Ni blizu
srijeda, 30.01.2008.
Kako vrijeme leti i ne liječi rane II
Brojim 18. godinu + 2. godinu. Ko jučer je ova 18. bila 2. A za treptaj oka će ova 2. biti 18. a 18. 34. Vrijeme ništa nije zaliječilo, neke stvari sam zaboravio, neke mi nisu toliko na pameti jer ih izbijem radom, igrom, košarkom... Ali svaki put kad imam malo vremena za sebe kad mogu na miru stati (leći) i razmisliti, sjetim ih se i prebacim u neki prošli film. Spoznaja da sa vremenom, polako samo odlaze oni ljudi koji te bezuvjetno vole i oni koje ti bezuvjetno voliš nije ugodna(eufemizam) I, možda nepošteno prema onima koji su otišli, nastojim biti malo bolji prema onima koji su ostali.
Malo sam izmijenio post od prošle godine. Koliko sam bio bolji prema onima koji su ostali? Nadam se bar malo. Jučer je bila jedna lijepa večer, dugo nisam proveo večer u tako ugodnom i sadržajnom razgovoru. Brat, dva prijatelja malo mlađa, i dva malo starija (tatina generacija).
Već 18. godina je prošlo. I kako je moj brat Luka parafrazirao " That is what time does. It pasts"
ponedjeljak, 07.01.2008.
Cats In The Cradle
Nemam mnogo riječi ni inspiracije. Naletio sam na ovu pjesmu. Svidjela mi se, iako joj je prilično tužna tema. Odluka za ovu godinu, konačno se osamostaliti i nikad ne postati kao tata i sin iz ove pjesme.
