Ni blizu
utorak, 25.09.2007.
Dok nekom ne smrkne, drugom...
Tako, dani idu, lete. Vježbam, nešto radim. Prošlih par dana nanovo sam upoznavao čari Zet-a jer mi je autić riknuo. Nije meni jedinom:).
Kakve veze to ima s naslovom. U Martinovci se pojavila ogromna rupetina koja je progutala kuću i prijeti ostalima. Gospođa mama radi vrlo blizu te sad idućih desetak dana ima slobodno, dok se ne sanira rupetina. Kakva radost nakon 30+ godina radnog staža na par dana dodatnog odmora.
Jedna pjesmica koja me naježi "Tomorrow Belongs to Me" a koje se sjetio gospodin bankar L.Š. za 20 dana 30:)
subota, 01.09.2007.
Bakine oči
Ima prednosti to što sam imao tatu za doktora. Danas 17+ godina nakon što nas je napustio, njegovi kolege uskoče i odrade hitne intervencije. Tako je i jučer mama nazvala jednog od njih koji je dogovorio odmah pregled za baku u Rijeci. Moja baka sve slabije vidi na kraju se ustanovilo da ima tešku upalu očiju, neke nezaliječene ranice i da bez pravilne terapije može oslijepiti. Sva sreća da su uz baku i djeca (jedno od 5 je uvijek u blizini a najčešće je to teta) pa joj pomažu. Pokušavam si zamisliti situaciju da si star i nemoćan i da nemaš nikoga svog da ti pomogne, koji užas.
Nadam se da će uskoro progledati, da će opet moći uživati u čitanju prije spavanja. Za 3 dana skoknut ću i ja do Rijeke. Radujem se susrtetu i razgovoru. Malo ćemo pričati o njenim problemima i mukama a malo o mojim. Čuti ću poneku priču iz starih dana. Ne mogu zamisliti kako joj je bilo s petero klinaca u posljeratnoj neimaštini. Sa nepunih trideset godina na leđima. Nekako mi se moji problemi čine beznačajni i moji strahovi neopravdani. Moja draga Baka Ema.
