Cory Doctorow - Mali brat https://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

četvrtak, 22.04.2010.

PETO POGLAVLJE

Ovo poglavlje je posvećeno knjižari Secret Hedquarters u Los Angelesu, prodavaonici stripova koju obožavam više od bilo koje druge na svijetu. Malena je i stvarno izbirljiva po pitanju stripova koje nude, a svaki put kada uđem unutra, izađem noseći tri-četiri kompleta za koja do tada nisam niti čuo. Kao da vlasnici, Dave i David, imaju tajanstvenu sposobnost predviđanja onoga što tražim, a onda to izlože netom prije no što uđem u knjižaru. Bar tri četvrtine svojih najdražih stripova otkrio sam tako da sam ušao u SHQ, pokupio nešto zanimljivo, smjestio se u jednu od njihovih udobnih stolica i odlutao u neki novi svijet. Kada sam izdao svoju drugu zbirku pripovijetki, OVERCLOCKED, u suradnji s lokalnim ilustratorom Martinom Cenredom su napravili kratak strip prema prvoj pripovijetci u knjizi, po imenu Printcrime. Odselio sam iz Los Angelesa prije godinu dana, a Secret Hedquarters je na vrhu stvari koje mi nedostaju zbog toga.

Secret Headquarters: http://www.thesecretheadquarters.com/
3817 W. Sunset Boulevard, Los Angeles, CA 90026 +1 323 666 2228


Bila je to Van i plakala je, grleći me tako čvrsto da sam ostao bez zraka. I nije me bilo briga. I ja sam grlio nju, zaronivši lice u njenu kosu.

„Dobro si!“, rekla je.

„Dobro sam!“, odgovorio sam.

Konačno me pustila, da bi me uhvatile druge dvije ruke. Jolu! Oboje su bili tu! Prošaptao mi je: „Buraz, spašen si.“, i zagrlio me još čvršće nego Vanessa.

Pogledao sam oko sebe kada me pustio. „A gdje je Darryl?“, upitao sam.

Pogledali su se. „Možda je još uvijek u kamionu?“, predložio je Jolu.

Okrenuli smo se i pogledali kamion u uličici. Bijeli šleper, ni po čemu osobit. Netko je već unio sklopive stube u kamion. Zadnja svjetla su se zacrvenjela i zakotrljao se unazad, prema nama.

„Čekajte!“, povikao sam dok je kamion ubrzavao prema nama. „Čekajte! A Darryl?“ Kamion se približavao, a ja sam nastavio vikati: „A Darryl?“

Jolu i Vanessa su me zgrabili i odvlačili. Opirao sam im se i vikao. Kamion je izašao iz uličice, okrenuo se i odvezao nizbrdo. Htio sam potrčati za njim, no Van i Jolu mi nisu dopustili.

Sjeo sam na pločnik, zagrlio koljena i plakao. Plakao sam, plakao i plakao, glasno jecao kao malo dijete. Nisam mogao stati. Tresao sam se.

Vanessa i Jolu su me podigli na noge, i malo-pomalo me vodili ulicom. Posjeli su me na klupu na autobusnoj stanici. I oni su plakali, oboje. Grlili smo se neko vrijeme i znao sam da plačemo zbog Darryla, jer nismo vjerovali da ćemo ga ikada više vidjeti.

#

Bili smo sjeverno od Kineske četvrti, u dijelu gdje se polako pretapa u North Beach, četvrt s neonski osvijetljenim striptiz-klubovima i supkulturnom knjižarom City Lights, gdje je u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća započeo pokret Bitnika.

Dobro sam poznavao taj dio grada. Tu je bio najdraži talijanski restoran mojih roditelja, gdje smo često jeli velike porcije tjestenine i ogromne talijanske planine sladoleda s ušećerenim smokvama i pili malene smrtonosne šalice espresa nakon toga.

To mjesto se promijenilo – sada je to postalo mjesto gdje sam prvi puta nakon cijele vječnosti okusio slobodu.

Pretražili smo džepove i skupili dovoljno novaca da sjednemo u jedan od talijanskih restorana, na pločnik, pod tendom. Zgodna konobarica je upaljačem za roštilj upalila plinsku grijalicu, zapisala našu narudžbu i ušla unutra. Taj osjećaj naručivanja, upravljanja svojom sudbinom, bio je nešto najbolje što sam ikada osjetio.

„Koliko dugo smo bili tamo?“, upitao sam.

„Šest dana.“, odgovorila je Vanessa.

„Ja sam izračunao pet.“, rekao je Jolu.

„Nisam brojao.“

„Što su ti radili?“, upitala me Vanessa. Nisam htio govoriti o tome, ali oboje su me gledali. A kada sam započeo, nisam se mogao zaustaviti. Ispričao sam im sve, čak i da su me prisilili da se upišam, a oni su samo šutke slušali. Zastao sam kada nam je konobarica donijela sokove, pričekao da ponovno ode, a potom nastavio. Dok sam im pričao o tim događajima, sve kao da se odmicalo u daljinu, iza mene. Na kraju više nisam bio siguran jesam li pretjerivao s lošim stvarima, ili uljepšavao stvari. Sjećanja su mi bila kao ribice koje sam pokušavao uhvatiti u vodi i neke bi mi se izmigoljile iz ruku.

Jolu je odmahnuo glavom: „Bili su gadni prema tebi, stari.“ Ispričao nam je o svom boravku. Ispitivali su ga, većinom o meni, a on im je cijelo vrijeme govorio istinu, držao se činjenica o tom danu i našem prijateljstvu. Morao je sve ponavljati stotinu puta, ali nisu se poigravali s njim kao sa mnom. Jeo je u blagovaonici, čak je mogao i gledati TV u zajedničkoj prostoriji, gdje su prikazivali prošlogodišnje kino-hitove.

Vanessina priča je bila slična. Kada ih je razljutila pričajući sa mnom, oduzeli su joj odjeću i natjerali ju da nosi narančasti zatvorski kombinezon. Dva dana su ju ostavili u ćeliji bez ikakvog kontakta, ali su ju redovito hranili. Većinom je bilo isto kao i kod Jolua: stalno ista pitanja, u krug.

„Stvarno su te mrzili.“, rekao je Jolu. „Imali su nešto protiv tebe. Zašto?“

Nisam imao pojma. A onda sam se sjetio.

Možeš surađivati, ili ćeš jako, jako požaliti.

„Jer im nisam htio otključati mobitel prve večeri. Zato su me izdvojili.“ Zvučalo je nevjerojatno, ali nije bilo drugog objašnjenja. Iz čiste osvetoljubivosti. Nisam to mogao pojmiti. Sve su to učinili samo da me kazne jer im se nisam pokorio.

Prije sam se bojao. Sada sam bio ljut. „Gadovi!“, rekao sam tiho. „Učinili su to da mi se osvete što sam bio drzak.“

Jolu je opsovao, a Vanessa rekla nešto na korejskom. To je činila samo kad je bila jako, jako ljuta.

„Vratit ću im.“, prošaptao sam, gledajući u svoj sok. „Vratit ću im.“

Jolu je odmahnuo glavom: „Ne možeš, znaš to. Ne možeš se boriti protiv tako čega.“

#

U tom trenutku nismo bili raspoloženi za razgovor o osveti. Umjesto toga, pričali smo što ćemo sada uraditi. Morali smo se vratiti kući. Baterije na mobitelima su se ispraznile, a ova četvrt već godinama nije imala telefonske govornice. Morali smo nekako stići kući. Razmišljao sam i o taksiju, ali nismo imali dovoljno novaca.

Otišli smo pješice. Na uglu smo kupili novine i zastali pročitati par stranica. Eksplozije su bile prije pet dana, no još uvijek su bile glavna vijest.

Stroga Frizura je pričala o mostu koji je dignut u zrak i pretpostavio sam da se radi o Golden Gateu, no pogriješio sam. Teroristi su raznijeli Zaljevski most.

„Zašto bi, do vraga, raznijeli Zaljevski most?“, pitao sam se. „Na svim razglednicama je Golden Gate.“ Čak i ako nikada niste bili u San Franciscu, vjerojatno znate kako Golden Gate izgleda: onaj veliki narančasti viseći most koji se dramatično spušta iz stare vojne baze po imenu Presidio do Sasualita u kojem se nalaze oni slatki gradići okruženi vinogradima, s trgovinama mirisnim svijećama i umjetničkim galerijama. Vrlo je slikovit, gotovo da je simbol cijele Kalifornije. Ako posjetite kalifornijski Disneyland, odmah na ulazu ćete vidjeti njegovu repliku preko koje vozi vlak.

Normalno da sam pretpostavio da ćete, ako želite dići u zrak most u San Franciscu, raznijeti baš njega.

„Vjerojatno su ih uplašile kamere i sve to“, zaključio je Jolu. „Nacionalna garda pregledava aute na oba kraja, a na mostu su zaštitne ograde protiv skakača i slično.“ Ljudi su skakali s Golden Gatea otkako je otvoren, 1937. – prestali su brojati nakon tisućitog samoubojstva 1995.

„Da.“, složila se Vanessa. „Osim toga, Zaljevski most vodi nekamo.“ Zaljevski most vodi iz samog San Francisca prema Oaklandu, a iz njega prema Berkeleyu i gradićima East Baya, koji su dom mnogih ljudi koji žive i rade u gradu. To je jedan od rijetkih dijelova Zaljeva u kojima si normalni ljudi mogu priuštiti kuću veću od smočnice, a tamo je i sveučilište, kao i hrpa lake industrije. Podzemna željeznica vozi ispod Zaljeva i povezuje dva grada, ali Zaljevskim mostom prolazi najviše prometa. Golden Gate je bio lijep most za turiste i bogate umirovljenike koji žive u vinogorju, ali bio je više za ukras. A Zaljevski most je – bio je – konj koji kola vuče.

Razmislio sam nakratko, i zaključio: „U pravu ste, ljudi. Ali mislim da to nije sve. Svi se ponašamo kao da teroristi napadaju znamenitosti jer ih mrze. Ne mrze oni znamenitosti, mostove ni avione. Samo žele zaribati sve i uplašiti ljude. Terorizirati ih. Naravno da su napali Zaljevski most, nakon što su sve te silne kamere postavljene na Golden Gate, a avione napunili skenerima i detektorima metala. Još sam malo promišljao, gledajući u prazno, prema automobilima koji su se kotrljali ulicom, ljudima koji su hodali pločnikom, prema gradu koji me okruživao. „Teroristi ne mrze avione ni mostove, nego vole teror.“ To je bilo toliko očito da nisam mogao shvatiti kako mi prije nije palo na pamet. Valjda mi je trebalo samo da me par dana tretiraju kao terorista, da mi se um razbistri.

Ovo dvoje su me netremice gledali. „U pravu sam, zar ne? Sve to sranje, skeniranje i provjere identiteta, sve je to beskorisno, zar ne?“

Polako su klimnuli.

„I više nego beskorisno“, nastavio sam, dižući promukli glas, „jer smo na kraju mi završili u zatvoru, a Darryl – “ Nisam pomislio na Darryla otkako smo sjeli, no sada mi se sve vratilo: moj najbolji prijatelj je nestao, nema ga. Ušutio sam i zaškrgutao zubima.

„Moramo reći roditeljima“, rekao je Jolu.

„Trebali bismo uzeti odvjetnika“, dodala je Vanessa.

Zamislio sam kako pričam svoju priču, govorim svijetu što su mi uradili. O video-snimkama koje bi, bez sumnje, izašle na vidjelo, kako plačem, sveden na bijesnu životinju.

„Ne smijemo im reći.“, odgovorio sam bez razmišljanja.

„Kako misliš?“, upitala je Vanessa.

„Ne smijemo im reći.“, ponovio sam. „Čuli ste ju. Ako progovorimo, vratit će se. Učinit će nam isto što i Darrylu.“

„Šališ se!“, rekao je Jolu. „Hoćeš da – “

„Hoću da uzvratimo!“, rekao sam im. „Želim ostati slobodan, kako bih to mogao. Ako izađemo s tom pričom, reći će da smo samo klinci koji izmišljaju. Ne znamo čak ni gdje su nas držali! Nitko nam neće vjerovati. A onda će jednoga dana doći po nas.

Reći ću svojim roditeljima da sam bio u jednom od onih kampova s druge strane Zaljeva. Tamo smo se trebali susresti i zaglavili smo, tek danas smo se mogli vratiti. U novinama piše da se ljudi još uvijek vraćaju kućama iz kampova.“

„Ne mogu.“, rekla je Vanessa. „Nakon svega što su ti učinili, kako možeš i pomisliti na tako što?“

„Učinili su to meni, o tome se radi. A sada sam im neprijatelj. I pobijedit ću ih, i vratiti Darryla. Neću im okrenuti drugi obraz. Ali ako umiješamo roditelje, gotovi smo. Nitko nam neće vjerovati, nikoga neće biti briga. Ako pokušamo na moj način, sve će biti briga.“

„Koji je to tvoj način?“, upitao je Jolu. „Što namjeravaš?“

„Još ne znam.“, priznao sam. „Daj mi vremena, bar do sutra ujutro.“ Ako to budu tajili cijeli dan, znao sam da će ostati tajna zauvijek. Naši roditelji će biti još sumnjičaviji ako se iznenada budemo „sjetili“ kako su nas držali u tajnom zatvoru, a ne zbrinuli u kampu za izbjeglice.

Van i Jolu su se pogledali.

„Samo mi dajte priliku, dotjerat ćemo priču na povratku, usuglasiti ju. Dajte mi jedan dan, samo jedan dan.“

Smrknuto su zaklimali glavama i nastavili smo ići nizbrdo, prema domu. Živio sam u Potrero Hillu, Vanessa u North Missionu, a Jolu u Noe Valleyu. Tri potpuno različite četvrti samo par minuta hoda jedna od druge.

Došli smo do ulice Market i stali kao ukopani. Na svakom uglu ulice bile su barikade, sve sporedne ulice pretvorene u jedan trak, a cijelom duljinom ulice su stajali veliki, bijeli, bezlični šleperi poput onoga u kojem su nas, pod kapuljačama, odvezli s pristaništa do Kineske četvrti.

Na zadnjem dijelu svakog šlepera su bile metalne stube. Sve je vrvjelo kao u mravinjaku, dok su vojnici, ljudi u odijelima i policajci ulazili i izlazili iz njih. Oni u odijelima su imali malene značke na reverima, a vojnici su ih skenirali kada su ulazili i izlazili – bežične značke za autorizaciju. Dok smo prolazili pored jednog od njih, bacio sam pogled i vidio poznati logo: Ured za domovinsku sigurnost. Vojnik je uočio kako gledam i pogledao me oštro, neprijateljski.

Shvatio sam poruku i nastavio hodati. Na Van Nessovoj sam se odvojio od ekipe. Grlili smo se, plakali i obećali kako ćemo se čuti telefonom.

Do Potrero Hilla vodila su dva puta: laki i teški. Ovaj drugi vodio je nekim od najstrmijih padina u gradu, kakve vidite u automobilskim jurnjavama u akcijskim filmovima, kada auti lete po zraku preko obzora. Uvijek idem teškim putem. Ulice se sastoje od starih viktorijanskih obiteljskih kuća, koje zovu još i „obojane dame“ zbog raskošno, detaljno obojanih fasada, a okružuju ih vrtovi s mirisnim cvijećem i visokom travom. Kućne mačke vas gledaju s ograda, gotovo da nema lutalica.

Ulice su bile tako tihe da sam požalio što nisam pošao drugim putem, kroz Mission, koji je… bučan bi bila najbolja riječ. Bučan i živ. Pun je glasnih pijanaca, ljutih napušenih tipova i besvjesnih narkića, kao i obitelji s dječjim kolicima, starica koje ogovaraju na pragovima, nabrijanih auta s velikim zvučnicima iz kojih se niz ulicu čuje tumpa-tumpa-tumpa. Tamo se mogli naći i hipije, emo-umjetnike, čak i nekoliko punkera staroga kova, starkelje s pivskim škembama koje im napinju majice sa slikama bendova koji su se davno raspali. Također i transvestite, ljutite klince iz bandi, crtače grafita, kao i unezvijerene ljude koji su pokušavali popraviti četvrt, a pri tom ne poginuti dok njihova ulaganja u nekretnine ne sazriju.

Popeo sam se Goat Hillom, i prošao pored pizzerije Goat Hill, koja me podsjetila na zatvor u kojem su me držali. Morao sam sjesti ispred restorana i pričekati da se prestanem tresti. Na uzbrdici sam ugledao kamion. Bezlični šleper iz kojeg su se spuštale tri metalne stube. Ustao sam i nastavio hodati. Osjećao sam kako me sa svih strana prate pogledi.

Ostatak puta prema kući sam prošao u žurbi. Nisam zagledao obojane dame, ni vrtove, niti mačke. Gledao sam dolje.

Oba auta mojih roditelja bila su pred kućom usred radnog dana. Naravno. Tata radi u East Bayu, tako da je zaglavio doma dok ne poprave most. A mama – tko zna zašto je ona bila doma.

Bili su doma zbog mene.

Prije nego li sam do kraja otključao ulazna vrata, izletjela su mi iz ruke i širom se otvorila. Roditelji su oboje izgledali blijedo i izmučeno, netremice su me gledali otečenim očima. Stajali smo tako smrznuti, a onda su poletjeli naprijed i uvukli me u kuću gotovo me prevrnuvši. Oboje su pričali toliko glasno i brzo da je do mene dopirala samo zbunjujuća buka, plakali su i grlili me, plakao sam i ja i samo smo stajali u hodniku, plačući i mucajući dok se nismo ispuhali i pošli u kuhinju.

Učinio sam isto što i uvijek po dolasku doma: natočio sam si čašu vode iz bokala u hladnjaku i izvadio nekoliko keksa iz zdjele za kekse koju nam je mamina sestra poslala iz Engleske. Normalnost tog rituala mi je usporila lupanje srca, koje je počelo raditi istim tempom kao i mozak, te smo uskoro svi sjedili za stolom.

„Gdje si bio?“, upitali su me u isti glas.

Razmišljao sam o ovome na putu kući. „Bio sam u Oaklandu, s prijateljima, radili smo na projektu, i ostali zarobljeni tamo, pa završili u karanteni.“

„Pet dana?“

„Da.“, rekao sam. „Da, bilo je baš gadno.“ Čitao sam o karanteni u novinama i besramno sam posuđivao dijelove priča koje su objavili. „Da, sve koje je uhvatio oblak poslali su u karantenu. Mislili su da su nas napali nekim super-virusom, pa su nas natrpali u brodske kontejnere u luci, kao sardine. Bilo je ljepljivo i vruće. A nije bilo ni puno hrane.“

„Isuse!“, tata je stegnuo šake na stolu. Inače poučava na Berkeleyu tri dana u tjednu, radi s nekolicinom studenata informatologije. Ostatak vremena radi kao konzultant u gradu i dolje, na Poluotoku, s trećim valom internetskih tvrtki koje se bave arhivama. Po zanimanju je knjižničar, i stvarno je blag, ali u šezdesetima je bio strašno radikalan, a u srednjoj školi se bavio hrvanjem. Tu i tamo sam ga vidio kada se naljuti i poludi – tu i tamo se znao naljutiti i poludjeti zbog mene – a znao je ozbiljno puknuti kada mu padne mrak na oči. Jednom je bacio montažnu ljuljačku iz Ikee preko cijelog djedovog travnjaka kada se pedeseti put raspala dok ju je pokušavao sastaviti.

„Barbari.“, zaključila je mama. U Ameriku se doselila kao teenagerica i od tada živi ovdje, ali još uvijek je Britanka od glave do pete kada se susretne s američkom murijom, zdravstvenim osiguranjem, osiguranjem u zračnim lukama ili beskućnicima. Prvo što kaže je: „barbari“, s teškim britanskim naglaskom. Dva puta smo posjetili njezinu obitelj u Londonu i nije mi se činio ništa civiliziranijim od San Francisca, samo su gužve bile veće.

„Ali pustili su nas i danas nas dovezli trajektom.“, improvizirao sam.

„Jesi li ozlijeđen? Gladan?“, pitala me mama.

„Pospan?“

„Da, sve pomalo. I Kihavko, Mudrica, Glupko, Stidljivko, Mrgud i Srećko.“ U mojoj obitelji je postojala duga tradicija šala o sedam patuljaka. Oboje su se nasmiješili, no oči su im još uvijek bile suzne. Bilo mi je krivo zbog njih. Mora da su bili izvan sebe od brige. Rado sam promijenio temu: „Stvarno bih volio pojesti nešto.“

„Naručit ću pizzu iz Goat Hilla.“, predložio je tata.

„Ne, ne to!“, rekao sam, a oni su me pogledali kao da su mi je na nosu niknuo krumpir. Inače sam lud za pizzom iz Goat Hilla – jedem ju kao zlatna ribica svoju hranu, gutam ju dok god je ima, ili dok ne puknem. Pokušao sam se osmjehnuti. „Ne jede mi se pizza.“, rekao sam neuvjerljivo. „A da naručimo indijsku hranu?“ Hvala Bogu što se u San Franciscu dostavljaju baš sve vrste hrane.

Mama je iz ladice izvadila jelovnike (još malo normalnosti, poput vode na suho, bolno grlo) i listala ih. Nekoliko minuta smo proučavali jelovnik pakistanskog restorana na Valenciji. Na kraju sam odabrao miješano meso s roštilja, špinat sa svježim sirom, slani mango-lassi (što je ustvari napitak s jogurtom, i puno boljeg okusa nego što zvuči) i malene pržene poslastice od tjestenine u šećernom sirupu.

Nakon što smo naručili hranu, ponovno su započeli ispitivati me. Čuli su se s Vanessinim, Joluovim i Darrylovim roditeljima (naravno) i pokušali prijaviti da smo nestali. Policija je zapisivala imena, ali bilo je toliko „izgubljenih“ ljudi da nisu otvarali istragu ako je osoba bila odsutna manje od tjedan dana.

Za to vrijeme su se na Internetu pojavile tisuće „jeste li ih vidjeli“ stranica. Neke od tih stranica su započele kao klonovi starog MySpacea i bankrotirale, a ovo su vidjele kao novu priliku za oživljavanje. Ipak su i neki veći ulagači imali nestale članove obitelji u San Franciscu. Možda će, ako ih se pronađe, na stranice privući nova ulaganja. Dohvatio sam tatin laptop i pregledao ih. Naravno, bile su krcate reklamama, kao i slikama nestalih, većinom fotografijama od mature, vjenčanja i sličnih prigoda. Sve je djelovalo prilično jezivo.

Pronašao sam svoju sliku i vidio da je povezana s Vaninom, Joluovom i Darrylovom. Postojao je i maleni obrazac na kojem se označavalo pronađene osobe, kao i drugi za dodavanje zabilježaka o drugim nestalima. Ispunio sam polja za sebe, Van i Jolua, a Darrylovo ostavio prazno.

„Zaboravio si Darryla.“, opazio je tata. Nije baš volio Darryla. Jednom je primijetio kako nedostaje manja količina u jednoj od boca u vitrini s pićima – i danas se sramim što sam za to okrivio Darryla. Ustvari smo, naravno, zajedno to popili, zezali smo se i isprobavali votka-Colu u pauzama za vrijeme cjelonoćnog igranja igrica.

„Nije bio s nama.“ Laž mi je ostavila gorak okus u ustima.

„O moj Bože“, rekla je mama. Sklopila je ruke. „Kada si došao, pretpostavili smo da ste svi bili zajedno.“

„Ne,“ rekao sam, dok je laž rasla. „Ne, trebali smo se naći s njim, ali nismo. Vjerojatno je zaglavio preko u Berkeleyu. Trebao je doći podzemnom.“

Mama je zacviljela, a tata odmahnuo glavom i zatvorio oči. „Nisi čuo za podzemnu?“

Odmahnuo sam glavom. Bilo mi je jasno kamo to vodi. Zavrtjelo mi se u glavi.

„Raznijeli su ju.“, rekao je tata. „Gadovi su ju raznijeli kada i most.“

To nije bilo na naslovnici novina, ali podvodna eksplozija podzemne željeznice nije bila ni upola slikovita kao fotografije mosta koji u komadima visi preko Zaljeva. Tunel podzemne između Embarcadera u San Franciscu i Zapadnog Oaklanda vodio je ispod mora.

#

Vratio sam se do tatinog računala i prosurfao naslovima. Nitko nije znao točan broj, ali mrtvi su se brojali u tisućama. Od ljudi koji su se u automobilima strovalili sa šezdeset metara visine u more, do onih koji su se ugušili u podzemnoj, broj mrtvih je samo rastao. Jedan novinar tvrdio je da je razgovarao s „krivotvoriteljem identiteta“, koji je pomogao „desecima“ ljudi da pobjegnu od svojih starih života tako što su jednostavno nestali nakon napada i dobili nove, izmišljene identitete, pa zbrisali od loših brakova, loših dugova i loših života.

Tati su se oči napunile suzama, a mama je otvoreno plakala. Opet su me grlili, dodirivali me kao da se žele uvjeriti da sam stvarno tamo. Cijelo vrijeme su mi govorili koliko me vole. A ja sam im odgovarao da i ja volim njih.

Nakon cendrave večere i mama i tata su popili svatko po nekoliko čaša vina, što je za njih bilo puno. Rekao sam im da sam pospan – potpuno istinito – i odvukao se u svoju sobu. Ali nisam krenuo u krevet. Morao sam se spojiti na Internet i saznati što se događa. Morao sam pričati s Joluom i Vanessom. Morao sam početi tražiti Darryla.

Tiho sam pošao u svoju sobu i otvorio vrata. Svoj krevet nisam vidio cijelu vječnost. Legao sam na njega i s noćnog ormarića dohvatio laptop. Valjda ga nisam dobro priključio na struju – punjač je morao biti uguran do kraja – pa se polako ispraznio dok me nije bilo. Ponovno sam ga priključio na punjač i pustio ga da se puni par minuta prije nego što sam ga opet pokušao upaliti. Za to vrijeme sam se svukao, bacio odjeću u smeće – nisam ju više nikada htio vidjeti – i obukao čiste bokserice i majicu kratkih rukava. Svježe oprana odjeća, pravo iz ormara, bila je jednako poznata i ugodna kao i zagrljaji mojih roditelja.

Uključio sam laptop i smjestio iza sebe nekoliko jastuka na uzglavlje kreveta. Zavalio sam se, otvorio laptop i smjestio si ga na krilo. Sustav se još uvijek dizao i, čovječe, kako su dobro izgledale te ikone koje su se vukle po zaslonu! Sustav se podignuo, a onda počeo upozoravati kako je baterija slaba. Još jednom sam provjerio kabel punjača, malo ga zavrtio i upozorenja su prestala. Ta utičnica je stvarno zezala.

Ustvari, bila je u tako lošem stanju da ništa nisam mogao s laptopom: kako bih pomjerio ruku s priključka, on bi izgubio kontakt i počeo me upozoravati da je baterija slaba. Bolje sam ju pogledao.

Cijelo kućište mog laptopa bilo je malo pomjereno. Spoj se razdvajao u tanku prazninu koja je počinjala oštro i širila se prema zadnjoj strani.

Nekada pogledate uređaj i otkrijete nešto ovakvo, pa se zapitate: „Je li uvijek ovako izgledalo?“ Možda samo niste primijetili.

To je bilo nemoguće s mojim laptopom. Znate, sam sam ga napravio. Kada nam je Ministarstvo obrazovanja podijelilo ŠkolskeKnjige, više nije bilo šanse da mi roditelji kupe vlastito računalo, premda ŠkolskaKnjiga ustvari nije pripadala meni, i ne bih smio instalirati programe na nju ni modificirati ju.

Imao sam nešto ušteđevine – sitni poslići, rođendani, Božići, malo pametnog trgovanja na ebayu. Sve skupa, imao sam taman novaca za neki jadan polovni stroj.

Umjesto toga, Darryl i ja smo ga sami složili. Možete kupiti kućišta za laptope baš kao i za stolna PC računala, iako su ona za laptope ipak malo specijaliziranija. Darryl i ja smo tokom godina sami složili nekoliko PC-a, skupljajući dijelove iz oglasnika, na buvljacima i naručujući dijelove od smiješno jeftinih tajvanskih trgovaca s Interneta. Zaključio sam da ću snagu koju želim po cijeni koju si mogu priuštiti najlakše dobiti ako ga sam složim.

Slaganje vlastitog laptopa započinjete tako da naručite „barebook“ – stroj sa sasvim malo hardwarea i svim pravim utorima. Dobra vijest je bila da sam po završetku projekta imao stroj koji je bio lakši od Della na koji sam bacio oko, brži, a koštao trećinu Dellove cijene. Loša vijest je da slaganje laptopa liči na gradnju onih brodova u boci, puno petljanja s pincetama i povećalima dok pokušavate sve natrpati u to malo kućište. Za razliku od velikog PC-a, koji većim dijelom sadrži samo zrak, svaki prostorni centimetar u laptopu je iskorišten. Kad god bih pomislio da sam konačno uspio, i pokušao zatvoriti kućište, otkrio bih da se zbog neke sitnice neće do kraja zatvoriti, i morao se vratiti nacrtima.

Zbog toga sam znao točno kako moj laptop treba izgledati kada je zatvoren, a nije trebao izgledati ovako.

Vrtio sam punjač, ali nije pomagalo. Ako sam htio dignuti sustav, morao sam prvo rastaviti stroj. Zastenjao sam i odložio ga pored kreveta. Pozabavit ću se s tim ujutro.

#

Tako je bilo u teoriji. Nakon dva sata, još uvijek sam buljio u strop, vrtio film unazad, razmišljao o onome što su mi učinili, što sam trebao uraditi, utopljen u onaj esprit d'escalier.

Ustao sam iz kreveta poslije ponoći. Čuo sam roditelje kako odlaze na spavanje oko jedanaest. Zgrabio sam laptop, raščistio radni stol, zakačio male LED svjetiljke na povećala i izvadio komplet sićušnih odvijača. Samo minutu kasnije, kućište je bilo otvoreno, tipkovnica uklonjena, i buljio sam u utrobu svog laptopa. Bocom komprimiranog zraka sam ispuhao prašinu koju je ventilator uvukao i pregledao sve.

Nešto nije bilo u redu. Nisam mogao odrediti što – prošli su mjeseci otkako sam prošli puta otvorio laptop. Na sreću, opametio sam se treći put kad sam ga morao otvoriti i mučiti se da ga ponovno zatvorim: fotografirao sam kako izgleda kada je sve na svom mjestu. Nisam se opametio do kraja: sliku sam ostavio na čvrstom disku i, naravno, nisam mogao do nje nakon što sam rastavio laptop. Nakon toga sam ju isprintao i gurnuo u ladicu s papirima, groblje mrtvog drveća na kojem sam držao garancije i uputstva za uporabu. Prekopao sam po ladici – izgledala je još neurednije nego što sam mislio – i našao sliku. Stavio sam ju pored laptopa i samo ju promatrao, pokušavajući otkriti što nije na svom mjestu.

Onda sam ga ugledao. Vrpca koja je spajala tipkovnicu i matičnu ploču nije bila dobro spojena. Čudno. Tamo nije bilo nikakvog vijka koji bi se mogao olabaviti, ničega što bi moglo ispasti iz ležišta u normalnim uvjetima. Pokušao sam ju vratiti na mjesto i otkrio nešto: utičnica nije bila dobro spojena jer je između nje i ploče bilo još nešto. Izvukao sam to pincetom i osvijetlio.

Tipkovnica je imala novi dio. Maleni komad hardwarea, debljine samo dva milimetra, bez ikakvih oznaka. Tipkovnica je bila spojena na njega, a on je bio spojen na matičnu ploču. Drugim riječima, bio je savršeno smješten za praćenje svakog pritiska na tipku.

Buba za prisluškivanje.

Krv mi je bubnjala u ušima. Kuća je bila mračna i tiha, no tama više nije bila ugodna. Bila je puna očiju i ušiju, promatrali su me. Nadzirali su me. Nadzor s kojim sam se svakodnevno susretao u školi sada me pratio i kod kuće, ali ovaj puta mi preko ramena nije virilo Ministarstvo obrazovanja: Ured za domovinsku sigurnost im se pridružio.

Skoro sam izvadio bubu, ali onda sam zaključio da će oni koji su ju postavili znati da sam ju uklonio. Ostavio sam ju tamo, i bilo mi je zlo zbog toga.

U laptopu sam potražio i druge znakove petljanja. Nisam ih pronašao, no to nije značilo da ih ni nema. Netko mi je provalio u kuću i podmetnuo mi tu napravu – rastavio i ponovno sastavio moj laptop. Postojalo je još mnogo načina za nadziranje laptopa. Ne bih mogao pronaći sve.

Utrnulim prstima sam sastavio stroj. Kućište se nije htjelo zatvoriti do kraja, ali punjač nije ispadao. Uključio sam ga i namjestio prste na tipkovnicu s namjerom da pokrenem dijagnostički program i vidim što je gdje.

Nisam mogao.

K vragu, možda su mi ozvučili sobu! Možda me upravo snimali kamerom!

Bio sam paranoičan kada sam došao doma, a sada sam mogao iskočiti iz kože. Činilo mi se da sam ponovno u zatvoru, u prostoriji za ispitivanje i uhode me bića u čijoj vlasti se nalazim. Plakalo mi se od toga.

Postojalo je samo jedno rješenje.

Pošao sam u kupaonicu. Uzeo sam novi kolut toaletnog papira, postavio ga i odnio stari sa sobom. Srećom, na njemu nije bilo puno papira. Odmotao sam ostatak papira. Prekapao sam po kutiji s dijelovima dok nisam pronašao malenu, plastičnu vrećicu s iznimno svijetlim bijelim LED žaruljama koje sam povadio iz krepanog svjetla za bicikl. Pribadačama sam napravio rupe u kartonskom kolutu, pa kroz njih pažljivo provukao kontakte žarulja. Sve žarulje sam serijski povezao žicom, na koju sam ih pričvrstio metalnim spojnicama. Krajeve žice sam pričvrstio na kontakte baterije od devet volta i spojio bateriju. Dobio sam cijev čija unutrašnjost je bila ispunjena iznimno svijetlim žaruljicama, kroz koju sam mogao gledati.

Prošle godine sam izradio nešto slično kao projekt za Dan znanosti u školi. Izbacili su me s Dana znanosti nakon što sam demonstrirao kako se u bar polovini učionica Srednje škole Hugo Chavez nalaze skrivene kamere. Ovih dana su špijunske kamere jeftinije od pristojne večere u restoranu pa ih se može naći svugdje. Perverzni trgovci ih postavljaju u kabine za presvlačenje i solarije, pa se onda naslađuju nad snimkama svojih mušterija – a nekada ih i postave na mrežu. Znati izraditi detektor kamera od koluta toaletnog papira i dijelova u vrijednosti tri dolara je dobra mjera predostrožnosti.

To je najjednostavniji način za otkriti kameru. Imaju sićušne leće, ali reflektiraju svjetlost kao sam vrag. Stvar najbolje funkcionira u zamračenoj prostoriji: gledate kroz cjevčicu po zidovima, kutovima i drugim mjestima na kojima se može sakriti kamera dok ne ugledate odsjaj. Ako odsjaj ostane na istom mjestu dok se vi mičete okolo, našli ste kameru.

U mojoj sobi ih nije bilo – bar ne onih koje sam mogao pronaći. Ali, možda su mi stavili prislušne uređaje. Ili bolje kamere. Ili baš ništa. Zamjerate li mi što sam bio paranoičan?

Obožavao sam taj laptop. Zvao sam ga Salmagundi, što znači bilo što napravljeno od rezervnih dijelova.

Kada svom laptopu date ime, znate da ste razvili duboku povezanost s njim. No, u tom trenutku ga više nisam htio dotaknuti do kraja života. Htio sam ga baciti kroz prozor. Tko zna što su još stavili u njega?

Poklopio sam ga, stavio u ladicu i buljio u strop. Bilo je kasno, trebao sam biti u krevetu. Ali nije bilo šanse da ću zaspati. Špijunirali su me. Mogu špijunirati bilo koga. Svijet se zauvijek promijenio.

„Otkrit ću kako ih srediti.“, rekao sam. Zakleo sam se, shvatio sam kada sam čuo vlastite riječi iako mi je to bila prva zakletva u životu.

Nakon toga više nisam mogao zaspati. Osim toga, nešto mi je palo na pamet.

Negdje na dnu mog ormara bila je kutija u najlonu s još zapečaćenom, tvornički zapakiranom Xbox Universal konzolom. Svi modeli Xboxa su prodavani debelo ispod cijene. Microsoft većinu novca ubire naplaćujući proizvođačima igrica pravo da ih rade za njihovu konzolu – ali Universal je bila prva konzola koju su dijelili potpuno besplatno.

Prošle godine, oko Božića, jadnici obučeni u ratnike iz serijala igara „Halo“ stajali su na svakom uglu i dijelili vreće konzola. Valjda je upalilo – priča se da su prodali hrpu igrica. Naravno da su poduzeli sve moguće sigurnosne mjere da bi vas prisilili da igrate samo igre proizvođača koji imaju Microsoftovu licencu.

Hakeri razvaljuju te njihove sigurnosne mjere. Originalni Xbox je probio neki dečko sa sveučilišta MIT, o tome je i napisao knjigu koja je postala bestseler. Pao je i Xbox 360, pa Xbox Portable (koji smo zvali „portljaga“ – bio je težak kilu i po!). Universal je navodno bio neprobojan. Provalili su ga brazilski srednjoškolci, Linux hakeri iz favele – njihove sirotinjske četvrti.

Ne valja podcjenjivati odlučnost dječaka s viškom vremena i manjkom novca.

Nakon što su Brazilci objavili svoj crack, svi su poludjeli za njim. Ubrzo su nastali deseci alternativnih operativnih sustava za Xbox Universal. Meni je najdraži bio ParanoidXbox, s malo Paranoid Linuxa. Paranoid Linux je operativni sustav koji pretpostavlja da korisnika napada vlada (napravljen je za kineske i sirijske disidente) i čini sve moguće kako bi komunikacija i dokumenti na njemu ostali tajni. Čak stvara i lažne komunikacije kako bi prikrio da radite nešto potajno. Dok vi, znak po znak, primate političke poruke, ParanoidLinux se pretvara da surfa Internetom, ispunjava ankete i flertuje na chatovima. Za to vrijeme je tek svaki petstoti znak koji primite dio prave poruke, igla u plastu sijena.

Spržio sam si ParanoidXbox DVD čim je izašao, ali jednostavno mi se nije dalo otvarati Xbox koji sam imao u ormaru, tražiti TV na koji bih ga spojio i sve ostalo. Soba mi je bila pretrpana i bez Microsoftovog smeća koje bi mi zakrčivalo radni prostor.

Te večeri sam se odlučio žrtvovati. Pokretanje je trajalo dvadesetak minuta. Najveći problem je bio što nisam imao TV, ali sam se sjetio malog LCD projektora sa standardnim TV-izlazima. Spojio sam ga na Xbox, sliku projicirao na vrata sobe i instalirao ParanoidLinux.

Sve je radilo, a ParanoidLinux je tražio druge Xbox konzole koje bi kontaktirao. Svaki Xbox Universal je opremljen bežičnim prijemnikom za igranje multiplayer igrica. Možete se bežično povezati sa svojim susjedima i spojiti na Internet ako imate bežičnu vezu. Pronašao sam troje susjeda u dometu signala. Xbox je kod dvoje bilo spojen na Internet. Paranoid je obožavao tu konfiguraciju: mogao se ubaciti u vezu mojih susjeda i iskoristiti ju za izlaz na Internet. Susjedima neće biti ništa zbog tih paketića informacija, ionako su imali flat-rate Internet, a nisu baš puno surfali u dva ujutro.

Najbolji od svega bio je osjećaj kontrole. Tehnologija je radila za mene, služila mi i štitila me. Nije me uhodila. Zato sam uvijek volio tehnologiju: ako ju pravilno koristite, pruža vam moć i privatnost.

Mozak mi je radio punom parom. Razloga za instalaciju Paranoida bilo je puno – najjači to što je baš svatko mogao raditi igrice za njega. Imao je u sebi adapter, tako da se na njemu mogla igrati bilo koja igrica ikada napravljena, skroz do prastarog Ponga: igrice za Apple, Colecovision, NES, Dreamcast…

Još bolje od toga bile su cool multiplayer igrice napravljene posebno za ParanoidXbox – ljudi su iz hobija radili potpuno besplatne igrice koje je je svatko mogao pokrenuti. Spojite sve to i dobivate besplatnu konzolu s besplatnim igricama i besplatnim pristupom Internetu.

A najbolje od svega – bar što se mene tiče – bilo je to što je Paranoid bio stvarno paranoičan. Svaki bit koji je izašao na Internet bio je šifriran do besvjesti. Mogli ste prisluškivati koliko hoćete, ali nikada ne biste otkrili tko priča, o čemu priča i s kim priča. Anonimni pristup Internetu, e-mailu i instant-porukama. Baš ono što sam tražio.

Sada sam samo trebao nagovoriti sve koje poznajem da ga i oni počnu koristiti.

srijeda, 21.04.2010.

ČETVRTO POGLAVLJE

Ovo poglavlje posvećujem američkom nacionalnom lancu knjižara, Barns and Noble. Dok su malene obiteljske knjižare izumirale, Barns and Noble su počeli graditi ogromne hramove posvećene čitanju diljem zemlje. Desecima tisuća knjiga u ponudi (knjižare u trgovačkim centrima i police s knjigama u samoposluzi imale su samo maleni dio toga), i dugim radnim vremenom pogodnim za zaposlene ljude, obitelji i druge potencijalne čitatelje, knjižare B&N su spasile karijere mnogih pisaca, nudeći naslove za koje nije bilo mjesta na ograničenom prostoru polica manjih trgovina. B&N su uvijek bili snažno orijentirani prema zajednici: neka od najbolje organiziranih i najposjećenijih potpisivanja knjiga sam imao baš kod njih, uključujući i izvrsna zbivanja u njihovoj (nažalost, pokojnoj) knjižari na Union Sqareu u New Yorku, gdje se održalo ogromno potpisivanje knjiga nakon što sam dobio nagradu Nebula, i, nekoliko godina kasnije, u njihovoj knjižari u Chicagu, kada su bili domaćini primanju nakon dodjele Nebula. Najbolje je to što su „geekasti“ kupci B&N-a stvarno dolaze na svoje kada je riječ o znanstvenoj fantastici, stripovima, mangama, igricama i sličnim naslovima. Tom polju pristupaju s puno strasti i znanja, što se i vidi iz izvrsne ponude u njihovim trgovinama.

Barnes and Noble:
http://search.barnesandnoble.com/LittleBrother/CoryDoctorow/e/9780765319852/?itm=6

Ponovno su me zavezali i stavili mi kapuljaču na glavu. Kamion se, nakon mnogo vremena, opet počeo kretati, kotrljajući se nizbrdo, a zatim su me povukli na noge. Prevrnuo sam se istog trena. Noge su mi toliko utrnule da su mi se činile poput dva komada leda, osim koljena, koja su bila otečena i bolna od toliko sati klečanja.

Ruke su me zgrabile za ramena i noge, i podigle me kao vreću krumpira. Okruživali su me neprepoznatljivi glasovi. Netko je plakao. Netko je psovao.

Kratko su me nosili, zatim spustili, pa ponovno zavezali. Koljena su me izdala i prevrnuo sam se na tlo, smotan kao pereca, buljeći u lance oko svojih zapešća.

Onda smo se ponovno kretali, samo, ovaj put to nije bilo poput vožnje u kamionu. Pod se nježno njihao poda mnom, prenosio vibracije velikih dizelskih motora, i tada sam shvatio da smo na brodu! Želudac mi se sledio. Voze me iz Amerike negdje drugdje, a tko je mogao znati gdje sam? Do sad sam bio uplašen, no ova pomisao me je užasnula, bio sam bez riječi, paraliziran od straha. Shvatio sam da možda više nikada neću vidjeti svoje roditelje i osjetio kako mi mala količina želučane kiseline prži grlo. Vreća na glavi me gušila, jedva sam disao, a čudan položaj u kojem sam ležao je pojačavao taj osjećaj.

Na svu sreću, nismo puno vremena proveli ploveći. Činilo se kao cijeli sat, iako sada znam da je plovidba trajala samo petnaest minuta. Osjetio sam kako pristajemo, osjetio korake na palubi oko sebe i kako druge zatvorenike odvezuju i odvode ili odnose. Pokušao sam ustati kada su došli po mene, ali nisam mogao, pa su me ponovno odnijeli, grubo i bez osjećaja.

Kada su mi ponovno skinuli kapuljaču, bio sam u ćeliji.

Ćelija je bila stara, oronula, i mirisala je po morskom zraku. Imala je jedan prozor, visoko na zidu, zaštićen zahrđalim rešetkama. Vani je još bio mrak. Na podu je bila deka, a u zid je bio ugrađen mali metalni WC bez daske. Stražar koji mi je skinuo kapuljaču nacerio se i zatvorio teška metalna vrata za sobom.

Nježno sam si masirao noge, sikćući kada mi je krv ponovno počela kolati u njima i u rukama. Nakon nekog vremena bio sam u stanju ustati, a potom i hodati. Čuo sam ljude kako pričaju, plaču, viču. I sam sam pomalo vikao: „Darryl! Vanessa! Jolu!“ Drugi glasovi u zatvorskom bloku preuzeli su povik, izvikujući imena dalje, vičući prostote. Najbliži glasovi zvučali su poput pijanaca na uglu ulice, koji su izgubili razum. Možda sam i sam tako zvučao.

Stražari su vikali da se utišamo, što je uzrokovalo samo još glasnije povike. Nakon nekog vremena svi smo zavijali, vrištali koliko nas grlo nosi, do promuklosti. Zašto ne? Što smo mogli izgubiti?

#

Kada su me idući put odveli na ispitivanje, bio sam prljav i umoran, gladan i žedan. U novoj ekipi ispitivača bila je i Stroga Frizura, kao i tri krupna tipa koja su me nosila okolo kao komad mesa. Jedan je bio crn, druga dvojica bijeli, iako je jedan od njih mogao biti i Latino. Svi su nosili pištolje. Sve mi je to ličilo na križanac Benettonove reklame i kompjutorske pucačine.

Odveli su me iz ćelije i lancima mi povezali ruke i noge. Promatrao sam sve oko sebe dok su me vodili. Izvana sam čuo vodu i pomislio da bismo mogli biti u Alcatrazu – ipak je to jednom bio zatvor, iako je već desetljećima turistička atrakcija, u koju se išlo pogledati gdje su Al Capone i ostali gangsteri njegovog vremena služili kazne. No bio sam na školskom izletu u Alcatrazu. Bio je star i hrđav, srednjovjekovan. Ovo mjesto je djelovalo kao da potiče iz vremena Drugog svjetskog rata, ne Građanskog.

Svaka ćelija je bila označena brojem i naljepnicom na kojoj je bio laserski ispisan bar-kod, i to je, čini se, bio jedini način da se zna tko je u ćeliji.

Soba za ispitivanje bila je moderna: fluorescentna svjetla, ergonomske stolice – ne za mene, naravno, ja sam dobio plastičnu vrtnu stolicu na rasklapanje – i veliki drveni konferencijski stol. Zrcalo je prekrivalo jedan zid, baš kao u policijskim serijama, i zaključio sam da nas netko sigurno promatra s druge strane. Stroga Frizura i njezini prijatelji natočili su si kavu iz ogromne posude na manjem stolu (u tom trenu sam joj bio u stanju zubima iskinuti grkljan i oteti joj kavu), a zatim pored mene stavili plastičnu čašu s vodom – ali ruke su mi još uvijek bile vezane na leđima, pa ju nisam mogao dohvatiti. Ha-ha-ha.

„Bok, Marcuse“, pozdravila me Stroga Frizura. „Jesi li malo razmislio?“

Nisam joj odgovorio.

„Znaš, sve ovo može postati i puno gore.“, rekla mi je. „Ovo sada je jako dobro. Čak i kada nam kažeš ono što želimo znati, čak i ako nas uvjeriš da si samo bio na krivom mjestu u krivo vrijeme, obilježen si. Promatrat ćemo sve što radiš, gdje god pođeš. Ponašao si se kao da nešto skrivaš, a to nam se ne sviđa.“

Jadno, ali sve o čemu sam mogao razmišljati bila je rečenica: „da si samo bio na krivom mjestu u krivo vrijeme“. To mi je bilo najgore iskustvo u životu. Baš nikada do tada nisam bio tako uplašen. Te riječi, tih šest riječi, „na krivom mjestu u krivo vrijeme“, djelovale su kao pojas za spašavanje dok sam očajnički mlatio rukama i nogama pokušavajući ostati na površini vode.

„Halo, Marcuse?“, pucnula je prstima. „Ovdje sam, Marcuse!“ Osmjehivala se, a ja sam mrzio samog sebe jer sam joj pokazao da se bojim. „Marcuse, stvari se mogu pogoršati. Ovo nije najgore mjesto na koje te možemo spremiti, ni približno. Posegnula je rukom ispod stola i izvadila aktovku koju je otvorila. Izvadila je iz nje moj mobitel, snimač/kloner erfida, detektor bežične mreže i USB memorije. Poredala ih je jedan pored drugog na stolu.

„Evo što tražimo od tebe. Danas nam otključaj mobitel. Ako to učiniš, dobiti ćeš određene povlastice: šetnju po dvorištu i tuširanje. Sutra ćemo te ponovno dovesti ovamo, i tražiti da dekriptiraš podatke s USB memorije. Ako to učiniš, smjet ćeš jesti u blagovaonici. Prekosutra ćemo tražiti tvoje lozinke za e-mail. Njima ćeš zaraditi posjete knjižnici.“

Riječ „ne“ mi je bila u grlu, kako kada pokušavate podrignuti, ali ne možete. Umjesto toga, upitao sam: „Zašto?“

„Želimo se uvjeriti da si stvarno ono što tvrdiš da jesi. Radi se o tvojoj sigurnosti, Marcuse. Recimo da si nevin. Mogao bi biti, iako stvarno ne razumijem zašto bi se nevin čovjek ponašao kao da skriva toliko toga. Ali, recimo da jesi: mogao si biti na onom mostu kada su ga digli u zrak. Mogli su tamo biti i tvoji roditelji. Tvoji prijatelji. Ne želiš li da uhvatimo ljude koji su napali tvoj dom?“

Zvuči smiješno, ali kada je počela pričati o „povlasticama“, toliko me uplašila da sam se počeo pokoravati. Činilo mi se da sam učinio nešto zbog čega sam ovdje. Možda i jesam bio djelomično odgovoran, možda sam to nekako mogao spriječiti.

Ali kada je krenula kakati o „sigurnosti“ i „zaštiti“, ponovno sam postao onaj stari. „Gospođo, govorite o napadu na moj dom, ali, koliko ja znam, u zadnje vrijeme ste me napali samo vi. Mislio sam da u ovoj zemlji vrijedi Ustav. Mislio sam da u ovoj zemlji imam prava. A vi želite braniti moju slobodu kidanjem Povelje prava.“

Na tren joj se na licu ocrtavala živčanost, ali odmah je nestala. „Kakva melodrama. Nitko te nije napao. Zadržala te vlada u sklopu istrage najgoreg terorističkog napada koji se ikada dogodio na tlu naše zemlje. A ti nam možeš pomoći u ratu protiv neprijatelja naše zemlje. Želiš očuvati Povelju prava? Pomozi nam da spriječimo zle ljude koji žele raznijeti grad. A sada imaš trideset sekundi da otključaš mobitel, ili te vraćamo u ćeliju. Moramo razgovarati s još puno ljudi danas.“

Gledala je na sat. Micao sam zapešća, zveckao lancima od kojih nisam mogao pružiti ruku i otključati mobitel. Da, bio sam spreman učiniti to. Pokazala mi izlaz u slobodu – povratak svijetu, roditeljima – i to mi je dalo nadu. Sada je prijetila da će me vratiti nazad, oduzeti mi taj izlaz, sve lađe su mi potonule i razmišljao sam samo kako se vratiti na put prema izlazu.

Zveckao sam lancima, pokušavajući dohvatiti mobitel i otključati ga, a ona me samo hladno gledala, pogledavajući na sat.

„Lozinka“, izgovorio sam, konačno shvaćajući što želi. Htjela je da ju kažem naglas, ovdje, da ju može snimiti, da ju čuju njeni prijatelji. Nije htjela da samo otključam mobitel. Htjela me pokoriti. Podrediti me sebi. Razotkriti sve moje tajne, moju privatnost. „Lozinka“, ponovio sam, a onda joj ju izdiktirao. Bože, pomozi, pokorio sam joj se.

Licem joj je proletio usiljeni osmijeh, ukočeni ekvivalent pobjedničkog plesa, i stražari su me odveli. Dok su se vrata zatvarala, mogao sam ju vidjeti kako, nagnuta nad mobitel, ukucava lozinku.

Da bar mogu reći da sam predvidio ovako što, i napravio lažnu lozinku koja otključava potpuno bezazleni dio memorije mobitela, ali nisam bio ni približno dovoljno paranoičan/domišljat.

Sada se vjerojatno pitate kakve sam to mračne tajne krio zaključane na svom mobitelu, USB memoriji i e-mailu. Ipak imam samo sedamnaest godina.

Istina je da sam krio i sve i ništa. Spojite moj mobitel i USB memoriju, i bit će vam sasvim jasno tko su mi prijatelji, što mislim o njima, sve šašave stvari koje smo radili. Možete čitati transkripte naših virtualnih svađa i virtualnih pomirenja.

Ne brišem ništa, znate. Zašto bih? Memorija nije skupa, a ne možete znati kada ćete poželjeti odvrtjeti film unazad. Pogotovo kada su u pitanju gluposti. Znate onaj osjećaj, kada sjedite u podzemnoj i nemate s kim razgovarati, pa se odjednom sjetite neke oštre svađe, neke gluposti koju ste rekli? To često nije tako loše kao u vašem sjećanju. Vratiti se unazad i ponovno to vidjeti je odličan način da se uvjerite da niste ustvari tako loša osoba kao što vam se čini. Darryl i ja smo na taj način riješili more svađa.

Ali ni to nije cijela priča. Moj mobitel je nešto osobno. I USB memorija. Znam to, zbog kriptografije – šifriranja poruka. Matematika iza kriptografije je dobra, čvrsta, a vi i ja koristimo istu kriptografiju koju koriste banke i vladine organizacije. Svi koriste samo jednu vrstu kriptografije: javnu, otvorenu kriptografiju koju svatko može koristiti. Tako znate da funkcionira.

Imati maleni kutak života koji je samo vaš, koji nitko osim vas ne može vidjeti, stvara osjećaj slobode. Nešto poput golotinje ili vršenja nužde. Svi su tu i tamo goli. Svi sjede na WC-u. U tome nema ništa sramnog, uvrnutog ni devijantnog. No, što da danas donesem zakon da svaki puta kada trebate olakšati crijeva to morate učiniti u staklenoj sobi nasred najvećeg gradskog trga, i još uz to morate biti goli-golcati?

Čak i ako vam je tijelo potpuno bez mane – a koliko se ljudi time može pohvaliti? – samo najuvrnutijima bi se ova ideja svidjela. Većina ljudi bi pobjegla vrišteći. Većina ljudi bi trpjela dok se ne raspuknu.

Ne radi se o nečemu čega se trebate sramiti. Radi se o nečemu osobnom. Radi se o tome da vaš život pripada vama.

Oduzimali su mi to, dio po dio. Na putu do ćelije me ponovno preplavio osjećaj da zaslužujem to što mi se događa. Prekršio sam mnogo pravila u životu, i svaki put se izvukao. Možda je to bila pravda? Možda sam plaćao za svoju prošlost? Konačno, bio sam tamo gdje su me uhvatili jer sam pobjegao iz škole.

Istuširao sam se. Odveli su me u šetnju po dvorištu. Iznad mene je bio mali komad neba, mirisalo je kao Zaljev, ali nisam imao pojma gdje sam. Nije bilo drugih zatvorenika vani kada su me izveli i šetanje u krug mi je ubrzo dosadilo. Napinjao sam uši tražeći zvukove koji bi mi mogli otkriti gdje se nalazim, no čuo sam samo pokoje vozilo, razgovore u daljini, zrakoplov koji slijeće u blizini.

Vratili su me u ćeliju i nahranili me polovinom pizze iz Goat Hill pizzerije s Pottero Hilla. Kartonska kutija s dobro poznatim crtežom i telefonskim brojem samo me podsjetila da još samo jučer bio slobodan čovjek u slobodnoj zemlji, a danas sam zatvorenik. Cijelo sam vrijeme bio zabrinut zbog Darryla, a brinuo sam se i za ostatak ekipe. Možda su prihvatili suradnju, pa su ih pustili. Možda su sve ispričali mojim roditeljima, koji su sada zvali sve i svakoga.

A možda ne.

Ćelija je bila nevjerojatno oskudno namještena, prazna poput moje duše. Zamišljao sam kako je zid preko puta kreveta zaslon i sada hakiram, otvaram vrata ćelije. Razmišljao sam o svojim projektima doma – starim limenkama koje sam pretvarao u audio-sustav, fotoaparat za snimanje iz zraka koji sam sastavljao, laptopu iz kućne radinosti.

Htio sam izaći. Htio sam otići doma, vratiti se svojim prijateljima, školi, roditeljima, svom životu. Htio sam ići gdje želim, a ne koračati i koračati i koračati u krug.

#

Sljedeće što sam im morao dati bile su lozinke za USB memoriju. Na njima su bili spremljeni razgovori s raznih internetskih foruma, transkripti chatova, gdje su mi ljudi pomagali dijeleći znanje koje mi je trebalo da radim stvari koje sam radio. Sve što se nalazilo na njima moglo se pronaći na Googleu, no nisam siguran da mi je to imalo pomagalo.

Popodne sam imao pravo na šetnju. U dvorištu je, kada su me doveli, bilo i drugih ljudi, četiri muškarca i dvije žene svih dobnih i rasnih skupina. Vjerojatno su se mnogi trudili zaslužiti „povlastice“.

Dobio sam pola sata šetnje, i pokušao sam započeti razgovor sa zatvorenikom koji mi je djelovao najnormalnije od svih, visokim crnim tipom tamne kovrčave kose, mojih godina. Kada sam mu se predstavio i pružio mu ruku, skrenuo je pogled prema kamerama koje su nas zloslutno promatrale iz kutova dvorišta i nastavio šetati nepromijenjenog izraza lica.

No, baš kada su me prozvali, kada sam se trebao vratiti u zgradu, vrata su se otvorila i kroz njih je prošla – Vanessa. Nikada nisam bio sretniji što vidim poznato lice. Izgledala je umorno i mrzovoljno, ali nije djelovala ozlijeđeno. Povikala je moje ime kada me spazila i potrčala je prema meni. Zagrlili smo se, i shvatio sam da se tresem. Zatim sam shvatio da se i ona trese.

„Jesi li dobro?“, upitala me nakon zagrljaja.

„Dobro sam.“, odgovorio sam. „Rekli su da će me pustiti ako im dam lozinke.“

„Mene stalno ispituju o tebi i Darrylu.“

Iz zvučnika se čuo glas koji nam je naređivao da prestanemo razgovarati, no nismo obraćali pažnju na njega.

„Odgovori im.“, rekao sam joj istog trena. „Što god te pitaju, odgovori. Samo se izvuci.“

„Kako su Darryl i Jolu?“

„Nisam ih vidio.“

Vrata su se otvorila s treskom i četiri krupna tipa su istrčala. Dvojica su uhvatila mene, a dvojica Vanessu. Bacili su me na tlo i okrenuli mi glavu u drugom pravcu, da ju ne vidim, iako sam čuo da jednako postupaju i s njom. Plastične lisice su mi se stegnule oko zapešća, povukli su me na noge i završio sam u svojoj ćeliji.

Večera nije došla te večeri. Ni doručak sutra ujutro. Nitko nije došao odvesti me u sobu za ispitivanje, gdje bi iz mene izvlačili tajne. Nisu mi skinuli plastične lisice, ramena su me pekla, onda boljela, na kraju utrnula, pa opet pekla. Izgubio sam osjet u rukama.

Morao sam na WC. Nisam mogao otkopčati hlače. Stvarno sam jako morao na WC.

Upišao sam se.

Došli su poslije toga, kada se vruća mokraća ohladila i skorila, a hlače, i bez toga prljave, mi se zalijepile za noge. Došli su po mene i odveli me dugim hodnikom. S obje strane hodnika bila su vrata, označena bar-kodovima – svaki bar-kod zatvorenik poput mene. Vodili su me hodnikom i odveli me do sobe za ispitivanje, koja se činila poput drugog planeta, svijeta u kojem su stvari bile normalne, koji nije sav vonjao po mokraći. Osjećao sam se prljavo, sramio sam se, i onaj osjećaj kako zaslužujem sve što mi se događa se vratio.

Stroga Frizura je već sjedila. Bila je besprijekorna – s frizurom i samo malo šminke. Mogao sam nanjušiti miris laka za kosu. Napravila je gadljivu grimasu kada sam prišao. Preplavio me osjećaj srama.

„O čemu si pričao s prijateljicom u dvorištu?“

Nasmijao sam se. „Rekao sam joj da odgovara na vaša pitanja, da surađuje.“

„Znači, ti si glavni?“

Osjetio sam kako mi krv huči u ušima. „Ma, dajte! Zajedno igramo igru, Harajuku Fun Madness, a ja sam kapiten naše ekipe. Nismo teroristi, nego srednjoškolci. Nisam glavni, nikome ne naređujem. Rekao sam joj da trebamo biti iskreni, kako bismo prestali biti sumnjivi i otišli odavde.“

Na tren je zašutjela.

„Kako je Darryl?“, upitao sam ju.

„Tko?“

„Darryl. Pokupili ste ga sa mnom. Moj prijatelj. Netko ga je izbo kod podzemne u Powellovoj. Zato smo i bili na ulici, tražili smo pomoć.“

„Onda je sigurno dobro.“, odgovorila je.

Želudac mi se vezao u čvor i skoro sam povratio. „Ne znate? Nije ovdje?“

„Nećemo raspravljati s tobom tko je ovdje, a tko ne. To ne trebaš znati. Marcuse, vidio si što se događa ako ne surađuješ s nama. Vidio si što se događa ako ne slušaš naše naredbe. Počeo si malo surađivati i gotovo dosegao točku na kojoj te možemo pustiti. Ako želiš da se ta mogućnost ostvari, odgovarat ćeš na moja pitanja.“

Šutio sam.

„Popravljaš se, dobro. A sada, lozinke e-maila, molim.“

Bio sam spreman na ovo. Dao sam im sve: adresu servera, korisničko ime, lozinku. Nije bilo važno, nisam držao poštu na serveru. Skidao sam ju i čuvao na laptopu kod kuće, koji je svakih šezdeset sekundi skidao a potom brisao poštu sa servera. Neće doći do moje pošte – brisala se sa servera i spremala na laptop.

Vratili su me u ćeliju, ali su mi ovaj put oslobodili ruke. Dopustili su mi tuširanje i dali mi narančaste zatvorske hlače. Bile su mi prevelike i visjele na bokovima. Izgledao sam kao pripadnik meksičke bande iz Missiona. Jeste li znali da taj stil vrećastih hlača koje vise do koljena potječe iz zatvora? Mogu vam reći kako nije zabavno kada prestane biti samo modni izričaj.

Odnijeli su prljave traperice i proveo sam dan u ćeliji. Zidovi su bili od cementa prevučenog preko željezne armature. Bilo je očito, jer je armatura zahrđala od slanog zraka i mreža se narančasto-crveno ocrtavala ispod sloja zelene boje. Negdje iza tih zidova su bili moji roditelji.

Sutradan su ponovno došli po mene.

„Čitamo tvoju poštu već cijeli dan. Promijenili smo lozinku kako ju tvoje računalo kod kuće ne bi moglo skidati.“

Naravno da jesu. Kada bolje razmislim, i ja bih na njihovom mjestu učinio isto.

„Skupili smo dovoljno toga o tebi da te zatvorimo na dugo vremena. Ovi predmeti,“ – pokazala je moje spravice – „podaci s tvog mobitela i USB memorije, kao i sav subverzivni materijal koji bismo sigurno pronašli kada bismo ti pretresli kuću i zaplijenili računalo – sa svime time, iz zatvora bi izašao sijede kose. Shvaćaš li to?“

Nisam im povjerovao, ni na trenutak. Nema šanse da bi ikoji sudac odlučio da je sve to ikakav stvarni zločin. To se zove sloboda govora i petljanje s tehnologijom, a ne zločin.

Ali, tko kaže da će me ovi ljudi izvesti pred suca?

„Znamo gdje živiš i tko su ti prijatelji. Znamo kako djeluješ i kako razmišljaš.“

Tada mi je sinulo: pustit će me. Prostorija je odmah djelovala svjetlije. Čuo sam kako dišem – kratko, isprekidano.

„Zanima nas samo još jedno: kako su bombe postavljene na most?“

Prestao sam disati. Prostorija je opet postala vrlo tamna.

„Što?“

„Na mostu je bilo deset naboja, duž cijelog mosta. Nisu bile u automobilima. Postavljene su tamo. Tko ih je postavio, i kako su došli na most?“

„Što?“, ponovio sam pitanje.

„Ovo ti je posljednja prilika, Marcuse.“, rekla mi je. Djelovala je tužno. „Do sada ti je išlo stvarno dobro. Odgovori nam i možeš ići. Možeš uzeti odvjetnika i braniti se na sudu. Sigurno postoje olakotne okolnosti kojima možeš objasniti svoje postupke. Ogovori nam još ovo, i puštamo te.“

„Ne znam o čemu govorite!“ Plakao sam i nije me bilo briga. Jecao sam i šmrcao. „Nemam pojma o čemu govorite!“

Odmahnula je glavom. „Marcuse, molim te, dopusti da ti pomognemo. Sigurno si do sada shvatio da uvijek dođemo do onoga što tražimo.“

Negdje u glavi mi se javio glasić: oni su ludi. Sabrao sam se, potrudio se da zaustavim suze. „Slušajte, gospođo, ovo je sumanuto. Pretražili ste moje stvari, sve ste vidjeli. Imam sedamnaest godina, idem u srednju školu. Nisam terorist. Ne mislite valjda – “

„Marcuse, još nisi shvatio da smo ozbiljni?“ Opet je odmahnula glavom. „Imaš dobre ocjene. Mislila sam da si pametniji.“ Odmahnula je rukom i stražari su me zgrabili ispod pazuha.

Stotine malih govora su mi padali na pamet u ćeliji. Francuzi to zovu „esprit d'escalier“ – duh stubišta, britki odgovori kojih se dosjetite kada ste već napustili prostoriju i spuštate se stubama. U mašti sam stajao pred njima i govorio joj kako sam građanin koji voli svoju slobodu, što mene čini domoljubom, a nju izdajicom. U mojoj mašti bila je posramljena što je pretvorila moju domovinu u vojni kamp. U mojoj mašti bio sam rječit i briljantan, a ona je plakala.

Znate što? Ništa od svih tih divnih riječi mi nije palo na pamet kada su me sutradan dovukli pred nju. Razmišljao sam samo o slobodi. O svojim roditeljima.

„Bok, Marcuse,“ obratila mi se. „Kako si?“

Skrenuo sam pogled na stol. Pred njom je bila lijepa hrpa dokumenata i ona njena sveprisutna kartonska čaša s kavom iz Starbucksa. Djelovala je utješno, podsjećala me da negdje izvan ovih zidova još uvijek postoji stvarni svijet.

„Više nisi pod istragom, za sad.“ Riječi su visjele u zraku. Možda su značile da me puštaju. Možda su značile da će me progutati mrak.

„I?“, konačno sam upitao.

„I želim ti ponovno naglasiti da smo jako ozbiljni. Naša zemlja je doživjela najgori napad ikada. Koliko puta se jedanaesti rujna mora ponoviti prije nego li pristaneš na suradnju? Pojedinosti istrage su tajna. Nećemo prezati ni pred čim kako bismo priveli pravdi krivce za ovaj gnusni zločin. Razumiješ li?“

„Da.“, promrmljao sam.

„Danas ćemo te poslati kući, ali obilježen si. Još uvijek si sumnjiv, puštamo te samo zato što smo za sad završili s ispitivanjem. Ali, od danas si naš. Promatrat ćemo te. Čekat ćemo da napraviš krivi korak. Shvaćaš li da te možemo promatrati izbliza, cijelo vrijeme?“

„Da.“, promrmljao sam.

„Dobro. Nikome nećeš spominjati što se ovdje zbilo. Nikad. Radi se o sigurnosti države. Znaš li da se u ratno vrijeme izdaja još uvijek kažnjava smrtnom kaznom?“

„Da.“, promrmljao sam.

„Dobar dečko.“, zaprela je. „Trebaš još potpisati neke dokumente.“ Gurnula je hrpu papira prema meni. Male naljepnice na kojima je pisalo POTPISATI OVDJE bile su polijepljene po njima. Stražar mi je oslobodio ruke.

Ovlaš sam prolistao papire. Oči su mi zasuzile i zavrtjelo mi se u glavi. Nisu mi imali smisla. Pokušao sam dešifrirati pravni jezik. Činilo mi se da potpisujem izjavu kako sam zadržan svojom voljom i dobrovoljno se podvrgnuo ispitivanju.

„A što ako ne potpišem?“, upitao sam.

Pokupila je papire i ponovno mahnula stražarima, koji su me povukli na noge.

„Čekajte!“, povikao sam. „Molim vas! Potpisat ću!“ Vukli su me k vratima. Vidio sam samo vrata, razmišljao samo o tome kako se zatvaraju za mnom.

Pukao sam. Zaplakao sam. Preklinjao sam da mi dopuste da potpišem papire. Bio sam tako blizu slobodi, a onda su mi ju opet htjeli oteti – bio sam spreman učiniti sve. Ne znam ni sam koliko sam puta čuo ljude kako govore: „O, radije bih umro nego učinio ovo ili ono“ – i sam sam to znao reći tu i tamo. Tek sada sam shvaćao značenje tih riječi. Radije bih umro nego se vratio u svoju ćeliju.

Preklinjao sam dok su me odvodili u hodnik. Rekao sam im da ću potpisati bilo što.

Pozvala je stražare i stali su. Vratili su me. Posjeli su me. Jedan mi je stavio kemijsku u ruku.

Jasno, potpisivao sam, potpisivao i potpisivao.

#

Moja majica kratkih rukava i traperice su me čekale u ćeliji. Oprane i složene. Mirisale su po prašku za rublje. Odjenuo sam ih, umio se, sjeo na svoj ležaj i buljio u zid. Oduzeli su mi sve. Prvo pravo na privatnost, onda i dostojanstvo – potpisao bih im bilo što. Potpisao bih im priznanje da sam izvršio atentat na Abrahama Lincolna.

Htio sam plakati, ali oči su mi presušile, nisam više imao suza.

Ponovno su me pokupili. Prišao mi je stražar. U rukama je imao kapuljaču, istu onakvu kakvu sam imao na glavi kada su me doveli, kad god je to bilo – prije nekoliko dana ili tjedana.

Stavili su mi kapuljaču na glavu i pričvrstili mi ju oko vrata. Bio sam u tami, bilo je zagušljivo, zrak je bio ustajao. Povukli su me na noge i vodili hodnicima, uz stubište, pa po šljunku. Na brodsku palubu. Zavezali su mi ruke iza leđa, za ogradu. Klečao sam na palubi i slušao huk dizelskih motora.

Brod je krenuo. Dašak morskog zraka zavukao se pod kapuljaču. Kiša je sipila, odjeća mi je bila natopljena vodom. Bio sam vani, iako sam imao vreću na glavi. Bio sam vani, u svijetu, a samo su me trenuci dijelili od slobode.

Odveli su me s broda po neravnom tlu. Preko tri metalne stube. Oslobodili su mi ruke i skinuli mi kapuljaču.

Ponovno sam bio u kamionu. I Stroga Frizura je bila tamo, za istim onim stolom za kojim je sjedila i prošli put. U rukama je držala prozirnu vrećicu koja je sadržavala moj mobitel, naprave, novčanik i nešto kovanica koje sam imao u džepovima. Dala mi ju je bez riječi.

Napunio sam džepove. Bio je to čudan osjećaj, imati sve na svom poznatom mjestu, nositi svoju poznatu odjeću. Čuo sam poznate zvuke svog poznatoga grada kroz vrata kamiona.

Stražar mi je dodao moju naprtnjaču. Žena mi je pružila ruku. Samo sam ju pogledao. Spustila je ruku i uputila mi nakrivljeni osmijeh. Potom je napravila pokret rukom, kao da zaključava usta, pokazala prstom prema meni i otvorila usta.

Vani je bio dan, siv i kišan. Gledao sam niz uličicu, aute, kamione i bicikle kako promiču cestom. Očarano sam stajao na vratima kamiona i promatrao slobodu.

Koljena su mi zaklecala. U tom trenu sam znao da se opet poigravaju sa mnom. Za koji tren će me stražari zgrabiti i odvući unutra, prebaciti mi vreću preko glave, odvest će me na brod, pa nazad u zatvor, gdje će mi u beskonačnost postavljati pitanja na koja nema odgovora. Jedva sam se othrvao porivu da si nabijem šaku u usta.

Prisilio sam se da zakoračim na prvu stubu. Pa drugu, pa zadnju. Tenisice su mi zaškripale po smeću na tlu: polomljeno staklo, igla, šljunak. Napravio sam korak, pa još jedan. Došao sam do kraja uličice i stao na pločnik.

Nitko me nije zgrabio.

Bio sam slobodan.

Tada su me uhvatile snažne ruke. Skoro sam zaplakao.

srijeda, 14.04.2010.

TREĆE POGLAVLJE

Ovo poglavlje posvećujem Borderland Books, veličanstvenoj nezavisnoj knjižari za znanstvenu fantastiku u San Franciscu. Borderlands se ustvari nalazi preko puta izmišljene srednje škole Cesar Chavez koju sam opisao u Malom bratu, i nije ozloglašen samo zbog briljantnih događanja koja upriličuje, potpisivanja knjiga, književnih klubova i sličnog, nego i zbog svoje egipatske golokože mačke, Ripleya, koji najradije poput kamenog kipa sjedi na računalu u prednjem dijelu trgovine. Borderlands je otprilike najugodnija knjižara koju možete zamisliti, prepuna udobnih mjesta za sjesti i čitati, a osoblje zna sve što se može znati o znanstvenoj fantastici. Što je još bolje, uvijek primaju narudžbe (telefonske ili putem Interneta) za moje knjige, a onda ih pričuvaju dok ne navratim u trgovinu da ih potpišem, pa ih tada šalju diljem SAD-a bez poštarine.

Borderlands Books: http://www.borderlandsbooks.com/ 866 Valencia Ave, San Francisco CA USA 94110 +1 888 893 4008

Susreli smo mnogo ljudi na putu do podzemne u Powellovoj ulici, hodali su ili trčali, neki blijedi i tihi, drugi uspaničeno vrišteći. Beskućnici su se skrivali u dovratcima, promatrajući sve to, a visoka crna transvestitska prostitutka je vikala na dva mlada, brkata čovjeka zbog nečega.

Gužva se povećavala što smo bili bliže podzemnoj. Kada smo došli do stubišta koje vodi k postaji, sve se pretvorilo u rulju iz filmova, more ljudi koje se pokušava natiskati kroz uski prolaz. Prignječio sam lice na nečija leđa, a moja leđa je pritiskalo tuđe lice.

Darryl je još uvijek bio pored mene – bio je prevelik da bi ga rulja odgurnula. Jolu je bio iza njega, obješen o njegov struk. Spazio sam Vanessu par metara iza nas, zarobljenu u gužvi.

„Odjebi!“, začuo sam kako viče. „Ne diraj me, pervertitu jedan!“

Istegnuo sam se iznad gomile, i uočio kako Van s gađenjem gleda starijeg tipa u finom odijelu koji joj se čudno osmjehivao. Kopala je po torbici, i odmah sam znao što traži.

„Ne suzavac!“, povikao sam joj. „Pošpricat ćeš i nas!“

Tip se uplašio na sam spomen suzavca i stopio se s masom, koja ga je nastavila gurati naprijed. Vidio sam kako netko ispred nas – sredovječna gospođa u dugoj haljini – posrće i pada. Pala je vrišteći, i vidio sam kako se rita i pokušava ustati, ali nije mogla, od mase ljudi koja se kretala. Dok sam joj prilazio, sagnuo sam se i pokušao joj pomoći, no skoro su me srušili na nju. Na kraju sam joj nagazio na trbuh dok me masa nosila naprijed, ali mislim da to više nije osjetila.

Tako uplašen nikada nisam bio. Vrištanje se čulo odasvud, sve više tijela je bilo na tlu, a pritisak gomile iza mene je bio neumoljiv poput buldožera. Pokušati ostati na nogama bilo je jedino što sam mogao učiniti.

Bili smo unutar građevine, na ulazu u podzemnu. Nije bilo ništa bolje – glasovi oko nas su u zatvorenom prostoru odjekivali, grmeći tako da mi je glava zvonila. Nikada nisam bio klaustrofobičan,ali mirisi i dodiri svih tih tijela oko mene su mi izazvali napad klaustrofobije.

Sve više ljudi se protiskivalo između stupčića, pa u dizala, k peronima, ali postajalo je sve jasnije da to ne može završiti dobro.

„Hoćemo okušati sreću gore?“ pitao sam Darryla.

„Da, k vragu!“ odgovorio je. „Ovo je opako.“

Bacio sam pogled na Vanessu – nije me mogla čuti. Uspio sam izvaditi mobitel i poslati joj poruku.

> Odlazimo odavde.

Vidio sam da je osjetila vibriranje mobitela, pogledala dolje, potom prema meni, a zatim kimnula glavom. Darryl je za to vrijeme obavijestio Jolua o promjeni plana.

„I što sada?“ povikao mi je Darryl u uho.

„Moramo nazad!“ viknuo sam mu, pokazujući nesmiljenu masu tjelesa.

„Nemoguće!“, rekao mi je

„Što dulje čekamo, bit će sve teže!“

Slegnuo je ramenima. Van se probila do mene i zgrabila me za ruku. Primio sam Darryla, a on je slobodnom rukom uhvatio Jolua i počeli smo se probijati.

Nije bilo lako. U početku smo se kretali desetak centimetara u minuti, a potom, kada smo stigli do stubišta, još sporije. Ljudi pored kojih smo prolazili nisu bili oduševljeni što ih guramo. Nekoliko njih nam je opsovalo, a jedan tip je izgledao kao da bi me najradije tresnuo, da je mogao podići ruke. Prošli smo pored još troje pregaženih ljudi, ali nisam im mogao pomoći. U tom trenu, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Razmišljao sam samo o pronalaženju prostora ispred nas, o tome kako mi Darryl snažno povlači ruku, o čeličnom stisku kojim sam držao Van.

Nakon cijele vječnosti izletjeli smo kao šampanjski čepovi, trepćući, na dnevnu svjetlost sivu od dima. Sirene za zračnu uzbunu su još uvijek tulile, a zvuk sirena vozila hitne pomoći koja su letjela ulicom bio je još glasniji. Ulice su bile gotovo prazne – osim nekolicine ljudi koji su se beznadno pokušavali spustiti do podzemne. Mnogi su plakali. Uočio sam nekoliko praznih klupa – obično su na njima sjedili pijanci – i upro prstom prema njima.

Krenuli smo tamo, pognuti zbog sirena i dima. Stigli smo do klupa kada se Darryl srušio.

Svi smo povikali, a Vanessa ga je zgrabila i okrenula na leđa. Imao je crvenu mrlju koja se širila na jednoj strani majice. Podigla mu je majicu i otkrila dugu, duboku posjekotinu.

„Netko ga je probo u gužvi, k vragu!“ rekao je Jolu, stišćući šake. „Isuse, to je opako.“

Darryl je zastenjao, pogledao nas, pogledao posjekotinu, ponovno zastenjao i vratio glavu u prvobitni položaj.

Vanessa je skinula traper jaknu, a za njom i pamučnu majicu s kapuljačom koju je nosila ispod nje. Smotala je majicu i pritisnula ju na ranu. „Primi mu glavu“, rekla mi je, „i drži ju uzdignutom.“ Joluu je rekla: „Podigni mu noge – podmetni jaknu ili nešto drugo pod njih.“ Jolu je bio brz. Vanessina majka je medicinska sestra, i svakog ljeta ju je slala u kamp gdje bi ju obučavali za pružanje prve pomoći. Van je obožavala gledati filmove u kojima bi likovi pružali prvu pomoć i činili to pogrešno, a onda ih ismijavati. Bilo mi je drago što tu.

Dugo smo sjedili tamo i majicom pritiskali Darrylovu ranu. On je uporno tvrdio da je dobro i htio ustati, a Van mu je odgovarala da začepi i nastavi ležati, ili će ga razbiti.

„A da nazovemo hitnu pomoć?“ predložio je Jolu.

Osjećao sam se kretenski. Izvukao sam mobitel i utipkao broj. Nisam dobio čak ni znak zauzeća, nego nešto nalik bolnom cviljenju telefonskog sustava. Takav zvuk možete čuti samo ako tri milijuna ljudi istovremeno pokušava nazvati isti broj. Kome trebaju botnet mreže, kada imamo teroriste?

„A Wikipedija?“ pitao je Jolu.

„Nema mreže, nema signala.“ odgovorio sam.

„A oni?“ upitao je Darryl, i pokazao na cestu. Pogledao sam u tom pravcu, očekujući murijaka ili bolničara, ali nije bilo nikoga.

„Sve je u redu, kompa, samo se odmaraj“, rekao sam mu.

„Ne, kretenu jedan, policijski auti? Eno ih!“

Bio je u pravu. Svakih pet sekundi bi proletio neki policijski auto, vatrogasno vozilo ili vozilo hitne pomoći. Oni bi nam mogli pomoći. Baš sam idiot!

„Hajdemo onda“, rekao sam, „na vidljivo mjesto, pokušati zaustaviti nekog od njih.“

Vanessi se ideja nije sviđala, ali sam zaključio da policija toga dana neće stati nekom klincu koji maše. Ali mogli bi stati ako vide Darryla kako krvari. Kratko smo se prepirali, dok Darryl nije riješio stvar ustavši se i krenuvši polako prema cesti.

Prvo vozilo koje je projurilo – hitna pomoć – nije čak ni usporilo. Niti iduće – policija, ni vatrogasci, niti iduća tri policijska auta koja su naišla. Darrylu je bilo sve lošije – problijedio je i teško je disao. Vanessina majica je bila natopljena krvlju.

Bilo mi je dosta auta koji prolaze pored nas. Iskočio sam pred idući auto koji se pojavio na cesti, mašući rukama i vičući: „STOJ!“ Auto je usporio, stao, i tek tada sam shvatio da nije policija, ni hitna, niti vatrogasci.

Bio je to džip nalik vojnome, kao oklopni terenac, samo što nije imao nikakve vojne oznake. Auto se zaustavio tik ispred mene. Odskočio sam, izgubio ravnotežu i pao na cestu. Osjetio sam kako se blizu mene otvaraju vrata, a potom ugledao zbrku vojnih čizama koja se približava. Podigao sam pogled i ugledao hrpu tipova u kombinezonima, koji su ličili na vojnike. Nosili su velike puške i gas-maske s kapuljačama, čiji prednji dio je bio zatamnjen.

Tek što sam posložio sve to, puške su se uperile u mene. Nikad do tada nisam gledao u cijev puške. Sve što kažu o tome je istina. Smrzneš se na mjestu, vrijeme se zaustavi, a srce ti gromoglasno lupa u ušima. Otvorio sam usta, zatvorio ih, a onda, jako, jako polako, podigao ruke u zrak.

Čovjek bez lica iznad mene držao je pušku vrlo mirno. Prestao sam disati. Van je nešto vrištala, Jolu je vikao, skrenuo sam pogled prema njima na tren i tada mi je netko na glavu navukao grubu vreću, stegnuo mi ju čvrsto oko dušnika, tako brzo i snažno da sam jedva stigao udahnuti prije nego što je pričvršćena. Grubo, bez ikakvih osjećaja, su me gurnuli na trbuh, nešto mi se dva puta omotalo oko zapešća i čvrsto se stegnulo. Djelovalo je kao metalna žica i opako me rezalo. Jauknuo sam, a kapuljača mi je prigušila glas.

Bio sam u potpunom mraku i naprezao uši kako bih otkrio što se zbiva s mojim prijateljima. Kroz platno vreće sam prigušeno čuo kako viču, a onda su me povukli za ruke, zavrnuli mi ih iznad glave, na što su mi ramena zavrištala od boli, i tako me osovili na noge.
Zateturao sam, a nepoznata ruka mi je gurnula glavu, i bio sam u terencu. Grubo su trpali druga tijela pored mene.

„Društvo?“ povikao sam, i dobio snažan udarac po glavi kao nagradu za trud. Jolu mi je odgovorio, i također dobio udarac. Glava mi je zvonila kao crkveno zvono.

„Hej“, obratio sam se vojnicima. „Hej, slušajte! Mi smo samo srednjoškolci. Htio sam vas zaustaviti jer mi je prijatelj ozlijeđen. Netko ga je probo.“ Nisam imao pojma čuje li se išta od toga kroz vreću. Nastavio sam govoriti: „Čujte, ovo je nekakav nesporazum. Moramo odvesti mog prijatelja u bolnicu –“

Netko me opet opalio po glavi. Mislim da su upotrijebili palicu ili nešto slično – jače od toga me nikad nitko nije udario po glavi. Oči su mi zasuzile i doslovno nisam mogao disati od boli. Malo kasnije sam došao do daha, no nisam ništa rekao. Naučio sam lekciju.

Tko su bili ti klaunovi? Nisu imali nikakve oznake. Možda su bili teroristi! Nikada nisam vjerovao u teroriste – mislim, znao sam da postoje negdje u svijetu, kao apstraktan pojam, ali meni nikada nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Postojali su milijuni različitih načina na koje me svijet mogao ubiti – recimo, mogao me pregaziti pijanac dok prži Valenciom – i svi su bili puno vjerojatniji i neposredniji od terorističkog napada. Više ljudi pogine od rušenja stropa u kupaonici ili strujnog udara nego od terorističkog napada. Uvijek mi se činilo da zabrinutost zbog terorista ima jednako smisla kao i brinuti se jer bi te mogla udariti munja.

I tako sam sjedio u tom terencu, s kapuljačom na glavi, rukama zavezanim na leđima, ljuljajući se naprijed-nazad dok su mi se po glavi stvarale modrice, a terorizam počinjao djelovati kao puno ozbiljnija opasnost.

Auto se zaljuljao, a onda krenuo uzbrdo. Zaključio sam da smo negdje iznad Nob Hilla, a, sudeći prema kutu, činilo se da se krećemo jednim od strmijih putova – Powellovom ulicom, pretpostavio sam.

A onda smo se spuštali jednako strmo. Ako je karta u mojoj glavi bila točna, išli smo prema Fisherman's Wharfu. Tamo se moglo sjesti na brod, pobjeći. To se uklapalo u teoriju o teroristima. Zašto bi, k vragu, teroristi oteli hrpu srednjoškolaca?

Zaustavili smo se na nizbrdici. Motor se ugasio, a vrata su se otvorila. Netko me zgrabio za ruke i izvukao na cestu, potom me počeo gurati, dok sam posrtao popločanom cestom. Za nekoliko trenutaka spotaknuo sam se na čelično stubište i razbio potkoljenice. Ruke su me ponovno gurnule. Oprezno sam se penjao jer nisam mogao koristiti ruke. Došao sam do treće stepenice i zakoračio na četvrtu, koje nije bilo. Umalo sam opet pao, ali neke druge ruke su me zgrabile sprijeda i odvukle me po čeličnom podu, onda me gurnule na koljena i pričvrstile mi ruke za nešto iza mene.

Još kretanja, i osjetio sam kako se još tijela vezuje oko mene. Stenjanje i prigušeni zvukovi. Smijeh. A potom duga, bezvremenska vječnost pod kapuljačom, udišući svoj vlastiti dah koji mi je odzvanjao u ušima.

#

Uspio sam čak i odspavati tamo, klečeći, bez cirkulacije u nogama, s glavom u platnenom sumraku. Tijelo mi je u krvotok uštrcalo godišnju zalihu adrenalina u samo pola sata. To čudo vam daje snagu da dignete automobile s voljenih osoba ili preskačete visoke zgrade, ali skupo se plaća.

Probudilo me skidanje kapuljače. Nisu bili ni grubi niti nježni – potpuno bez osjećaja. Kao zaposlenici McDonaldsa kada slažu hamburgere.

Svjetlo u prostoriji bilo je toliko jarko da sam zažmirio. Polako sam počeo škiljiti, onda otvorio oči malo više, pa onda skroz i pogledao oko sebe.

Svi smo bili u kamionskoj prikolici nekog velikog šlepera. Jasno sam vidio obrise kotača u pravilnim razmacima. Ova prikolica je bila preobražena u neki stožer/zatvor. Duž zidova su bili raspoređeni čelični stolovi iznad kojih su se nalazile skupine tankih LCD-monitora na pokretnim držačima koji su omogućavali njihovo premještanje u krug, oko operatera. Uz svaki stol je stajala i prekrasna uredska stolica, opremljena polugama za prilagođavanje svakog milimetra površine za sjedenje, kao i visinu, dubinu i kut.

I zatvorski dio. U dnu kamiona, maksimalno odmaknute od vrata, bile su čelične šipke, vijcima pričvršćene za zidove prikolice, a na njih su bili pričvršćeni zatvorenici.

Odmah sam spazio Van i Jolua. Darryl je možda bio među preostalih desetak zavezanih sa mnom, ali nisam mogao znati – mnogi su se srušili i zaklanjali su mi pogled. Sve je smrdjelo po znoju i strahu.

Vanessa me pogledala u ugrizla se za usnu. Bojala se. Kao i ja. Kao i Jolu, čije su se oči okretale kao lude, i vidjele su mu se bjeloočnice. Bojao sam se. I, što je još gore, morao sam pišati kao konj.

Pogledom sam potražio naše uzničare. Izbjegavao sam pogledati ih skroz do sada, onako kako izbjegavate pogled u mračni kut ormara u kojem je vaš um zamislio čudovište. Ne želite provjeriti jeste li u pravu.

Ali morao sam bolje pogledati te idiote koji su nas oteli. Ako su teroristi, htio sam znati. Nisam znao kako teroristi izgledaju, iako su se na TV-u svojski trudili uvjeriti nas da su svi tamnoputi Arapi s dugim bradama koji nose pletene kapice i široke pamučne haljine do gležnjeva.

Ne i naši uzničari. Ti su mogli biti navijačice u poluvremenu finalne utakmice američkog nogometa. Djelovali su američki na neki neobjašnjiv način. Jake linije čeljusti, kratke i uredne– skoro vojne – frizure. Bilo ih je bijelih i smeđih, muških i ženskih, smješkali su se jedni drugima sjedajući na drugi kraj kamiona, šalili su se i pili kavu iz plastičnih čaša. Ne, to nisu bili Arapi iz Afganistana, više su ličili na turiste iz Nebraske.

Buljio sam u jednu od njih, mladu brinetu koja je jedva izgledala starije od mene. Bila je pomalo slatka, na onaj zastrašujući ured-moć-odijelo način. Ako dovoljno dugo buljite u nekog, u jednom će vas trenutku pogledati. Pogledala me, a lice joj se preobrazilo u sasvim drugačiju konfiguraciju – bez emocija, postalo je robotizirano, a osmijeh je nestao u trenu.

„Hej“, obratio sam joj se. „Čujte, nije mi jasno što se ovdje zbiva, ali stvarno moram pustiti vodu, znate.“

Gledala je kroz mene i pravila se da me ne čuje.

„Ozbiljno, ako ubrzo ne dođem do veselog centra dogodit će se gadna nezgoda. Tu iza neće ugodno mirisati, znate.“

Okrenula se svojim kolegama, njih troje su se skupili oko nje i tiho su vijećali. Nisam čuo o čemu su razgovarali od šuma računala.

Ponovno se okrenula prema meni: „Čekaj još deset minuta, a onda ćete svi moći na pišanje.“

„Ne vjerujem da mogu izdržati još deset minuta“, odgovorio sam joj, dodajući svom glasu malo više hitnosti nego li sam ustvari osjećao. „Ozbiljno, gospođo, sad ili nikad.“

Odmahnula je glavom i pogledala me kao da sam zadnji jadnik. Još malo je vijećala sa svojim prijateljima, a onda mi je jedan od njih prišao. Ovaj je bio stariji, u ranim tridesetima, i imao je stvarno široka ramena, kao da diže utege. Izgledao je kineski ili korejski – nekada ih čak ni Van ne može razlikovati – ali njegovo držanje je na neki neodređen način poručivalo Amerikanac.

Rastvorio je svoju sportsku jaknu i pokazao mi svu opremu koju je imao za pojasom: prepoznao sam pištolj, elektro-šoker i bočicu suzavca ili papar-spreja prije nego što je ponovno zakopčao jaknu.

„Neće biti problema.“, rekao je.

„ Nikakvih“, složio sam se.

Dotaknuo je nešto za pojasom i moji su me okovi pustili, a ruke mi pale na leđa. Kao da je imao Batmanov pojas – daljinski upravljač za lisičine! No, u neku ruku je imalo smisla: ne želite se naginjati nad zarobljenike sa svom tom smrtonosnom opremom u razini njihovih očiju – mogli bi vam zubima zgrabiti pištolj i povući okidač jezikom, ili nešto tako.

Ruke su mi još uvijek bile vezane na leđima plastičnim lisicama, a kako me okovi više nisu pridržavali, otkrio sam da su mi noge odrvenjele od svog tog vremena u istom položaju. Da skratimo priču, pao sam na nos i slabašno trzao nogama kroz koje su prolazili trnci, pokušavajući ih podvući pod sebe kako bih se ljuljanjem mogao osoviti na noge.

Tip me povukao na noge i, hodajući poput klauna, stigao sam do prijenosnog kemijskog WC-a u zadnjem kraju kamiona. Usput sam pokušao naći Darryla, ali mogao je biti bilo koji od pet-šest srušenih ljudi. Ili nijedan od njih.

„Tu smo.“, rekao je.

Trznuo sam rukama. „Možete li, molim vas, skinuti ovo?“ Prsti su mi bili ljubičaste kobasice od sati provedenih u plastičnim lisicama.

Tip se nije ni pomjerio.

„Čujte“, rekao sam mu, trudeći se ne zvučati ni sarkastično niti ljutito (što nije bilo lako). „Čujte, ili ćete mi osloboditi ruke, ili ćete mi vi morati ciljati. Toalet nije mjesto za vožnju bez ruku.“ Netko u kamionu je zahihotao. Stegnuti mišići njegove vilice su mi govorili da tipu nisam nimalo simpatičan. Čovječe, ovi ljudi su bili baš našpanovani.

S pojasa je skinuo švicarski nož. Izvukao je opaku oštricu, razrezao plastične lisice, i ponovno sam imao svoje ruke.

„Hvala“, rekao sam mu.

Gurnuo me u WC. Šake su mi bile beskorisne, bile su kao grude gline pričvršćene na zapešća. Migoljio sam mlohave prste i počeli su peckati. Peckanje se zatim pretvorilo u žarenje i gotovo sam povikao od bola. Spustio sam dasku, skinuo hlače i sjeo. Bojao sam se da ću se u protivnom srušiti.

Tekućina mi je istovremeno krenula iz mjehura i očiju. Plakao sam tiho, ljuljajući se naprijed-nazad, dok su mi se suze i slina slijevali niz lice. Trudio sam se ne jecati – pokrio sam usta i pokušavao prigušiti zvuk. Nisam im htio pružiti to zadovoljstvo.

Napokon sam se ispišao i isplakao, a tip je lupao na vrata. Obrisao sam lice toaletnim papirom što sam bolje mogao, bacio papir u školjku i povukao vodu. Zatim sam potražio lavabo, ali pronašao sam samo spremnik s pumpicom napunjen nekim jakim dezinfekcijskim sredstvom za ruke, na kojem su sitnim slovima, u beskonačnim kolonama, bili navedeni bio-agensi protiv kojih je djelovalo. Utrljao sam ga u ruke i izašao.

„Što si radio tamo?“, upitao me tip.

„Koristio toalet“, odgovorio sam mu. Okrenuo me, zgrabio mi zapešća i osjetio sam kako se nove plastične lisice stežu oko njih. Zapešća su mi otekla nakon skidanja prošlih lisica, a ove su mi se gadno urezale u osjetljivu kožu, no stisnuo sam zube, da se ne naslađuje nad mojim jaukanjem.

Zavezao me na moje mjesto i zgrabio iduću osobu. To je, tada sam shvatio, bio Jolu. Lice mu je bilo otečeno, a na obrazu je imao gadnu modricu.

„Jesi li dobro?“ upitao sam ga, a moj prijatelj s višenamjenskim pojasom stavio mi je ruku na čelo i snažno me odgurnuo, tako da mi je glava udarila o metalni zid kamiona uz glasan gong. „Nema razgovora“, rekao je, dok sam ja pokušavao ponovno fokusirati pogled.

Ovi ljudi mi se nisu sviđali. U tom trenutku sam odlučio da će platiti za ovo.

Svi zatvorenici su, jedan po jedan, išli do WC-a i vraćali se. Kada je to završilo moj se čuvar vratio svojim prijateljima i uzeo još jednu kavu – pili su ju iz ogromnih kartonskih čaša iz Starbucksa – i uključio se u razgovor koji nisam mogao čuti, a koji je uključivao popriličnu količinu smijeha.

Vrata kamiona su se tada otvorila i svjež zrak je prodro unutra, ne onako zadimljen kao prije, nego pun ozona. Uspio sam vidjeti malo toga prije no što su se ponovno zatvorila – da je mrak i da pada kiša – sitno sipi, kako to zna u San Franciscu, gotovo poput magle.

Čovjek koji je ušao u kamion nosio je vojnu uniformu. Američku vojnu uniformu. Salutirao je ljudima u kamionu, oni su salutirali njemu – i tada mi je postalo jasno da nisam bio zarobljenik tamo nekih terorista. Bio sam zarobljenik Sjedinjenih Američkih Država.

#

Postavili su mali paravan i jednog po jednog nas odvezivali i odvodili iza njega. Koliko sam mogao izračunati – brojeći sekunde u glavi, je-dan ---, dva-a ---… – razgovori su trajali oko sedam minuta. Glava mi je pulsirala od dehidracije i manjka kofeina.

Bio sam treći po redu. Iza paravana me odvela žena sa strogom frizurom, koja je izbliza djelovala stvarno umorno. Imala je podočnjake i duboke bore u kutovima usana.

„Hvala“, automatski sam rekao kada me daljinskim na svom pojasu otključala i povukla me na noge. Mrzio sam se zbog te automatizirane pristojnosti, koju su tako temeljito usadili u mene.

Nije se niti trznula. Išao sam ispred nje do paravana. Iza njega je bila jedna stolica na rasklapanje na koju sam sjeo. Njih dvoje – Stroga Frizura i tip s višenamjenskim pojasom – su me gledali iz svojih ergonomskih superstolica.

Na stoliću između njih dvoje bile su raširene moje stvari – sadržaj mojih džepova i ruksaka.

„Bok, Marcuse“, rekla je Stroga Frizura. „Imamo neka pitanja.“

„Jesam li uhićen?“, upitao sam. Nije to bilo bezvezno pitanje. Ako niste uhićeni, murija ima određena ograničenja, ima stvari koje vam ne mogu raditi. Za početak, ne mogu vas vječno držati a da vas ne uhite, a onda imate pravo na telefonski poziv i na odvjetnika. Čovječe, kako ću samo razgovarati s odvjetnikom!

„Čemu ovo služi?“, upitala me, podižući moj mobitel. Zaslon je pokazivao poruku koju dobijete ako pokušavate pristupiti podacima na njemu bez lozinke. Poruka je bila pomalo nepristojna – animacija ruke koja pokazuje izvjesnu univerzalno prepoznatljivu gestu – jer sam volio dodati malo osobnosti svojoj opremi.

„Jesam li uhićen?“, ponovio sam pitanje. Ne morate odgovarati na njihova pitanja ako niste uhićeni, a ako pitate jeste li uhićeni, moraju vam odgovoriti. To su pravila igre.

„Zadržao te Ured za domovinsku sigurnost“, odsjekla je žena.

„Jesam li uhićen?“

„Počet ćeš surađivati s nama istog trena, Marcuse.“ Nije rekla „ili…“, ali podrazumijevalo se.

„Htio bih razgovarati s odvjetnikom. Htio bih znati koje su optužbe protiv mene. Htio bih vidjeti vaše isprave.“

Agenti su se samo pogledali.

„Mislim da bi trebao dobro razmisliti o svom pristupu ovoj situaciji.“, rekla je Stroga Frizura. „Mislim da bi to trebao učiniti ovoga trena. Našli smo veći broj sumnjivih naprava među tvojim stvarima. Tebe i tvoje suradnike smo pronašli blizu poprišta najgoreg terorističkog napada koji je ova zemlja do sada vidjela. Zbroji dva i dva, i stvari ne idu u tvoju korist, Marcuse. Možeš surađivati s nama, ili možeš jako, jako, jako požaliti. Dakle, čemu ovo služi?“

„Mislite da sam terorist? Imam samo sedamnaest godina!“

„Pravi uzrast. Al-Qaeda rado novači djecu punu ideala, koju je lako pridobiti. Googlali smo te, znaš. Pisao si puno ružnih stvari na Internetu.“

„Htio bih razgovarati s odvjetnikom.“, rekao sam.

Stroga Frizura me pogledala kao da sam kukac. „Vjeruješ kako te uhvatila policija zbog nekog zločina. U zabludi si. Shvati, Vlada Sjedinjenih Država te zadržava ovdje kao potencijalnog pripadnika neprijateljskih oružanih snaga. Sada bi se trebao jako potruditi da smisliš kako nas uvjeriti da nisi pripadnik neprijateljskih oružanih snaga. Stvarno jako. Postoje crne rupe koje mogu progutati neprijateljske oružane snage, jako duboke crne rupe u kojima samo nestaneš. Zauvijek. Slušaš li me, mladiću? Sada želim da otključaš ovaj mobitel, a onda dekriptiraš dokumente u njegovoj memoriji. Želim objašnjenje: zašto si bio na ulici? Što znaš o napadu?“

„Neću vam otključati mobitel“, rekao sam ljutito. U njemu sam imao hrpu privatnih stvari: slike, e-mailove, male hakove i modove koje sam mu instalirao. „To je osobno.“

„Što skrivaš?“

„Imam pravo na privatnost“, odgovorio sam. „I želim razgovarati s odvjetnikom“

„Ovo ti je zadnja prilika, mali. Pošteni ljudi ništa ne skrivaju.“

„Želim razgovarati s odvjetnikom.“ Moji roditelji bi ga platili. To je bilo jasno u svim uputama u slučaju uhićenja. Samo tražite odvjetnika, bez obzira na ono što oni govore ili čine. Razgovor s policijom bez odvjetnika nikad ne završava dobro. Ovo dvoje su tvrdili da nisu policajci, ali što je to bilo, ako ne uhićenje?

Iz sadašnje perspektive, možda sam im trebao otključati mobitel.

subota, 10.04.2010.

DRUGO POGLAVLJE

Ovo poglavlje je posvećeno Amazonu, najvećem internetskom distributeru knjiga na svijetu. Amazon je nevjerojatan – to je „trgovina“ u kojoj možete naći gotovo svaku knjigu ikada objavljenu (a uz to i gotovo sve ostalo, od laptopa do ribeža za sir), gdje su preporuke podigli na nivo visoke umjetnosti, gdje kupcima dopuštaju neposrednu međusobnu komunikaciju, gdje neprestano smišljaju nove i bolje načine povezivanja knjiga sa čitateljima. Amazon me uvijek držao kao malo vode na dlanu – njihov osnivač, Jeff Bezos, čak je objavio svoj čitateljski osvrt na moj prvi roman! – i kupujem tamo kao lud (pogled na izvješća kaže da kupim nešto na Amazonu u prosjeku svakih šest dana). Amazon u ovom trenutku redefinira značenje knjižare u 21. stoljeću i mislim da su najbolja grupa ljudi koja se mogla uhvatiti u koštac s tim trnovitim skupom problema.
Amazon: http://www.amazon.com/exec/obidos/ASIN/0765319853/downandoutint20


„Razmišljam o studiranju fizike na Berkeleyu“, rekao je Darryl. Njegov tata je predavao na Kalifornijskom sveučilištu, na Berkeleyu, što je značilo da Darryl tamo neće morati plaćati školarinu kada upiše fakultet. A hoće li upisati fakultet za njegove doma nikada nije bilo upitno.

„Dobro, ali nisi li mogao istraživati na Internetu?“

„Tata kaže da bih ju trebao pročitati. Osim toga, nisam planirao počiniti nikakav zločin danas.“

„Markiranje nije zločin. To je prekršaj. Skroz različito.“

„Što ćemo sad, Marcus?“

„Pa, ako ju ne mogu sakriti, onda ju moram spržiti.“ Ubijanje erfida je crna magija. Niti jedan trgovac ne želi da zlonamjerni kupci šetaju trgovinom i za sobom ostavljaju lobotomiziranu robu s koje su maknuli nevidljivi bar-kod, pa su proizvođači odbili ugraditi signal za gašenje, koji se može poslati erfidu i tako ga se natjerati da prestane raditi. Može ih se reprogramirati uz pomoć prave kutije, ali ne volim to raditi knjigama iz knjižnice. Nije kidanje stranica iz knjige, ali je jednako loše, jer se reprogramirani erfid ne može vratiti na policu, niti ga se može pronaći. Postaje igla u plastu sijena.

To mi je ostavilo samo jednu mogućnost: spržiti ga. Doslovno. Trideset sekundi u mikrovalnoj će riješiti svaki erfid. Kada D bude vratio knjigu u knjižnicu, erfid neće davati znakove života, pa će otisnut novi i snimiti na njega kataloške podatke o knjizi, i ona će se mirno vratiti na svoju policu.

Trebala nam je samo još mikrovalna.

„Zbornica će se isprazniti za dvije minute“, rekao sam.

Darryl je zgrabio knjigu i krenuo prema vratima. „Zaboravi, nema šanse. Idem na nastavu.“

Zgrabio sam ga za lakat i dovukao ga nazad. „Hajde, D, smiri se. Sve će biti u redu.“

„Zbornica? Možda nisi pazio, ali ako me uhvate samo još jednom, izbacit će me. Čuješ li me? Izbaciti!“

„Neće te uhvatiti“, rekao sam. Zbornica je jedino mjesto na kojem sada neće biti profesora. „Ući ćemo odostraga.“ Zbornica je s jedne strane imala kuhinjicu, koja je imala zaseban ulaz, za profesore koji su htjeli samo uzeti šalicu kave. Mikrovalna – koja je uvijek vonjala po kokicama i prolivenoj juhi – je stajala tamo, na malom hladnjaku.

Darryl je zastenjao. Na brzinu sam se dosjetio: „Vidi, već je zvonilo. Ako sada odeš u čitaonicu, upisat će da si kasnio. Sada ti je bolje ni ne otići. Mogu se uvući i izvući iz bilo koje prostorije u školi, D. Već si to vidio. Buraz, ništa ti se neće dogoditi.“

Opet je zastenjao. To je bio Darrylov znak: kada počne stenjati, to znači da će popustiti.

„Pokret“, rekao sam, i krenuli smo.

Bilo je savršeno. Zaobišli smo učionice, sporednim stubištem se spustili u podrum, i glavnim stubištem se popeli pravo pred vrata zbornice.

Iznutra se ništa nije čulo, pa sam tiho primio kvaku i uvukao Darryla unutra, a potom nečujno zatvorio vrata.

Knjiga je jedva stala u mikrovalnu, koja se činila još prljavijom nego zadnji put kada sam navratio upotrijebiti ju. Savjesno sam umotao knjigu u papirnate ubruse prije nego što sam ju stavio unutra. „Čovječe, ti profesori su baš svinje“, prosiktao sam. Darryl, sav blijed i napet, nije odgovorio.

Erfid je umro u vatrometu iskri, što je bio prekrasan prizor (iako ni blizu efektu koji postiže smrznuto grožđe kada ga spržite u mikrovalnoj – to morate vidjeti na svoje oči).

A sada anonimno izlaženje iz škole i bijeg.

Darryl je otvorio vrata i počeo izlaziti. Bio sam mu za petama. U idućem trenu stajao mi je na nožnim prstima, a laktove mi je zabio u prsa, pokušavajući se na rikverc vratiti u kuhinju veličine ormara, iz koje smo upravo izašli.

„Nazad“, prošaptao je. „Brzo – Charles je tamo!“

Ne slažem se s Charlesom Walkerom. Idemo u isti razred i znam ga otkad i Darryla, ali tu je kraj svake sličnosti. Charles je uvijek bio krupan za svoju dob, a sada, otkako igra američki nogomet i uzima steroide, još je veći. Ima problema s ispadima bijesa – u trećem razredu mi je izbio mliječni zub – a probleme u koje bi zbog toga trebao upadati izbjegava tako što se pretvorio u najaktivnijeg cinkera u školi.

Prilično loša kombinacija: nasilnik koji uz to i cinka, uživa trčeći profesorima zbog svakog prekršaja koji otkrije. Benson ga je obožavao. Charles je običavao natuknuti kako ima neki neodređeni problem s mjehurom, što mu je davalo savršenu izliku za lutanje školskim hodnicima i traženje ljudi koje bi cinkao.

Zadnji put kada je iskopao nešto o meni, sve je završilo tako što sam prestao LARPati. Nisam namjeravao dopustiti mu da me opet uhvati.

„Što radi?“

„Ide ovamo, to radi“, rekao je Darryl. Tresao se.

„OK“, rekao sam. „OK, vrijeme je za protumjere u slučaju nužde.“ Izvadio sam mobitel. Ovo sam isplanirao dobrano unaprijed. Charles me više nikada neće uhvatiti. Poslao sam e-mail serveru doma, i stvar se pokrenula.

Za nekoliko trenutaka je Charlesov mobitel doživio spektakularan napad. Poslao sam mu desetke tisuća nasumičnih poziva i SMS-ova istovremeno, što je potaknulo svako zvono i ton na njemu da se oglasi, i nastavi se oglašavati. Napad sam izveo botnet mrežom, zbog čega sam se osjećao loše, no cilj je bio plemenit.

Botnet mreže su mjesto na kojem zaražena računala provode svoj zagrobni život. Kada dobijete crva ili virus, vaše računalo šalje poruku chat kanalu na IRC-u – Internet Relay Chatu, sistemu za razgovor putem Interneta. Poruka javlja botmasteru – liku koji je poslao crva – da su računala spremna slušati njegove zapovjedi. Botnet mreže su vrlo snažne, bez premca, jer mogu sadržavati tisuće, čak i desetke tisuća računala, raštrkanih diljem Interneta, spojenih na sočne brze veze preko brzih kućnih računala. Ta računala obično rade za svoje vlasnike, ali kada ih botmaster pozove, ustaju poput zombija izvršiti njegovu zapovijed.

Broj zaraženih računala se toliko povećao da se cijena unajmljivanja par sati na botnet mreži strašno spustila. Većinom ih koriste spammeri kao jeftine botove za slanje reklamnih e-mailova, koji vam neprestano stižu u vidu ponuda za Viagru, ili novih virusa koji će vas zaraziti i regrutirati vaš stroj u botnet mrežu.

Unajmio sam deset sekundi na mreži od tri tisuće računala, a svako od njih je poslalo SMS ili uputilo VoIP poziv na Charlesov mobitel, čiji broj sam skupio s papirića na Bensonovom stolu za vrijeme jednog od naših redovitih druženja.

Ne moram spomenuti da Charlesov mobitel nije bio opremljen za ovako što. Prvo su mu SMS-ovi napunili memoriju i mobitel je počeo štekati na rutinskim operacijama, poput zvonjave i bilježenja lažnih brojeva svih tih poziva (jeste li znali koliko je jednostavno lažirati broj pozivatelja? Možete to na bar pedeset različitih načina – samo googlajte „lažiranje broja pozivatelja“ ili „spoof caller id“).

Charles je zabezeknuto buljio u mobitel i bijesno nabadao po tipkama. Debele obrve su mu se migoljile i savijale dok se borio s demonima koji su zaposjeli najprivatniju napravu koju je posjedovao. Plan je zasad funkcionirao, ali Charles nije radio ono što je trebao – trebao je sjesti negdje i pokušati smisliti kako vratiti svoj mobitel.

Darryl me primio za rame i protresao, pa sam se odmaknuo od odškrinutih vrata.

„Što radi?“, prošaptao je.

„Sredio sam mu mobitel, a on samo bulji u njega umjesto da se makne.“ Restartiranje tog čuda će biti teško. Kada mu se memorija napuni do kraja imat će poteškoća s učitavanjem koda koji mu treba za brisanje svih tih lažnih SMS-ova – a njegov mobitel nije imao funkciju „brisati sve“, pa će morati ručno obrisati svaku od tisuća poruka.

Darryl me odgurnuo i počeo viriti kroz vrata. Ubrzo su mu se ramena počela tresti. Uplašio sam se, mislio sam da se uspaničio, ali sam, kad se odmaknuo, shvatio da plače od smijeha.

„Galvezica ga je totalno uhvatila – na hodniku je za vrijeme nastave, i uz to se igra mobitelom – da si samo vidio kako ga je napala. Baš je uživala u tome.“

Ozbiljno smo se rukovali i odšuljali iz hodnika, niz stubište, okolo, kroz vrata, prošli ogradu i izašli na prekrasno popodnevno sunce Missiona. Ulica Valencia nikada nije izgledala tako dobro. Pogledao sam na sat i uzviknuo.

„Hajdemo! Ostatak ekipe nas čeka kod tramvaja za dvadeset minuta!“

#

Van je prva spazila nas. Stopila se s grupom korejskih turista. To joj je bio najdraži način prikrivanja kada je bježala iz škole. Otkako je mobilni blog protiv izostajanja s nastave zaživio, svijet je vrvio zabadalima od trgovaca i ostalih licemjera koji smatraju svojom dužnošću slikati nas i te slimbe stavljati na Net, kako bi ih školsko osoblje moglo zlouporabiti.

Izašla je iz gomile i krenula prema nama. Darryl oduvijek trza na Van, a ona je stvarno draga, pa se pravi da to ne zna. Zagrlila me, a onda se okrenula Darrylu. Njega je sestrinski poljubila u obraz, od čega je pocrvenio do vrhova ušiju.

Njih dvoje su čudan par: Darryl je malo krupniji, no kilograme nosi dobro, ima ružičasti ten, a obrazi mu se zajapure kada trči ili kada je uzbuđen. Brada mu raste od četrnaeste, ali se, srećom, počeo brijati nakon kratkog razdoblja koje je naša ekipa nazivala „Lincolnske godine“. I visok je. Jako, jako visok. Onako, košarkaški visok.

A Van je skoro za glavu niža od mene, mršava, i ima ravnu crnu kosu koju nosi u ludim, kompliciranim pletenicama koje pronalazi na Netu. Ima lijep bakreni ten i tamne oči, i voli veliko stakleno prstenje veličine rotkvica, koje klika i lupka jedno o drugo dok pleše.

„Gdje je Jolu?“, upitala je.

„Kako si, Van?“ pitao je Darryl prigušenim glasom. Uvijek je kasnio u razgovoru kada je Van bila u pitanju.

„Super sam, D. A kako sve tvoje sitnice?“ O, bila je zločesta, zločesta osoba. Darryl se skoro onesvijestio.

Jolu ga je spasio sramoćenja pojavivši se u tom trenutku, u prevelikoj kožnoj jakni, opakim tenisicama i šilterici s logom našeg najdražeg meksičkog kečera, El Santa Juniora. Jolu je Jose Luis Torrez, zadnji član naše četvorke. Pohađao je superstrogu katoličku školu u četvrti Outer Richmond, i nije mu bilo lako zbrisati. Ali uvijek bi uspio – nitko nije izlazio kao Jolu. Jaknu je volio jer je bila dugačka – što je bilo prilično pomodno u nekim dijelovima grada – i pokrivala sav drek iz katoličke škole na njegovoj odjeći, koji je bio kao meta na leđima za sve znatiželjne kretene koji su imali mobilni blog protiv izostanaka spremljen na mobitelima.

„Jesmo li spremni za pokret?“ pitao sam kada smo se pozdravili. Izvadio sam mobitel i pokazao im kartu koju sam skinuo na BART-u. „Koliko mogu shvatiti, trebamo ići prema hotelu Nikko, onda jednu ulicu dalje prema O'Farellovoj, pa lijevo prema Van Nessovoj. Tamo negdje bismo trebali pronaći bežični signal.“

Van je složila facu. „To je gadan dio Tenderloin kvarta.“ To nisam mogao poreći. Taj dio San Francisca je stvarno čudan – uđite kroz glavni ulaz, kod Hiltona, i sve je skroz turistički, poput tramvajskog okretišta i obiteljskih restorana. Uđite s druge strane, i nalazite se u 'Loinu, gdje su se skupile sve transvestitske prostitutke, opaki svodnici, siktavi dileri i nafiksani beskućnici ovoga grada. Nismo imali dovoljno godina za ono što su oni kupovali i prodavali – iako je bilo dosta prostitutki naših godina koje su u 'Loinu pekle zanat.

„Razmišljaj pozitivno“, rekao sam. „Tamo želiš ići samo usred bijela dana. Ostali igrači će se pojaviti tek sutra. To mi ARGeri zovemo zvjerska prednost.

Jolu mi se nacerio. „Govoriš kao da je to nešto dobro.“

„Bolje je nego jesti uni.“, odgovorio sam.

„Hoćemo pričati, ili pobijediti?“, rekla je Van. Nakon mene, bila je uvjerljivo najokorjeliji igrač u našoj ekipi. Pobjedu je shvaćala vrlo, vrlo ozbiljno.

Krenuli smo, četvoro dobrih prijatelja, dešifrirati trag, pobijediti u igri – i izgubiti sve što nam je bilo važno, zauvijek.

#

Fizička komponenta današnjeg traga bio je skup GPS koordinata – postojale su koordinate za svaki veći grad u kojem su igrali Harajuku Fun Madness – na kojima ćemo naći signal bežične mreže. Taj signal je ometala druga, skrivena, mreža u blizini, koju se nije moglo naći klasičnim detektorima bežičnog signala, poput privjesaka za ključeve koji vam govore kada ste blizu nečije otvorene mreže koju možete besplatno koristiti.

Morali smo tražiti skrivenu mežu mjereći jačinu signala vidljive, tražeći mjesto gdje neobjašnjivo slabi. Tamo bismo pronašli novi trag – zadnji put je bio u specijalitetu dana u Anzuu, elegantnom sushi-restoranu u hotelu Nikko u Tenderloinu. Vlasnik hotela je Japan Airlines, jedan od sponzora igre, i osoblje se stvarno ustrčalo oko nas kada smo konačno pronašli trag. Dali su nam zdjelice s miso juhom i natjerali nas da kušamo uni. To je sushi od morskog krastavca: ima teksturu stvarno rijetkog sira, a miriši kao stvarno rijetke pseće hrpice. Ali bio je stvarno ukusan. Tako mi bar Darryl kaže. Meni nije bilo ni na kraj pameti probati ga.

Uhvatio sam signal detektorom na svom mobitelu tri ulice dalje, u O'Farellovoj, netom prije Hydeove ulice, ispred sumnjivog „Azijskog salona za masažu“, na čijem prozoru je treptao crveni natpis „ZATVORENO“. Mreža se zvala HarajukuFM, pa smo bili sigurni da smo na pravom mjestu.

„Ako je unutra, ja ne idem.“ rekao je Darryl.

„Svi imate detektore signala?“ pitao sam.

Darryl i Vanessa su imali detektore na mobitelima, dok je Jolu bio previše cool da bi nosio mobitel veći od njegovog malog prsta. On je imao maleni privjesak s ugrađenim detektorom.

„OK, raširite se i vidite što možete naći. Tražimo iznenadan pad signala koji se pogoršava dok se krećete u tom pravcu.“

Zakoračio sam unazad i našao se na nečijim nožnim prstima. Ženski glas je rekao „uuuf“, a ja sam se okrenuo, zabrinut da će me neka nafiksana prostitutka probosti jer sam joj slomio potpeticu.

Umjesto toga, gledao sam u klinku mojih godina. Imala je grm jarko ružičaste kose, oštro lice koje me podsjećalo na glodavca i nosila ogromne sunčane naočale koje su mogle proći kao oprema za ronjenje. Na sebi je imala prugaste tajice, a preko njih starinsku haljinu na kojoj je sigurnosnim iglama bilo zakačeno mnoštvo japanskih džepnih figurica – likovi iz crtića, stari svjetski vođe, zaštitni znakovi stranih gaziranih pića.

Podigla je fotoaparat i uslikala nas.

„Ptičica“, rekla je. „Snima vas skrivena cinker-kamera.“

„Nema šanse“, rekao sam. „Nećeš valjda - “

„Hoću“, rekla je. „Poslat ću sliku nadzoru izostanaka za trideset sekundi ako ne prepustite ovaj trag meni i mojim prijateljicama. Možete se vratiti za sat vremena i vaš je. Mislim da sam i više nego fer.“

Pogledao sam iza nje i uočio tri slično odjevene djevojke – jedna je imala modru kosu, druga zelenu, a treća ljubičastu. „A što ste vi? Dugina banda?“

„Mi smo ekipa koja će vam isprašiti tur u Harajuku Fun Madness“, rekla je. „A ja sam ona koja će ovoga trena poslati vaše slike i uvaliti vas u takve probleme - “

Iza sebe sam osjetio kako Van kreće naprijed. Njena djevojačka škola bila je na lošem glasu zbog tučnjava, i bio sam siguran da je spremna otkinuti glavu ovoj maloj.

A onda se svijet zauvijek promijenio.

Prvo smo osjetili ono odvratno ljuljanje cementa pod nogama koje svatko iz Kalifornije instinktivno prepoznaje – zemljotres. Prvi nagon mi je, kao i uvijek, bio bijeg: „kada si u nevolji i nema ti spasa, trči u krug i vrišti iz sveg glasa“. Ali već smo bili na najsigurnijem mjestu na kojem smo mogli biti, nismo bili u zgradi koja se može srušiti na nas, niti na sred ceste, gdje bi nam komadi odlomljene štukature mogli razbiti glavu.

Zemljotresi su jezivo tihi – bar u početku – ali ovo nije bilo tiho. Ovo je bilo glasno, nevjerojatan ričući zvuk, glasniji od ičega što sam do tada čuo. Zvuk je bio tako strašan da sam pao na koljena, i nisam bio jedini. Darryl me povukao za ruku i pokazao iznad zgrada. Tada smo ga vidjeli: ogroman crni oblak se dizao na sjeveroistoku, iz smjera Zaljeva.

Opet se začula buka, a oblak se raširio, onaj crni oblik koji raste, koji smo svi gledali u filmovima. Netko je dignuo nešto u zrak, i to uredno.

Čuli smo još buke, i osjetili još podrhtavanja. Na prozorima duž ulice su se pojavile glave. Svi smo gledali oblak u obliku pečurke u tišini.

A tada su krenule sirene.

Čuo sam takve sirene i prije – utorkom u podne testiraju sirene za civilnu obranu. No sirene su se izvan tog rasporeda oglašavale samo u starim ratnim filmovima i video igrama, onima gdje netko iz zraka bombardira nekog drugog. Zračne sirene. Zbog tog vuuuuuu zvuka se sve činilo manje stvarnim.

„Odmah krenite prema skloništima.“ zvučalo je kao Božji glas, dolazeći sa svih strana istovremeno. Na nekim rasvjetnim stupovima su bili zvučnici, nešto što nikad do sad nisam opazio, i svi su se uključili istovremeno.

„Odmah krenite prema skloništima.“ Skloništima? Zbunjeno smo se pogledavali. Kakvim skloništima? Oblak se ravnomjerno dizao i širio. Je li to bio nuklearni oblak? Jesu li to bili naši zadnji udisaji?

Djevojka s ružičastom kosom je zgrabila svoje prijateljice i poletjele su nizbrdo prema stanici BARTA, prema podnožju planine.

„ODMAH KRENITE PREMA SKLONIŠTIMA“ Sada se čulo i vrištanje, ljudi su trčali na sve strane. Turisti – njih odmah možete prepoznati, to su oni koji misle KALIFORNIJA=TOPLO i provedu odmor u San Franciscu smrzavajući se u kratkim hlačama i majicama kratkih rukava – su se raštrkali u svim smjerovima.

„Trebali bismo poći!“ zavrištao mi je Darryl u uho, jedva čujno kroz zvuk sirena, kojima su se pridružile i policijske sirene. Desetak policijskih auta je projurilo pored nas.

„ODMAH KRENITE PREMA SKLONIŠTIMA.“

„Prema stanici BART-a“, zaurlao sam. Prijatelji su kimnuli glavama. Skupili smo se i hitro krenuli nizbrdo.

četvrtak, 08.04.2010.

PRVO POGLAVLJE

Ovo poglavlje je posvećeno BakkaPhoenix Books u Torontu, u Kanadi. Bakka je najstarija knjižara za znanstvenu fantastiku na svijetu, i oni su me pretvorili u mutanta kakav sam danas. Prvi puta sam došetao tamo s deset godina, i zatražio par preporuka. Tanya Huff (da, TA Tanya Huff, ali tada nije bila slavna spisateljica) me odvela na odjel s rabljenim knjigama, gurnula mi primjerak „Little Fuzzy“ H. Beam Pipera i time mi zauvijek promijenila život. S osamnaest sam radio u Bakki – preuzeo sam Tanyino mjesto kada je dala otkaz kako bi se posvetila pisanju na puno radno vrijeme – i naučio lekcije za cijeli život o tome kako i zašto ljudi kupuju knjige. Mislim da bi svaki pisac trebao raditi u Bakki (a mnogi pisci i jesu! U povodu 30. godišnjice knjižare složili su antologiju priča pisaca koji su tamo radili, u kojoj su bila djela Michelle Sagara (alias Michelle West), Tanye Huff, Nala Hopkinsona, Tare Tallan – i moje!)
BakkaPhoenix Books: http://www.bakkaphoenixbooks.com/ 697 Queen Street West, Toronto ON Canada M6J1E6, +1 416 963 9993

Maturant sam u srednjoj školi Cesar Chavez u sunčanom Mission districtu San Francisca, i samim time spadam među najnadziranije ljude na svijetu. Zovem se Marcus Yallow, ali kada je ova priča započela, nazivao sam se w1n5t0n. Čita se „Winston“.

Ne čita se „duplo-ve-jedan-en-pet-te-nula-en“ – osim ako niste disciplinator koji nema pojma, i kojeg je vrijeme toliko pregazilo da Internet još uvijek naziva „autocestom informacija“.

Znam jednog takvog, koji nema pojma. Zove se Fred Benson, i jedan je od tri zamjenika ravnatelja u Cesaru Chavezu, i jadna je isprika za ljudsko biće. Ali, ako već morate imati zatvorskog čuvara, bolje da nema pojma, nego da je u toku.

„Marcus Yallow“, rekao je preko razglasa jednog petka ujutro. Razglas sam po sebi nije dobar, a kada tome dodate Bensonovo uobičajeno mumljanje, dobijete nešto što više nalikuje pokušaju probavljanja loše hrane nego školskoj obavijesti. No, ljudi su dobri u prepoznavanju vlastitih imena iz auditorne zbrke – to je vještina potrebna za preživljavanje.

Zgrabio sam torbu i tri-četvrt poklopio laptop – nisam htio prekinuti skidanje s Interneta – i pripremio se na neizbježno.

„Smjesta se javi u moj ured!“

Profesorica sociologije, gđa. Galvez, me pogledala i okrenula očima. I ja sam okrenuo očima. Uvijek me maltretiraju, samo zato što prolazim kroz školske vatrozide kao nož kroz maslac, zezam programe za prepoznavanje hoda i pržim cinkaroške čipove kojima nas prate. Galvezica je u redu, ne zamjera mi to (osobito kada joj pomažem s e-mailom kako bi se mogla čuti s bratom koji je u Iraku).
Moj kompa Darryl me lupio po stražnjici dok sam prolazio pored njega. Darryla znam još dok smo nosili pelene i bježali iz vrtića, i cijelo to vrijeme sam ga uvaljivao u nevolje i izvlačio iz njih. Podigao sam ruke iznad glave poput boksača kada dobije meč, izašao iz učionice i zaputio se do ureda.
Na pola puta mi se oglasio mobitel. Još jedan prekršaj – mobiteli su strogo zabranjeni u Chavezu – no zašto bi mi to smetalo? Kliznuo sam u WC i zatvorio se u srednji odjeljak (onaj najdalji je uvijek najodvratniji jer hrpa ljudi ide pravo u njega, u nadi da će izbjeći smrad i lokve – dobitna kombinacija i dobra higijena su u sredini). Provjerio sam mobitel – računalo mi je poslalo e-mail s obavijesti da ima novosti na Harajuku Fun Madness, sasvim slučajno najboljoj igri ikada izmišljenoj.

Nacerio sam se. Provesti petak popodne u školi je ionako pušiona, i bilo mi je drago da sada imam izgovor za bijeg.

Odvukao sam se do Bensonovog ureda i mahnuo mu kada sam uklizao kroz vrata.
„Nije li to „duplo-ve-jedan-en-pet-te-nula-en“, rekao je. Fred Benson – OIB 545032343, datum rođenja 15. kolovoza1962., majčino djevojačko prezime Di Bona, rođen u Petalumi – je puno viši od mene. Visok sam jedva 172 cm, a on ima skoro dva metra, a košarkaški dani u sveučilišnoj ligi su dovoljno daleko iza njega da su mu se prsni mišići pretvorili u obješene muške sise koje su se očajno ocrtavale na njegovim besplatnim reklamnim polo-majicama. Uvijek izgleda kao da će vas zakucati, i ufuran je u dizanje glasa kako bi postigao dramatičnost. Obje stvari prestaju biti učinkovite nakon opetovane upotrebe.

„Žao mi je, nisam“, rekao sam. „Nikada nisam čuo za tog robotskog lika.“

„W1n5t0n“, rekao je, opet slovkajući, i mrko me pogledao, čekajući da pokleknem. Naravno da je to moj nadimak. Koristim ga već godinama. Taj identitet koristim kada pišem po forumima na kojima dajem svoj doprinos primijenjenoj znanosti o sigurnosnim sustavima. Znate, kao kako se iskrasti iz škole i onesposobiti uređaj za praćenje na svom mobitelu. No on nije znao da je to moj nadimak. Samo malobrojni su to znali, a njima sam beskonačno vjerovao.

„Hm, ne zvuči poznato“, odgovorio sam. Pod tim nadimkom sam izveo neke fora stvari po školi – jako sam se ponosio svojim radom na ubijanju cinkaroških oznaka – a ako bi on spojio ta dva identiteta, bio bih u velikoj nevolji. Nitko me u školi nije zvao w1n5t0n, niti Winston. Čak ni prijatelji. Ili Marcus ili nikako.

Benson se smjestio za stol i počeo živčano kuckati prstenom o držač za papir. To je činio kada bi stvari krenule nizbrdo. Pokeraši to zovu „znak“ – nešto što vam odaje o čemu protivnik razmišlja. Znao sam sve Bensonove znakove kao pjesmicu.

„Marcuse, nadam se da ti je jasno koliko je ovo ozbiljno.“

„Bit će, čim mi objasnite o čemu se radi, gospodine.“ Ljude koji su na višem položaju uvijek oslovljavam s „gospodine“ kada ih zafrkavam. To je moj znak.

Zavrtio je glavom i pogledao dolje. Još jedan znak. Svaki tren će početi vikati na mene. „Čuj, mali! Vrijeme je da shvatiš da znamo što radiš, i da nećemo biti popustljivi. Sretan si ako te ne izbacimo iz škole do kraja ovog sastanka. Želiš li maturirati?“

„Gospodine Benson, još uvijek mi niste objasnili u čemu je problem – “

Tresnuo je šakom po stolu, potom uperio prst u mene. „Yallow, problem je što si uključen u kriminalne aktivnosti s ciljem potkopavanja sigurnosnih mjera, i opskrbljivao si druge učenike napravama protiv sigurnosnih mjera. Znaš da je Graciella Uriarte prošli tjedan izbačena zbog korištenja tvoje naprave.“ Uriarte je već imala loš ugled. Od dilera u 16. ulici, blizu stanice BARTA, podzemne željeznice San Francisca, je kupila napravu za ometanje radijske frekvencije, a ova je aktivirala protumjere u školskom hodniku. Nisam bio kriv, ali suosjećao sam.

„I mislite da ja imam veze s tim?“

„Iz pouzdanih izvora znamo da si ti w1n5t0n“ – opet je odslovkao, i već sam se počeo pitati kako nije shvatio da 1 predstavlja „i“, a 5 znači „s“. „Znamo i da je taj w1n5t0n odgovoran za prošlogodišnju krađu nacionalnih ispita.“ E, to nisam bio ja, ali toliko je super odrađeno da mi je laskalo što mi i to pripisuju. „I zbog toga možeš odležati par godina u zatvoru ako ne budeš surađivao.“

„Znate iz pouzdanih izvora? Pokažite mi ih.“

Ljutito je piljio u mene. „Taj stav ti neće pomoći.“

„Gospodine, ako postoje dokazi, trebali biste pozvati policiju i predati ih njima. Sve to zvuči kao zbilja ozbiljna stvar i ne bih htio ometati pravu istragu vlasti pod čiju nadležnost to spada.“

„Želiš da pozovem policiju.“

„I moje roditelje, mislim. Tako bi bilo najbolje.“

Netremice smo se gledali preko stola. Očito je očekivao da se slomim čim me napadne. Ja se ne slamam. Imam mali trik za dvoboje očima s ljudima poput Bensona. Gledam malo ulijevo od njihove glave i mislim na stihove starih irskih narodnih pjesama, onih s tristo stihova. Djelujem savršeno sabrano i nimalo zabrinuto.

I krilo je bilo na ptici i ptica je bila na jajetu, i jaje je bilo u gnijezdu i gnijezdo je bilo na grančici i grančica je bila na grani i grana je bila na drvetu i drvo je bilo u močvari – močvari u dolini – o! Haj-ho živahnoj močvari, močvari u dolini-o!

„Možeš se vratiti na nastavu“ rekao je. „Pozvat ću te kad policija bude željela razgovarati s tobom.“

„Hoćete li ih odmah nazvati?“

„Procedura za pozivanje policije je složena. Nadao sam se da ćemo to riješiti glatko i brzo, ali ako baš insistiraš – “

„Mogu pričekati dok ih ne pozovete, sve OK“, rekao sam. „Nije mi problem.“

Opet je počeo kuckati prstenom, i pripremio sam se za nalet.

„Odlazi!“ zaurlao je. „Gubi se iz mog ureda, ti bijedni mali – “
Izašao sam bezizražajnog lica. Neće nazvati muriju. Da je imao dovoljno dokaza za prijavu policiji, odmah bi ih pozvao. Mrzio me iz dna duše. Zaključio sam da je čuo neke neprovjerene tračeve i nadao se da će me isprepadati i tako dobiti potvrdu.

Lako i živahno sam se kretao hodnikom, ujednačenim i ravnomjernim koracima, za kamere za prepoznavanje hoda. Ugradili su ih prije samo godinu dana, i obožavao sam ih jer su bile nevjerojatno idiotske. Prije toga su kamere za prepoznavanje lica pokrivale gotovo sve javne prostore u školi, ali sudovi su presudili da je to protuustavno. Onda su Benson i hrpa drugih paranoičnih članova školske uprave potrošili novac namijenjen za naše udžbenike na ove idiotske kamere koje bi trebale prepoznavati hod različitih osoba. Da, baš!

Vratio sam se na sat i sjeo na svoje mjesto. Gđa Galvez mi je poželjela toplu dobrodošlicu. Izvadio sam standardni školski stroj i vratio ga u nastavni način rada. ŠkolskeKnjige su bile najcinkaroškija tehnologija koja postoji, bilježile su svaki pritisak na tipku, promatrale sav promet po mreži, tražeći sumnjive ključne riječi, brojale svaki klik i pratile svaku odbjeglu misao koju ste stavili na Net. Dobili smo ih kada sam bio treći razred, a trebalo je samo par mjeseci da se sav sjaj izliže. Kada su ljudi shvatili da ti „besplatni“ laptopi rade za vlasti – i k tome još i prikazuju beskonačni mimohod odvratnih reklama – odjednom su se pretvorili u teško breme.

Provaljivanje ŠkolskeKnjige bilo je lako. Crack je bio dostupan na Internetu samo mjesec dana nakon što su se naprave pojavile, i bio je krajnje jednostavan – skine se slika DVD-a, sprži ju se, umetne u ŠkolskuKnjigu i restartira sustav istovremeno pritišćući hrpu različitih tipki. DVD je odradio ostatak, instalirao hrpu skrivenih programa na stroj, koji će ostati skriveni čak i kada Ministarstvo obrazovanja provodi svoje svakodnevne daljinske provjere ispravnosti sustava. Svako toliko je trebalo skinuti novu verziju programa koja prolazi najnovije provjere Ministarstva, ali to je bila mala cijena za dobivanje malo više kontrole nad kutijom. Pokrenuo sam IMParanoid, tajni program za instant poruke koji sam koristio kada sam ispod radara htio voditi razgovore usred sata.

> Igra je krenula. Sprema se nešto veliko na Harajuku Fun Madness, kompa. Si za?

> Nema. Šanse. Ako me uhvate kako bježim treći put, izbacit će me. Znaš to, čovječe. Idemo poslije škole.

> Imaš ručak a onda vrijeme za učenje, ne? To su dva puna sata. Dosta vremena da nađemo trag i vratimo se prije nego primijete da nas nema. Skupit ću cijelu ekipu.

Harajuku Fun Madness je najbolja igra ikada napravljena. Znam, već sam to rekao, ali ne škodi ponoviti. Igra je ARG, Igra alternativne stvarnosti. Priča ide ovako: grupa japanskih pomodnih teenagera pronašla je čudotvorni dragulj s moćima iscjeljivanja u hramu u Harajukuu, gdje su cool japanski teenageri izmislili sve važne supkulturne trendove u zadnjih deset godina. Proganjaju ih zli redovnici, Yakuza (tj. japanska mafija), vanzemaljci, taksi-inspektori, roditelji i odmetnuta umjetna inteligencija. Igračima šalju šifrirane poruke, koje mi moramo dešifrirati, pomoću njih dolazimo do tragova koji nas vode do novih šifriranih poruka i još tragova.

Zamislite najbolje poslijepodne u svom životu, koje ste proveli lutajući ulicama grada, promatrajući sve uvrnute ljude, neobične letke, ulične manijake i otkačene trgovine. Dodajte tome lov na blago, u sklopu kojeg morate proučavati lude stare filmove i pjesme i teenagerske kulture cijeloga svijeta, kroz prostor i vrijeme. A sve skupa je i natjecanje, sva četiri člana pobjedničke ekipe dobivaju glavnu nagradu: deset dana u Tokyju, gdje će visiti na mostu Harajuku, muvati se po Akihabari, i ponijeti doma svu robu s logom Astro boya, lika iz manga stripa, koju može ponijeti sa sobom. Samo, Astro boya u Japanu zovu „Atom boy“

To je Harajuku Fun Madness – nakon što riješite zagonetku-dvije, više se ne osvrćete.

> Ne, čovječe. Jednostavno ne. NE. Ne pitaj me više.

> Trebam te, D. Najbolji si u ekipi. Kunem se da ćemo izaći i ući da nitko ne sazna. Znaš da to mogu, ne?

> Znam da to možeš.

> Onda si za?

> Ne, k vragu!

> Hajde, Darryl! Na samrtnoj postelji se nećeš kajati što nisi proveo više sati učeći u školi.

> Na samrti se sigurno neću kajati što nisam više vremena proveo igrajući ARG igre.

> Da, ali ne bi li se, umirući, mogao pokajati što nisi više vremena proveo s Vanessom Pak?

Vanessa je isto bila dio moje ekipe. Pohađala je privatnu školu za djevojke u East Bayu, ali znao sam da će markirati da bi sa mnom otišla na zadatak. Darryl je bio zatreskan u nju već godinama – čak i prije no što ju je pubertet obasuo svojim raskošnim darovima. Darryl se zaljubio u njen um. Stvarno tužno.

> Odvratan si.

> Dolaziš?

Pogledao me i odmahnuo glavom. A onda kimnuo. Namignuo sam mu, a onda se bacio na posao – trebalo je obavijestiti ostatak ekipe.

#

Nisam oduvijek bio ufuran u ARGanje. Imam mračnu tajnu. Prije sam bio LARPer. LARPanje dolazi od Live Action Role Playing, akcijske igre s ulogama uživo, i točno je onako kako i zvuči: trčkaraš zamaskiran, govoriš čudnim naglaskom, pretvaraš se da si vampir, super-špijun ili srednjovjekovni vitez. Nešto kao „ulovi zastavicu“, samo maskiran u čudovište, uz malo dramske skupine, a najbolje igre smo igrali u izviđačkim kampovima izvan grada, u Sonomi, ili dolje na Poluotoku. Ta trodnevna epska zbivanja su znala biti svakakva, sa cjelodnevnim pješačenjima, epskim borbama mačevima od bambusa i stiropora, bacanjem uroka pomoću vrećice s grahom, vičući „Vatrena kugla!“ i tome slično. Nije toliko geekasto kao raspravljati o tome što je tvoj vilenjak namjeravao uraditi, dok za stolom krcatim limenkama dijetalne Cole i oslikanim figuricama, a fizički puno aktivnije od računalne kome za vrijeme ogromne multiplayer igre koju igrate od kuće.

Uvalile su me mini-igre u hotelima. Kad god je u gradu bila konvencija znanstvene fantastike, neki LARPer bi ih uvjerio da nam dopuste nekoliko šestosatnih mini-igara na Konu, šlepajući se na njihov najam prostora. Hrpa entuzijastične maskirane djece koja trče okolo davala je životnost zbivanju, a mi smo se ludo provodili, okruženi ljudima koji su bili na još višem stupnju socijalne devijacije nego mi.

Problem u vezi hotela je što ih posjećuju i ljudi koji ne igraju LARP – i to ne samo znan-fanovci. Normalni ljudi. Iz zemalja čija imena počinju i završavaju samoglasnicima. Koji su na praznicima.

A nekada ti ljudi krivo shvate prirodu igre.

Ostanimo na tome, može?

#

Sat je završavao za deset minuta, što je značilo da sve moram prirediti vrlo brzo. Prva točka dnevnog reda bile su iritantne kamere za prepoznavanje hoda. Kao što sam već spomenuo, prvo su započeli s kamerama za prepoznavanje lica, koje su zatim proglašene protuustavnima. Koliko znam, niti jedan sud još nije odlučio da su ove kamere imalo zakonitije, ali dok to ne riješe, zaglavili smo s njima.

„Hod“ ustvari označava način na koji se krećete. Ljudima prepoznavanje hoda ide dobro. Kada sljedeći puta budete kampirali, obratite pažnju na njihanje baterijske svjetiljke kada vam prijatelj bude prilazio izdaleka. Vjerojatno ćete ga moći prepoznati po kretanju svjetla, karakterističnom njihanju gore-dolje koje govori majmunskom dijelu vašeg mozga da vam ta osoba prilazi.

Program za prepoznavanje hoda snima vaše kretanje, pokušava na slikama izolirati vašu siluetu, koju potom pokušava pronaći u svojoj bazi podataka i vidjeti zna li tko ste. To je biometrička identifikacija, poput otisaka prstiju ili skeniranja rožnica, ali ima puno više „sudara“ nego ova dva. Biometrički „sudar“ je kada uzete mjere odgovaraju više osoba. Samo vi imate vaše otiske prsta, ali hod dijelite s puno drugih ljudi.

Ne zapravo, naravno. Vaš osobni hod, korak po korak, je unikatan. Problem je u tome što se vaš korak-po-korak hod mijenja, ovisno o tome koliko ste umorni, po kojoj podlozi hodate, jeste li iskrenuli gležanj na košarci i jeste li nedavno promijenili cipele. Onda sustav malo zamagli vaš profil, i traži ljude koji hodaju poput vas.

Postoji mnogo ljudi koji hodaju poput vas. I, što je još bolje, vi sami lako možete ne hodati poput vas – samo izujte jednu cipelu. U tom ćete slučaju, naravno, uvijek hodati kao vi bez jedne cipele, i kamere će s vremenom skužiti da ste to ipak vi. Zbog toga volim ubaciti malo nepredvidivosti u svoje napade na prepoznavanje hoda: stavim malo šljunka u svaku cipelu. Jeftino i učinkovito, a ne može se napraviti dva jednaka koraka. Uz to, time dobijete i izvrsnu refleksološku masažu tabana (Šalim se. Refleksologija je otprilike jednako znanstveno utemeljena kao i prepoznavanje hoda).

Kamere su prije dizale uzbunu kad god je u krug škole zakoračila osoba koju ne prepoznaju.

To nije funkcioniralo.

Alarm se oglašavao svakih deset minuta. Kada je naišao poštar. Kada je došao roditelj. Kada su radnici došli popraviti košarkaški teren. Kada je učenik došao u novim cipelama.

Sada samo pokušavaju pratiti tko je gdje i kada. Ako netko napusti školu za vrijeme sata, njegov hod se provjerava i pokušava se utvrdili sliči li pomalo hodu nekog od učenika. Ako je odgovor potvrdan – tuuuu-tuuuu-tuuu, alarm se oglasi!

Srednja škola Chavez je okružena pošljunčanim stazama. Imam naviku nošenja par šaka kamenčića u ruksaku, za svaki slučaj. Tiho sam pružio Darrylu deset do petnaest šiljatih malih gadova i obojica smo napunili cipele.

Sat je bio pri kraju – a ja sam shvatio da još nisam otišao na Harajuku Fun Madness stranicu, provjeriti gdje se idući trag nalazi! Bio sam toliko usredotočen na bijeg, da sam zaboravio provjeriti kamo bježimo.

Okrenuo sam se svojoj ŠkolskojKnjizi i pritisnuo tipkovnicu. Internetski preglednik koji smo koristili bio je pred-instaliran u stroj: zaključana špijunska inačica Internet Explorera, Microsoftovog nestabilnog stajskog gnoja koji nitko mlađi od 40 nije svojevoljno koristio.
Na USB-disku ugrađenom u ručni sat sam imao Firefox, ali to nije bilo dovoljno – ŠkolskaKnjiga je radila na školskoj inačici WindowsViste, prastarom operativnom sustavu koji je školskim administratorima davao privid da oni upravljaju programima koje njihovi učenici mogu pokrenuti.

Ali Školska Vista je bila sam svoj najgori neprijatelj. Postoji hrpa programa na Visti, za koje vam ne žele dati mogućnost zaustavljanja – cenzorski programi, programi koji pamte vaše lozinke – a svi oni funkcioniraju u posebnom načinu, kako bi bili nevidljivi sustavu. Ne možete ih zatvoriti jer ih ne možete niti vidjeti.

Svi programi čiji nazivi počinju s $SYS$ su nevidljivi operativnom sustavu. Ne pojavljuju se na popisima na čvrstom disku, niti u aktivnim procesima. Zato se moja verzija Firefoxa zvala $SYS$Firefox – i kada sam ju pokrenuo postala je nevidljiva Windowsima, a samim time i njuškajućim programima u mreži.

Kada sam pokrenuo nezavisni preglednik, trebala mi je i nezavisna mreža. Školska mreža je bilježila svaki klik u sustavu, što nije bilo dobro ako ste namjeravali odsurfati do stranice Harajuku Fun Madnessa na malo izvannastavne zabave.

Odgovor na ovo bilo je nešto genijalno po imenu TOR – The Onion Router. Onion router je internetska stranica koja prima zahtjeve za web-stranice i usmjerava ih dalje, drugim onion routerima, koji ih usmjeravaju drugim onion routerima, sve dok jedan od njih ne odluči pokupiti stranicu i vratiti ju kroz sve te slojeve oniona – kao kada gulite luk – sve do vas. Sav promet preko onion routera je enkriptiran, što znači da škola ne može vidjeti što ste tražili, a slojevi oniona ne znaju za koga rade. Postoje milijuni čvorova – pokretač programa je američko Ministarstvo obrane, kako bi njihovi ljudi mogli zaobići cenzorske programe u zemljama poput Sirije i Kine, što znači da je program savršeno osposobljen za rad unutar ograničenja koja postavlja prosječna američka srednja škola.

TOR funkcionira jer škola ima ograničeni popis zločestih adresa na koje ne smijemo ići, a adrese ovih čvorova se stalno mijenjaju – škola ih jednostavno ne može sve pratiti. Firefox i TOR su me pretvorili u nevidljivog čovjeka, imunog na njuškanje Ministarstva obrazovanja, i omogućili mi da provjerim HarajukuFM-ovu stranicu i vidim što je novo.

I bio je tamo, novi trag. Kao i svi tragovi na Harajuku Fun Madnessu, i ovaj je imao tri sastavnice: fizičku, internetsku i mentalnu. Internetska sastavnica je bila zagonetka koju je trebalo riješiti, a zahtijevala je istraživanje i pronalaženje odgovora na hrpu nejasnih pitanja. Ova tura je sadržavala hrpu pitanja o zapletima dojinshija – to su stripovi koje crtaju ljubitelji mange. Japanski stripovi. Mogu biti jednako opsežni kao stripovi koji su ih nadahnuli, ali su mnogo uvrnutiji, s preklapajućim zapletima, a često i vrlo blesavim pjesmicama i akcijskim zapletima. Puno ljubavnih zapleta, naravno. Svi vole kada se njihovi najdraži crtani likovi spetljaju.

Te zagonetke sam ostavio za kasnije, kada budem doma. Najlakše ih se rješavalo uz pomoć cijele ekipe, skidajući tone i tone dojinshija i pretražujući ih u potrazi za odgovorima na zagonetke.

Zazvonilo je taman kada sam završio spremanje svih tragova, i krenuli smo u bijeg. Potajno sam sasuo šljunak niz unutarnju stranu svojih niskih čizama – australskih Blundstone gležnjača, izvrsnih za trčanje i penjanje. Bez vezica su, lako se obuvaju i izuvaju, zbog čega su vrlo praktične pri susretima s neprekidnim nizom detektora metala koji su na svakom koraku ovih dana.

Naravno, morali smo izbjeći i fizički nadzor, ali to je postajalo sve lakše kako bi se dodavala nova razina fizičkog njuškanja – svi ti alarmi i uzbune daju školskom osoblju lažni osjećaj sigurnosti. Plovili smo hodnicima kroz masu, prema mom najdražem sporednom ulazu. Bili smo na pola puta kada je Darryl prošaptao: „Sranje! Zaboravio sam, u torbi imam knjigu iz knjižnice.“

„Zezaš me“, rekao sam i odvukao ga u prvi usputni toalet. Knjige iz knjižnice su loša vijest. Svaka od njih ima u svom uvezu erfid – radio frekvencijsku identifikacijsku oznaku. Ona omogućava knjižničarima vođenje evidencije o knjigama tako da ih samo prevuku preko čitača, a polica s knjigama vas može obavijestiti ako neka knjiga stoji na krivom mjestu.

No, i škola vas može pratiti. To je još jedna rupa u zakonu: sudovi ne daju školi da nas prati erfidima, ali knjige iz knjižnice smiju pratiti, i koristiti podatke iz knjižnice kako bi znali tko vjerojatno nosi koju knjigu.

U torbi sam imao malu Faradayevu vrećicu – to su male torbice podstavljene mrežom bakrenih žica koja učinkovito blokira radijsku energiju i time ušutkava erfide. Ali vrećice su namijenjene blokiranju osobnih iskaznica i ENC-kartica, a ne knjiga poput –

„Uvod u fiziku?“ zastenjao sam. Knjiga je bila velika kao rječnik.

PREDGOVOR

Mali brat
Cory Doctorow
Little Brother
Cory Doctorow
doctorow@craphound.com
Prijevod originalnog djela s engleskog na hrvatski jezik

PRVO PROČITAJTE OVO:
Ova knjiga se distribuira pod Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 licencom.
Slobodno smijete:
• dijeliti — umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo
• remiksirati — prerađivati djelo
Pod sljedećim uvjetima:
• Imenovanje — Morate priznati i označiti autorstvo djela na način kako je specificirao autor ili davatelj licence (ali ne način koji bi sugerirao da Vi ili Vaše korištenje njegova djela imate njegovu izravnu podršku).
• Nekomercijalno — Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe.
• Dijeli pod istim uvjetima — Ako ovo djelo izmijenite, preoblikujete ili stvarate koristeći ga, preradu možete distribuirati samo pod licencom koja je ista ili slična ovoj.
• Za bilo kakvo korištenje ili distribuciju, morate drugima jasno dati do znanja uvjete licence ovog djela. Najbolji način za to je linkom na: http://craphound.com/littlebrother
• S dopuštenjem autora moguće je poništiti bilo koji od gore navedenih uvjeta.
Pravne detalje pogledajte na kraju ovog dokumenta.

UVOD:
Napisao sam Maloga brata u strastvenom žaru između 7. svibnja 2007. i 2. srpnja 2007.: samo osam tjedana je prošlo od dana kada sam ga smislio do dana kada sam ga završio (Alice, kojoj je knjiga posvećena, morala je trpjeti moje kuckanje zadnjeg poglavlja u pet ujutro u hotelu u Rimu, gdje smo slavili našu godišnjicu). Uvijek sam sanjao o knjizi koja bi se samo stvorila, potpuno oblikovana, i izlila mi se iz prstiju, bez muke i strke – ali nije bilo ni približno tako zabavno kako sam mislio da će biti. Bilo je dana kada bih napisao 10 000 riječi zgrbljen nad tipkovnicom u zračnoj luci, podzemnoj željeznici, taksijima – gdje god sam mogao tipkati. Knjiga je pokušavala izaći iz moje glave, bez obzira na sve, i izgubio sam toliko sna i preskočio toliko obroka da su se prijatelji zabrinuli za moje zdravlje.

Kada je moj tata bio mladi student u 1960-ima, pripadao je „supkulturnoj“ skupini koja je vjerovala da su računala dobra stvar. Za većinu mladih ljudi predstavljala su dehumanizaciju društva. Studenti na sveučilištima bili su svedeni na bušene kartice s natpisom: „NE PRESAVIJATI, NE UMATATI, NE LOMITI NITI OŠTEĆIVATI“, što je potaklo neke studente na nošenje bedževa s natpisom: „JA SAM STUDENT: NE PRESAVIJAJ, NE UMATAJ, NE LOMI ME NITI OŠTEĆUJ.“

Mislili su da su računala sredstvo koje će povećati mogućnost vlasti da upravlja ljudima i podvrgava ih svojoj volji.

Kada mi je bilo 17 činilo se da će svijet postati još slobodniji. Berlinski zid samo što nije pao. Računala – koja su nekoliko godina ranije bila geekasta i čudna – bila su svugdje, a modem kojim sam se spajao na lokalne sustave foruma me spajao sa cijelim svijetom preko Interneta i komercijalnih mrežnih sustava poput GEnie-ja. Moja cjeloživotna fascinacija aktivizmom se zahuktala preko svake mjere kada sam uvidio kako se glavna poteškoća vezana za aktivizam – organizacija – olakšava ogromnim skokovima (još uvijek pamtim prvi put kada sam umjesto ručnim unošenjem adresa, brošuru poslao koristeći datoteku za skupna pisma). U Sovjetskom Savezu su koristili komunikacijske alate kako bi poslali podatke – i revoluciju – u najzabačenije kutke najveće diktatorske države koju je svijet ikada vidio.

17 godina kasnije sve se čini puno drugačije. Računala koja volim koriste se kako bi nas uhodila, kontrolirala i cinkala nas. Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) je ilegalno ozvučila cijele Sjedinjene Američke Države i provukla se nekažnjeno. Rent-a-car tvrtke, sredstva javnog prijevoza i vlasti promatraju naše kretanje, šalju nam automatske kazne, daju nas na pladnju zabadalima, muriji i negativcima koji protuzakonito upadaju u njihove baze podataka. Administracija za sigurnost prometa (Transport Security Administration) posjeduje popise ljudi kojima je zabranjeno letjeti u zrakoplovu. Ti ljudi nikada nisu osuđivani za ikakav zločin, ali ih svejedno smatraju previše opasnima da bi letjeli. Sadržaj popisa je tajna. Pravilo koje dozvoljava njegovu primjenu je tajna. Kriteriji po kojem se ljudi dodaju na popis su tajna. Na njemu se nalaze četverogodišnjaci. I američki senatori. I odlikovani veterani – pravi ratni heroji.

Sedamnaestogodišnjaci koje znam potpuno razumiju koliko opasno računalo može biti. Diktatorska noćna mora iz šezdesetih njima se ostvarila. Zavodljive kutijice na njihovim radnim stolovima i u njihovim džepovima promatraju svaki njihov potez, ograničavaju ih i sistematično lišavaju svih novih sloboda koje sam ja uživao i tako dobro koristio u svojoj mladosti.

Štoviše, djecu se očito koristi kao pokusne kuniće za novu tehnološku državu, na putu u koju se svi nalazimo, svijet gdje obično fotografiranje postaje ili piratstvo (u kinu, muzeju ili čak Starbucks kafiću), ili terorizam (na javnim površinama), u kojem pak nas može fotografirati, pratiti i popisivati stotinu puta na dan svaki instant-diktator, murijak, birokrat i prodavač. Svijet u kojem se svaka mjera, čak i mučenje, može opravdati samo mahanjem rukama i vikanjem: „Terorizam! 11. 9.! Terorizam!“, sve dok neistomišljenici ne utihnu.

Ne moramo nastaviti tim putem.

Ako volite slobodu, ako mislite da je dio ljudskog dostojanstva imati svoju privatnost, pravo da vas se pusti na miru, pravo da istražujete svoje čudne ideje ako pritom nikome ne štetite, onda vi i djeca čiji internetski preglednici i mobiteli se koriste kako bi ih se lišilo slobode i pratilo ih se imate zajednički cilj.

Ako vjerujete da je pravi odgovor na loš govor još više govora – a ne cenzura – onda ste u utrci.

Ako vjerujete u društvo u kojem vladaju zakoni, u kojem vladajući moraju obznaniti pravila i sami ih se pridržavati, onda ste dio iste borbe u kojoj sudjeluju djeca kada traže svoje pravo da žive pod istom Poveljom prava koja se odnosi na odrasle.

Ova knjiga je zamišljena kao dio rasprave o tome što društvo informacija ustvari predstavlja: znači li potpunu kontrolu ili dosad nečuvenu slobodu? To nije samo imenica, to je glagol, nešto što radite.

UČNITE NEŠTO

Ova knjiga je nije zamišljena kao nešto što samo čitate, nego nešto što činite. Tehnologija opisana u njoj je ili stvarna ili gotovo stvarna. Dosta toga možete napraviti sami. Možete ju dijeliti, prerađivati (pogledajte ZAŠTITU AUTORSKIH PRAVA, dolje). Možete koristiti ideje iz nje za poticanje važnih rasprava među prijateljima i obitelji. Možete koristiti te ideje kako biste porazili cenzuru i spojili se na slobodan Internet, čak i kada vaša vlada, poslodavac ili škola to ne žele.

Izrada stvari: ekipa s Instructables je složila ubojita uputstva za izradu tehnologije iz ove knjige. Lako je i neopisivo zabavno. Ništa ne donosi takvo zadovoljstvo kao izrađivanje stvari, osobito stvari koje povećavaju vašu slobodu: http://www.instructables.com/member/w1n5t0n/

Rasprave: postoji priručnik za nastavnike uz ovu knjigu, u kojem je moj nakladnik, Tor, skupio hrpu ideja za nastavu, književne grupe i rasprave o idejama u njoj.

Pobijedite cenzuru: pogovor ove knjige sadrži mnogo sredstava kojima možete povećati svoju slobodu na internetu, blokirati njuškala i izbjeći cenzorske blokade. Što više ljudi zna za to, to bolje.

Vaše priče: skupljam priče ljudi koji su koristili tehnologiju kako bi stekli prednost kada su ih vlasti napale. Uključit ću najbolje u poseban pogovor britanskom izdanju knjige, a stavit ću ih i na svoju internetsku stranicu. Šaljite mi svoje priče na doctorow@craphound.com, s naslovom "Abuses of Authority".

VELIKA BRITANIJA

Kanađanin sam, a živio sam na mnogim mjestima (uključujući i San Francisco, gdje se odvija radnja Malog brata). Sada živim u Engleskoj, u Londonu, sa suprugom Alice i kćerkicom Poesy. Živim ovdje (s prekidima) već pet godina, i, iako mi se sviđa do neba i nazad, jedna stvar me uvijek živcirala: moje knjige se ne prodaju ovdje. Neke trgovine ih nude kao posebnost, uvezene iz SAD-a, ali nemaju britanskog nakladnika.

To se promijenilo! HarperCollins je otkupio britanska prava na ovu knjigu (zajedno s mojim sljedećim romanom za mlade, FOR THE WIN), i objavit će ju samo nekoliko mjeseci nakon američkog izdanja, 17. studenog 2008. (dan nakon mog povratka s medenog mjeseca!).

Dopuna: 27. studenog 2008. Evo ga na policama! HarperCollinsovo izdanje je ludnica!

Toliko sam sretan da bih mogao poletjeti, najiskrenije! Ne samo zato što će se moje knjige konačno prodavati u mojoj drugoj domovini, nego jer ovdje, dovraga, odgajam kćer, a nadzor i opsjednutost kontrolom u ovoj zemlji su me počeli nasmrt plašiti. Čini se da su se policija i vladajući sloj Britanije zaljubili u DNA-obriske, uzimanje otisaka prstiju i snimanje svih, u malo vjerojatnom slučaju da biste jednoga dana mogli nešto zgriješiti. Početkom 2008. godine šef Scotland Yarda je predložio uzimanje DNA uzoraka od petogodišnjaka koji pokazuju „sklonost prekršajima“ jer će vjerojatno, kada odrastu, postati kriminalci. Londonska policija je tjedan dana nakon toga postavila plakate na kojima traži od nas da prijavimo ljude koji slikaju sveprisutne nadzorne kamere, jer tkogod se previše zanima za naprave za nadzor je vjerojatno terorist.

Amerika nije jedina zemlja koja je izgubila razum u ovom desetljeću. Britanija je skupa s njom u ludnici, slineći niz košulju, upirući prstom u nevidljive baba-roge i vrišteći dok joj ne daju lijekove.

Ovaj razgovor trebamo voditi širom svijeta.

Želite nabaviti svoj primjerak u Velikoj Britaniji? http://craphound.com/littlebrother/buy/#uk


DRUGA IZDANJA

Moj agent, Russel Galen (i njegov zamjenik Danny Baror) su obavili fantastičan posao pretprodaje prava na Malog brata na mnogo jezika i u mnogo formata. Evo popisa na današnji dan (4. svibnja 2008.). Dopunjavat ću ga kako budem prodavao nova izdanja, pa slobodno potražite noviju verziju ovog dokumenta (http://craphound.com/littlebrother/download) ako se nadate nekom izdanju, ili provjerite http://craphound.com/littlebrother/buy/ za linkove za kupnju svih trenutno raspoloživih izdanja.

• Audioknjige Random Housea.
Uvjet pod kojim sam sklopio posao s Random House je da ne smiju objavljivati roman u formatima koji koriste DRM (Upravljanje digitalnim pravima) sustav, koji kontrolira uporabu i umnožavanje. To znači da ovu knjigu nećete naći na Audible ili iTunes, jer Audible odbija prodavati knjige bez DRM-a (čak i kada autor i izdavač ne žele DRM), a iTunes sadrži samo Audible e-knjige. Ipak, možete kupiti MP3 direktno od RandomHousea ili mnogih drugih distributera, ili preko ovog linka: http://www.zipidee.com/zipidAudioPreview.aspx?aid=c5a8e946-fd2c-4b9e-a748-f297bba17de8

Moj agent zadužen za prodaju inozemnih autorskih prava unaprijed je prodao prava na brojna strana izdanja:
• Grčka: Pataki
• Rusija: AST Publishing
• Francuska: Universe Poche
• Norveška: Det Norske Samlaget
• Hrvatska: Profil International
• Nizozemska: The Flying Dutchman
• Izrael: Graff Publishing
• Italija: Newton Compton
• Južna Koreja: Woongjain Inc
• Vijetnam: Nha Nam Publishing
• Brazil: Record Books
Datum objavljivanja ovih izdanja još nije određen, ali osvježavat ću ovaj dokument kada novije informacije budu dostupne. Za detaljnije informacije možete se i pretplatiti na moju e-mail listu.

AUTORSKA PRAVA

Creative Commons licenca na vrhu ovog dokumenta vjerojatno vam je odala moje pomalo neortodoksne stavove spram zaštite autorskih prava. Evo mog mišljenja o tome, u najkraćim crtama: s malo toga može se puno postići, a više od toga je previše.

Sviđa mi se što mi zaštita autorskih prava omogućava prodaju prava mojim izdavačima, filmskim studijima itd. Lijepo je što ne mogu uzeti moje stvari bez dopuštenja i obogatiti se na njima bez da i meni daju komad kolača. Kada se radi o pregovorima s tim tvrtkama u dobrom sam položaju: imam izvrsnog agenta i desetljeće iskustva sa zakonom o zaštiti autorskih prava i licenciranju (uključujući i posao kao delegat pri WIPO-u, UN-ovoj agenciji koja sastavlja svjetske sporazume o zaštiti autorskih prava). Štoviše, tih pregovora niti nema toliko puno – čak i ako prodam pedeset ili sto različitih izdanja Malog brata (što bi me smjestilo u vrh milijunitog dijela percentila beletristike), to je još uvijek samo sto pregovora, što bih taman uspio.

Mrzim činjenicu da fanovi koji žele činiti ono što su čitatelji uvijek činili moraju igrati po istim pravilima koja važe za velike face – agente i odvjetnike. Jednostavno je glupo reći da jedan osnovnoškolski razred mora razgovarati s odvjetnikom ogromnog globalnog izdavača prije nego postave predstavu prema mom djelu. Apsurdno je reći da ljudi koji žele „posuditi“ prijatelju svoj elektronski primjerak moje knjige moraju dobiti licencu za to. Posuđivanje knjiga postojalo je prije bilo kojeg izdavača na svijetu, i dobra je stvar.

Nedavno sam prisustvovao govoru Neila Gaimana, i netko ga je pitao što misli o piratiziranju svojih knjiga. Odgovorio je: „Dignite ruke svi vi u publici koji ste svog najdražeg pisca otkrili besplatno – jer vam je netko pozajmio ili poklonio njegovu knjigu? A sada, dignite ruke ako ste našli vašeg najdražeg pisca tako što ste ušli u trgovinu i pljunuli lovu.“ Ogroman dio publike rekao je da su svoje najdraže pisce otkrili besplatno, posudbom ili kao dar. Kada se radi o mojim najdražim piscima, nema granica: kupit ću svaku knjigu koju objave, samo da bih ju imao (nekada kupim dvije-tri i podijelim ih prijateljima koji ih moraju pročitati). Platim da bih gledao kako žive. Kupujem majice s otiskom naslovnica. Doživotni sam kupac.

Neil je nastavio, govoreći kako je dio plemena čitatelja, sićušne manjine ljudi u svijetu koji čitaju iz zadovoljstva, kupuju knjige jer ih vole. A o ljudima koji skidaju njegove knjige s interneta bez dopuštenja zna jedno – da su čitatelji, ljudi koji vole knjige.

Ljudi koji proučavaju navike kupaca glazbe otkrili su nešto zanimljivo: najveći pirati su i najveći potrošači. Ako cijelu noć piratizirate glazbu, velike su šanse da ste jedan od rijetkih ljudi koji također preko dana odlaze u music-shopove (sjećate ih se još?). Vjerojatno vikendom odlazite na koncerte, a i u knjižnici posuđujete glazbu. Ako ste član entuzijastičnog plemena ljubitelja glazbe, radite puno svačega što ima veze s glazbom, od pjevanja pod tušem do kupovanja ilegalnih ploča rijetkih istočnoeuropskih bendova koji sviraju obrade vašeg omiljenog death-metal benda na crnom tržištu.

Isto je i s knjigama. Radio sam u knjižarama, antikvarijatima i knjižnicama. Visio sam na internetskim stranicama s piratskim e-knjigama („bookwarez“). Teški sam ovisnik o antikvarijatnim knjižarama, a sajmove knjiga posjećujem za razonodu. I znate što? Na svim tim mjestima su isti ljudi: ljubitelji knjiga koji rade puno svega što ima veze s knjigama. Kupujem čudna, odurna piratska izdanja mojih najdražih knjiga iz Kine, jer su čudna i odurna i izgledaju super pored osam ili devet drugih izdanja istih tih knjiga koje sam kupio po punoj cijeni. Posuđujem knjige iz knjižnice, googlam ih kada trebam citate, nosim desetke sa sobom na mobitelu i stotine na laptopu i posjedujem (u trenutku pisanja) preko 10 000 knjiga u spremištima u Londonu, Los Angelesu i Torontu.

Kada bih mogao posuđivati svoje fizičke knjige, a istovremeno ih zadržati kod sebe, bih. Činjenica da to mogu činiti s digitalnim dokumentima nije njihov nedostatak, nego značajka – i to vraški dobra. Neugodno mi je kada svi ti silni pisci, glazbenici i umjetnici nariču nad činjenicom da je umjetnost stekla tu zlu novu značajku: mogućnost da ju dijelimo bez da joj izgubimo pristup. To je kao da gledamo vlasnike restorana kako plaču kao kišne godine zbog novog stroja za besplatne obroke koji hrani sve gladne u svijetu, jer će ih prisiliti da preoblikuju svoje poslovanje. Da, to će biti nezgodno, ali nemojmo smetnuti s uma glavnu atrakciju: besplatne obroke!

Sveobuhvatni pristup ljudskom znanju nam je na dohvat ruke, prvi puta u svjetskoj povijesti. To nije ništa loše.

Za slučaj da vam to nije dovoljno, evo zašto mislim da besplatno dijeljenje e-knjiga ima smisla ovdje i sada:

Dijeljenje knjiga daje mi umjetničku, moralnu i komercijalnu zadovoljštinu. Najčešće se povlači pitanje komercijalnosti: kako možeš dijeliti besplatne e—knjige i pritom zarađivati?

Moj veliki problem – kao i gotovo svakom piscu – nije piratstvo, nego anonimnost (hvala Timu O'Reillyju za ovaj divan aforizam). Većina ljudi koji danas nisu kupili ovu knjigu nisu ju kupili jer nikada nisu čuli za nju, a ne zato što su od nekoga dobili besplatni primjerak. Mega-uspješni bestseleri u znanstvenoj fantastici prodaju se u pola milijuna primjeraka – u svijetu gdje 175 000 dolazi samo na San Diego Comic Con, nameće se zaključak da većina ljudi koji „vole znanstvenu fantastiku“ (i sve povezane geekaste stvari poput stripova, igara, Linuxa itd.) jednostavno ne kupuju knjige. Važnije mi je privući širu publiku u šator, nego li pobrinuti se da su svi koji su već u šatoru kupili ulaznicu.

Štoviše, mislim da većini e-knjige nisu zamjena za papirnate knjige. Ni monitori nisu toliko dobri. Ako ste nalik meni, već provodite puno vremena pred monitorom, čitajući. No što ste upućeniji u računala, manja je vjerojatnost da ćete na njima čitati dulja djela – jer ljudi koji su spretni s računalima koriste ih za više toga. Imamo instant poruke, e-mail, a internetske preglednike koristimo na milijun različitih načina. U pozadini nam se vrte igrice, a imamo i bezbrojne mogućnosti petljanja s glazbenim datotekama. Što više toga radite s računalom, to je veća vjerojatnost da će vas svakih pet do sedam minuta nešto omesti. Zbog toga računalo nije prikladno za čitanje duljih djela, osim ako nemate željeznu redovničku samodisciplinu.

Dobra vijest (za pisce) je da to znači da će e-knjige prije služiti kao poticaj ljudima da kupe tiskano izdanje (koje je jeftino, lako se nabavlja i lako koristi), nego kao zamjena za knjige. Vjerojatno ćete sa zaslona pročitati samo toliko koliko vam treba da shvatite da tu knjigu želite čitati tiskanu na papiru.
E-knjige prodaju papirnate knjige. Svaki pisac za kojeg znam da je dijelio besplatne e-knjige kako bi promovirao tiskano izdanje je to i ponovio. To je komercijalni razlog za besplatne e-knjige.

A sada nešto o umjetničkim razlozima. Živimo u 21. stoljeću. Kopiranje može samo postajati sve jednostavnije (u suprotnom, to će biti zbog raspada civilizacije, a tada ćemo imati neke druge probleme). Čvrsti diskovi neće postati veći, skuplji niti će im se kapacitet smanjiti. Mreže se neće usporiti, niti će se njihova dostupnost smanjiti. Ako umjetnost koju stvarate nije namijenjena kopiranju, to nije umjetnost za 21. stoljeće. Stvarati djelo za koje ne želite da ga se kopira je šarmantno, baš kao i posjeta starinskom selu, gdje ćete promatrati kovača kako potkiva konja u svojoj tradicionalnoj kovačnici. Ali nije baš, znate, suvremeno. Pišem znanstvenu fantastiku. Moj posao je pisanje o budućnosti (u najboljem slučaju) ili bar o sadašnjosti. Umjetnost koja nije namijenjena kopiranju pripada prošlosti.
I, za kraj, pogledajmo moralnu stranu. Kopiranje je prirodno. Na taj način učimo (oponašajući roditelje i ljude oko sebe). Moja prva priča, koju sam napisao sa šest godina, bila je ushićeno prepričavanje Zvjezdanih ratova, koje sam upravo pogledao u kinu. Danas, kad se Internet – najveći svjetski stroj za kopiranje – nalazi skoro svugdje, naš nagon za kopiranjem će samo postajati sve izraženiji. Nema načina da spriječim svoje čitatelje u tome, a i sam pokušaj sprečavanja bio bi licemjeran: sa sedamnaest sam snimao kompilacije na audio-kasete, fotokopirao priče, i, načelno, kopirao stvari na sve zamislive načine. Da je tada postojao Internet, koristio bih ga za kopiranje koliko god bih mogao.
Kopiranje je nezaustavljivo, a ljudi koji ga pokušavaju spriječiti čine time više štete no što je piratstvo ikada moglo učiniti. Smiješni križarski rat glazbene industrije protiv ljudi koji dijele svoju glazbu preko Interneta (protiv ljubitelja glazbe podignuto je preko 20 000 tužbi, a broj se stalno povećava!) nalikuje apsurdnom pokušaju uklanjanja jestive boje iz bazena. Ako moram birati hoću li dopustiti kopiranje ili postati zapjenjeni nasilnik koji udara sve koje može dosegnuti, biram ono prvo.

DONACIJE I KRATKA PORUKA ZA UČITELJE I KNJIŽNIČARE

Svaki puta kada postavim besplatnu knjigu na Internet dobivam e-mailove od čitatelja koji mi žele donirati novac. Cijenim njihov entuzijazam i velikodušnost, ali financijske donacije me ne zanimaju, jer su mi moji izdavači stvarno važni. Njihov doprinos knjizi je nemjerljiv: poboljšavaju ju, predstavljaju publici do koje inače ne bih mogao doprijeti, pomažu mi da svojim djelima učinim više.
Ne želim raditi mimo njih.

Ipak, mora postojati način na koji možete preusmjeriti svoju velikodušnost i učiniti dobro djelo, i vjerujem da sam ga otkrio.

Evo kako stvari stoje: postoji puno učitelja i knjižničara koji bi voljeli ponuditi tiskane primjerke mojih knjiga svojim učenicima, no nemaju novaca za to (učitelji u SAD-u troše preko 1200 dolara vlastitog novca na nastavne materijale za čiju nabavku škola nema novaca, i zato sponzoriram učionicu u osnovnoj školi Ivanhoe u svojoj staroj četvrti u Los Angelesu; i vi možete „usvojiti“ učionicu ovdje: http://www.adoptaclassroom.org/).

Postoje velikodušni ljudi koji mi žele poslati novac kao znak zahvalnosti za moje besplatne knjige.
Zašto ih ne bismo povezali?

Ako ste učitelj ili knjižničar i voljeli biste dobiti besplatni primjerak Malog brata, pišite mi na freelittlebrother@gmail.com: napišite svoje ime, ime i adresu svoje škole. Moja nevjerojatna pomoćnica Olga Nunes će vaše podatke postaviti na http://craphound.com/littlebrother/donate/, kako bi ih potencijalni donatori mogli vidjeti.

Ako vam se elektronsko izdanje Maloga brata svidjelo, i želite donirati nešto u znak zahvale, pođite na http://craphound.com/littlebrother/donate/ i pronađite učitelja ili knjižničara kojem želite pomoći. Potom posjetite Amazon, BN.com, ili svoju najdražu online knjižaru, naručite primjerak za učionicu, potom pošaljite kopiju računa (slobodno izbrišite svoju adresu i ostale osobne podatke), kako bi Olga mogla označiti da je taj primjerak poslan. Ako ne želite da vaša donacija bude javna, obavijestite nas o tome, i ostat ćete anonimni. U suprotnom, zahvalit ćemo vam na stranici za donacije.
Ne znam hoće li rezultat ovoga biti stotine, deseci ili samo nekoliko primjeraka doniranih knjiga – ali nadam se najboljem.

POSVETA
Za Alice, koja me čini cijelim.

CITATI

Uzbudljiva priča o pobuni tehno-geekova, potrebnoj i opasnoj kao i dijeljenje dokumenata, sloboda govora i boce s vodom u zrakoplovima.
Scott Westerfeld, napisao UGLIES i EXTRAS

Mogu govoriti o Malom bratu kao o fenomenalnoj političkoj spekulaciji, ili o briljantnoj uporabi tehnologije u romanu – oba razloga ga čine štivom koje se ne smije propustiti – ali, na kraju, progoni me univerzalnost Marcusovog odrastanja i borbe, iskustva koje će svaki današnji teenager shvatiti: trenutak u kojem birate što će vaš život značiti i kako to postići.
Steven C Gould, napisao JUMPER i REFLEX

Pored svih romana koje sam pročitao ove godine, prvo bih preporučio Malog brata, i rado bih ga dao u ruke svim pametnim trinaestogodišnjacima, i djevojčicama i dječacima, kojima mogu.
Vjerujem da će im promijeniti živote. Neka djeca, možda samo nekoliko njih, neće ostati ista nakon što ga pročitaju. Možda će ih promijeniti u političkom smislu. Možda u tehnološkom. Možda će to samo biti prva knjiga koja im se svidjela, ili koja se obratila geeku u njima. Možda će htjeti raspravljati o njoj, ili joj proturječiti. Možda će htjeti otvoriti svoje računalo i pogledati što se skriva u njemu. Ne znam. Ali, čitajući ju, poželio sam biti trinaestogodišnjak i čitati ju po prvi put, a potom izaći u svijet i učiniti ga boljim mjestom, ili neobičnijim, ili čudnijim. Divna je to i važna knjiga, na poseban način zbog kojeg se sve njezine mane čine nebitnima.
Neil Gaiman, napisao ANANSI BOYS

Mali brat je zastrašujuće realistična pustolovina o zlouporabi sigurnosne tehnologije kako bi se nezakonito zatočili nevini Amerikanci. Teenagerski haker koji postaje junak započinje borbu protiv vlade, za slobode koje mu pripadaju. Knjiga vrvi pričama o hrabrosti, tehnologijom i demonstracijama digitalnog neposluha kao građanskog prosvjeda tehnofila.
Bunnie Huang, napisao HACKING THE XBOX

Cory Doctorow je brz i žestok pripovjedač koji pogađa svaku pojedinost igara alternativne stvarnosti (ARG), nudeći zapanjujuće, nove vizije ishoda tih igara u kontekstu terorističkog napada. Mali brat je briljantni roman s hrabrom porukom: hakeri i gameri bi mogli postati najveća šansa za budućnost naše zemlje.
Jane McGonical, dizajnerica, I Love Bees

Prava knjiga pravog autora na pravom mjestu – i, ne baš slučajno, najbolji roman koji je Cory Doctorow do sada napisao.
John Scalzi, napisao OLD MAN'S WAR

Radi se o odrastanju u bliskoj budućnosti, u kojoj su se stvari nastavile kretati istim smjerom kojim su išle, i o hakiranju kao stanju ima, ali najviše o odrastanju i mijenjanju svog pogleda na svijet, propitkivanju što možeš učiniti. Teenagerski glas je savršen. Knjigu nisam mogla pustiti iz ruku, i bila mi je odlična.
Jo Walton, napisala FARTHING

Dostojan mlađi brat Orwellove 1984., Mali brat Coryja Doctorowa je životan, zreo, i, što je najvažnije, pomalo zastrašujuć.
Brian K Vaughn, napisao Y: THE LAST MAN

Mali brat daje nam optimistično upozorenje. Ekstrapolira sadašnja zbivanja kako bi nas podsjetio na rastuće prijetnje našoj slobodi. Ali, isto tako, daje do znanja da se sloboda nalazi u našim individualnim stavovima i djelima. U današnjem, sve autoritativnijem svijetu, nadam se da će ju osobito mladi i teenageri pročitati, a potom nagovoriti svoje vršnjake, roditelje i nastavnike da slijede njihov primjer.
Dan Gillmor, napisao WE, THE MEDIA


O POSVETAMA KNJIŽARAMA

Svako poglavlje ovog dokumenta posvećeno je drugoj knjižari. Svaka od njih je knjižara koju volim, koja mi je pomogla pri otkrivanju knjiga koje su mi proširile vidike, knjižara koja mi je pomogla u toku moje karijere. Knjižare mi nisu platile – nisam im ni rekao za posvete – ali činile su mi se ispravno. Konačno, nadam se da ćete se nakon čitanja ove e-knjige odlučiti na kupnju papirnate knjige, pa ima smisla predložiti vam nekoliko mjesta gdje ju možete naći.

	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.

O romanu

"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.

o prevoditeljici

Kvalificirana za ovaj posao.


Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com

Sadržaj

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje
Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

Šesto poglavlje

Sedmo poglavlje

Osmo poglavlje

Deveto poglavlje

Deseto poglavlje

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.