Cory Doctorow - Mali brat https://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

četvrtak, 08.04.2010.

PRVO POGLAVLJE

Ovo poglavlje je posvećeno BakkaPhoenix Books u Torontu, u Kanadi. Bakka je najstarija knjižara za znanstvenu fantastiku na svijetu, i oni su me pretvorili u mutanta kakav sam danas. Prvi puta sam došetao tamo s deset godina, i zatražio par preporuka. Tanya Huff (da, TA Tanya Huff, ali tada nije bila slavna spisateljica) me odvela na odjel s rabljenim knjigama, gurnula mi primjerak „Little Fuzzy“ H. Beam Pipera i time mi zauvijek promijenila život. S osamnaest sam radio u Bakki – preuzeo sam Tanyino mjesto kada je dala otkaz kako bi se posvetila pisanju na puno radno vrijeme – i naučio lekcije za cijeli život o tome kako i zašto ljudi kupuju knjige. Mislim da bi svaki pisac trebao raditi u Bakki (a mnogi pisci i jesu! U povodu 30. godišnjice knjižare složili su antologiju priča pisaca koji su tamo radili, u kojoj su bila djela Michelle Sagara (alias Michelle West), Tanye Huff, Nala Hopkinsona, Tare Tallan – i moje!)
BakkaPhoenix Books: http://www.bakkaphoenixbooks.com/ 697 Queen Street West, Toronto ON Canada M6J1E6, +1 416 963 9993

Maturant sam u srednjoj školi Cesar Chavez u sunčanom Mission districtu San Francisca, i samim time spadam među najnadziranije ljude na svijetu. Zovem se Marcus Yallow, ali kada je ova priča započela, nazivao sam se w1n5t0n. Čita se „Winston“.

Ne čita se „duplo-ve-jedan-en-pet-te-nula-en“ – osim ako niste disciplinator koji nema pojma, i kojeg je vrijeme toliko pregazilo da Internet još uvijek naziva „autocestom informacija“.

Znam jednog takvog, koji nema pojma. Zove se Fred Benson, i jedan je od tri zamjenika ravnatelja u Cesaru Chavezu, i jadna je isprika za ljudsko biće. Ali, ako već morate imati zatvorskog čuvara, bolje da nema pojma, nego da je u toku.

„Marcus Yallow“, rekao je preko razglasa jednog petka ujutro. Razglas sam po sebi nije dobar, a kada tome dodate Bensonovo uobičajeno mumljanje, dobijete nešto što više nalikuje pokušaju probavljanja loše hrane nego školskoj obavijesti. No, ljudi su dobri u prepoznavanju vlastitih imena iz auditorne zbrke – to je vještina potrebna za preživljavanje.

Zgrabio sam torbu i tri-četvrt poklopio laptop – nisam htio prekinuti skidanje s Interneta – i pripremio se na neizbježno.

„Smjesta se javi u moj ured!“

Profesorica sociologije, gđa. Galvez, me pogledala i okrenula očima. I ja sam okrenuo očima. Uvijek me maltretiraju, samo zato što prolazim kroz školske vatrozide kao nož kroz maslac, zezam programe za prepoznavanje hoda i pržim cinkaroške čipove kojima nas prate. Galvezica je u redu, ne zamjera mi to (osobito kada joj pomažem s e-mailom kako bi se mogla čuti s bratom koji je u Iraku).
Moj kompa Darryl me lupio po stražnjici dok sam prolazio pored njega. Darryla znam još dok smo nosili pelene i bježali iz vrtića, i cijelo to vrijeme sam ga uvaljivao u nevolje i izvlačio iz njih. Podigao sam ruke iznad glave poput boksača kada dobije meč, izašao iz učionice i zaputio se do ureda.
Na pola puta mi se oglasio mobitel. Još jedan prekršaj – mobiteli su strogo zabranjeni u Chavezu – no zašto bi mi to smetalo? Kliznuo sam u WC i zatvorio se u srednji odjeljak (onaj najdalji je uvijek najodvratniji jer hrpa ljudi ide pravo u njega, u nadi da će izbjeći smrad i lokve – dobitna kombinacija i dobra higijena su u sredini). Provjerio sam mobitel – računalo mi je poslalo e-mail s obavijesti da ima novosti na Harajuku Fun Madness, sasvim slučajno najboljoj igri ikada izmišljenoj.

Nacerio sam se. Provesti petak popodne u školi je ionako pušiona, i bilo mi je drago da sada imam izgovor za bijeg.

Odvukao sam se do Bensonovog ureda i mahnuo mu kada sam uklizao kroz vrata.
„Nije li to „duplo-ve-jedan-en-pet-te-nula-en“, rekao je. Fred Benson – OIB 545032343, datum rođenja 15. kolovoza1962., majčino djevojačko prezime Di Bona, rođen u Petalumi – je puno viši od mene. Visok sam jedva 172 cm, a on ima skoro dva metra, a košarkaški dani u sveučilišnoj ligi su dovoljno daleko iza njega da su mu se prsni mišići pretvorili u obješene muške sise koje su se očajno ocrtavale na njegovim besplatnim reklamnim polo-majicama. Uvijek izgleda kao da će vas zakucati, i ufuran je u dizanje glasa kako bi postigao dramatičnost. Obje stvari prestaju biti učinkovite nakon opetovane upotrebe.

„Žao mi je, nisam“, rekao sam. „Nikada nisam čuo za tog robotskog lika.“

„W1n5t0n“, rekao je, opet slovkajući, i mrko me pogledao, čekajući da pokleknem. Naravno da je to moj nadimak. Koristim ga već godinama. Taj identitet koristim kada pišem po forumima na kojima dajem svoj doprinos primijenjenoj znanosti o sigurnosnim sustavima. Znate, kao kako se iskrasti iz škole i onesposobiti uređaj za praćenje na svom mobitelu. No on nije znao da je to moj nadimak. Samo malobrojni su to znali, a njima sam beskonačno vjerovao.

„Hm, ne zvuči poznato“, odgovorio sam. Pod tim nadimkom sam izveo neke fora stvari po školi – jako sam se ponosio svojim radom na ubijanju cinkaroških oznaka – a ako bi on spojio ta dva identiteta, bio bih u velikoj nevolji. Nitko me u školi nije zvao w1n5t0n, niti Winston. Čak ni prijatelji. Ili Marcus ili nikako.

Benson se smjestio za stol i počeo živčano kuckati prstenom o držač za papir. To je činio kada bi stvari krenule nizbrdo. Pokeraši to zovu „znak“ – nešto što vam odaje o čemu protivnik razmišlja. Znao sam sve Bensonove znakove kao pjesmicu.

„Marcuse, nadam se da ti je jasno koliko je ovo ozbiljno.“

„Bit će, čim mi objasnite o čemu se radi, gospodine.“ Ljude koji su na višem položaju uvijek oslovljavam s „gospodine“ kada ih zafrkavam. To je moj znak.

Zavrtio je glavom i pogledao dolje. Još jedan znak. Svaki tren će početi vikati na mene. „Čuj, mali! Vrijeme je da shvatiš da znamo što radiš, i da nećemo biti popustljivi. Sretan si ako te ne izbacimo iz škole do kraja ovog sastanka. Želiš li maturirati?“

„Gospodine Benson, još uvijek mi niste objasnili u čemu je problem – “

Tresnuo je šakom po stolu, potom uperio prst u mene. „Yallow, problem je što si uključen u kriminalne aktivnosti s ciljem potkopavanja sigurnosnih mjera, i opskrbljivao si druge učenike napravama protiv sigurnosnih mjera. Znaš da je Graciella Uriarte prošli tjedan izbačena zbog korištenja tvoje naprave.“ Uriarte je već imala loš ugled. Od dilera u 16. ulici, blizu stanice BARTA, podzemne željeznice San Francisca, je kupila napravu za ometanje radijske frekvencije, a ova je aktivirala protumjere u školskom hodniku. Nisam bio kriv, ali suosjećao sam.

„I mislite da ja imam veze s tim?“

„Iz pouzdanih izvora znamo da si ti w1n5t0n“ – opet je odslovkao, i već sam se počeo pitati kako nije shvatio da 1 predstavlja „i“, a 5 znači „s“. „Znamo i da je taj w1n5t0n odgovoran za prošlogodišnju krađu nacionalnih ispita.“ E, to nisam bio ja, ali toliko je super odrađeno da mi je laskalo što mi i to pripisuju. „I zbog toga možeš odležati par godina u zatvoru ako ne budeš surađivao.“

„Znate iz pouzdanih izvora? Pokažite mi ih.“

Ljutito je piljio u mene. „Taj stav ti neće pomoći.“

„Gospodine, ako postoje dokazi, trebali biste pozvati policiju i predati ih njima. Sve to zvuči kao zbilja ozbiljna stvar i ne bih htio ometati pravu istragu vlasti pod čiju nadležnost to spada.“

„Želiš da pozovem policiju.“

„I moje roditelje, mislim. Tako bi bilo najbolje.“

Netremice smo se gledali preko stola. Očito je očekivao da se slomim čim me napadne. Ja se ne slamam. Imam mali trik za dvoboje očima s ljudima poput Bensona. Gledam malo ulijevo od njihove glave i mislim na stihove starih irskih narodnih pjesama, onih s tristo stihova. Djelujem savršeno sabrano i nimalo zabrinuto.

I krilo je bilo na ptici i ptica je bila na jajetu, i jaje je bilo u gnijezdu i gnijezdo je bilo na grančici i grančica je bila na grani i grana je bila na drvetu i drvo je bilo u močvari – močvari u dolini – o! Haj-ho živahnoj močvari, močvari u dolini-o!

„Možeš se vratiti na nastavu“ rekao je. „Pozvat ću te kad policija bude željela razgovarati s tobom.“

„Hoćete li ih odmah nazvati?“

„Procedura za pozivanje policije je složena. Nadao sam se da ćemo to riješiti glatko i brzo, ali ako baš insistiraš – “

„Mogu pričekati dok ih ne pozovete, sve OK“, rekao sam. „Nije mi problem.“

Opet je počeo kuckati prstenom, i pripremio sam se za nalet.

„Odlazi!“ zaurlao je. „Gubi se iz mog ureda, ti bijedni mali – “
Izašao sam bezizražajnog lica. Neće nazvati muriju. Da je imao dovoljno dokaza za prijavu policiji, odmah bi ih pozvao. Mrzio me iz dna duše. Zaključio sam da je čuo neke neprovjerene tračeve i nadao se da će me isprepadati i tako dobiti potvrdu.

Lako i živahno sam se kretao hodnikom, ujednačenim i ravnomjernim koracima, za kamere za prepoznavanje hoda. Ugradili su ih prije samo godinu dana, i obožavao sam ih jer su bile nevjerojatno idiotske. Prije toga su kamere za prepoznavanje lica pokrivale gotovo sve javne prostore u školi, ali sudovi su presudili da je to protuustavno. Onda su Benson i hrpa drugih paranoičnih članova školske uprave potrošili novac namijenjen za naše udžbenike na ove idiotske kamere koje bi trebale prepoznavati hod različitih osoba. Da, baš!

Vratio sam se na sat i sjeo na svoje mjesto. Gđa Galvez mi je poželjela toplu dobrodošlicu. Izvadio sam standardni školski stroj i vratio ga u nastavni način rada. ŠkolskeKnjige su bile najcinkaroškija tehnologija koja postoji, bilježile su svaki pritisak na tipku, promatrale sav promet po mreži, tražeći sumnjive ključne riječi, brojale svaki klik i pratile svaku odbjeglu misao koju ste stavili na Net. Dobili smo ih kada sam bio treći razred, a trebalo je samo par mjeseci da se sav sjaj izliže. Kada su ljudi shvatili da ti „besplatni“ laptopi rade za vlasti – i k tome još i prikazuju beskonačni mimohod odvratnih reklama – odjednom su se pretvorili u teško breme.

Provaljivanje ŠkolskeKnjige bilo je lako. Crack je bio dostupan na Internetu samo mjesec dana nakon što su se naprave pojavile, i bio je krajnje jednostavan – skine se slika DVD-a, sprži ju se, umetne u ŠkolskuKnjigu i restartira sustav istovremeno pritišćući hrpu različitih tipki. DVD je odradio ostatak, instalirao hrpu skrivenih programa na stroj, koji će ostati skriveni čak i kada Ministarstvo obrazovanja provodi svoje svakodnevne daljinske provjere ispravnosti sustava. Svako toliko je trebalo skinuti novu verziju programa koja prolazi najnovije provjere Ministarstva, ali to je bila mala cijena za dobivanje malo više kontrole nad kutijom. Pokrenuo sam IMParanoid, tajni program za instant poruke koji sam koristio kada sam ispod radara htio voditi razgovore usred sata.

> Igra je krenula. Sprema se nešto veliko na Harajuku Fun Madness, kompa. Si za?

> Nema. Šanse. Ako me uhvate kako bježim treći put, izbacit će me. Znaš to, čovječe. Idemo poslije škole.

> Imaš ručak a onda vrijeme za učenje, ne? To su dva puna sata. Dosta vremena da nađemo trag i vratimo se prije nego primijete da nas nema. Skupit ću cijelu ekipu.

Harajuku Fun Madness je najbolja igra ikada napravljena. Znam, već sam to rekao, ali ne škodi ponoviti. Igra je ARG, Igra alternativne stvarnosti. Priča ide ovako: grupa japanskih pomodnih teenagera pronašla je čudotvorni dragulj s moćima iscjeljivanja u hramu u Harajukuu, gdje su cool japanski teenageri izmislili sve važne supkulturne trendove u zadnjih deset godina. Proganjaju ih zli redovnici, Yakuza (tj. japanska mafija), vanzemaljci, taksi-inspektori, roditelji i odmetnuta umjetna inteligencija. Igračima šalju šifrirane poruke, koje mi moramo dešifrirati, pomoću njih dolazimo do tragova koji nas vode do novih šifriranih poruka i još tragova.

Zamislite najbolje poslijepodne u svom životu, koje ste proveli lutajući ulicama grada, promatrajući sve uvrnute ljude, neobične letke, ulične manijake i otkačene trgovine. Dodajte tome lov na blago, u sklopu kojeg morate proučavati lude stare filmove i pjesme i teenagerske kulture cijeloga svijeta, kroz prostor i vrijeme. A sve skupa je i natjecanje, sva četiri člana pobjedničke ekipe dobivaju glavnu nagradu: deset dana u Tokyju, gdje će visiti na mostu Harajuku, muvati se po Akihabari, i ponijeti doma svu robu s logom Astro boya, lika iz manga stripa, koju može ponijeti sa sobom. Samo, Astro boya u Japanu zovu „Atom boy“

To je Harajuku Fun Madness – nakon što riješite zagonetku-dvije, više se ne osvrćete.

> Ne, čovječe. Jednostavno ne. NE. Ne pitaj me više.

> Trebam te, D. Najbolji si u ekipi. Kunem se da ćemo izaći i ući da nitko ne sazna. Znaš da to mogu, ne?

> Znam da to možeš.

> Onda si za?

> Ne, k vragu!

> Hajde, Darryl! Na samrtnoj postelji se nećeš kajati što nisi proveo više sati učeći u školi.

> Na samrti se sigurno neću kajati što nisam više vremena proveo igrajući ARG igre.

> Da, ali ne bi li se, umirući, mogao pokajati što nisi više vremena proveo s Vanessom Pak?

Vanessa je isto bila dio moje ekipe. Pohađala je privatnu školu za djevojke u East Bayu, ali znao sam da će markirati da bi sa mnom otišla na zadatak. Darryl je bio zatreskan u nju već godinama – čak i prije no što ju je pubertet obasuo svojim raskošnim darovima. Darryl se zaljubio u njen um. Stvarno tužno.

> Odvratan si.

> Dolaziš?

Pogledao me i odmahnuo glavom. A onda kimnuo. Namignuo sam mu, a onda se bacio na posao – trebalo je obavijestiti ostatak ekipe.

#

Nisam oduvijek bio ufuran u ARGanje. Imam mračnu tajnu. Prije sam bio LARPer. LARPanje dolazi od Live Action Role Playing, akcijske igre s ulogama uživo, i točno je onako kako i zvuči: trčkaraš zamaskiran, govoriš čudnim naglaskom, pretvaraš se da si vampir, super-špijun ili srednjovjekovni vitez. Nešto kao „ulovi zastavicu“, samo maskiran u čudovište, uz malo dramske skupine, a najbolje igre smo igrali u izviđačkim kampovima izvan grada, u Sonomi, ili dolje na Poluotoku. Ta trodnevna epska zbivanja su znala biti svakakva, sa cjelodnevnim pješačenjima, epskim borbama mačevima od bambusa i stiropora, bacanjem uroka pomoću vrećice s grahom, vičući „Vatrena kugla!“ i tome slično. Nije toliko geekasto kao raspravljati o tome što je tvoj vilenjak namjeravao uraditi, dok za stolom krcatim limenkama dijetalne Cole i oslikanim figuricama, a fizički puno aktivnije od računalne kome za vrijeme ogromne multiplayer igre koju igrate od kuće.

Uvalile su me mini-igre u hotelima. Kad god je u gradu bila konvencija znanstvene fantastike, neki LARPer bi ih uvjerio da nam dopuste nekoliko šestosatnih mini-igara na Konu, šlepajući se na njihov najam prostora. Hrpa entuzijastične maskirane djece koja trče okolo davala je životnost zbivanju, a mi smo se ludo provodili, okruženi ljudima koji su bili na još višem stupnju socijalne devijacije nego mi.

Problem u vezi hotela je što ih posjećuju i ljudi koji ne igraju LARP – i to ne samo znan-fanovci. Normalni ljudi. Iz zemalja čija imena počinju i završavaju samoglasnicima. Koji su na praznicima.

A nekada ti ljudi krivo shvate prirodu igre.

Ostanimo na tome, može?

#

Sat je završavao za deset minuta, što je značilo da sve moram prirediti vrlo brzo. Prva točka dnevnog reda bile su iritantne kamere za prepoznavanje hoda. Kao što sam već spomenuo, prvo su započeli s kamerama za prepoznavanje lica, koje su zatim proglašene protuustavnima. Koliko znam, niti jedan sud još nije odlučio da su ove kamere imalo zakonitije, ali dok to ne riješe, zaglavili smo s njima.

„Hod“ ustvari označava način na koji se krećete. Ljudima prepoznavanje hoda ide dobro. Kada sljedeći puta budete kampirali, obratite pažnju na njihanje baterijske svjetiljke kada vam prijatelj bude prilazio izdaleka. Vjerojatno ćete ga moći prepoznati po kretanju svjetla, karakterističnom njihanju gore-dolje koje govori majmunskom dijelu vašeg mozga da vam ta osoba prilazi.

Program za prepoznavanje hoda snima vaše kretanje, pokušava na slikama izolirati vašu siluetu, koju potom pokušava pronaći u svojoj bazi podataka i vidjeti zna li tko ste. To je biometrička identifikacija, poput otisaka prstiju ili skeniranja rožnica, ali ima puno više „sudara“ nego ova dva. Biometrički „sudar“ je kada uzete mjere odgovaraju više osoba. Samo vi imate vaše otiske prsta, ali hod dijelite s puno drugih ljudi.

Ne zapravo, naravno. Vaš osobni hod, korak po korak, je unikatan. Problem je u tome što se vaš korak-po-korak hod mijenja, ovisno o tome koliko ste umorni, po kojoj podlozi hodate, jeste li iskrenuli gležanj na košarci i jeste li nedavno promijenili cipele. Onda sustav malo zamagli vaš profil, i traži ljude koji hodaju poput vas.

Postoji mnogo ljudi koji hodaju poput vas. I, što je još bolje, vi sami lako možete ne hodati poput vas – samo izujte jednu cipelu. U tom ćete slučaju, naravno, uvijek hodati kao vi bez jedne cipele, i kamere će s vremenom skužiti da ste to ipak vi. Zbog toga volim ubaciti malo nepredvidivosti u svoje napade na prepoznavanje hoda: stavim malo šljunka u svaku cipelu. Jeftino i učinkovito, a ne može se napraviti dva jednaka koraka. Uz to, time dobijete i izvrsnu refleksološku masažu tabana (Šalim se. Refleksologija je otprilike jednako znanstveno utemeljena kao i prepoznavanje hoda).

Kamere su prije dizale uzbunu kad god je u krug škole zakoračila osoba koju ne prepoznaju.

To nije funkcioniralo.

Alarm se oglašavao svakih deset minuta. Kada je naišao poštar. Kada je došao roditelj. Kada su radnici došli popraviti košarkaški teren. Kada je učenik došao u novim cipelama.

Sada samo pokušavaju pratiti tko je gdje i kada. Ako netko napusti školu za vrijeme sata, njegov hod se provjerava i pokušava se utvrdili sliči li pomalo hodu nekog od učenika. Ako je odgovor potvrdan – tuuuu-tuuuu-tuuu, alarm se oglasi!

Srednja škola Chavez je okružena pošljunčanim stazama. Imam naviku nošenja par šaka kamenčića u ruksaku, za svaki slučaj. Tiho sam pružio Darrylu deset do petnaest šiljatih malih gadova i obojica smo napunili cipele.

Sat je bio pri kraju – a ja sam shvatio da još nisam otišao na Harajuku Fun Madness stranicu, provjeriti gdje se idući trag nalazi! Bio sam toliko usredotočen na bijeg, da sam zaboravio provjeriti kamo bježimo.

Okrenuo sam se svojoj ŠkolskojKnjizi i pritisnuo tipkovnicu. Internetski preglednik koji smo koristili bio je pred-instaliran u stroj: zaključana špijunska inačica Internet Explorera, Microsoftovog nestabilnog stajskog gnoja koji nitko mlađi od 40 nije svojevoljno koristio.
Na USB-disku ugrađenom u ručni sat sam imao Firefox, ali to nije bilo dovoljno – ŠkolskaKnjiga je radila na školskoj inačici WindowsViste, prastarom operativnom sustavu koji je školskim administratorima davao privid da oni upravljaju programima koje njihovi učenici mogu pokrenuti.

Ali Školska Vista je bila sam svoj najgori neprijatelj. Postoji hrpa programa na Visti, za koje vam ne žele dati mogućnost zaustavljanja – cenzorski programi, programi koji pamte vaše lozinke – a svi oni funkcioniraju u posebnom načinu, kako bi bili nevidljivi sustavu. Ne možete ih zatvoriti jer ih ne možete niti vidjeti.

Svi programi čiji nazivi počinju s $SYS$ su nevidljivi operativnom sustavu. Ne pojavljuju se na popisima na čvrstom disku, niti u aktivnim procesima. Zato se moja verzija Firefoxa zvala $SYS$Firefox – i kada sam ju pokrenuo postala je nevidljiva Windowsima, a samim time i njuškajućim programima u mreži.

Kada sam pokrenuo nezavisni preglednik, trebala mi je i nezavisna mreža. Školska mreža je bilježila svaki klik u sustavu, što nije bilo dobro ako ste namjeravali odsurfati do stranice Harajuku Fun Madnessa na malo izvannastavne zabave.

Odgovor na ovo bilo je nešto genijalno po imenu TOR – The Onion Router. Onion router je internetska stranica koja prima zahtjeve za web-stranice i usmjerava ih dalje, drugim onion routerima, koji ih usmjeravaju drugim onion routerima, sve dok jedan od njih ne odluči pokupiti stranicu i vratiti ju kroz sve te slojeve oniona – kao kada gulite luk – sve do vas. Sav promet preko onion routera je enkriptiran, što znači da škola ne može vidjeti što ste tražili, a slojevi oniona ne znaju za koga rade. Postoje milijuni čvorova – pokretač programa je američko Ministarstvo obrane, kako bi njihovi ljudi mogli zaobići cenzorske programe u zemljama poput Sirije i Kine, što znači da je program savršeno osposobljen za rad unutar ograničenja koja postavlja prosječna američka srednja škola.

TOR funkcionira jer škola ima ograničeni popis zločestih adresa na koje ne smijemo ići, a adrese ovih čvorova se stalno mijenjaju – škola ih jednostavno ne može sve pratiti. Firefox i TOR su me pretvorili u nevidljivog čovjeka, imunog na njuškanje Ministarstva obrazovanja, i omogućili mi da provjerim HarajukuFM-ovu stranicu i vidim što je novo.

I bio je tamo, novi trag. Kao i svi tragovi na Harajuku Fun Madnessu, i ovaj je imao tri sastavnice: fizičku, internetsku i mentalnu. Internetska sastavnica je bila zagonetka koju je trebalo riješiti, a zahtijevala je istraživanje i pronalaženje odgovora na hrpu nejasnih pitanja. Ova tura je sadržavala hrpu pitanja o zapletima dojinshija – to su stripovi koje crtaju ljubitelji mange. Japanski stripovi. Mogu biti jednako opsežni kao stripovi koji su ih nadahnuli, ali su mnogo uvrnutiji, s preklapajućim zapletima, a često i vrlo blesavim pjesmicama i akcijskim zapletima. Puno ljubavnih zapleta, naravno. Svi vole kada se njihovi najdraži crtani likovi spetljaju.

Te zagonetke sam ostavio za kasnije, kada budem doma. Najlakše ih se rješavalo uz pomoć cijele ekipe, skidajući tone i tone dojinshija i pretražujući ih u potrazi za odgovorima na zagonetke.

Zazvonilo je taman kada sam završio spremanje svih tragova, i krenuli smo u bijeg. Potajno sam sasuo šljunak niz unutarnju stranu svojih niskih čizama – australskih Blundstone gležnjača, izvrsnih za trčanje i penjanje. Bez vezica su, lako se obuvaju i izuvaju, zbog čega su vrlo praktične pri susretima s neprekidnim nizom detektora metala koji su na svakom koraku ovih dana.

Naravno, morali smo izbjeći i fizički nadzor, ali to je postajalo sve lakše kako bi se dodavala nova razina fizičkog njuškanja – svi ti alarmi i uzbune daju školskom osoblju lažni osjećaj sigurnosti. Plovili smo hodnicima kroz masu, prema mom najdražem sporednom ulazu. Bili smo na pola puta kada je Darryl prošaptao: „Sranje! Zaboravio sam, u torbi imam knjigu iz knjižnice.“

„Zezaš me“, rekao sam i odvukao ga u prvi usputni toalet. Knjige iz knjižnice su loša vijest. Svaka od njih ima u svom uvezu erfid – radio frekvencijsku identifikacijsku oznaku. Ona omogućava knjižničarima vođenje evidencije o knjigama tako da ih samo prevuku preko čitača, a polica s knjigama vas može obavijestiti ako neka knjiga stoji na krivom mjestu.

No, i škola vas može pratiti. To je još jedna rupa u zakonu: sudovi ne daju školi da nas prati erfidima, ali knjige iz knjižnice smiju pratiti, i koristiti podatke iz knjižnice kako bi znali tko vjerojatno nosi koju knjigu.

U torbi sam imao malu Faradayevu vrećicu – to su male torbice podstavljene mrežom bakrenih žica koja učinkovito blokira radijsku energiju i time ušutkava erfide. Ali vrećice su namijenjene blokiranju osobnih iskaznica i ENC-kartica, a ne knjiga poput –

„Uvod u fiziku?“ zastenjao sam. Knjiga je bila velika kao rječnik.

	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.

O romanu

"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.

o prevoditeljici

Kvalificirana za ovaj posao.


Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com

Sadržaj

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje
Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

Šesto poglavlje

Sedmo poglavlje

Osmo poglavlje

Deveto poglavlje

Deseto poglavlje

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.