Cory Doctorow - Mali brat https://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother
srijeda, 14.04.2010.
TREĆE POGLAVLJE
Ovo poglavlje posvećujem Borderland Books, veličanstvenoj nezavisnoj knjižari za znanstvenu fantastiku u San Franciscu. Borderlands se ustvari nalazi preko puta izmišljene srednje škole Cesar Chavez koju sam opisao u Malom bratu, i nije ozloglašen samo zbog briljantnih događanja koja upriličuje, potpisivanja knjiga, književnih klubova i sličnog, nego i zbog svoje egipatske golokože mačke, Ripleya, koji najradije poput kamenog kipa sjedi na računalu u prednjem dijelu trgovine. Borderlands je otprilike najugodnija knjižara koju možete zamisliti, prepuna udobnih mjesta za sjesti i čitati, a osoblje zna sve što se može znati o znanstvenoj fantastici. Što je još bolje, uvijek primaju narudžbe (telefonske ili putem Interneta) za moje knjige, a onda ih pričuvaju dok ne navratim u trgovinu da ih potpišem, pa ih tada šalju diljem SAD-a bez poštarine.
Borderlands Books: http://www.borderlandsbooks.com/ 866 Valencia Ave, San Francisco CA USA 94110 +1 888 893 4008
Susreli smo mnogo ljudi na putu do podzemne u Powellovoj ulici, hodali su ili trčali, neki blijedi i tihi, drugi uspaničeno vrišteći. Beskućnici su se skrivali u dovratcima, promatrajući sve to, a visoka crna transvestitska prostitutka je vikala na dva mlada, brkata čovjeka zbog nečega.
Gužva se povećavala što smo bili bliže podzemnoj. Kada smo došli do stubišta koje vodi k postaji, sve se pretvorilo u rulju iz filmova, more ljudi koje se pokušava natiskati kroz uski prolaz. Prignječio sam lice na nečija leđa, a moja leđa je pritiskalo tuđe lice.
Darryl je još uvijek bio pored mene – bio je prevelik da bi ga rulja odgurnula. Jolu je bio iza njega, obješen o njegov struk. Spazio sam Vanessu par metara iza nas, zarobljenu u gužvi.
„Odjebi!“, začuo sam kako viče. „Ne diraj me, pervertitu jedan!“
Istegnuo sam se iznad gomile, i uočio kako Van s gađenjem gleda starijeg tipa u finom odijelu koji joj se čudno osmjehivao. Kopala je po torbici, i odmah sam znao što traži.
„Ne suzavac!“, povikao sam joj. „Pošpricat ćeš i nas!“
Tip se uplašio na sam spomen suzavca i stopio se s masom, koja ga je nastavila gurati naprijed. Vidio sam kako netko ispred nas – sredovječna gospođa u dugoj haljini – posrće i pada. Pala je vrišteći, i vidio sam kako se rita i pokušava ustati, ali nije mogla, od mase ljudi koja se kretala. Dok sam joj prilazio, sagnuo sam se i pokušao joj pomoći, no skoro su me srušili na nju. Na kraju sam joj nagazio na trbuh dok me masa nosila naprijed, ali mislim da to više nije osjetila.
Tako uplašen nikada nisam bio. Vrištanje se čulo odasvud, sve više tijela je bilo na tlu, a pritisak gomile iza mene je bio neumoljiv poput buldožera. Pokušati ostati na nogama bilo je jedino što sam mogao učiniti.
Bili smo unutar građevine, na ulazu u podzemnu. Nije bilo ništa bolje – glasovi oko nas su u zatvorenom prostoru odjekivali, grmeći tako da mi je glava zvonila. Nikada nisam bio klaustrofobičan,ali mirisi i dodiri svih tih tijela oko mene su mi izazvali napad klaustrofobije.
Sve više ljudi se protiskivalo između stupčića, pa u dizala, k peronima, ali postajalo je sve jasnije da to ne može završiti dobro.
„Hoćemo okušati sreću gore?“ pitao sam Darryla.
„Da, k vragu!“ odgovorio je. „Ovo je opako.“
Bacio sam pogled na Vanessu – nije me mogla čuti. Uspio sam izvaditi mobitel i poslati joj poruku.
> Odlazimo odavde.
Vidio sam da je osjetila vibriranje mobitela, pogledala dolje, potom prema meni, a zatim kimnula glavom. Darryl je za to vrijeme obavijestio Jolua o promjeni plana.
„I što sada?“ povikao mi je Darryl u uho.
„Moramo nazad!“ viknuo sam mu, pokazujući nesmiljenu masu tjelesa.
„Nemoguće!“, rekao mi je
„Što dulje čekamo, bit će sve teže!“
Slegnuo je ramenima. Van se probila do mene i zgrabila me za ruku. Primio sam Darryla, a on je slobodnom rukom uhvatio Jolua i počeli smo se probijati.
Nije bilo lako. U početku smo se kretali desetak centimetara u minuti, a potom, kada smo stigli do stubišta, još sporije. Ljudi pored kojih smo prolazili nisu bili oduševljeni što ih guramo. Nekoliko njih nam je opsovalo, a jedan tip je izgledao kao da bi me najradije tresnuo, da je mogao podići ruke. Prošli smo pored još troje pregaženih ljudi, ali nisam im mogao pomoći. U tom trenu, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Razmišljao sam samo o pronalaženju prostora ispred nas, o tome kako mi Darryl snažno povlači ruku, o čeličnom stisku kojim sam držao Van.
Nakon cijele vječnosti izletjeli smo kao šampanjski čepovi, trepćući, na dnevnu svjetlost sivu od dima. Sirene za zračnu uzbunu su još uvijek tulile, a zvuk sirena vozila hitne pomoći koja su letjela ulicom bio je još glasniji. Ulice su bile gotovo prazne – osim nekolicine ljudi koji su se beznadno pokušavali spustiti do podzemne. Mnogi su plakali. Uočio sam nekoliko praznih klupa – obično su na njima sjedili pijanci – i upro prstom prema njima.
Krenuli smo tamo, pognuti zbog sirena i dima. Stigli smo do klupa kada se Darryl srušio.
Svi smo povikali, a Vanessa ga je zgrabila i okrenula na leđa. Imao je crvenu mrlju koja se širila na jednoj strani majice. Podigla mu je majicu i otkrila dugu, duboku posjekotinu.
„Netko ga je probo u gužvi, k vragu!“ rekao je Jolu, stišćući šake. „Isuse, to je opako.“
Darryl je zastenjao, pogledao nas, pogledao posjekotinu, ponovno zastenjao i vratio glavu u prvobitni položaj.
Vanessa je skinula traper jaknu, a za njom i pamučnu majicu s kapuljačom koju je nosila ispod nje. Smotala je majicu i pritisnula ju na ranu. „Primi mu glavu“, rekla mi je, „i drži ju uzdignutom.“ Joluu je rekla: „Podigni mu noge – podmetni jaknu ili nešto drugo pod njih.“ Jolu je bio brz. Vanessina majka je medicinska sestra, i svakog ljeta ju je slala u kamp gdje bi ju obučavali za pružanje prve pomoći. Van je obožavala gledati filmove u kojima bi likovi pružali prvu pomoć i činili to pogrešno, a onda ih ismijavati. Bilo mi je drago što tu.
Dugo smo sjedili tamo i majicom pritiskali Darrylovu ranu. On je uporno tvrdio da je dobro i htio ustati, a Van mu je odgovarala da začepi i nastavi ležati, ili će ga razbiti.
„A da nazovemo hitnu pomoć?“ predložio je Jolu.
Osjećao sam se kretenski. Izvukao sam mobitel i utipkao broj. Nisam dobio čak ni znak zauzeća, nego nešto nalik bolnom cviljenju telefonskog sustava. Takav zvuk možete čuti samo ako tri milijuna ljudi istovremeno pokušava nazvati isti broj. Kome trebaju botnet mreže, kada imamo teroriste?
„A Wikipedija?“ pitao je Jolu.
„Nema mreže, nema signala.“ odgovorio sam.
„A oni?“ upitao je Darryl, i pokazao na cestu. Pogledao sam u tom pravcu, očekujući murijaka ili bolničara, ali nije bilo nikoga.
„Sve je u redu, kompa, samo se odmaraj“, rekao sam mu.
„Ne, kretenu jedan, policijski auti? Eno ih!“
Bio je u pravu. Svakih pet sekundi bi proletio neki policijski auto, vatrogasno vozilo ili vozilo hitne pomoći. Oni bi nam mogli pomoći. Baš sam idiot!
„Hajdemo onda“, rekao sam, „na vidljivo mjesto, pokušati zaustaviti nekog od njih.“
Vanessi se ideja nije sviđala, ali sam zaključio da policija toga dana neće stati nekom klincu koji maše. Ali mogli bi stati ako vide Darryla kako krvari. Kratko smo se prepirali, dok Darryl nije riješio stvar ustavši se i krenuvši polako prema cesti.
Prvo vozilo koje je projurilo – hitna pomoć – nije čak ni usporilo. Niti iduće – policija, ni vatrogasci, niti iduća tri policijska auta koja su naišla. Darrylu je bilo sve lošije – problijedio je i teško je disao. Vanessina majica je bila natopljena krvlju.
Bilo mi je dosta auta koji prolaze pored nas. Iskočio sam pred idući auto koji se pojavio na cesti, mašući rukama i vičući: „STOJ!“ Auto je usporio, stao, i tek tada sam shvatio da nije policija, ni hitna, niti vatrogasci.
Bio je to džip nalik vojnome, kao oklopni terenac, samo što nije imao nikakve vojne oznake. Auto se zaustavio tik ispred mene. Odskočio sam, izgubio ravnotežu i pao na cestu. Osjetio sam kako se blizu mene otvaraju vrata, a potom ugledao zbrku vojnih čizama koja se približava. Podigao sam pogled i ugledao hrpu tipova u kombinezonima, koji su ličili na vojnike. Nosili su velike puške i gas-maske s kapuljačama, čiji prednji dio je bio zatamnjen.
Tek što sam posložio sve to, puške su se uperile u mene. Nikad do tada nisam gledao u cijev puške. Sve što kažu o tome je istina. Smrzneš se na mjestu, vrijeme se zaustavi, a srce ti gromoglasno lupa u ušima. Otvorio sam usta, zatvorio ih, a onda, jako, jako polako, podigao ruke u zrak.
Čovjek bez lica iznad mene držao je pušku vrlo mirno. Prestao sam disati. Van je nešto vrištala, Jolu je vikao, skrenuo sam pogled prema njima na tren i tada mi je netko na glavu navukao grubu vreću, stegnuo mi ju čvrsto oko dušnika, tako brzo i snažno da sam jedva stigao udahnuti prije nego što je pričvršćena. Grubo, bez ikakvih osjećaja, su me gurnuli na trbuh, nešto mi se dva puta omotalo oko zapešća i čvrsto se stegnulo. Djelovalo je kao metalna žica i opako me rezalo. Jauknuo sam, a kapuljača mi je prigušila glas.
Bio sam u potpunom mraku i naprezao uši kako bih otkrio što se zbiva s mojim prijateljima. Kroz platno vreće sam prigušeno čuo kako viču, a onda su me povukli za ruke, zavrnuli mi ih iznad glave, na što su mi ramena zavrištala od boli, i tako me osovili na noge.
Zateturao sam, a nepoznata ruka mi je gurnula glavu, i bio sam u terencu. Grubo su trpali druga tijela pored mene.
„Društvo?“ povikao sam, i dobio snažan udarac po glavi kao nagradu za trud. Jolu mi je odgovorio, i također dobio udarac. Glava mi je zvonila kao crkveno zvono.
„Hej“, obratio sam se vojnicima. „Hej, slušajte! Mi smo samo srednjoškolci. Htio sam vas zaustaviti jer mi je prijatelj ozlijeđen. Netko ga je probo.“ Nisam imao pojma čuje li se išta od toga kroz vreću. Nastavio sam govoriti: „Čujte, ovo je nekakav nesporazum. Moramo odvesti mog prijatelja u bolnicu –“
Netko me opet opalio po glavi. Mislim da su upotrijebili palicu ili nešto slično – jače od toga me nikad nitko nije udario po glavi. Oči su mi zasuzile i doslovno nisam mogao disati od boli. Malo kasnije sam došao do daha, no nisam ništa rekao. Naučio sam lekciju.
Tko su bili ti klaunovi? Nisu imali nikakve oznake. Možda su bili teroristi! Nikada nisam vjerovao u teroriste – mislim, znao sam da postoje negdje u svijetu, kao apstraktan pojam, ali meni nikada nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Postojali su milijuni različitih načina na koje me svijet mogao ubiti – recimo, mogao me pregaziti pijanac dok prži Valenciom – i svi su bili puno vjerojatniji i neposredniji od terorističkog napada. Više ljudi pogine od rušenja stropa u kupaonici ili strujnog udara nego od terorističkog napada. Uvijek mi se činilo da zabrinutost zbog terorista ima jednako smisla kao i brinuti se jer bi te mogla udariti munja.
I tako sam sjedio u tom terencu, s kapuljačom na glavi, rukama zavezanim na leđima, ljuljajući se naprijed-nazad dok su mi se po glavi stvarale modrice, a terorizam počinjao djelovati kao puno ozbiljnija opasnost.
Auto se zaljuljao, a onda krenuo uzbrdo. Zaključio sam da smo negdje iznad Nob Hilla, a, sudeći prema kutu, činilo se da se krećemo jednim od strmijih putova – Powellovom ulicom, pretpostavio sam.
A onda smo se spuštali jednako strmo. Ako je karta u mojoj glavi bila točna, išli smo prema Fisherman's Wharfu. Tamo se moglo sjesti na brod, pobjeći. To se uklapalo u teoriju o teroristima. Zašto bi, k vragu, teroristi oteli hrpu srednjoškolaca?
Zaustavili smo se na nizbrdici. Motor se ugasio, a vrata su se otvorila. Netko me zgrabio za ruke i izvukao na cestu, potom me počeo gurati, dok sam posrtao popločanom cestom. Za nekoliko trenutaka spotaknuo sam se na čelično stubište i razbio potkoljenice. Ruke su me ponovno gurnule. Oprezno sam se penjao jer nisam mogao koristiti ruke. Došao sam do treće stepenice i zakoračio na četvrtu, koje nije bilo. Umalo sam opet pao, ali neke druge ruke su me zgrabile sprijeda i odvukle me po čeličnom podu, onda me gurnule na koljena i pričvrstile mi ruke za nešto iza mene.
Još kretanja, i osjetio sam kako se još tijela vezuje oko mene. Stenjanje i prigušeni zvukovi. Smijeh. A potom duga, bezvremenska vječnost pod kapuljačom, udišući svoj vlastiti dah koji mi je odzvanjao u ušima.
#
Uspio sam čak i odspavati tamo, klečeći, bez cirkulacije u nogama, s glavom u platnenom sumraku. Tijelo mi je u krvotok uštrcalo godišnju zalihu adrenalina u samo pola sata. To čudo vam daje snagu da dignete automobile s voljenih osoba ili preskačete visoke zgrade, ali skupo se plaća.
Probudilo me skidanje kapuljače. Nisu bili ni grubi niti nježni – potpuno bez osjećaja. Kao zaposlenici McDonaldsa kada slažu hamburgere.
Svjetlo u prostoriji bilo je toliko jarko da sam zažmirio. Polako sam počeo škiljiti, onda otvorio oči malo više, pa onda skroz i pogledao oko sebe.
Svi smo bili u kamionskoj prikolici nekog velikog šlepera. Jasno sam vidio obrise kotača u pravilnim razmacima. Ova prikolica je bila preobražena u neki stožer/zatvor. Duž zidova su bili raspoređeni čelični stolovi iznad kojih su se nalazile skupine tankih LCD-monitora na pokretnim držačima koji su omogućavali njihovo premještanje u krug, oko operatera. Uz svaki stol je stajala i prekrasna uredska stolica, opremljena polugama za prilagođavanje svakog milimetra površine za sjedenje, kao i visinu, dubinu i kut.
I zatvorski dio. U dnu kamiona, maksimalno odmaknute od vrata, bile su čelične šipke, vijcima pričvršćene za zidove prikolice, a na njih su bili pričvršćeni zatvorenici.
Odmah sam spazio Van i Jolua. Darryl je možda bio među preostalih desetak zavezanih sa mnom, ali nisam mogao znati – mnogi su se srušili i zaklanjali su mi pogled. Sve je smrdjelo po znoju i strahu.
Vanessa me pogledala u ugrizla se za usnu. Bojala se. Kao i ja. Kao i Jolu, čije su se oči okretale kao lude, i vidjele su mu se bjeloočnice. Bojao sam se. I, što je još gore, morao sam pišati kao konj.
Pogledom sam potražio naše uzničare. Izbjegavao sam pogledati ih skroz do sada, onako kako izbjegavate pogled u mračni kut ormara u kojem je vaš um zamislio čudovište. Ne želite provjeriti jeste li u pravu.
Ali morao sam bolje pogledati te idiote koji su nas oteli. Ako su teroristi, htio sam znati. Nisam znao kako teroristi izgledaju, iako su se na TV-u svojski trudili uvjeriti nas da su svi tamnoputi Arapi s dugim bradama koji nose pletene kapice i široke pamučne haljine do gležnjeva.
Ne i naši uzničari. Ti su mogli biti navijačice u poluvremenu finalne utakmice američkog nogometa. Djelovali su američki na neki neobjašnjiv način. Jake linije čeljusti, kratke i uredne– skoro vojne – frizure. Bilo ih je bijelih i smeđih, muških i ženskih, smješkali su se jedni drugima sjedajući na drugi kraj kamiona, šalili su se i pili kavu iz plastičnih čaša. Ne, to nisu bili Arapi iz Afganistana, više su ličili na turiste iz Nebraske.
Buljio sam u jednu od njih, mladu brinetu koja je jedva izgledala starije od mene. Bila je pomalo slatka, na onaj zastrašujući ured-moć-odijelo način. Ako dovoljno dugo buljite u nekog, u jednom će vas trenutku pogledati. Pogledala me, a lice joj se preobrazilo u sasvim drugačiju konfiguraciju – bez emocija, postalo je robotizirano, a osmijeh je nestao u trenu.
„Hej“, obratio sam joj se. „Čujte, nije mi jasno što se ovdje zbiva, ali stvarno moram pustiti vodu, znate.“
Gledala je kroz mene i pravila se da me ne čuje.
„Ozbiljno, ako ubrzo ne dođem do veselog centra dogodit će se gadna nezgoda. Tu iza neće ugodno mirisati, znate.“
Okrenula se svojim kolegama, njih troje su se skupili oko nje i tiho su vijećali. Nisam čuo o čemu su razgovarali od šuma računala.
Ponovno se okrenula prema meni: „Čekaj još deset minuta, a onda ćete svi moći na pišanje.“
„Ne vjerujem da mogu izdržati još deset minuta“, odgovorio sam joj, dodajući svom glasu malo više hitnosti nego li sam ustvari osjećao. „Ozbiljno, gospođo, sad ili nikad.“
Odmahnula je glavom i pogledala me kao da sam zadnji jadnik. Još malo je vijećala sa svojim prijateljima, a onda mi je jedan od njih prišao. Ovaj je bio stariji, u ranim tridesetima, i imao je stvarno široka ramena, kao da diže utege. Izgledao je kineski ili korejski – nekada ih čak ni Van ne može razlikovati – ali njegovo držanje je na neki neodređen način poručivalo Amerikanac.
Rastvorio je svoju sportsku jaknu i pokazao mi svu opremu koju je imao za pojasom: prepoznao sam pištolj, elektro-šoker i bočicu suzavca ili papar-spreja prije nego što je ponovno zakopčao jaknu.
„Neće biti problema.“, rekao je.
„ Nikakvih“, složio sam se.
Dotaknuo je nešto za pojasom i moji su me okovi pustili, a ruke mi pale na leđa. Kao da je imao Batmanov pojas – daljinski upravljač za lisičine! No, u neku ruku je imalo smisla: ne želite se naginjati nad zarobljenike sa svom tom smrtonosnom opremom u razini njihovih očiju – mogli bi vam zubima zgrabiti pištolj i povući okidač jezikom, ili nešto tako.
Ruke su mi još uvijek bile vezane na leđima plastičnim lisicama, a kako me okovi više nisu pridržavali, otkrio sam da su mi noge odrvenjele od svog tog vremena u istom položaju. Da skratimo priču, pao sam na nos i slabašno trzao nogama kroz koje su prolazili trnci, pokušavajući ih podvući pod sebe kako bih se ljuljanjem mogao osoviti na noge.
Tip me povukao na noge i, hodajući poput klauna, stigao sam do prijenosnog kemijskog WC-a u zadnjem kraju kamiona. Usput sam pokušao naći Darryla, ali mogao je biti bilo koji od pet-šest srušenih ljudi. Ili nijedan od njih.
„Tu smo.“, rekao je.
Trznuo sam rukama. „Možete li, molim vas, skinuti ovo?“ Prsti su mi bili ljubičaste kobasice od sati provedenih u plastičnim lisicama.
Tip se nije ni pomjerio.
„Čujte“, rekao sam mu, trudeći se ne zvučati ni sarkastično niti ljutito (što nije bilo lako). „Čujte, ili ćete mi osloboditi ruke, ili ćete mi vi morati ciljati. Toalet nije mjesto za vožnju bez ruku.“ Netko u kamionu je zahihotao. Stegnuti mišići njegove vilice su mi govorili da tipu nisam nimalo simpatičan. Čovječe, ovi ljudi su bili baš našpanovani.
S pojasa je skinuo švicarski nož. Izvukao je opaku oštricu, razrezao plastične lisice, i ponovno sam imao svoje ruke.
„Hvala“, rekao sam mu.
Gurnuo me u WC. Šake su mi bile beskorisne, bile su kao grude gline pričvršćene na zapešća. Migoljio sam mlohave prste i počeli su peckati. Peckanje se zatim pretvorilo u žarenje i gotovo sam povikao od bola. Spustio sam dasku, skinuo hlače i sjeo. Bojao sam se da ću se u protivnom srušiti.
Tekućina mi je istovremeno krenula iz mjehura i očiju. Plakao sam tiho, ljuljajući se naprijed-nazad, dok su mi se suze i slina slijevali niz lice. Trudio sam se ne jecati – pokrio sam usta i pokušavao prigušiti zvuk. Nisam im htio pružiti to zadovoljstvo.
Napokon sam se ispišao i isplakao, a tip je lupao na vrata. Obrisao sam lice toaletnim papirom što sam bolje mogao, bacio papir u školjku i povukao vodu. Zatim sam potražio lavabo, ali pronašao sam samo spremnik s pumpicom napunjen nekim jakim dezinfekcijskim sredstvom za ruke, na kojem su sitnim slovima, u beskonačnim kolonama, bili navedeni bio-agensi protiv kojih je djelovalo. Utrljao sam ga u ruke i izašao.
„Što si radio tamo?“, upitao me tip.
„Koristio toalet“, odgovorio sam mu. Okrenuo me, zgrabio mi zapešća i osjetio sam kako se nove plastične lisice stežu oko njih. Zapešća su mi otekla nakon skidanja prošlih lisica, a ove su mi se gadno urezale u osjetljivu kožu, no stisnuo sam zube, da se ne naslađuje nad mojim jaukanjem.
Zavezao me na moje mjesto i zgrabio iduću osobu. To je, tada sam shvatio, bio Jolu. Lice mu je bilo otečeno, a na obrazu je imao gadnu modricu.
„Jesi li dobro?“ upitao sam ga, a moj prijatelj s višenamjenskim pojasom stavio mi je ruku na čelo i snažno me odgurnuo, tako da mi je glava udarila o metalni zid kamiona uz glasan gong. „Nema razgovora“, rekao je, dok sam ja pokušavao ponovno fokusirati pogled.
Ovi ljudi mi se nisu sviđali. U tom trenutku sam odlučio da će platiti za ovo.
Svi zatvorenici su, jedan po jedan, išli do WC-a i vraćali se. Kada je to završilo moj se čuvar vratio svojim prijateljima i uzeo još jednu kavu – pili su ju iz ogromnih kartonskih čaša iz Starbucksa – i uključio se u razgovor koji nisam mogao čuti, a koji je uključivao popriličnu količinu smijeha.
Vrata kamiona su se tada otvorila i svjež zrak je prodro unutra, ne onako zadimljen kao prije, nego pun ozona. Uspio sam vidjeti malo toga prije no što su se ponovno zatvorila – da je mrak i da pada kiša – sitno sipi, kako to zna u San Franciscu, gotovo poput magle.
Čovjek koji je ušao u kamion nosio je vojnu uniformu. Američku vojnu uniformu. Salutirao je ljudima u kamionu, oni su salutirali njemu – i tada mi je postalo jasno da nisam bio zarobljenik tamo nekih terorista. Bio sam zarobljenik Sjedinjenih Američkih Država.
#
Postavili su mali paravan i jednog po jednog nas odvezivali i odvodili iza njega. Koliko sam mogao izračunati – brojeći sekunde u glavi, je-dan ---, dva-a ---… – razgovori su trajali oko sedam minuta. Glava mi je pulsirala od dehidracije i manjka kofeina.
Bio sam treći po redu. Iza paravana me odvela žena sa strogom frizurom, koja je izbliza djelovala stvarno umorno. Imala je podočnjake i duboke bore u kutovima usana.
„Hvala“, automatski sam rekao kada me daljinskim na svom pojasu otključala i povukla me na noge. Mrzio sam se zbog te automatizirane pristojnosti, koju su tako temeljito usadili u mene.
Nije se niti trznula. Išao sam ispred nje do paravana. Iza njega je bila jedna stolica na rasklapanje na koju sam sjeo. Njih dvoje – Stroga Frizura i tip s višenamjenskim pojasom – su me gledali iz svojih ergonomskih superstolica.
Na stoliću između njih dvoje bile su raširene moje stvari – sadržaj mojih džepova i ruksaka.
„Bok, Marcuse“, rekla je Stroga Frizura. „Imamo neka pitanja.“
„Jesam li uhićen?“, upitao sam. Nije to bilo bezvezno pitanje. Ako niste uhićeni, murija ima određena ograničenja, ima stvari koje vam ne mogu raditi. Za početak, ne mogu vas vječno držati a da vas ne uhite, a onda imate pravo na telefonski poziv i na odvjetnika. Čovječe, kako ću samo razgovarati s odvjetnikom!
„Čemu ovo služi?“, upitala me, podižući moj mobitel. Zaslon je pokazivao poruku koju dobijete ako pokušavate pristupiti podacima na njemu bez lozinke. Poruka je bila pomalo nepristojna – animacija ruke koja pokazuje izvjesnu univerzalno prepoznatljivu gestu – jer sam volio dodati malo osobnosti svojoj opremi.
„Jesam li uhićen?“, ponovio sam pitanje. Ne morate odgovarati na njihova pitanja ako niste uhićeni, a ako pitate jeste li uhićeni, moraju vam odgovoriti. To su pravila igre.
„Zadržao te Ured za domovinsku sigurnost“, odsjekla je žena.
„Jesam li uhićen?“
„Počet ćeš surađivati s nama istog trena, Marcuse.“ Nije rekla „ili…“, ali podrazumijevalo se.
„Htio bih razgovarati s odvjetnikom. Htio bih znati koje su optužbe protiv mene. Htio bih vidjeti vaše isprave.“
Agenti su se samo pogledali.
„Mislim da bi trebao dobro razmisliti o svom pristupu ovoj situaciji.“, rekla je Stroga Frizura. „Mislim da bi to trebao učiniti ovoga trena. Našli smo veći broj sumnjivih naprava među tvojim stvarima. Tebe i tvoje suradnike smo pronašli blizu poprišta najgoreg terorističkog napada koji je ova zemlja do sada vidjela. Zbroji dva i dva, i stvari ne idu u tvoju korist, Marcuse. Možeš surađivati s nama, ili možeš jako, jako, jako požaliti. Dakle, čemu ovo služi?“
„Mislite da sam terorist? Imam samo sedamnaest godina!“
„Pravi uzrast. Al-Qaeda rado novači djecu punu ideala, koju je lako pridobiti. Googlali smo te, znaš. Pisao si puno ružnih stvari na Internetu.“
„Htio bih razgovarati s odvjetnikom.“, rekao sam.
Stroga Frizura me pogledala kao da sam kukac. „Vjeruješ kako te uhvatila policija zbog nekog zločina. U zabludi si. Shvati, Vlada Sjedinjenih Država te zadržava ovdje kao potencijalnog pripadnika neprijateljskih oružanih snaga. Sada bi se trebao jako potruditi da smisliš kako nas uvjeriti da nisi pripadnik neprijateljskih oružanih snaga. Stvarno jako. Postoje crne rupe koje mogu progutati neprijateljske oružane snage, jako duboke crne rupe u kojima samo nestaneš. Zauvijek. Slušaš li me, mladiću? Sada želim da otključaš ovaj mobitel, a onda dekriptiraš dokumente u njegovoj memoriji. Želim objašnjenje: zašto si bio na ulici? Što znaš o napadu?“
„Neću vam otključati mobitel“, rekao sam ljutito. U njemu sam imao hrpu privatnih stvari: slike, e-mailove, male hakove i modove koje sam mu instalirao. „To je osobno.“
„Što skrivaš?“
„Imam pravo na privatnost“, odgovorio sam. „I želim razgovarati s odvjetnikom“
„Ovo ti je zadnja prilika, mali. Pošteni ljudi ništa ne skrivaju.“
„Želim razgovarati s odvjetnikom.“ Moji roditelji bi ga platili. To je bilo jasno u svim uputama u slučaju uhićenja. Samo tražite odvjetnika, bez obzira na ono što oni govore ili čine. Razgovor s policijom bez odvjetnika nikad ne završava dobro. Ovo dvoje su tvrdili da nisu policajci, ali što je to bilo, ako ne uhićenje?
Iz sadašnje perspektive, možda sam im trebao otključati mobitel.
| travanj, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.
O romanu
"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.
o prevoditeljici
Kvalificirana za ovaj posao.
Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com
Sadržaj
Prvo poglavlje
Drugo poglavlje
Treće poglavlje
Četvrto poglavlje
Peto poglavlje
Šesto poglavlje
Sedmo poglavlje
Osmo poglavlje
Deveto poglavlje
Deseto poglavlje
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.