Božićni pozdrav iz Würzburga

Za sve koji pitaju kad ću doma


Pozdrav iz Würzburga. Ovo je slikano pred mojim samostanom. Dolje na kraju ulice, na brijegu, bi se trebao vidjeti Marienberg - bivša biskupska palača.



Evo, još jednom, ali bez mene. Sad se bolje vidi. Pozdravi svima koji pitaju za mene. :-)

Božić s Tajči

Tajči ponovno na mali ekranima


Preuzeto s http://idobelieve.com/

Otkako sam ove godine, surfajući internetom, naišao na stranice naše Tajči, počeo sam ih pratiti i upisao sam se za newsletter. Tako mi je ovih dana došla najava, da će na američkoj katoličkoj televiziji Catholic TV biti emitirana emisija o Tajči i njezinoj obitelji. Otkako je u Americi Tajči sklada vlastite pjesme i to uglavnom o vjeri, te je zato i pozvana u emisiju koju se može gledati i preko interneta, na ovim stranicama:

Uživo program Catholic TV na internetu:
http://www.catholictv.org/home.aspx?displayLive=true

Naziv emisije:
CATHOLIC SAINTS & LAY PEOPLE

Vrijeme emitiranja božićne emisije s Tajči i njezinom obitelji:

Utorak, 30.12.2008.
New York 12 sati (podne)
Hrvatska (Njemačka) 18 sati (6 popodne)

Petak, 2.1.2009.
New York 8 sati (ujutro)
Hrvatska (Njemačka) 14 sati (2 popodne)

Subota 3.1.2009.
New York 21.30 sati (9.30 navečer)
Hrvatska (Njemačka) 3.30 sati po noći (to je već nedjelja 4.1.2009)


Preuzeto s http://idobelieve.com/

Tajčine internet stranice su http://idobelieve.com/,
a njezin blog je http://tajci.net/,
a ako je netko na Facebooku može naići na njezinu grupu http://www.facebook.com/home.php?#/group.php?gid=2212878125&ref=ts


Božićni hit: How I love the Christmas season


Preuzeto s http://idobelieve.com/

Mogućnost izbora

Jučer sam naišao na ovu reklamu:



koja hoće reći da ako ujutro ne znaš što obući, jer imaš preveliki izbor odjeće, jednostavno odeš u časne jer one nose svevremensku modu. Pa, istina je da časne nose uvijek iste odore. Doduše, mjenjaju ih kad prelaze iz kandidature u novcijat, iz novicijata u juniorat, pa onda još jednom kad daju svečane zavjete. No, to se sve razlikuje od reda do red.

Ali ja sam danas otkrio novu prednost samostanskog života. Odlučio sam promjeniti posjetljinu na svojem krevetu, kako bi božićne blagdane spavao na svježoj posteljini, upravo kako me mama uvijek učila. I tako sam se spustio kat niže i kod gospođe koja je zadužena za posteljinu upitao: "Bi li mogao dobiti novu posteljinu?". Pokazala mi je veliki ormar za posteljinu i rekla da izaberem. A netko je u samostanu očito bio dobro raspoložen, pa je kupio posteljine ne samo bijele boje, nego i raznih drugih boja. I tako sam ja malo čeprkao i naišao na predivnu božićnu kombinaciju. Slike su u prilogu.



Ova zelena kombinacija sa žutim cvjetovima me baš nekako oraspoložila i nasmijala. Eto, i tko kaže da u samostanu nema mogućnosti izbora. :-) Vjerujem da će i moja mama biti zadovoljna.

Seminar

Vratio sam se svojoj temi.

Zanimljivo mi je bilo danas na seminaru iz crkvenog prava. Nastavili smo govoriti o važnosti dušobrižništva u župnoj i biskupijskoj strukturi. Profesor je izlegao svoj članak o dušobrižničkom prostornom planiranju kao dijelu biskupske pastirske službe. Znam, zvuči komplicirano, ali zapravo nije. Prevedeno na svakodnevni jezik članak je govorio o razlozima zašto nastaju nove župe, tj. zašto se neke župe dijele na manje ili se manje ujedinjuju u veću župu. U Njemačkoj je trenutno na snazi proces spajanja manjih župa u veće i to ponajviše zbog nedostatka svećenika, ali i sve manjeg broje vjernika, pa zato i sve više brojčano premalih župa.

Profesor je na njemački s izvornika preveo dokument Direktorij pastoralne službe biskupa koji govori o tome što biskup treba raditi. U tom dokumentu se posebno govori i o tome kako biskup treba strukturalno urediti biskupiju i kako osnivati nove župe (bilo velike, bilo male). Velika novost je u tome što dokument ne određuje i ne nalaže kako trebaju izgledati biskupije i njihove podjele već naglašava kako je najvažniji kriteriji pri strukturalnom uređenju biskupije - briga za duše. Znači nije važna ni veličina župe, ni teritorij već koliko to uređenje koristi za spas duša. Takav pristup otvara veće mogućnosti za stvaranje novih struktura u biskupiji koje trebaju biti dinamične, a ne postavljene samo da se održe, kako kaže profesor, da zacementare stanje.

U našoj würzburškoj biskupiji će nagodinu doći do spajanja po nekoliko župa u jednu župnu zajednicu. Pri tome će svaka župa zadržati svoj pravni status, ali će po nekoliko župa imati jednog istog župnika. E, sad, naš profesor takvo uređenje dovodi u pitanje. Kako jedan župnik može kvalitetni biti župnik na više župa kad u svakoj ima i ekonomsko i pastroalno vijeće plus mnoge druge obveze. Pokazuje li takvo uređenje stvarnu brigu za duše i njihovo dobro ili se pokušava spasiti stanje kakvo je?

Otvara se pitanje: Zašto štiti strukture koje same po sebi ne mogu funkcionirati? Zašto zaboravljamo i druge oblike zajednice vjernika osim župe? Profesor je naglasio važnost zajedništva u stvaranju župe. Važno je imati nekoliko osoba koje se stvarno angažiraju u crkvi i time stvaraju jezgru župe. Potrebno je naći takve ljude i oko njih stvoriti župnu zajednicu, a ne zadržati postojanje župe samo zbog crkve ili seoske zajednice koja je"oduvijek" imala svoju crkvu, svoju župu.

Na kraju seminara je spomenuo kućnu crkvu, kao pojam crkvene zajednice koji je kod protestanata uobičajen. Zašto se i kod nas katolika ne bi više radilo na tome da obitelji i druge manje zajednice vjernika unutar župe budu okupljalište vjernika gdje se može moliti i živjeti vjera? A upravo o obitelji kao "crkvu u malom" i o načinu obiteljski molitve pišem svoj doktorski rad. Tako me danas profesor iz kanonskog prava ponovno vratio do moje vlastite teme.

Daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Danas sam po prvi put krstio!

Za vrijeme današnje svete mise u Reichenbergu krstio sam maloga Franza Karla Josefa Köck. Misa je započela tako što su ministranti u procesiji otišli do oltara, a ja sam ostao na ulazu u crkvu gdje su me čekali roditelji Köck s malim Franzom i njegov kum.

Tu sam započeo slavlje krštenja u razgovoru s roditeljima i pitanjem što žele od Crkve. Odgovorili su: krštenje. Potom sam se uputio k oltaru gdje sam započeo slavlje svete mise, a oni su sjeli na svoje mjesto. Nakon propovijedi smo nastavili krštenje uz krstionicu koja se nalazi na dnu crkve.

Kako je bilo neobično zazvati Božje ime i snagom Duha Svetoga započeti jedan novi život u tom djetetu; vidljivim znakovima činiti nešto nevidljivo. Znam da to već činim u svetoj misi, kroz vidljive čine zazivam nevidljivog Boga, ali ovo krštenje me je posebno potaknulo na ovakvo razmišljanje.

Sjetio sam se profesora s fakulteta koji je govorio - svaki sakrament je slavlje. Upravo to obilježje sakramenta mi se najdublje usadilo u pamćenje. Slavlje!

Advent iliti Došašće

Adventski prozor obitelji Penßel

Započeo je Advent iliti hrvatski - Došašće

U Reichenbergu se već nekoliko godina organiziraju večernja molitvena druženja pod nazovom "Adventsfenster Aktion" ("Akcija adventskih prozora"). Obitelj koja se prijavi organizirati takvu jednu večernju molitvu ukrasi jedan svoj prozor koji gleda na dvorište ili ulicu i pod njim se onda okupe vjernici, i pod vodstvom te obitelji zajedno mole 15-20 minuta. Obično obitelj uzme neku temu, pa u tom smislu i ukrasi prozor i održi meditaciju.


Okupljeni vjernici u dvorištu obitelji Penßel

Prvi put sam se priključio nečemu takvom. Zima je već počela pa je bilo pomalo hladno. Prvo okupljanje je bilo u ponedjeljak 2.12.2008., u obiteljskom dvorištu evangeličkog župnika Penßel. On i njegova žena sviraju limene instrumente, pa su uz pratnju još jednog svirača odvirali nekoliko adventskih pjesama. Između pojedinih pjesama g. Penßel je čitao priču o malo dječaku koji je na božićnom sajmu ugledao sliku Navještenja Marijina. Toliko se zagledao u nju da je čuo kako anđeo Gabrije govori Mariji i kako ona iznenađena odgovora. Tada je dječak poželio da mu mama kupi tu sliku jer je ona za njega dobila posebno značenje.


Lijevo je evangelički župnik Penßel, a desno njegova žena

Nakon molitve smo bili ponuđeni kolačima, vrućim čajem i kuhanim vinom. Mogu reći da je bilo vrlo zanimljivo. Vjernicima katolicima je bilo drago što sam došao, a sam sam upoznao i neke evangelike. Ovakva druženja su obično ekumenskog karaktera. Na kraju molitve sam primjetio da evangelički župnik nije napravio rukom znak križa dok je izgovarao blagoslov, već ga je samo izrekao. Oni očito ne koriste te, kod nas katolika, uobičajene liturgijske pokrete.


Grijanje uz kuhano vino

Sjetio sam se p. Lea koji mi je ispričao svoj razgovor s jednom evangelisticom. U vrijeme smrti pape Ivana Pavla II, on je još bio u Rimu. Nakon sprovoda ga je nazvala dotična evangelistica i čestitala mu, kao katoliku, na tako lijepo i dostojanstvenoj ceremoniji. Kaže, kako njima evangelicima upravo to nedostaje, jasna i jednostavna, a puna bogatog značenja, ceremonija.

Ljudi vole lijepo. Zato se i njoj svidjela ta sprovodna ceremonija.

Ovakvim susretima pomalo otkrivam svijet evangeličke crkve. Danas je evangelički župnik Penßel govorio o Navještenju Marijinom, što me potaknula da zaključim da i oni, evangelici, štuju Mariju. Netko mi je jednom rekao da je ne štuju. Dakle, sad trebam vidjeti što obuhvaća njihovo štovanje Marije, koje značenje joj daju. Znam da ne prihvaćaju štovanje svetaca i da u svojim crkvama nemaju kipove svetaca. Vidjet ćemo. Još je dugi put upoznavanja. Ali mi se, evo na drugi pogled, čini da su siromašniji od katoličke crkve - nemaju bogatu liturgiju i nemaju svece.

Prijenos zavjeta s. Kolete

U gostima kod sestara klarisa na stolu su bila lijepo označena imena gostiju

U subotu 22.11.2008. posjetio sam sestre klarise kapucinke u mjestu Balsbach.

Povod je bio prijenos zavjeta s. Kolete. S. Koletu sam upoznao prošle godine kad sam s još dvojicom braće prvi put posjetio taj samostan. Ona je svoje svečena redovničke zavjete dala u samostanu zagrebačkih Mikulića još 1997. O tome se može pročitati na stranicama IKA-e (www.ika.hr).

U ovaj njemački samostan s. Koleta je prešla prije nekoliko godina, no kako se ovdje obdržavaju Konstitucije sestara klarisa kapucinki, morala je svoje zavjete prenijeti pod te Konstitucije. To je i učinila ove subote pod svečanom svetom misom, a IKA je opet o tome objavila članak (www.ika.hr).

Iako mi je na putu do tamo pukla automobilska guma, pa sam je na autocesti morao mjenjati, i usprkost nepoznatom putu kroz neka mala mjesta i šumovite krajeve, uspio sam doći do samostana. Osim rođene sestre s. Kolete, bio sam jedini Hrvat na toj proslavi. Iznenadila se kad je čula da sam već zaređen za svećenika, jer je očekivala da sam još uvijek đakon.

Zanimljivo je da su nas nakon mise sestre primile u zajedničkoj primaćoj sobi. Obično se sestre klarise može vidjeti jedino kroz prozore s rešetkama, pa čak ako je i rodbina dođe u goste. Tako je bar kod naših sestara u zagrebačkim Mikulićima. Ali sestre ovog samostana imaju drugačiji način života i zato smo nakon mise zajedno sjeli za stol uz kavu i kolače. Poslije su sestre projekcijom na zid pokazale nekoliko fotografija iz svojeg svakodnevnog života i iz obnove samostana.

Lijepo je bilo vidjeti njihovu radost što su to mogle s nama podijeliti.

Jugoslavija u malom

Četvrtak, 20.11.2009.


Preuzeto s http://staff.science.uva.nl

Posjetio sam zatvorenike

Fra Paško, župnik na Hrvatskoj katoličkoj misiji Würzburg, redovito jedan put mjesečno posjećuje zatvorenike. Ovaj put je poveo i mene da doživim i to iskustvo. Zanimljivo je odmah na početku primjetiti kako ga u zatvoru ne čekaju samo vjernici Hrvati, već i drugi "narodi i narodnosti", a i religije naše bivše države. Zatvorski dušobrižnik je odredio da još uvijek svi zatvorenici iz država koje su nastale od Jugoslavije dolaze kod fra Paška na mjesečni susret, makar je on hrvatski katolički župnik.

I tako nas nakon nekoliko pitanja, i prethodne najave polako puštaju kroz prva vrata gdje čekamo zatvorskog dušobrižnika. On nas vodi kroz još troja ili četvora vrata koja zapravo i ne izgledaju kao zatvorska vrata. Nemaju one teške željezne rešetke na koje sam navikao u filmovima, već obična prozirna stakla. Napetost stvara stalno zaključavanje tih istih vrata odmah čim uđemo u hodnik. I to po tri puta. Kroz prozore se vidi lijepo uređeni vanjski prostor, nogometni i košarkaški tereni.

Na kraju zadnjeg hodnika nas je čekalo desetaktak zatvorenika. Pozdravili smo se sa svima, a jednom je fra Paško dao vrećicu s novinama što ih je donio. Čekali smo još jednu zatvorenicu da nam se pridruži. Ona je Albanka i zna njemački, ali ne zna hrvatski. Upravo ovakve situacije pokazuju koliko je nezahvalno sve iz bivše Juge zajedno trpati.

Skupina je polako ušla u prostoriju namjenjenu za bogoslužja, a fra Paško je u odjeljenoj prostoriji počeo pojedinačno primati one koji su htjeli razgovor s njim. Ja sam se tako našao u zatvorskoj kapeli s desetak zavorenika. Među časopisima sam našao i "Veritas" za koji pišem intervjue pa sam im pokazao zadnji razgovor s kapetanima s riječnog broda "Sveti Nikola" koji je prolazio krou Würzburg. I uskoro se razvezala priča.

Najpričljivija su bila dva Muslimana iz Bosne koja su pohvalila fra Paška koji se još jedini već godinama brine za njih i malo ih obilazi. Sve druge institucije iz naših krajeva ne pitaju za njih. "Kao što vidite, mi smo Jugoslavija u malome", kažu mi. Od svih prisutnih samo su dvojica bili katolici Hrvati, a ostalo su pravoslavni Srbi i Muslimani iz Bosne i Albanka koja je, čini mi se, s Kosova. Uskoro smo došli i do vjerskih tema, te me jedan Muslima upitao o Isus. Kad sam spomenuo kako su u njegovo vrijeme neki mislili da je on učitelj ili da je prorok, odmah je potvrdio da je to ta istina - Isa je prorok i to je to. A onda je počeo o tome kako se Kuran nikad nije mjenjao, a sve druge vjere se mjenjaju i prilagođavaju. Božja se istina ne može mjenjati i zato religije koje se mjenjaju nisu od Boga. Poslije je netko upitao zašto se svećenici ne smiju ženiti. Nakon svih mojih objašnjenja zaključak iz mase je bio da je najbolje hodžama koji mogu imati i po nekoliko žena. Ostao sam bez komentara.

I tad se vratio fra Paško, pa je on preuzeo riječ. Naglasio je koliko je čovjek slobodno biće i kako uvijek može odlučivati. Naveo je primjer čovjeka koji je ubio nekoga te bježi. Trčeći preko mosta vidi da se u rijeci utapa dijete. Bez razmišljanja skoči i spasi ga. Eto, šta je čovjek - u jednom času oduzima život, u drugom spašava. Neki su klimali glavom odobravajući, a drugi su samo pažljivo slušali. Još smo se kratko pomolili i pozdravili. Dok smo se rukovali netko je poželio svako dobro i "da Bog da da se više ne vidimo" što je popraćeno smjehom. Fra Paško mi poslije reče da se on uvijek tako pozdravlja s njima jer ako se sljedeći put ne vide znači da su otišli kući na slobodu. Pa dao Bog da se više ne vidimo!