world so small.... part 3
.... na sreću il nesreću, naš vlak uopće nije vozio... i kaj sad? jel to dobro il loše? karte smo kupili prije dva mjeseca, bile su brutalno jeftine i zato na njima piše "ograničavamo se od bilo kakvih odgovornosti u slučajevima izvanrednih situacija"..... oće nam đubrad vrijedit???? a kud sad? u mrak pariza? hm, da... a kaj drugo?
lunjamo od kluba do kluba, ispitujemo do kad rade dok se nismo skrasili u nekom crnačkom mračnom klubu La Chapelle des Lombards, a na ulazu pakao za muške uši: CURAMA ULAZ BESPLATAN, A ZA DEČKE 15€!! jebem ti takvu jednakost....
 ipak, uz hitove tipa Reagge night i nekaj tipa coco jumbo, ja glumim nekakvog poligamnog muža da srednjovječni brkati crnci prestanu opsjedat Sonju i Anu.... sa smijehom vrijeme prolazi i oko 5 se zapučujemo pješice prema kolodvoru kroz mračne ulice velikog i opasnog Pariza... e, al od opasnog ni o, jer svaku sumnju hrabri domi otklanja s lakoćom....:)
ukratko, živčani saznajemo da nam karte ipak vrijede, u vlaku svi spavaju a ja zbog premalih sjedala proklinjem sve jer sam u strasbourgu zaboravio MP3 player.... jebiga, nakon svih živih mogućih prijevoznih sredstava iskorištavam još jedine preostale: bus i tramvaj. a murija na biciklima! daj zamisli da se kod nas frajer profura na montiću! brijem da bi ga ekipa podjebavala do smrti...
... kaj sad? ić spavat! jer na večer nas čeka tulum dogovoren s pola svijeta... pivnica s hrpom dobro raspoloženih studenata, piva se pije iz čaša, a domi ju naginje iz nekakvog ogromnog vrča... odlazak na tulum preslikan iz Zagreba... napokon, osjećaj ko da sam doma... crnci, žuti, marokanci, tunižani, pokoji francuz, srpkinja i par hrvata... pive, pljuge, izbijanje čepova, ekipa se razumije samo u pivi i nogometu jer sve kaj znaju reć na engleskom je "nice"....
čeka nas odlazak u obližnji klub... valjda smo taman tolko bili u svojim svjetovima da smo se u jednom trenutku tolko raščagali da se nismo ni vidli nekih 2 sata... jeeeeeebenica
hm.... al onda mi je jedan gospon/gospođa malo spustio/la raspoloženje:
Stasiti ogromni crnac je odlučio promijenit spol, na sebe stavio plavu periku, bijeli kaubojski šešir, trofrtaljne uske bijele hlače i bijeli oskudni kožnjakić... izlazim iz vecea, a on me zaustavi, promrmlja nekaj romantično na francuskom, pogladi me po licu i počne ruku spuštat prema.... hm.... dolje... DI ĆEŠ MAJSTORE?!?! govorim u sebi, a njemu zbunjeno izgovaram nekaj kaj je trebalo bit u stilu "No, merci"... mičem se, i nakon 10 metara prestrašeno okrećem glavu da vidim jel odusto, a on je taj okret glave valjda shvatio kao "Hm, ipak mi se sviđaš, pođi za mnom"... onda me znoj oblio i nekih pol sata sam se skrivo na podiju i utopio se u masi.... a brijo sam da se valjda još nisam ni probudio... e bome jesam...
dolazimo doma i sljedeći dan je odlazak u našu državicu... u stuttgart dolazimo oko ponoći, a eroplejn nam je u 7 ujutro.... a niš, opet odlazimo u onaj naš "Melin", skužimo se s konobaricom, pijemo neku njihovu pivu (još uvijek, za 3€), zadnji atomi zajebancije i provoda cure iz nas i satovi nam govore da se pokupimo prema Flughafenu (na putu smo pojeli kebab koji je brzalno durgačiji nego tu kod nas).... konobarica nam daje pive za van i zaželi najs trip.... 6 dana je iza nas, napornih i jebenih... zadnji put mahnem stuttgartu i osjećam da se vraćam doma...
 
naravno, anine torbe nema na pokretnoj traci malo duže vrijeme.... ipak, došla je.... al to je već povijest.....
|
