Vratio sam se svojoj temi.
Zanimljivo mi je bilo danas na seminaru iz crkvenog prava. Nastavili smo govoriti o važnosti dušobrižništva u župnoj i biskupijskoj strukturi. Profesor je izlegao svoj članak o dušobrižničkom prostornom planiranju kao dijelu biskupske pastirske službe. Znam, zvuči komplicirano, ali zapravo nije. Prevedeno na svakodnevni jezik članak je govorio o razlozima zašto nastaju nove župe, tj. zašto se neke župe dijele na manje ili se manje ujedinjuju u veću župu. U Njemačkoj je trenutno na snazi proces spajanja manjih župa u veće i to ponajviše zbog nedostatka svećenika, ali i sve manjeg broje vjernika, pa zato i sve više brojčano premalih župa.
Profesor je na njemački s izvornika preveo dokument Direktorij pastoralne službe biskupa koji govori o tome što biskup treba raditi. U tom dokumentu se posebno govori i o tome kako biskup treba strukturalno urediti biskupiju i kako osnivati nove župe (bilo velike, bilo male). Velika novost je u tome što dokument ne određuje i ne nalaže kako trebaju izgledati biskupije i njihove podjele već naglašava kako je najvažniji kriteriji pri strukturalnom uređenju biskupije - briga za duše. Znači nije važna ni veličina župe, ni teritorij već koliko to uređenje koristi za spas duša. Takav pristup otvara veće mogućnosti za stvaranje novih struktura u biskupiji koje trebaju biti dinamične, a ne postavljene samo da se održe, kako kaže profesor, da zacementare stanje.
U našoj würzburškoj biskupiji će nagodinu doći do spajanja po nekoliko župa u jednu župnu zajednicu. Pri tome će svaka župa zadržati svoj pravni status, ali će po nekoliko župa imati jednog istog župnika. E, sad, naš profesor takvo uređenje dovodi u pitanje. Kako jedan župnik može kvalitetni biti župnik na više župa kad u svakoj ima i ekonomsko i pastroalno vijeće plus mnoge druge obveze. Pokazuje li takvo uređenje stvarnu brigu za duše i njihovo dobro ili se pokušava spasiti stanje kakvo je?
Otvara se pitanje: Zašto štiti strukture koje same po sebi ne mogu funkcionirati? Zašto zaboravljamo i druge oblike zajednice vjernika osim župe? Profesor je naglasio važnost zajedništva u stvaranju župe. Važno je imati nekoliko osoba koje se stvarno angažiraju u crkvi i time stvaraju jezgru župe. Potrebno je naći takve ljude i oko njih stvoriti župnu zajednicu, a ne zadržati postojanje župe samo zbog crkve ili seoske zajednice koja je"oduvijek" imala svoju crkvu, svoju župu.
Na kraju seminara je spomenuo kućnu crkvu, kao pojam crkvene zajednice koji je kod protestanata uobičajen. Zašto se i kod nas katolika ne bi više radilo na tome da obitelji i druge manje zajednice vjernika unutar župe budu okupljalište vjernika gdje se može moliti i živjeti vjera? A upravo o obitelji kao "crkvu u malom" i o načinu obiteljski molitve pišem svoj doktorski rad. Tako me danas profesor iz kanonskog prava ponovno vratio do moje vlastite teme.
Post je objavljen 15.12.2008. u 22:35 sati.