Cory Doctorow - Mali brat https://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother
četvrtak, 22.04.2010.
PETO POGLAVLJE
Ovo poglavlje je posvećeno knjižari Secret Hedquarters u Los Angelesu, prodavaonici stripova koju obožavam više od bilo koje druge na svijetu. Malena je i stvarno izbirljiva po pitanju stripova koje nude, a svaki put kada uđem unutra, izađem noseći tri-četiri kompleta za koja do tada nisam niti čuo. Kao da vlasnici, Dave i David, imaju tajanstvenu sposobnost predviđanja onoga što tražim, a onda to izlože netom prije no što uđem u knjižaru. Bar tri četvrtine svojih najdražih stripova otkrio sam tako da sam ušao u SHQ, pokupio nešto zanimljivo, smjestio se u jednu od njihovih udobnih stolica i odlutao u neki novi svijet. Kada sam izdao svoju drugu zbirku pripovijetki, OVERCLOCKED, u suradnji s lokalnim ilustratorom Martinom Cenredom su napravili kratak strip prema prvoj pripovijetci u knjizi, po imenu Printcrime. Odselio sam iz Los Angelesa prije godinu dana, a Secret Hedquarters je na vrhu stvari koje mi nedostaju zbog toga.
Secret Headquarters: http://www.thesecretheadquarters.com/
3817 W. Sunset Boulevard, Los Angeles, CA 90026 +1 323 666 2228
Bila je to Van i plakala je, grleći me tako čvrsto da sam ostao bez zraka. I nije me bilo briga. I ja sam grlio nju, zaronivši lice u njenu kosu.
„Dobro si!“, rekla je.
„Dobro sam!“, odgovorio sam.
Konačno me pustila, da bi me uhvatile druge dvije ruke. Jolu! Oboje su bili tu! Prošaptao mi je: „Buraz, spašen si.“, i zagrlio me još čvršće nego Vanessa.
Pogledao sam oko sebe kada me pustio. „A gdje je Darryl?“, upitao sam.
Pogledali su se. „Možda je još uvijek u kamionu?“, predložio je Jolu.
Okrenuli smo se i pogledali kamion u uličici. Bijeli šleper, ni po čemu osobit. Netko je već unio sklopive stube u kamion. Zadnja svjetla su se zacrvenjela i zakotrljao se unazad, prema nama.
„Čekajte!“, povikao sam dok je kamion ubrzavao prema nama. „Čekajte! A Darryl?“ Kamion se približavao, a ja sam nastavio vikati: „A Darryl?“
Jolu i Vanessa su me zgrabili i odvlačili. Opirao sam im se i vikao. Kamion je izašao iz uličice, okrenuo se i odvezao nizbrdo. Htio sam potrčati za njim, no Van i Jolu mi nisu dopustili.
Sjeo sam na pločnik, zagrlio koljena i plakao. Plakao sam, plakao i plakao, glasno jecao kao malo dijete. Nisam mogao stati. Tresao sam se.
Vanessa i Jolu su me podigli na noge, i malo-pomalo me vodili ulicom. Posjeli su me na klupu na autobusnoj stanici. I oni su plakali, oboje. Grlili smo se neko vrijeme i znao sam da plačemo zbog Darryla, jer nismo vjerovali da ćemo ga ikada više vidjeti.
#
Bili smo sjeverno od Kineske četvrti, u dijelu gdje se polako pretapa u North Beach, četvrt s neonski osvijetljenim striptiz-klubovima i supkulturnom knjižarom City Lights, gdje je u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća započeo pokret Bitnika.
Dobro sam poznavao taj dio grada. Tu je bio najdraži talijanski restoran mojih roditelja, gdje smo često jeli velike porcije tjestenine i ogromne talijanske planine sladoleda s ušećerenim smokvama i pili malene smrtonosne šalice espresa nakon toga.
To mjesto se promijenilo – sada je to postalo mjesto gdje sam prvi puta nakon cijele vječnosti okusio slobodu.
Pretražili smo džepove i skupili dovoljno novaca da sjednemo u jedan od talijanskih restorana, na pločnik, pod tendom. Zgodna konobarica je upaljačem za roštilj upalila plinsku grijalicu, zapisala našu narudžbu i ušla unutra. Taj osjećaj naručivanja, upravljanja svojom sudbinom, bio je nešto najbolje što sam ikada osjetio.
„Koliko dugo smo bili tamo?“, upitao sam.
„Šest dana.“, odgovorila je Vanessa.
„Ja sam izračunao pet.“, rekao je Jolu.
„Nisam brojao.“
„Što su ti radili?“, upitala me Vanessa. Nisam htio govoriti o tome, ali oboje su me gledali. A kada sam započeo, nisam se mogao zaustaviti. Ispričao sam im sve, čak i da su me prisilili da se upišam, a oni su samo šutke slušali. Zastao sam kada nam je konobarica donijela sokove, pričekao da ponovno ode, a potom nastavio. Dok sam im pričao o tim događajima, sve kao da se odmicalo u daljinu, iza mene. Na kraju više nisam bio siguran jesam li pretjerivao s lošim stvarima, ili uljepšavao stvari. Sjećanja su mi bila kao ribice koje sam pokušavao uhvatiti u vodi i neke bi mi se izmigoljile iz ruku.
Jolu je odmahnuo glavom: „Bili su gadni prema tebi, stari.“ Ispričao nam je o svom boravku. Ispitivali su ga, većinom o meni, a on im je cijelo vrijeme govorio istinu, držao se činjenica o tom danu i našem prijateljstvu. Morao je sve ponavljati stotinu puta, ali nisu se poigravali s njim kao sa mnom. Jeo je u blagovaonici, čak je mogao i gledati TV u zajedničkoj prostoriji, gdje su prikazivali prošlogodišnje kino-hitove.
Vanessina priča je bila slična. Kada ih je razljutila pričajući sa mnom, oduzeli su joj odjeću i natjerali ju da nosi narančasti zatvorski kombinezon. Dva dana su ju ostavili u ćeliji bez ikakvog kontakta, ali su ju redovito hranili. Većinom je bilo isto kao i kod Jolua: stalno ista pitanja, u krug.
„Stvarno su te mrzili.“, rekao je Jolu. „Imali su nešto protiv tebe. Zašto?“
Nisam imao pojma. A onda sam se sjetio.
Možeš surađivati, ili ćeš jako, jako požaliti.
„Jer im nisam htio otključati mobitel prve večeri. Zato su me izdvojili.“ Zvučalo je nevjerojatno, ali nije bilo drugog objašnjenja. Iz čiste osvetoljubivosti. Nisam to mogao pojmiti. Sve su to učinili samo da me kazne jer im se nisam pokorio.
Prije sam se bojao. Sada sam bio ljut. „Gadovi!“, rekao sam tiho. „Učinili su to da mi se osvete što sam bio drzak.“
Jolu je opsovao, a Vanessa rekla nešto na korejskom. To je činila samo kad je bila jako, jako ljuta.
„Vratit ću im.“, prošaptao sam, gledajući u svoj sok. „Vratit ću im.“
Jolu je odmahnuo glavom: „Ne možeš, znaš to. Ne možeš se boriti protiv tako čega.“
#
U tom trenutku nismo bili raspoloženi za razgovor o osveti. Umjesto toga, pričali smo što ćemo sada uraditi. Morali smo se vratiti kući. Baterije na mobitelima su se ispraznile, a ova četvrt već godinama nije imala telefonske govornice. Morali smo nekako stići kući. Razmišljao sam i o taksiju, ali nismo imali dovoljno novaca.
Otišli smo pješice. Na uglu smo kupili novine i zastali pročitati par stranica. Eksplozije su bile prije pet dana, no još uvijek su bile glavna vijest.
Stroga Frizura je pričala o mostu koji je dignut u zrak i pretpostavio sam da se radi o Golden Gateu, no pogriješio sam. Teroristi su raznijeli Zaljevski most.
„Zašto bi, do vraga, raznijeli Zaljevski most?“, pitao sam se. „Na svim razglednicama je Golden Gate.“ Čak i ako nikada niste bili u San Franciscu, vjerojatno znate kako Golden Gate izgleda: onaj veliki narančasti viseći most koji se dramatično spušta iz stare vojne baze po imenu Presidio do Sasualita u kojem se nalaze oni slatki gradići okruženi vinogradima, s trgovinama mirisnim svijećama i umjetničkim galerijama. Vrlo je slikovit, gotovo da je simbol cijele Kalifornije. Ako posjetite kalifornijski Disneyland, odmah na ulazu ćete vidjeti njegovu repliku preko koje vozi vlak.
Normalno da sam pretpostavio da ćete, ako želite dići u zrak most u San Franciscu, raznijeti baš njega.
„Vjerojatno su ih uplašile kamere i sve to“, zaključio je Jolu. „Nacionalna garda pregledava aute na oba kraja, a na mostu su zaštitne ograde protiv skakača i slično.“ Ljudi su skakali s Golden Gatea otkako je otvoren, 1937. – prestali su brojati nakon tisućitog samoubojstva 1995.
„Da.“, složila se Vanessa. „Osim toga, Zaljevski most vodi nekamo.“ Zaljevski most vodi iz samog San Francisca prema Oaklandu, a iz njega prema Berkeleyu i gradićima East Baya, koji su dom mnogih ljudi koji žive i rade u gradu. To je jedan od rijetkih dijelova Zaljeva u kojima si normalni ljudi mogu priuštiti kuću veću od smočnice, a tamo je i sveučilište, kao i hrpa lake industrije. Podzemna željeznica vozi ispod Zaljeva i povezuje dva grada, ali Zaljevskim mostom prolazi najviše prometa. Golden Gate je bio lijep most za turiste i bogate umirovljenike koji žive u vinogorju, ali bio je više za ukras. A Zaljevski most je – bio je – konj koji kola vuče.
Razmislio sam nakratko, i zaključio: „U pravu ste, ljudi. Ali mislim da to nije sve. Svi se ponašamo kao da teroristi napadaju znamenitosti jer ih mrze. Ne mrze oni znamenitosti, mostove ni avione. Samo žele zaribati sve i uplašiti ljude. Terorizirati ih. Naravno da su napali Zaljevski most, nakon što su sve te silne kamere postavljene na Golden Gate, a avione napunili skenerima i detektorima metala. Još sam malo promišljao, gledajući u prazno, prema automobilima koji su se kotrljali ulicom, ljudima koji su hodali pločnikom, prema gradu koji me okruživao. „Teroristi ne mrze avione ni mostove, nego vole teror.“ To je bilo toliko očito da nisam mogao shvatiti kako mi prije nije palo na pamet. Valjda mi je trebalo samo da me par dana tretiraju kao terorista, da mi se um razbistri.
Ovo dvoje su me netremice gledali. „U pravu sam, zar ne? Sve to sranje, skeniranje i provjere identiteta, sve je to beskorisno, zar ne?“
Polako su klimnuli.
„I više nego beskorisno“, nastavio sam, dižući promukli glas, „jer smo na kraju mi završili u zatvoru, a Darryl – “ Nisam pomislio na Darryla otkako smo sjeli, no sada mi se sve vratilo: moj najbolji prijatelj je nestao, nema ga. Ušutio sam i zaškrgutao zubima.
„Moramo reći roditeljima“, rekao je Jolu.
„Trebali bismo uzeti odvjetnika“, dodala je Vanessa.
Zamislio sam kako pričam svoju priču, govorim svijetu što su mi uradili. O video-snimkama koje bi, bez sumnje, izašle na vidjelo, kako plačem, sveden na bijesnu životinju.
„Ne smijemo im reći.“, odgovorio sam bez razmišljanja.
„Kako misliš?“, upitala je Vanessa.
„Ne smijemo im reći.“, ponovio sam. „Čuli ste ju. Ako progovorimo, vratit će se. Učinit će nam isto što i Darrylu.“
„Šališ se!“, rekao je Jolu. „Hoćeš da – “
„Hoću da uzvratimo!“, rekao sam im. „Želim ostati slobodan, kako bih to mogao. Ako izađemo s tom pričom, reći će da smo samo klinci koji izmišljaju. Ne znamo čak ni gdje su nas držali! Nitko nam neće vjerovati. A onda će jednoga dana doći po nas.
Reći ću svojim roditeljima da sam bio u jednom od onih kampova s druge strane Zaljeva. Tamo smo se trebali susresti i zaglavili smo, tek danas smo se mogli vratiti. U novinama piše da se ljudi još uvijek vraćaju kućama iz kampova.“
„Ne mogu.“, rekla je Vanessa. „Nakon svega što su ti učinili, kako možeš i pomisliti na tako što?“
„Učinili su to meni, o tome se radi. A sada sam im neprijatelj. I pobijedit ću ih, i vratiti Darryla. Neću im okrenuti drugi obraz. Ali ako umiješamo roditelje, gotovi smo. Nitko nam neće vjerovati, nikoga neće biti briga. Ako pokušamo na moj način, sve će biti briga.“
„Koji je to tvoj način?“, upitao je Jolu. „Što namjeravaš?“
„Još ne znam.“, priznao sam. „Daj mi vremena, bar do sutra ujutro.“ Ako to budu tajili cijeli dan, znao sam da će ostati tajna zauvijek. Naši roditelji će biti još sumnjičaviji ako se iznenada budemo „sjetili“ kako su nas držali u tajnom zatvoru, a ne zbrinuli u kampu za izbjeglice.
Van i Jolu su se pogledali.
„Samo mi dajte priliku, dotjerat ćemo priču na povratku, usuglasiti ju. Dajte mi jedan dan, samo jedan dan.“
Smrknuto su zaklimali glavama i nastavili smo ići nizbrdo, prema domu. Živio sam u Potrero Hillu, Vanessa u North Missionu, a Jolu u Noe Valleyu. Tri potpuno različite četvrti samo par minuta hoda jedna od druge.
Došli smo do ulice Market i stali kao ukopani. Na svakom uglu ulice bile su barikade, sve sporedne ulice pretvorene u jedan trak, a cijelom duljinom ulice su stajali veliki, bijeli, bezlični šleperi poput onoga u kojem su nas, pod kapuljačama, odvezli s pristaništa do Kineske četvrti.
Na zadnjem dijelu svakog šlepera su bile metalne stube. Sve je vrvjelo kao u mravinjaku, dok su vojnici, ljudi u odijelima i policajci ulazili i izlazili iz njih. Oni u odijelima su imali malene značke na reverima, a vojnici su ih skenirali kada su ulazili i izlazili – bežične značke za autorizaciju. Dok smo prolazili pored jednog od njih, bacio sam pogled i vidio poznati logo: Ured za domovinsku sigurnost. Vojnik je uočio kako gledam i pogledao me oštro, neprijateljski.
Shvatio sam poruku i nastavio hodati. Na Van Nessovoj sam se odvojio od ekipe. Grlili smo se, plakali i obećali kako ćemo se čuti telefonom.
Do Potrero Hilla vodila su dva puta: laki i teški. Ovaj drugi vodio je nekim od najstrmijih padina u gradu, kakve vidite u automobilskim jurnjavama u akcijskim filmovima, kada auti lete po zraku preko obzora. Uvijek idem teškim putem. Ulice se sastoje od starih viktorijanskih obiteljskih kuća, koje zovu još i „obojane dame“ zbog raskošno, detaljno obojanih fasada, a okružuju ih vrtovi s mirisnim cvijećem i visokom travom. Kućne mačke vas gledaju s ograda, gotovo da nema lutalica.
Ulice su bile tako tihe da sam požalio što nisam pošao drugim putem, kroz Mission, koji je… bučan bi bila najbolja riječ. Bučan i živ. Pun je glasnih pijanaca, ljutih napušenih tipova i besvjesnih narkića, kao i obitelji s dječjim kolicima, starica koje ogovaraju na pragovima, nabrijanih auta s velikim zvučnicima iz kojih se niz ulicu čuje tumpa-tumpa-tumpa. Tamo se mogli naći i hipije, emo-umjetnike, čak i nekoliko punkera staroga kova, starkelje s pivskim škembama koje im napinju majice sa slikama bendova koji su se davno raspali. Također i transvestite, ljutite klince iz bandi, crtače grafita, kao i unezvijerene ljude koji su pokušavali popraviti četvrt, a pri tom ne poginuti dok njihova ulaganja u nekretnine ne sazriju.
Popeo sam se Goat Hillom, i prošao pored pizzerije Goat Hill, koja me podsjetila na zatvor u kojem su me držali. Morao sam sjesti ispred restorana i pričekati da se prestanem tresti. Na uzbrdici sam ugledao kamion. Bezlični šleper iz kojeg su se spuštale tri metalne stube. Ustao sam i nastavio hodati. Osjećao sam kako me sa svih strana prate pogledi.
Ostatak puta prema kući sam prošao u žurbi. Nisam zagledao obojane dame, ni vrtove, niti mačke. Gledao sam dolje.
Oba auta mojih roditelja bila su pred kućom usred radnog dana. Naravno. Tata radi u East Bayu, tako da je zaglavio doma dok ne poprave most. A mama – tko zna zašto je ona bila doma.
Bili su doma zbog mene.
Prije nego li sam do kraja otključao ulazna vrata, izletjela su mi iz ruke i širom se otvorila. Roditelji su oboje izgledali blijedo i izmučeno, netremice su me gledali otečenim očima. Stajali smo tako smrznuti, a onda su poletjeli naprijed i uvukli me u kuću gotovo me prevrnuvši. Oboje su pričali toliko glasno i brzo da je do mene dopirala samo zbunjujuća buka, plakali su i grlili me, plakao sam i ja i samo smo stajali u hodniku, plačući i mucajući dok se nismo ispuhali i pošli u kuhinju.
Učinio sam isto što i uvijek po dolasku doma: natočio sam si čašu vode iz bokala u hladnjaku i izvadio nekoliko keksa iz zdjele za kekse koju nam je mamina sestra poslala iz Engleske. Normalnost tog rituala mi je usporila lupanje srca, koje je počelo raditi istim tempom kao i mozak, te smo uskoro svi sjedili za stolom.
„Gdje si bio?“, upitali su me u isti glas.
Razmišljao sam o ovome na putu kući. „Bio sam u Oaklandu, s prijateljima, radili smo na projektu, i ostali zarobljeni tamo, pa završili u karanteni.“
„Pet dana?“
„Da.“, rekao sam. „Da, bilo je baš gadno.“ Čitao sam o karanteni u novinama i besramno sam posuđivao dijelove priča koje su objavili. „Da, sve koje je uhvatio oblak poslali su u karantenu. Mislili su da su nas napali nekim super-virusom, pa su nas natrpali u brodske kontejnere u luci, kao sardine. Bilo je ljepljivo i vruće. A nije bilo ni puno hrane.“
„Isuse!“, tata je stegnuo šake na stolu. Inače poučava na Berkeleyu tri dana u tjednu, radi s nekolicinom studenata informatologije. Ostatak vremena radi kao konzultant u gradu i dolje, na Poluotoku, s trećim valom internetskih tvrtki koje se bave arhivama. Po zanimanju je knjižničar, i stvarno je blag, ali u šezdesetima je bio strašno radikalan, a u srednjoj školi se bavio hrvanjem. Tu i tamo sam ga vidio kada se naljuti i poludi – tu i tamo se znao naljutiti i poludjeti zbog mene – a znao je ozbiljno puknuti kada mu padne mrak na oči. Jednom je bacio montažnu ljuljačku iz Ikee preko cijelog djedovog travnjaka kada se pedeseti put raspala dok ju je pokušavao sastaviti.
„Barbari.“, zaključila je mama. U Ameriku se doselila kao teenagerica i od tada živi ovdje, ali još uvijek je Britanka od glave do pete kada se susretne s američkom murijom, zdravstvenim osiguranjem, osiguranjem u zračnim lukama ili beskućnicima. Prvo što kaže je: „barbari“, s teškim britanskim naglaskom. Dva puta smo posjetili njezinu obitelj u Londonu i nije mi se činio ništa civiliziranijim od San Francisca, samo su gužve bile veće.
„Ali pustili su nas i danas nas dovezli trajektom.“, improvizirao sam.
„Jesi li ozlijeđen? Gladan?“, pitala me mama.
„Pospan?“
„Da, sve pomalo. I Kihavko, Mudrica, Glupko, Stidljivko, Mrgud i Srećko.“ U mojoj obitelji je postojala duga tradicija šala o sedam patuljaka. Oboje su se nasmiješili, no oči su im još uvijek bile suzne. Bilo mi je krivo zbog njih. Mora da su bili izvan sebe od brige. Rado sam promijenio temu: „Stvarno bih volio pojesti nešto.“
„Naručit ću pizzu iz Goat Hilla.“, predložio je tata.
„Ne, ne to!“, rekao sam, a oni su me pogledali kao da su mi je na nosu niknuo krumpir. Inače sam lud za pizzom iz Goat Hilla – jedem ju kao zlatna ribica svoju hranu, gutam ju dok god je ima, ili dok ne puknem. Pokušao sam se osmjehnuti. „Ne jede mi se pizza.“, rekao sam neuvjerljivo. „A da naručimo indijsku hranu?“ Hvala Bogu što se u San Franciscu dostavljaju baš sve vrste hrane.
Mama je iz ladice izvadila jelovnike (još malo normalnosti, poput vode na suho, bolno grlo) i listala ih. Nekoliko minuta smo proučavali jelovnik pakistanskog restorana na Valenciji. Na kraju sam odabrao miješano meso s roštilja, špinat sa svježim sirom, slani mango-lassi (što je ustvari napitak s jogurtom, i puno boljeg okusa nego što zvuči) i malene pržene poslastice od tjestenine u šećernom sirupu.
Nakon što smo naručili hranu, ponovno su započeli ispitivati me. Čuli su se s Vanessinim, Joluovim i Darrylovim roditeljima (naravno) i pokušali prijaviti da smo nestali. Policija je zapisivala imena, ali bilo je toliko „izgubljenih“ ljudi da nisu otvarali istragu ako je osoba bila odsutna manje od tjedan dana.
Za to vrijeme su se na Internetu pojavile tisuće „jeste li ih vidjeli“ stranica. Neke od tih stranica su započele kao klonovi starog MySpacea i bankrotirale, a ovo su vidjele kao novu priliku za oživljavanje. Ipak su i neki veći ulagači imali nestale članove obitelji u San Franciscu. Možda će, ako ih se pronađe, na stranice privući nova ulaganja. Dohvatio sam tatin laptop i pregledao ih. Naravno, bile su krcate reklamama, kao i slikama nestalih, većinom fotografijama od mature, vjenčanja i sličnih prigoda. Sve je djelovalo prilično jezivo.
Pronašao sam svoju sliku i vidio da je povezana s Vaninom, Joluovom i Darrylovom. Postojao je i maleni obrazac na kojem se označavalo pronađene osobe, kao i drugi za dodavanje zabilježaka o drugim nestalima. Ispunio sam polja za sebe, Van i Jolua, a Darrylovo ostavio prazno.
„Zaboravio si Darryla.“, opazio je tata. Nije baš volio Darryla. Jednom je primijetio kako nedostaje manja količina u jednoj od boca u vitrini s pićima – i danas se sramim što sam za to okrivio Darryla. Ustvari smo, naravno, zajedno to popili, zezali smo se i isprobavali votka-Colu u pauzama za vrijeme cjelonoćnog igranja igrica.
„Nije bio s nama.“ Laž mi je ostavila gorak okus u ustima.
„O moj Bože“, rekla je mama. Sklopila je ruke. „Kada si došao, pretpostavili smo da ste svi bili zajedno.“
„Ne,“ rekao sam, dok je laž rasla. „Ne, trebali smo se naći s njim, ali nismo. Vjerojatno je zaglavio preko u Berkeleyu. Trebao je doći podzemnom.“
Mama je zacviljela, a tata odmahnuo glavom i zatvorio oči. „Nisi čuo za podzemnu?“
Odmahnuo sam glavom. Bilo mi je jasno kamo to vodi. Zavrtjelo mi se u glavi.
„Raznijeli su ju.“, rekao je tata. „Gadovi su ju raznijeli kada i most.“
To nije bilo na naslovnici novina, ali podvodna eksplozija podzemne željeznice nije bila ni upola slikovita kao fotografije mosta koji u komadima visi preko Zaljeva. Tunel podzemne između Embarcadera u San Franciscu i Zapadnog Oaklanda vodio je ispod mora.
#
Vratio sam se do tatinog računala i prosurfao naslovima. Nitko nije znao točan broj, ali mrtvi su se brojali u tisućama. Od ljudi koji su se u automobilima strovalili sa šezdeset metara visine u more, do onih koji su se ugušili u podzemnoj, broj mrtvih je samo rastao. Jedan novinar tvrdio je da je razgovarao s „krivotvoriteljem identiteta“, koji je pomogao „desecima“ ljudi da pobjegnu od svojih starih života tako što su jednostavno nestali nakon napada i dobili nove, izmišljene identitete, pa zbrisali od loših brakova, loših dugova i loših života.
Tati su se oči napunile suzama, a mama je otvoreno plakala. Opet su me grlili, dodirivali me kao da se žele uvjeriti da sam stvarno tamo. Cijelo vrijeme su mi govorili koliko me vole. A ja sam im odgovarao da i ja volim njih.
Nakon cendrave večere i mama i tata su popili svatko po nekoliko čaša vina, što je za njih bilo puno. Rekao sam im da sam pospan – potpuno istinito – i odvukao se u svoju sobu. Ali nisam krenuo u krevet. Morao sam se spojiti na Internet i saznati što se događa. Morao sam pričati s Joluom i Vanessom. Morao sam početi tražiti Darryla.
Tiho sam pošao u svoju sobu i otvorio vrata. Svoj krevet nisam vidio cijelu vječnost. Legao sam na njega i s noćnog ormarića dohvatio laptop. Valjda ga nisam dobro priključio na struju – punjač je morao biti uguran do kraja – pa se polako ispraznio dok me nije bilo. Ponovno sam ga priključio na punjač i pustio ga da se puni par minuta prije nego što sam ga opet pokušao upaliti. Za to vrijeme sam se svukao, bacio odjeću u smeće – nisam ju više nikada htio vidjeti – i obukao čiste bokserice i majicu kratkih rukava. Svježe oprana odjeća, pravo iz ormara, bila je jednako poznata i ugodna kao i zagrljaji mojih roditelja.
Uključio sam laptop i smjestio iza sebe nekoliko jastuka na uzglavlje kreveta. Zavalio sam se, otvorio laptop i smjestio si ga na krilo. Sustav se još uvijek dizao i, čovječe, kako su dobro izgledale te ikone koje su se vukle po zaslonu! Sustav se podignuo, a onda počeo upozoravati kako je baterija slaba. Još jednom sam provjerio kabel punjača, malo ga zavrtio i upozorenja su prestala. Ta utičnica je stvarno zezala.
Ustvari, bila je u tako lošem stanju da ništa nisam mogao s laptopom: kako bih pomjerio ruku s priključka, on bi izgubio kontakt i počeo me upozoravati da je baterija slaba. Bolje sam ju pogledao.
Cijelo kućište mog laptopa bilo je malo pomjereno. Spoj se razdvajao u tanku prazninu koja je počinjala oštro i širila se prema zadnjoj strani.
Nekada pogledate uređaj i otkrijete nešto ovakvo, pa se zapitate: „Je li uvijek ovako izgledalo?“ Možda samo niste primijetili.
To je bilo nemoguće s mojim laptopom. Znate, sam sam ga napravio. Kada nam je Ministarstvo obrazovanja podijelilo ŠkolskeKnjige, više nije bilo šanse da mi roditelji kupe vlastito računalo, premda ŠkolskaKnjiga ustvari nije pripadala meni, i ne bih smio instalirati programe na nju ni modificirati ju.
Imao sam nešto ušteđevine – sitni poslići, rođendani, Božići, malo pametnog trgovanja na ebayu. Sve skupa, imao sam taman novaca za neki jadan polovni stroj.
Umjesto toga, Darryl i ja smo ga sami složili. Možete kupiti kućišta za laptope baš kao i za stolna PC računala, iako su ona za laptope ipak malo specijaliziranija. Darryl i ja smo tokom godina sami složili nekoliko PC-a, skupljajući dijelove iz oglasnika, na buvljacima i naručujući dijelove od smiješno jeftinih tajvanskih trgovaca s Interneta. Zaključio sam da ću snagu koju želim po cijeni koju si mogu priuštiti najlakše dobiti ako ga sam složim.
Slaganje vlastitog laptopa započinjete tako da naručite „barebook“ – stroj sa sasvim malo hardwarea i svim pravim utorima. Dobra vijest je bila da sam po završetku projekta imao stroj koji je bio lakši od Della na koji sam bacio oko, brži, a koštao trećinu Dellove cijene. Loša vijest je da slaganje laptopa liči na gradnju onih brodova u boci, puno petljanja s pincetama i povećalima dok pokušavate sve natrpati u to malo kućište. Za razliku od velikog PC-a, koji većim dijelom sadrži samo zrak, svaki prostorni centimetar u laptopu je iskorišten. Kad god bih pomislio da sam konačno uspio, i pokušao zatvoriti kućište, otkrio bih da se zbog neke sitnice neće do kraja zatvoriti, i morao se vratiti nacrtima.
Zbog toga sam znao točno kako moj laptop treba izgledati kada je zatvoren, a nije trebao izgledati ovako.
Vrtio sam punjač, ali nije pomagalo. Ako sam htio dignuti sustav, morao sam prvo rastaviti stroj. Zastenjao sam i odložio ga pored kreveta. Pozabavit ću se s tim ujutro.
#
Tako je bilo u teoriji. Nakon dva sata, još uvijek sam buljio u strop, vrtio film unazad, razmišljao o onome što su mi učinili, što sam trebao uraditi, utopljen u onaj esprit d'escalier.
Ustao sam iz kreveta poslije ponoći. Čuo sam roditelje kako odlaze na spavanje oko jedanaest. Zgrabio sam laptop, raščistio radni stol, zakačio male LED svjetiljke na povećala i izvadio komplet sićušnih odvijača. Samo minutu kasnije, kućište je bilo otvoreno, tipkovnica uklonjena, i buljio sam u utrobu svog laptopa. Bocom komprimiranog zraka sam ispuhao prašinu koju je ventilator uvukao i pregledao sve.
Nešto nije bilo u redu. Nisam mogao odrediti što – prošli su mjeseci otkako sam prošli puta otvorio laptop. Na sreću, opametio sam se treći put kad sam ga morao otvoriti i mučiti se da ga ponovno zatvorim: fotografirao sam kako izgleda kada je sve na svom mjestu. Nisam se opametio do kraja: sliku sam ostavio na čvrstom disku i, naravno, nisam mogao do nje nakon što sam rastavio laptop. Nakon toga sam ju isprintao i gurnuo u ladicu s papirima, groblje mrtvog drveća na kojem sam držao garancije i uputstva za uporabu. Prekopao sam po ladici – izgledala je još neurednije nego što sam mislio – i našao sliku. Stavio sam ju pored laptopa i samo ju promatrao, pokušavajući otkriti što nije na svom mjestu.
Onda sam ga ugledao. Vrpca koja je spajala tipkovnicu i matičnu ploču nije bila dobro spojena. Čudno. Tamo nije bilo nikakvog vijka koji bi se mogao olabaviti, ničega što bi moglo ispasti iz ležišta u normalnim uvjetima. Pokušao sam ju vratiti na mjesto i otkrio nešto: utičnica nije bila dobro spojena jer je između nje i ploče bilo još nešto. Izvukao sam to pincetom i osvijetlio.
Tipkovnica je imala novi dio. Maleni komad hardwarea, debljine samo dva milimetra, bez ikakvih oznaka. Tipkovnica je bila spojena na njega, a on je bio spojen na matičnu ploču. Drugim riječima, bio je savršeno smješten za praćenje svakog pritiska na tipku.
Buba za prisluškivanje.
Krv mi je bubnjala u ušima. Kuća je bila mračna i tiha, no tama više nije bila ugodna. Bila je puna očiju i ušiju, promatrali su me. Nadzirali su me. Nadzor s kojim sam se svakodnevno susretao u školi sada me pratio i kod kuće, ali ovaj puta mi preko ramena nije virilo Ministarstvo obrazovanja: Ured za domovinsku sigurnost im se pridružio.
Skoro sam izvadio bubu, ali onda sam zaključio da će oni koji su ju postavili znati da sam ju uklonio. Ostavio sam ju tamo, i bilo mi je zlo zbog toga.
U laptopu sam potražio i druge znakove petljanja. Nisam ih pronašao, no to nije značilo da ih ni nema. Netko mi je provalio u kuću i podmetnuo mi tu napravu – rastavio i ponovno sastavio moj laptop. Postojalo je još mnogo načina za nadziranje laptopa. Ne bih mogao pronaći sve.
Utrnulim prstima sam sastavio stroj. Kućište se nije htjelo zatvoriti do kraja, ali punjač nije ispadao. Uključio sam ga i namjestio prste na tipkovnicu s namjerom da pokrenem dijagnostički program i vidim što je gdje.
Nisam mogao.
K vragu, možda su mi ozvučili sobu! Možda me upravo snimali kamerom!
Bio sam paranoičan kada sam došao doma, a sada sam mogao iskočiti iz kože. Činilo mi se da sam ponovno u zatvoru, u prostoriji za ispitivanje i uhode me bića u čijoj vlasti se nalazim. Plakalo mi se od toga.
Postojalo je samo jedno rješenje.
Pošao sam u kupaonicu. Uzeo sam novi kolut toaletnog papira, postavio ga i odnio stari sa sobom. Srećom, na njemu nije bilo puno papira. Odmotao sam ostatak papira. Prekapao sam po kutiji s dijelovima dok nisam pronašao malenu, plastičnu vrećicu s iznimno svijetlim bijelim LED žaruljama koje sam povadio iz krepanog svjetla za bicikl. Pribadačama sam napravio rupe u kartonskom kolutu, pa kroz njih pažljivo provukao kontakte žarulja. Sve žarulje sam serijski povezao žicom, na koju sam ih pričvrstio metalnim spojnicama. Krajeve žice sam pričvrstio na kontakte baterije od devet volta i spojio bateriju. Dobio sam cijev čija unutrašnjost je bila ispunjena iznimno svijetlim žaruljicama, kroz koju sam mogao gledati.
Prošle godine sam izradio nešto slično kao projekt za Dan znanosti u školi. Izbacili su me s Dana znanosti nakon što sam demonstrirao kako se u bar polovini učionica Srednje škole Hugo Chavez nalaze skrivene kamere. Ovih dana su špijunske kamere jeftinije od pristojne večere u restoranu pa ih se može naći svugdje. Perverzni trgovci ih postavljaju u kabine za presvlačenje i solarije, pa se onda naslađuju nad snimkama svojih mušterija – a nekada ih i postave na mrežu. Znati izraditi detektor kamera od koluta toaletnog papira i dijelova u vrijednosti tri dolara je dobra mjera predostrožnosti.
To je najjednostavniji način za otkriti kameru. Imaju sićušne leće, ali reflektiraju svjetlost kao sam vrag. Stvar najbolje funkcionira u zamračenoj prostoriji: gledate kroz cjevčicu po zidovima, kutovima i drugim mjestima na kojima se može sakriti kamera dok ne ugledate odsjaj. Ako odsjaj ostane na istom mjestu dok se vi mičete okolo, našli ste kameru.
U mojoj sobi ih nije bilo – bar ne onih koje sam mogao pronaći. Ali, možda su mi stavili prislušne uređaje. Ili bolje kamere. Ili baš ništa. Zamjerate li mi što sam bio paranoičan?
Obožavao sam taj laptop. Zvao sam ga Salmagundi, što znači bilo što napravljeno od rezervnih dijelova.
Kada svom laptopu date ime, znate da ste razvili duboku povezanost s njim. No, u tom trenutku ga više nisam htio dotaknuti do kraja života. Htio sam ga baciti kroz prozor. Tko zna što su još stavili u njega?
Poklopio sam ga, stavio u ladicu i buljio u strop. Bilo je kasno, trebao sam biti u krevetu. Ali nije bilo šanse da ću zaspati. Špijunirali su me. Mogu špijunirati bilo koga. Svijet se zauvijek promijenio.
„Otkrit ću kako ih srediti.“, rekao sam. Zakleo sam se, shvatio sam kada sam čuo vlastite riječi iako mi je to bila prva zakletva u životu.
Nakon toga više nisam mogao zaspati. Osim toga, nešto mi je palo na pamet.
Negdje na dnu mog ormara bila je kutija u najlonu s još zapečaćenom, tvornički zapakiranom Xbox Universal konzolom. Svi modeli Xboxa su prodavani debelo ispod cijene. Microsoft većinu novca ubire naplaćujući proizvođačima igrica pravo da ih rade za njihovu konzolu – ali Universal je bila prva konzola koju su dijelili potpuno besplatno.
Prošle godine, oko Božića, jadnici obučeni u ratnike iz serijala igara „Halo“ stajali su na svakom uglu i dijelili vreće konzola. Valjda je upalilo – priča se da su prodali hrpu igrica. Naravno da su poduzeli sve moguće sigurnosne mjere da bi vas prisilili da igrate samo igre proizvođača koji imaju Microsoftovu licencu.
Hakeri razvaljuju te njihove sigurnosne mjere. Originalni Xbox je probio neki dečko sa sveučilišta MIT, o tome je i napisao knjigu koja je postala bestseler. Pao je i Xbox 360, pa Xbox Portable (koji smo zvali „portljaga“ – bio je težak kilu i po!). Universal je navodno bio neprobojan. Provalili su ga brazilski srednjoškolci, Linux hakeri iz favele – njihove sirotinjske četvrti.
Ne valja podcjenjivati odlučnost dječaka s viškom vremena i manjkom novca.
Nakon što su Brazilci objavili svoj crack, svi su poludjeli za njim. Ubrzo su nastali deseci alternativnih operativnih sustava za Xbox Universal. Meni je najdraži bio ParanoidXbox, s malo Paranoid Linuxa. Paranoid Linux je operativni sustav koji pretpostavlja da korisnika napada vlada (napravljen je za kineske i sirijske disidente) i čini sve moguće kako bi komunikacija i dokumenti na njemu ostali tajni. Čak stvara i lažne komunikacije kako bi prikrio da radite nešto potajno. Dok vi, znak po znak, primate političke poruke, ParanoidLinux se pretvara da surfa Internetom, ispunjava ankete i flertuje na chatovima. Za to vrijeme je tek svaki petstoti znak koji primite dio prave poruke, igla u plastu sijena.
Spržio sam si ParanoidXbox DVD čim je izašao, ali jednostavno mi se nije dalo otvarati Xbox koji sam imao u ormaru, tražiti TV na koji bih ga spojio i sve ostalo. Soba mi je bila pretrpana i bez Microsoftovog smeća koje bi mi zakrčivalo radni prostor.
Te večeri sam se odlučio žrtvovati. Pokretanje je trajalo dvadesetak minuta. Najveći problem je bio što nisam imao TV, ali sam se sjetio malog LCD projektora sa standardnim TV-izlazima. Spojio sam ga na Xbox, sliku projicirao na vrata sobe i instalirao ParanoidLinux.
Sve je radilo, a ParanoidLinux je tražio druge Xbox konzole koje bi kontaktirao. Svaki Xbox Universal je opremljen bežičnim prijemnikom za igranje multiplayer igrica. Možete se bežično povezati sa svojim susjedima i spojiti na Internet ako imate bežičnu vezu. Pronašao sam troje susjeda u dometu signala. Xbox je kod dvoje bilo spojen na Internet. Paranoid je obožavao tu konfiguraciju: mogao se ubaciti u vezu mojih susjeda i iskoristiti ju za izlaz na Internet. Susjedima neće biti ništa zbog tih paketića informacija, ionako su imali flat-rate Internet, a nisu baš puno surfali u dva ujutro.
Najbolji od svega bio je osjećaj kontrole. Tehnologija je radila za mene, služila mi i štitila me. Nije me uhodila. Zato sam uvijek volio tehnologiju: ako ju pravilno koristite, pruža vam moć i privatnost.
Mozak mi je radio punom parom. Razloga za instalaciju Paranoida bilo je puno – najjači to što je baš svatko mogao raditi igrice za njega. Imao je u sebi adapter, tako da se na njemu mogla igrati bilo koja igrica ikada napravljena, skroz do prastarog Ponga: igrice za Apple, Colecovision, NES, Dreamcast…
Još bolje od toga bile su cool multiplayer igrice napravljene posebno za ParanoidXbox – ljudi su iz hobija radili potpuno besplatne igrice koje je je svatko mogao pokrenuti. Spojite sve to i dobivate besplatnu konzolu s besplatnim igricama i besplatnim pristupom Internetu.
A najbolje od svega – bar što se mene tiče – bilo je to što je Paranoid bio stvarno paranoičan. Svaki bit koji je izašao na Internet bio je šifriran do besvjesti. Mogli ste prisluškivati koliko hoćete, ali nikada ne biste otkrili tko priča, o čemu priča i s kim priča. Anonimni pristup Internetu, e-mailu i instant-porukama. Baš ono što sam tražio.
Sada sam samo trebao nagovoriti sve koje poznajem da ga i oni počnu koristiti.
| travanj, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.
O romanu
"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.
o prevoditeljici
Kvalificirana za ovaj posao.
Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com
Sadržaj
Prvo poglavlje
Drugo poglavlje
Treće poglavlje
Četvrto poglavlje
Peto poglavlje
Šesto poglavlje
Sedmo poglavlje
Osmo poglavlje
Deveto poglavlje
Deseto poglavlje
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.