskorištavam još jedine preostale: bus i tramvaj. a murija na biciklima! daj zamisli da se kod nas frajer profura na montiću! brijem da bi ga ekipa podjebavala do smrti...

... kaj sad? ić spavat! jer na večer nas čeka tulum dogovoren s pola svijeta... pivnica s hrpom dobro raspoloženih studenata, piva se pije iz čaša, a domi ju naginje iz nekakvog ogromnog vrča... odlazak na tulum preslikan iz Zagreba... napokon, osjećaj ko da sam doma... crnci, žuti, marokanci, tunižani, pokoji francuz, srpkinja i par hrvata... pive, pljuge, izbijanje čepova, ekipa se razumije samo u pivi i nogometu jer sve kaj znaju reć na engleskom je "nice"....
čeka nas odlazak u obližnji klub... valjda smo taman tolko bili u svojim svjetovima da smo se u jednom trenutku tolko raščagali da se nismo ni vidli nekih 2 sata... jeeeeeebenica
hm.... al onda mi je jedan gospon/gospođa malo spustio/la raspoloženje:
Stasiti ogromni crnac je odlučio promijenit spol, na sebe stavio plavu periku, bijeli kaubojski šešir, trofrtaljne uske bijele hlače i bijeli oskudni kožnjakić... izlazim iz vecea, a on me zaustavi, promrmlja nekaj romantično na francuskom, pogladi me po licu i počne ruku spuštat prema.... hm.... dolje... DI ĆEŠ MAJSTORE?!?! govorim u sebi, a njemu zbunjeno izgovaram nekaj kaj je trebalo bit u stilu "No, merci"... mičem se, i nakon 10 metara prestrašeno okrećem glavu da vidim jel odusto, a on je taj okret glave valjda shvatio kao "Hm, ipak mi se sviđaš, pođi za mnom"... onda me znoj oblio i nekih pol sata sam se skrivo na podiju i utopio se u masi.... a brijo sam da se valjda još nisam ni probudio... e bome jesam...

dolazimo doma i sljedeći dan je odlazak u našu državicu... u stuttgart dolazimo oko ponoći, a eroplejn nam je u 7 ujutro.... a niš, opet odlazimo u onaj naš "Melin", skužimo se s konobaricom, pijemo neku njihovu pivu (još uvijek, za 3€), zadnji atomi zajebancije i provoda cure iz nas i satovi nam govore da se pokupimo prema Flughafenu (na putu smo pojeli kebab koji je brzalno durgačiji nego tu kod nas).... konobarica nam daje pive za van i zaželi najs trip.... 6 dana je iza nas, napornih i jebenih... zadnji put mahnem stuttgartu i osjećam da se vraćam doma...

naravno, anine torbe nema na pokretnoj traci malo duže vrijeme.... ipak, došla je.... al to je već povijest.....

- 15:09 - komenterejšn (7) - ko još printa?! - povijest

subota, 19.03.2005.

world so small.... part2

noć je prošla turbulentno... bilo je i natezanja i gnjavljenja al probudili smo se iz kreveta i napustili 15€ skupi hotel na periferiji Pariza... subway štrajka.... i najpretumbanija linija vozi svakih 15 minuta... jebeš takav štrajk, majstore....
stižemo u dio Pariza koji inače ljudi ne običavaju posjetit, al meni je taj dio jeben...La Defence, jedini poslovni dio pariza s visokim neboderima... to iziskuje jednu sliku Domija kao vladara cijelog francuskog kapitalizma i kao vladara francuskog nogometa:

i sad su nam noge i dalje nastavile psovat majke, al su nas ipak nevoljko nastavile nosit kroz Champs Elysee, francusku Ilicu i put nas je donio na korak do Ajfela... sjeli smo na pivu u ulicu Avenue Pierre 1er de Serbie (drugim riječima: Ulica Petra Prvog Srpskog), i onda smo pregazili rijeku i ubrzo se uz velike peripetije sa zatvorenim zadnjim katom, našli na Eiffelovom tornju... francuzi ga na početku nisu opće voljeli, al im sad tolko para donosi da ih lagano boli kita... uglavnom, na zadnjem floru su nacrtane zastave i udaljenosti pojedniih gradova od Eifela, dok je džubre od tornja napravljeno od 2.5 milijuna zakovica ...

put se bližio kraju, i nakon nekih francuskih palačinki i nefrabcuskih pivi krenusmo na subway prema našem vlaku, al majstor se sjetio baš u tom trenutku pokazat svu snagu svog štrajka i zakasnili smo na vlak u 23.15 prema Strasbouru.... i kaj sad??? čekat do 6.42 na prvi jutarnji... al za ovaj smo imali karte!!! kaj saaaaaad????
u idućem nastavku...

P.S. triki kveščn: kaj je danas??

- 02:57 - komenterejšn (20) - ko još printa?! - povijest

srijeda, 16.03.2005.

world so small.... part 1

dakle, bilo je svega, al ću probat skroz bit kratak i konkretan (ko još voli duge postove, makar ga i ova glupa zagrada čini dužim)...

krenuli mi u utorak u podne na avion, s nama je kao ručna prtljaga išla boca kole s džek denijelsom nutra. put je bio kratak i ubrzo smo već u Stuttgartu. do vlaka imamo nekih pet sati... lunjanje, hodanje po trgovima, parkovima, fontanama, nailazak na birc koji je isti Melin (za one koji su u Zagrebu) i pijemo finu pivu nutra za pristojnih 3€.. vlak nas otfurava u Strasbour, prespavamo 4 sata i budimo se na vlak prema parizu, putem spavamo (kolko ko stane u sjedalo u vlaku) i ujutro stižemo u Pariz... puni nadahnuća i osjećaja multikulture krećemo prema sjevernijem dijelu grada s jebenim pogledom (Montmartre), spuštamo se prema dolje i nalijećemo na bic u kojem si je Picasso znao popit pivicu (AU Lapin Agile) i na ono čega nema samo u Zagrebu (očito):

idemo dalje, ruksaci postaju jebeno teški, prepone bole ko nogom u jaja, al pičimo... kilometri se nižu a naše oči i noge stupaju na mjesta gdje su ulice duge, sjene oštre, i birca gdje se snimala Amelie:

nakon gledanja par znamenitosti koje ste već na dobar način upoznali na Džej Zijinom blogu, nenaučene oči začuđene bauljaju po Subwayu i gledaju jednakost Azijata, Afrikanaca i nešto malo Europljana, i dogovaraju se s nogama da dan zaključimo odlaskom u naš hotel na periferiji grada Porte de Montreuil... prije još jednog dana obilaska grada odlazimo upoznat i taj kvart, te uz izvornu neFrancuksku pivu sjedimo, komentiramo i uživamo(naravno):

u slijedećem postu slijedi drugi dan sajtsiinga ogromnog grada i njegovog najvećeg zaštitnog znaka. i jooooš puno toga.... ljudi spremite se za priiiiiiču.....

Uz sve: jebeno veliki pozdrav mojim partnerima u zločinu: SONJI i ANI!!!

- 01:33 - komenterejšn (6) - ko još printa?! - povijest

nedjelja, 13.03.2005.

back home... back to reality.......

ljudi, žene, cure, dečki, frajeri, homići, hetero i bi, legende, blesani, djelitelji blogovske pravde... pozdravljam vas na dan kad sam svoju nogu nakon nebeskih visina stavio na najdraže tlo... budući da ću slike nabavit, nadam se sutra (ovisi o mojem travel guideu ANI), neću ulazit u detalje jer ima svega tu.... i tamo...

hodanje, smijanje, živciranje, trčanje, kašnjenje na vlak, čaganje, cuganje, provođenje noći na ulicama pariza, strasboura i stuttgarta, bježanje od transvestita u disku itd..... to bi bio kratki rezime koji će uz pregršt jebenih slika i foto sessiona bit ubrzo rascijepan i iznesen na vidjelo...

poštovani čitatelji, budite s nama i sljedeći put s novim nastavkom DOMIJEVIH PIZDARIJA

nakomentirali ste se prošli put, a nekima imam potrebu odgovorit:
nana: poklon ćeš dobit... možda i više njih... pa kad sam te ja razočaro do sad?! samo pazi kaj radiš i posudi mi svoj auto
treba popit: ma ne idu svi nekud...to sam samo ja faca... a te instrukcije na tulumima najčešće imaju najbolje učinke pa je naš luxon napokon prosvijetljen... al vjerojatno je sad već sve zaboravio
smijalica: a kaj da ti velim... naginjo sam se s ajfela i znao sam da će svi to već pretpostavit, pa zakaj ih iznevjerit... nisam si fizički niš napravio al bio sam blizu par puta... znaš mene
ivva: a čuj, kaj da ti velim?! odvratan je taj svijet:)
petarda: čuj me, eksplozivna napravo... sve sam ti ja obišo al sam se potrudio da si niš ne kupim... al sam svejedno zdrobio masu para... hm, da je bar bilo za nekaj pametno... a u strasbouru ima jedan dućan u koji bi se ti preselila...100%

- 21:47 - komenterejšn (12) - ko još printa?! - povijest

ponedjeljak, 07.03.2005.

but now it's over....

odo ja....
nema previše filozofije, nisam se baš raspiso makar sam imo ideja... sad ih nemam... imam posla, neke organizacije, malo nekih nezavršenih poslova i onda će moj šupčić napokon vidjet malo svijeta, a ono kaj mene najviše veseli, napokon će se dić u visine nebeskih razmjera (jaaaako pametno i logično je ovo bilo...)...

vikend je prošo u obliku jednog tulumčića koji nije trebo zgledat tak, al na kraju ni nije bio loš... glavno da je okruglom majica (ne! to nije obična majica! to je dres!) dobra... a ovo ti je naputak, mrcino: ak misliš da ti je u određenim predjelima dodirivala određene dijelove tijela, morat ću ti opet bit prsnal trejner i govorit ti one stvari na koje si tak i tak naviko u svakodnevnom životu "ajde, čvarku jedan, pokreni tu mješinu!"

enivej, sutra pičim prema stuttgartu, pa u strasbour, pa na dva dana u pariz... bit će žestok tempo i neću se baš puno naspavat... a neću ni imat svoj krevetac.. a piva košta 80-ak kuna.... viš mi lak!...
ak negdje čopim komp skomentirat ću nekaj i vidjet kaj ima tu kod nas.... a vi do povratka nemojte radit sranja ni u privatnom životu ni tu na blogu i nemojte čitat ovak glupe postove... :)

- 12:46 - komenterejšn (14) - ko još printa?! - povijest

srijeda, 02.03.2005.

jesmol' sami....

neki dan sam škicnuo na telku i bilo je nekaj o zmajevima... mene su uvijek furale te stvari... uvijek sam htio da takve stvari postoje, il da su bar nekoć postojale.... zmajevi, čudovišta, hobiti, vilenjaci, dalmatinci koji vole Zagreb itd.... mislim, ak nije niš takvo postojalo, onda smo fakat u banani (to su majstori napisali na tramvaj od Bananka), onda nam je fakat dosadno i moramo se zadovoljavat gledanjem u sve one čudne likove kaj hodaju po crvenim tepisima, kaj voze aute, i s druge strane u beskučnike kaj žicaju pare... drugih krajnosti ni nemamo (Springera i ono kaj on pokazuje ne brojim jer je Amerika nekaj prebolesno)....

Kaj misliš ono odeš 1500 godina u prošlost, nađeš se u Srednjem vijeku i pitaš nekog gorostasa "E, stari. jel ima tu zmajeva, čudovišta, robin hudova i tih brijica?" i on ti veli "čega?? pa nema niš.. mi ti samo jašemo od dvorca do dvorca i vršimo sodomu i gomoru tu među ženama."
pa ja bi ga grunuo u glavu i reko nek mi laže, ak niš drugo... nemoj srat, rista!!

jer najgori i najdebilniji osjećaj sam imo tam oko Božića prije 3 godine... U kina dolazi prvi Gospodar Prstenova... borbe, trolovi, goblini, vitezovi, jahači, čarobnjaci, pizdarije.... Film općinjen nekom ponosnom muzikom završava, ja dječački razrogačenih očiju maštam o mojim pobjedama, mačevima, miljon pohotnih žena koje mi se ulizuju jer sam grad spasio od neke beštije... i onda...BUM! izlazim iz dvorane. a vani: pijana ekipa, tramvaji, frajer psuje iz svog audija A8 kaj nemre proć, trg pun murije, maloljetnice prolaze (ko da idu prema Gajevoj), mekdonads, koka kole, prljavi smrdljivi bus, sve je sivo, nema trave, nema ogromnog drveća, nema bolesnih slapova, rijeka, planina.... samo sivi asfalt.... nevoljko uključujem mobitel, dolaze poruke, ljudi zovu, a ja bi ga najradije žvajznuo u asfalt...

pa daj ono, bar zmajeva ima u svaaaaakoj jebenoj mitologiji... daj nek bar oni postoje. a ostalo ću si ja zabrijat u glavi, ak niš drugo...