Cory Doctorow - Mali brat https://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother
srijeda, 21.04.2010.
ČETVRTO POGLAVLJE
Ovo poglavlje posvećujem američkom nacionalnom lancu knjižara, Barns and Noble. Dok su malene obiteljske knjižare izumirale, Barns and Noble su počeli graditi ogromne hramove posvećene čitanju diljem zemlje. Desecima tisuća knjiga u ponudi (knjižare u trgovačkim centrima i police s knjigama u samoposluzi imale su samo maleni dio toga), i dugim radnim vremenom pogodnim za zaposlene ljude, obitelji i druge potencijalne čitatelje, knjižare B&N su spasile karijere mnogih pisaca, nudeći naslove za koje nije bilo mjesta na ograničenom prostoru polica manjih trgovina. B&N su uvijek bili snažno orijentirani prema zajednici: neka od najbolje organiziranih i najposjećenijih potpisivanja knjiga sam imao baš kod njih, uključujući i izvrsna zbivanja u njihovoj (nažalost, pokojnoj) knjižari na Union Sqareu u New Yorku, gdje se održalo ogromno potpisivanje knjiga nakon što sam dobio nagradu Nebula, i, nekoliko godina kasnije, u njihovoj knjižari u Chicagu, kada su bili domaćini primanju nakon dodjele Nebula. Najbolje je to što su „geekasti“ kupci B&N-a stvarno dolaze na svoje kada je riječ o znanstvenoj fantastici, stripovima, mangama, igricama i sličnim naslovima. Tom polju pristupaju s puno strasti i znanja, što se i vidi iz izvrsne ponude u njihovim trgovinama.
Barnes and Noble:
http://search.barnesandnoble.com/LittleBrother/CoryDoctorow/e/9780765319852/?itm=6
Ponovno su me zavezali i stavili mi kapuljaču na glavu. Kamion se, nakon mnogo vremena, opet počeo kretati, kotrljajući se nizbrdo, a zatim su me povukli na noge. Prevrnuo sam se istog trena. Noge su mi toliko utrnule da su mi se činile poput dva komada leda, osim koljena, koja su bila otečena i bolna od toliko sati klečanja.
Ruke su me zgrabile za ramena i noge, i podigle me kao vreću krumpira. Okruživali su me neprepoznatljivi glasovi. Netko je plakao. Netko je psovao.
Kratko su me nosili, zatim spustili, pa ponovno zavezali. Koljena su me izdala i prevrnuo sam se na tlo, smotan kao pereca, buljeći u lance oko svojih zapešća.
Onda smo se ponovno kretali, samo, ovaj put to nije bilo poput vožnje u kamionu. Pod se nježno njihao poda mnom, prenosio vibracije velikih dizelskih motora, i tada sam shvatio da smo na brodu! Želudac mi se sledio. Voze me iz Amerike negdje drugdje, a tko je mogao znati gdje sam? Do sad sam bio uplašen, no ova pomisao me je užasnula, bio sam bez riječi, paraliziran od straha. Shvatio sam da možda više nikada neću vidjeti svoje roditelje i osjetio kako mi mala količina želučane kiseline prži grlo. Vreća na glavi me gušila, jedva sam disao, a čudan položaj u kojem sam ležao je pojačavao taj osjećaj.
Na svu sreću, nismo puno vremena proveli ploveći. Činilo se kao cijeli sat, iako sada znam da je plovidba trajala samo petnaest minuta. Osjetio sam kako pristajemo, osjetio korake na palubi oko sebe i kako druge zatvorenike odvezuju i odvode ili odnose. Pokušao sam ustati kada su došli po mene, ali nisam mogao, pa su me ponovno odnijeli, grubo i bez osjećaja.
Kada su mi ponovno skinuli kapuljaču, bio sam u ćeliji.
Ćelija je bila stara, oronula, i mirisala je po morskom zraku. Imala je jedan prozor, visoko na zidu, zaštićen zahrđalim rešetkama. Vani je još bio mrak. Na podu je bila deka, a u zid je bio ugrađen mali metalni WC bez daske. Stražar koji mi je skinuo kapuljaču nacerio se i zatvorio teška metalna vrata za sobom.
Nježno sam si masirao noge, sikćući kada mi je krv ponovno počela kolati u njima i u rukama. Nakon nekog vremena bio sam u stanju ustati, a potom i hodati. Čuo sam ljude kako pričaju, plaču, viču. I sam sam pomalo vikao: „Darryl! Vanessa! Jolu!“ Drugi glasovi u zatvorskom bloku preuzeli su povik, izvikujući imena dalje, vičući prostote. Najbliži glasovi zvučali su poput pijanaca na uglu ulice, koji su izgubili razum. Možda sam i sam tako zvučao.
Stražari su vikali da se utišamo, što je uzrokovalo samo još glasnije povike. Nakon nekog vremena svi smo zavijali, vrištali koliko nas grlo nosi, do promuklosti. Zašto ne? Što smo mogli izgubiti?
#
Kada su me idući put odveli na ispitivanje, bio sam prljav i umoran, gladan i žedan. U novoj ekipi ispitivača bila je i Stroga Frizura, kao i tri krupna tipa koja su me nosila okolo kao komad mesa. Jedan je bio crn, druga dvojica bijeli, iako je jedan od njih mogao biti i Latino. Svi su nosili pištolje. Sve mi je to ličilo na križanac Benettonove reklame i kompjutorske pucačine.
Odveli su me iz ćelije i lancima mi povezali ruke i noge. Promatrao sam sve oko sebe dok su me vodili. Izvana sam čuo vodu i pomislio da bismo mogli biti u Alcatrazu – ipak je to jednom bio zatvor, iako je već desetljećima turistička atrakcija, u koju se išlo pogledati gdje su Al Capone i ostali gangsteri njegovog vremena služili kazne. No bio sam na školskom izletu u Alcatrazu. Bio je star i hrđav, srednjovjekovan. Ovo mjesto je djelovalo kao da potiče iz vremena Drugog svjetskog rata, ne Građanskog.
Svaka ćelija je bila označena brojem i naljepnicom na kojoj je bio laserski ispisan bar-kod, i to je, čini se, bio jedini način da se zna tko je u ćeliji.
Soba za ispitivanje bila je moderna: fluorescentna svjetla, ergonomske stolice – ne za mene, naravno, ja sam dobio plastičnu vrtnu stolicu na rasklapanje – i veliki drveni konferencijski stol. Zrcalo je prekrivalo jedan zid, baš kao u policijskim serijama, i zaključio sam da nas netko sigurno promatra s druge strane. Stroga Frizura i njezini prijatelji natočili su si kavu iz ogromne posude na manjem stolu (u tom trenu sam joj bio u stanju zubima iskinuti grkljan i oteti joj kavu), a zatim pored mene stavili plastičnu čašu s vodom – ali ruke su mi još uvijek bile vezane na leđima, pa ju nisam mogao dohvatiti. Ha-ha-ha.
„Bok, Marcuse“, pozdravila me Stroga Frizura. „Jesi li malo razmislio?“
Nisam joj odgovorio.
„Znaš, sve ovo može postati i puno gore.“, rekla mi je. „Ovo sada je jako dobro. Čak i kada nam kažeš ono što želimo znati, čak i ako nas uvjeriš da si samo bio na krivom mjestu u krivo vrijeme, obilježen si. Promatrat ćemo sve što radiš, gdje god pođeš. Ponašao si se kao da nešto skrivaš, a to nam se ne sviđa.“
Jadno, ali sve o čemu sam mogao razmišljati bila je rečenica: „da si samo bio na krivom mjestu u krivo vrijeme“. To mi je bilo najgore iskustvo u životu. Baš nikada do tada nisam bio tako uplašen. Te riječi, tih šest riječi, „na krivom mjestu u krivo vrijeme“, djelovale su kao pojas za spašavanje dok sam očajnički mlatio rukama i nogama pokušavajući ostati na površini vode.
„Halo, Marcuse?“, pucnula je prstima. „Ovdje sam, Marcuse!“ Osmjehivala se, a ja sam mrzio samog sebe jer sam joj pokazao da se bojim. „Marcuse, stvari se mogu pogoršati. Ovo nije najgore mjesto na koje te možemo spremiti, ni približno. Posegnula je rukom ispod stola i izvadila aktovku koju je otvorila. Izvadila je iz nje moj mobitel, snimač/kloner erfida, detektor bežične mreže i USB memorije. Poredala ih je jedan pored drugog na stolu.
„Evo što tražimo od tebe. Danas nam otključaj mobitel. Ako to učiniš, dobiti ćeš određene povlastice: šetnju po dvorištu i tuširanje. Sutra ćemo te ponovno dovesti ovamo, i tražiti da dekriptiraš podatke s USB memorije. Ako to učiniš, smjet ćeš jesti u blagovaonici. Prekosutra ćemo tražiti tvoje lozinke za e-mail. Njima ćeš zaraditi posjete knjižnici.“
Riječ „ne“ mi je bila u grlu, kako kada pokušavate podrignuti, ali ne možete. Umjesto toga, upitao sam: „Zašto?“
„Želimo se uvjeriti da si stvarno ono što tvrdiš da jesi. Radi se o tvojoj sigurnosti, Marcuse. Recimo da si nevin. Mogao bi biti, iako stvarno ne razumijem zašto bi se nevin čovjek ponašao kao da skriva toliko toga. Ali, recimo da jesi: mogao si biti na onom mostu kada su ga digli u zrak. Mogli su tamo biti i tvoji roditelji. Tvoji prijatelji. Ne želiš li da uhvatimo ljude koji su napali tvoj dom?“
Zvuči smiješno, ali kada je počela pričati o „povlasticama“, toliko me uplašila da sam se počeo pokoravati. Činilo mi se da sam učinio nešto zbog čega sam ovdje. Možda i jesam bio djelomično odgovoran, možda sam to nekako mogao spriječiti.
Ali kada je krenula kakati o „sigurnosti“ i „zaštiti“, ponovno sam postao onaj stari. „Gospođo, govorite o napadu na moj dom, ali, koliko ja znam, u zadnje vrijeme ste me napali samo vi. Mislio sam da u ovoj zemlji vrijedi Ustav. Mislio sam da u ovoj zemlji imam prava. A vi želite braniti moju slobodu kidanjem Povelje prava.“
Na tren joj se na licu ocrtavala živčanost, ali odmah je nestala. „Kakva melodrama. Nitko te nije napao. Zadržala te vlada u sklopu istrage najgoreg terorističkog napada koji se ikada dogodio na tlu naše zemlje. A ti nam možeš pomoći u ratu protiv neprijatelja naše zemlje. Želiš očuvati Povelju prava? Pomozi nam da spriječimo zle ljude koji žele raznijeti grad. A sada imaš trideset sekundi da otključaš mobitel, ili te vraćamo u ćeliju. Moramo razgovarati s još puno ljudi danas.“
Gledala je na sat. Micao sam zapešća, zveckao lancima od kojih nisam mogao pružiti ruku i otključati mobitel. Da, bio sam spreman učiniti to. Pokazala mi izlaz u slobodu – povratak svijetu, roditeljima – i to mi je dalo nadu. Sada je prijetila da će me vratiti nazad, oduzeti mi taj izlaz, sve lađe su mi potonule i razmišljao sam samo kako se vratiti na put prema izlazu.
Zveckao sam lancima, pokušavajući dohvatiti mobitel i otključati ga, a ona me samo hladno gledala, pogledavajući na sat.
„Lozinka“, izgovorio sam, konačno shvaćajući što želi. Htjela je da ju kažem naglas, ovdje, da ju može snimiti, da ju čuju njeni prijatelji. Nije htjela da samo otključam mobitel. Htjela me pokoriti. Podrediti me sebi. Razotkriti sve moje tajne, moju privatnost. „Lozinka“, ponovio sam, a onda joj ju izdiktirao. Bože, pomozi, pokorio sam joj se.
Licem joj je proletio usiljeni osmijeh, ukočeni ekvivalent pobjedničkog plesa, i stražari su me odveli. Dok su se vrata zatvarala, mogao sam ju vidjeti kako, nagnuta nad mobitel, ukucava lozinku.
Da bar mogu reći da sam predvidio ovako što, i napravio lažnu lozinku koja otključava potpuno bezazleni dio memorije mobitela, ali nisam bio ni približno dovoljno paranoičan/domišljat.
Sada se vjerojatno pitate kakve sam to mračne tajne krio zaključane na svom mobitelu, USB memoriji i e-mailu. Ipak imam samo sedamnaest godina.
Istina je da sam krio i sve i ništa. Spojite moj mobitel i USB memoriju, i bit će vam sasvim jasno tko su mi prijatelji, što mislim o njima, sve šašave stvari koje smo radili. Možete čitati transkripte naših virtualnih svađa i virtualnih pomirenja.
Ne brišem ništa, znate. Zašto bih? Memorija nije skupa, a ne možete znati kada ćete poželjeti odvrtjeti film unazad. Pogotovo kada su u pitanju gluposti. Znate onaj osjećaj, kada sjedite u podzemnoj i nemate s kim razgovarati, pa se odjednom sjetite neke oštre svađe, neke gluposti koju ste rekli? To često nije tako loše kao u vašem sjećanju. Vratiti se unazad i ponovno to vidjeti je odličan način da se uvjerite da niste ustvari tako loša osoba kao što vam se čini. Darryl i ja smo na taj način riješili more svađa.
Ali ni to nije cijela priča. Moj mobitel je nešto osobno. I USB memorija. Znam to, zbog kriptografije – šifriranja poruka. Matematika iza kriptografije je dobra, čvrsta, a vi i ja koristimo istu kriptografiju koju koriste banke i vladine organizacije. Svi koriste samo jednu vrstu kriptografije: javnu, otvorenu kriptografiju koju svatko može koristiti. Tako znate da funkcionira.
Imati maleni kutak života koji je samo vaš, koji nitko osim vas ne može vidjeti, stvara osjećaj slobode. Nešto poput golotinje ili vršenja nužde. Svi su tu i tamo goli. Svi sjede na WC-u. U tome nema ništa sramnog, uvrnutog ni devijantnog. No, što da danas donesem zakon da svaki puta kada trebate olakšati crijeva to morate učiniti u staklenoj sobi nasred najvećeg gradskog trga, i još uz to morate biti goli-golcati?
Čak i ako vam je tijelo potpuno bez mane – a koliko se ljudi time može pohvaliti? – samo najuvrnutijima bi se ova ideja svidjela. Većina ljudi bi pobjegla vrišteći. Većina ljudi bi trpjela dok se ne raspuknu.
Ne radi se o nečemu čega se trebate sramiti. Radi se o nečemu osobnom. Radi se o tome da vaš život pripada vama.
Oduzimali su mi to, dio po dio. Na putu do ćelije me ponovno preplavio osjećaj da zaslužujem to što mi se događa. Prekršio sam mnogo pravila u životu, i svaki put se izvukao. Možda je to bila pravda? Možda sam plaćao za svoju prošlost? Konačno, bio sam tamo gdje su me uhvatili jer sam pobjegao iz škole.
Istuširao sam se. Odveli su me u šetnju po dvorištu. Iznad mene je bio mali komad neba, mirisalo je kao Zaljev, ali nisam imao pojma gdje sam. Nije bilo drugih zatvorenika vani kada su me izveli i šetanje u krug mi je ubrzo dosadilo. Napinjao sam uši tražeći zvukove koji bi mi mogli otkriti gdje se nalazim, no čuo sam samo pokoje vozilo, razgovore u daljini, zrakoplov koji slijeće u blizini.
Vratili su me u ćeliju i nahranili me polovinom pizze iz Goat Hill pizzerije s Pottero Hilla. Kartonska kutija s dobro poznatim crtežom i telefonskim brojem samo me podsjetila da još samo jučer bio slobodan čovjek u slobodnoj zemlji, a danas sam zatvorenik. Cijelo sam vrijeme bio zabrinut zbog Darryla, a brinuo sam se i za ostatak ekipe. Možda su prihvatili suradnju, pa su ih pustili. Možda su sve ispričali mojim roditeljima, koji su sada zvali sve i svakoga.
A možda ne.
Ćelija je bila nevjerojatno oskudno namještena, prazna poput moje duše. Zamišljao sam kako je zid preko puta kreveta zaslon i sada hakiram, otvaram vrata ćelije. Razmišljao sam o svojim projektima doma – starim limenkama koje sam pretvarao u audio-sustav, fotoaparat za snimanje iz zraka koji sam sastavljao, laptopu iz kućne radinosti.
Htio sam izaći. Htio sam otići doma, vratiti se svojim prijateljima, školi, roditeljima, svom životu. Htio sam ići gdje želim, a ne koračati i koračati i koračati u krug.
#
Sljedeće što sam im morao dati bile su lozinke za USB memoriju. Na njima su bili spremljeni razgovori s raznih internetskih foruma, transkripti chatova, gdje su mi ljudi pomagali dijeleći znanje koje mi je trebalo da radim stvari koje sam radio. Sve što se nalazilo na njima moglo se pronaći na Googleu, no nisam siguran da mi je to imalo pomagalo.
Popodne sam imao pravo na šetnju. U dvorištu je, kada su me doveli, bilo i drugih ljudi, četiri muškarca i dvije žene svih dobnih i rasnih skupina. Vjerojatno su se mnogi trudili zaslužiti „povlastice“.
Dobio sam pola sata šetnje, i pokušao sam započeti razgovor sa zatvorenikom koji mi je djelovao najnormalnije od svih, visokim crnim tipom tamne kovrčave kose, mojih godina. Kada sam mu se predstavio i pružio mu ruku, skrenuo je pogled prema kamerama koje su nas zloslutno promatrale iz kutova dvorišta i nastavio šetati nepromijenjenog izraza lica.
No, baš kada su me prozvali, kada sam se trebao vratiti u zgradu, vrata su se otvorila i kroz njih je prošla – Vanessa. Nikada nisam bio sretniji što vidim poznato lice. Izgledala je umorno i mrzovoljno, ali nije djelovala ozlijeđeno. Povikala je moje ime kada me spazila i potrčala je prema meni. Zagrlili smo se, i shvatio sam da se tresem. Zatim sam shvatio da se i ona trese.
„Jesi li dobro?“, upitala me nakon zagrljaja.
„Dobro sam.“, odgovorio sam. „Rekli su da će me pustiti ako im dam lozinke.“
„Mene stalno ispituju o tebi i Darrylu.“
Iz zvučnika se čuo glas koji nam je naređivao da prestanemo razgovarati, no nismo obraćali pažnju na njega.
„Odgovori im.“, rekao sam joj istog trena. „Što god te pitaju, odgovori. Samo se izvuci.“
„Kako su Darryl i Jolu?“
„Nisam ih vidio.“
Vrata su se otvorila s treskom i četiri krupna tipa su istrčala. Dvojica su uhvatila mene, a dvojica Vanessu. Bacili su me na tlo i okrenuli mi glavu u drugom pravcu, da ju ne vidim, iako sam čuo da jednako postupaju i s njom. Plastične lisice su mi se stegnule oko zapešća, povukli su me na noge i završio sam u svojoj ćeliji.
Večera nije došla te večeri. Ni doručak sutra ujutro. Nitko nije došao odvesti me u sobu za ispitivanje, gdje bi iz mene izvlačili tajne. Nisu mi skinuli plastične lisice, ramena su me pekla, onda boljela, na kraju utrnula, pa opet pekla. Izgubio sam osjet u rukama.
Morao sam na WC. Nisam mogao otkopčati hlače. Stvarno sam jako morao na WC.
Upišao sam se.
Došli su poslije toga, kada se vruća mokraća ohladila i skorila, a hlače, i bez toga prljave, mi se zalijepile za noge. Došli su po mene i odveli me dugim hodnikom. S obje strane hodnika bila su vrata, označena bar-kodovima – svaki bar-kod zatvorenik poput mene. Vodili su me hodnikom i odveli me do sobe za ispitivanje, koja se činila poput drugog planeta, svijeta u kojem su stvari bile normalne, koji nije sav vonjao po mokraći. Osjećao sam se prljavo, sramio sam se, i onaj osjećaj kako zaslužujem sve što mi se događa se vratio.
Stroga Frizura je već sjedila. Bila je besprijekorna – s frizurom i samo malo šminke. Mogao sam nanjušiti miris laka za kosu. Napravila je gadljivu grimasu kada sam prišao. Preplavio me osjećaj srama.
„O čemu si pričao s prijateljicom u dvorištu?“
Nasmijao sam se. „Rekao sam joj da odgovara na vaša pitanja, da surađuje.“
„Znači, ti si glavni?“
Osjetio sam kako mi krv huči u ušima. „Ma, dajte! Zajedno igramo igru, Harajuku Fun Madness, a ja sam kapiten naše ekipe. Nismo teroristi, nego srednjoškolci. Nisam glavni, nikome ne naređujem. Rekao sam joj da trebamo biti iskreni, kako bismo prestali biti sumnjivi i otišli odavde.“
Na tren je zašutjela.
„Kako je Darryl?“, upitao sam ju.
„Tko?“
„Darryl. Pokupili ste ga sa mnom. Moj prijatelj. Netko ga je izbo kod podzemne u Powellovoj. Zato smo i bili na ulici, tražili smo pomoć.“
„Onda je sigurno dobro.“, odgovorila je.
Želudac mi se vezao u čvor i skoro sam povratio. „Ne znate? Nije ovdje?“
„Nećemo raspravljati s tobom tko je ovdje, a tko ne. To ne trebaš znati. Marcuse, vidio si što se događa ako ne surađuješ s nama. Vidio si što se događa ako ne slušaš naše naredbe. Počeo si malo surađivati i gotovo dosegao točku na kojoj te možemo pustiti. Ako želiš da se ta mogućnost ostvari, odgovarat ćeš na moja pitanja.“
Šutio sam.
„Popravljaš se, dobro. A sada, lozinke e-maila, molim.“
Bio sam spreman na ovo. Dao sam im sve: adresu servera, korisničko ime, lozinku. Nije bilo važno, nisam držao poštu na serveru. Skidao sam ju i čuvao na laptopu kod kuće, koji je svakih šezdeset sekundi skidao a potom brisao poštu sa servera. Neće doći do moje pošte – brisala se sa servera i spremala na laptop.
Vratili su me u ćeliju, ali su mi ovaj put oslobodili ruke. Dopustili su mi tuširanje i dali mi narančaste zatvorske hlače. Bile su mi prevelike i visjele na bokovima. Izgledao sam kao pripadnik meksičke bande iz Missiona. Jeste li znali da taj stil vrećastih hlača koje vise do koljena potječe iz zatvora? Mogu vam reći kako nije zabavno kada prestane biti samo modni izričaj.
Odnijeli su prljave traperice i proveo sam dan u ćeliji. Zidovi su bili od cementa prevučenog preko željezne armature. Bilo je očito, jer je armatura zahrđala od slanog zraka i mreža se narančasto-crveno ocrtavala ispod sloja zelene boje. Negdje iza tih zidova su bili moji roditelji.
Sutradan su ponovno došli po mene.
„Čitamo tvoju poštu već cijeli dan. Promijenili smo lozinku kako ju tvoje računalo kod kuće ne bi moglo skidati.“
Naravno da jesu. Kada bolje razmislim, i ja bih na njihovom mjestu učinio isto.
„Skupili smo dovoljno toga o tebi da te zatvorimo na dugo vremena. Ovi predmeti,“ – pokazala je moje spravice – „podaci s tvog mobitela i USB memorije, kao i sav subverzivni materijal koji bismo sigurno pronašli kada bismo ti pretresli kuću i zaplijenili računalo – sa svime time, iz zatvora bi izašao sijede kose. Shvaćaš li to?“
Nisam im povjerovao, ni na trenutak. Nema šanse da bi ikoji sudac odlučio da je sve to ikakav stvarni zločin. To se zove sloboda govora i petljanje s tehnologijom, a ne zločin.
Ali, tko kaže da će me ovi ljudi izvesti pred suca?
„Znamo gdje živiš i tko su ti prijatelji. Znamo kako djeluješ i kako razmišljaš.“
Tada mi je sinulo: pustit će me. Prostorija je odmah djelovala svjetlije. Čuo sam kako dišem – kratko, isprekidano.
„Zanima nas samo još jedno: kako su bombe postavljene na most?“
Prestao sam disati. Prostorija je opet postala vrlo tamna.
„Što?“
„Na mostu je bilo deset naboja, duž cijelog mosta. Nisu bile u automobilima. Postavljene su tamo. Tko ih je postavio, i kako su došli na most?“
„Što?“, ponovio sam pitanje.
„Ovo ti je posljednja prilika, Marcuse.“, rekla mi je. Djelovala je tužno. „Do sada ti je išlo stvarno dobro. Odgovori nam i možeš ići. Možeš uzeti odvjetnika i braniti se na sudu. Sigurno postoje olakotne okolnosti kojima možeš objasniti svoje postupke. Ogovori nam još ovo, i puštamo te.“
„Ne znam o čemu govorite!“ Plakao sam i nije me bilo briga. Jecao sam i šmrcao. „Nemam pojma o čemu govorite!“
Odmahnula je glavom. „Marcuse, molim te, dopusti da ti pomognemo. Sigurno si do sada shvatio da uvijek dođemo do onoga što tražimo.“
Negdje u glavi mi se javio glasić: oni su ludi. Sabrao sam se, potrudio se da zaustavim suze. „Slušajte, gospođo, ovo je sumanuto. Pretražili ste moje stvari, sve ste vidjeli. Imam sedamnaest godina, idem u srednju školu. Nisam terorist. Ne mislite valjda – “
„Marcuse, još nisi shvatio da smo ozbiljni?“ Opet je odmahnula glavom. „Imaš dobre ocjene. Mislila sam da si pametniji.“ Odmahnula je rukom i stražari su me zgrabili ispod pazuha.
Stotine malih govora su mi padali na pamet u ćeliji. Francuzi to zovu „esprit d'escalier“ – duh stubišta, britki odgovori kojih se dosjetite kada ste već napustili prostoriju i spuštate se stubama. U mašti sam stajao pred njima i govorio joj kako sam građanin koji voli svoju slobodu, što mene čini domoljubom, a nju izdajicom. U mojoj mašti bila je posramljena što je pretvorila moju domovinu u vojni kamp. U mojoj mašti bio sam rječit i briljantan, a ona je plakala.
Znate što? Ništa od svih tih divnih riječi mi nije palo na pamet kada su me sutradan dovukli pred nju. Razmišljao sam samo o slobodi. O svojim roditeljima.
„Bok, Marcuse,“ obratila mi se. „Kako si?“
Skrenuo sam pogled na stol. Pred njom je bila lijepa hrpa dokumenata i ona njena sveprisutna kartonska čaša s kavom iz Starbucksa. Djelovala je utješno, podsjećala me da negdje izvan ovih zidova još uvijek postoji stvarni svijet.
„Više nisi pod istragom, za sad.“ Riječi su visjele u zraku. Možda su značile da me puštaju. Možda su značile da će me progutati mrak.
„I?“, konačno sam upitao.
„I želim ti ponovno naglasiti da smo jako ozbiljni. Naša zemlja je doživjela najgori napad ikada. Koliko puta se jedanaesti rujna mora ponoviti prije nego li pristaneš na suradnju? Pojedinosti istrage su tajna. Nećemo prezati ni pred čim kako bismo priveli pravdi krivce za ovaj gnusni zločin. Razumiješ li?“
„Da.“, promrmljao sam.
„Danas ćemo te poslati kući, ali obilježen si. Još uvijek si sumnjiv, puštamo te samo zato što smo za sad završili s ispitivanjem. Ali, od danas si naš. Promatrat ćemo te. Čekat ćemo da napraviš krivi korak. Shvaćaš li da te možemo promatrati izbliza, cijelo vrijeme?“
„Da.“, promrmljao sam.
„Dobro. Nikome nećeš spominjati što se ovdje zbilo. Nikad. Radi se o sigurnosti države. Znaš li da se u ratno vrijeme izdaja još uvijek kažnjava smrtnom kaznom?“
„Da.“, promrmljao sam.
„Dobar dečko.“, zaprela je. „Trebaš još potpisati neke dokumente.“ Gurnula je hrpu papira prema meni. Male naljepnice na kojima je pisalo POTPISATI OVDJE bile su polijepljene po njima. Stražar mi je oslobodio ruke.
Ovlaš sam prolistao papire. Oči su mi zasuzile i zavrtjelo mi se u glavi. Nisu mi imali smisla. Pokušao sam dešifrirati pravni jezik. Činilo mi se da potpisujem izjavu kako sam zadržan svojom voljom i dobrovoljno se podvrgnuo ispitivanju.
„A što ako ne potpišem?“, upitao sam.
Pokupila je papire i ponovno mahnula stražarima, koji su me povukli na noge.
„Čekajte!“, povikao sam. „Molim vas! Potpisat ću!“ Vukli su me k vratima. Vidio sam samo vrata, razmišljao samo o tome kako se zatvaraju za mnom.
Pukao sam. Zaplakao sam. Preklinjao sam da mi dopuste da potpišem papire. Bio sam tako blizu slobodi, a onda su mi ju opet htjeli oteti – bio sam spreman učiniti sve. Ne znam ni sam koliko sam puta čuo ljude kako govore: „O, radije bih umro nego učinio ovo ili ono“ – i sam sam to znao reći tu i tamo. Tek sada sam shvaćao značenje tih riječi. Radije bih umro nego se vratio u svoju ćeliju.
Preklinjao sam dok su me odvodili u hodnik. Rekao sam im da ću potpisati bilo što.
Pozvala je stražare i stali su. Vratili su me. Posjeli su me. Jedan mi je stavio kemijsku u ruku.
Jasno, potpisivao sam, potpisivao i potpisivao.
#
Moja majica kratkih rukava i traperice su me čekale u ćeliji. Oprane i složene. Mirisale su po prašku za rublje. Odjenuo sam ih, umio se, sjeo na svoj ležaj i buljio u zid. Oduzeli su mi sve. Prvo pravo na privatnost, onda i dostojanstvo – potpisao bih im bilo što. Potpisao bih im priznanje da sam izvršio atentat na Abrahama Lincolna.
Htio sam plakati, ali oči su mi presušile, nisam više imao suza.
Ponovno su me pokupili. Prišao mi je stražar. U rukama je imao kapuljaču, istu onakvu kakvu sam imao na glavi kada su me doveli, kad god je to bilo – prije nekoliko dana ili tjedana.
Stavili su mi kapuljaču na glavu i pričvrstili mi ju oko vrata. Bio sam u tami, bilo je zagušljivo, zrak je bio ustajao. Povukli su me na noge i vodili hodnicima, uz stubište, pa po šljunku. Na brodsku palubu. Zavezali su mi ruke iza leđa, za ogradu. Klečao sam na palubi i slušao huk dizelskih motora.
Brod je krenuo. Dašak morskog zraka zavukao se pod kapuljaču. Kiša je sipila, odjeća mi je bila natopljena vodom. Bio sam vani, iako sam imao vreću na glavi. Bio sam vani, u svijetu, a samo su me trenuci dijelili od slobode.
Odveli su me s broda po neravnom tlu. Preko tri metalne stube. Oslobodili su mi ruke i skinuli mi kapuljaču.
Ponovno sam bio u kamionu. I Stroga Frizura je bila tamo, za istim onim stolom za kojim je sjedila i prošli put. U rukama je držala prozirnu vrećicu koja je sadržavala moj mobitel, naprave, novčanik i nešto kovanica koje sam imao u džepovima. Dala mi ju je bez riječi.
Napunio sam džepove. Bio je to čudan osjećaj, imati sve na svom poznatom mjestu, nositi svoju poznatu odjeću. Čuo sam poznate zvuke svog poznatoga grada kroz vrata kamiona.
Stražar mi je dodao moju naprtnjaču. Žena mi je pružila ruku. Samo sam ju pogledao. Spustila je ruku i uputila mi nakrivljeni osmijeh. Potom je napravila pokret rukom, kao da zaključava usta, pokazala prstom prema meni i otvorila usta.
Vani je bio dan, siv i kišan. Gledao sam niz uličicu, aute, kamione i bicikle kako promiču cestom. Očarano sam stajao na vratima kamiona i promatrao slobodu.
Koljena su mi zaklecala. U tom trenu sam znao da se opet poigravaju sa mnom. Za koji tren će me stražari zgrabiti i odvući unutra, prebaciti mi vreću preko glave, odvest će me na brod, pa nazad u zatvor, gdje će mi u beskonačnost postavljati pitanja na koja nema odgovora. Jedva sam se othrvao porivu da si nabijem šaku u usta.
Prisilio sam se da zakoračim na prvu stubu. Pa drugu, pa zadnju. Tenisice su mi zaškripale po smeću na tlu: polomljeno staklo, igla, šljunak. Napravio sam korak, pa još jedan. Došao sam do kraja uličice i stao na pločnik.
Nitko me nije zgrabio.
Bio sam slobodan.
Tada su me uhvatile snažne ruke. Skoro sam zaplakao.
| travanj, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.
O romanu
"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.
o prevoditeljici
Kvalificirana za ovaj posao.
Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com
Sadržaj
Prvo poglavlje
Drugo poglavlje
Treće poglavlje
Četvrto poglavlje
Peto poglavlje
Šesto poglavlje
Sedmo poglavlje
Osmo poglavlje
Deveto poglavlje
Deseto poglavlje
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.