Jugoslavija u malom

Četvrtak, 20.11.2009.


Preuzeto s http://staff.science.uva.nl

Posjetio sam zatvorenike

Fra Paško, župnik na Hrvatskoj katoličkoj misiji Würzburg, redovito jedan put mjesečno posjećuje zatvorenike. Ovaj put je poveo i mene da doživim i to iskustvo. Zanimljivo je odmah na početku primjetiti kako ga u zatvoru ne čekaju samo vjernici Hrvati, već i drugi "narodi i narodnosti", a i religije naše bivše države. Zatvorski dušobrižnik je odredio da još uvijek svi zatvorenici iz država koje su nastale od Jugoslavije dolaze kod fra Paška na mjesečni susret, makar je on hrvatski katolički župnik.

I tako nas nakon nekoliko pitanja, i prethodne najave polako puštaju kroz prva vrata gdje čekamo zatvorskog dušobrižnika. On nas vodi kroz još troja ili četvora vrata koja zapravo i ne izgledaju kao zatvorska vrata. Nemaju one teške željezne rešetke na koje sam navikao u filmovima, već obična prozirna stakla. Napetost stvara stalno zaključavanje tih istih vrata odmah čim uđemo u hodnik. I to po tri puta. Kroz prozore se vidi lijepo uređeni vanjski prostor, nogometni i košarkaški tereni.

Na kraju zadnjeg hodnika nas je čekalo desetaktak zatvorenika. Pozdravili smo se sa svima, a jednom je fra Paško dao vrećicu s novinama što ih je donio. Čekali smo još jednu zatvorenicu da nam se pridruži. Ona je Albanka i zna njemački, ali ne zna hrvatski. Upravo ovakve situacije pokazuju koliko je nezahvalno sve iz bivše Juge zajedno trpati.

Skupina je polako ušla u prostoriju namjenjenu za bogoslužja, a fra Paško je u odjeljenoj prostoriji počeo pojedinačno primati one koji su htjeli razgovor s njim. Ja sam se tako našao u zatvorskoj kapeli s desetak zavorenika. Među časopisima sam našao i "Veritas" za koji pišem intervjue pa sam im pokazao zadnji razgovor s kapetanima s riječnog broda "Sveti Nikola" koji je prolazio krou Würzburg. I uskoro se razvezala priča.

Najpričljivija su bila dva Muslimana iz Bosne koja su pohvalila fra Paška koji se još jedini već godinama brine za njih i malo ih obilazi. Sve druge institucije iz naših krajeva ne pitaju za njih. "Kao što vidite, mi smo Jugoslavija u malome", kažu mi. Od svih prisutnih samo su dvojica bili katolici Hrvati, a ostalo su pravoslavni Srbi i Muslimani iz Bosne i Albanka koja je, čini mi se, s Kosova. Uskoro smo došli i do vjerskih tema, te me jedan Muslima upitao o Isus. Kad sam spomenuo kako su u njegovo vrijeme neki mislili da je on učitelj ili da je prorok, odmah je potvrdio da je to ta istina - Isa je prorok i to je to. A onda je počeo o tome kako se Kuran nikad nije mjenjao, a sve druge vjere se mjenjaju i prilagođavaju. Božja se istina ne može mjenjati i zato religije koje se mjenjaju nisu od Boga. Poslije je netko upitao zašto se svećenici ne smiju ženiti. Nakon svih mojih objašnjenja zaključak iz mase je bio da je najbolje hodžama koji mogu imati i po nekoliko žena. Ostao sam bez komentara.

I tad se vratio fra Paško, pa je on preuzeo riječ. Naglasio je koliko je čovjek slobodno biće i kako uvijek može odlučivati. Naveo je primjer čovjeka koji je ubio nekoga te bježi. Trčeći preko mosta vidi da se u rijeci utapa dijete. Bez razmišljanja skoči i spasi ga. Eto, šta je čovjek - u jednom času oduzima život, u drugom spašava. Neki su klimali glavom odobravajući, a drugi su samo pažljivo slušali. Još smo se kratko pomolili i pozdravili. Dok smo se rukovali netko je poželio svako dobro i "da Bog da da se više ne vidimo" što je popraćeno smjehom. Fra Paško mi poslije reče da se on uvijek tako pozdravlja s njima jer ako se sljedeći put ne vide znači da su otišli kući na slobodu. Pa dao Bog da se više ne vidimo!