Postao sam župnik

A što je tebi sveto?!

Ovih se dana kandidati za krizmu pripremaju za primanje sakramenta pomazanja kojim primaju snagu Duha Svetoga. Time počinju još djelatnije sudjelovati u životu Crkve i svojim talentima širiti Božje Kraljevstvo. U Zagrebačkoj nadbiskupiji se već nekoliko godina upriličuje susret svih krizmanika s nadbiskupom Bozanićem. Budući da se radi o velikom broju, čak nekoliko tisuća mladih, takav susret se obično održava u nekoj sportskoj dvorani.
Jedne godine su gosti susreta bili i igrači nogometnog kluba Dinamo koji su tom prigodom svjedočili svoju vjeru i nadbiskupu poklonili knjigu znakovitog imena: „Sveto ime Dinamo“. I od tada se pitam što je zapravo ovim dečkima sveto – Bog kojeg su došli posvjedočiti ili klub za koji igraju. Još je zanimljivije što se susret održao u sportskoj dvorani koju televizijski komentatori često nazivaju „hramom sporta“, pa se čovjek u takvom trenucima prijenosa zapita u kojeg to Boga vjeruje komentator? Nekog sportskog?

Preuzeto s frama-portal.com

Sudjelovao sam na jednom od ovih susreta krizmanika i doživio njihovu nezainteresiranost i brbljanje dok je nadbiskup u procesiji ulazio u dvoranu. No, vjerujem da je bilo jako veliko oduševljenje te godine kada su u dvoranu ušli nogometaši. Pažnja krizmanika se odmah usmjerila na njih slušajući njihovo svjedočanstvo. I s pravo se onda pitam u kome ti dečki i cure, a među njima su sigurno bili i framaši, vide veći uzor: u nadbiskupu ili u nogometašima. Što je zapravo njima sveto: crkva ili sport?

Ja riječ „sveto“ doživljavam kao nešto što se ne može dotaknuti niti do kraja shvatiti. Najobičniji primjer su mi vjerovanja starih naroda u svetost vatre ili vode jer vatru nisu mogli dotaknuti, niti vodu kontrolirati. Oni su u njima vidjeli čak i bogove zato jer su ti elementi bili iznad njihovih spoznajnih mogućnosti i snage kontrole. No, danas smo s tehnikom svladali i snagu vatre i vode pa u njima ljudi više ne vide nikakvu božansku snagu. Ne vide u njima ništa sveto, već samo nešto prirodno.

U Starom zavjetu nam se preko Abrahama i Izraelskog naroda samo Bog objavljuje kao svet, kao onaj koji je nedohvatljiv i ne shvatljiv. Ali opet traži od nas da i mi budemo sveti. „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“, jasne su riječi što ih je Bog preko Mojsija poslao svome narodu i svima nama. No, u čemu se zapravo sastoji Božja svetost? Zar u zastrašujućoj moći kojom može kontrolirati prirodu? Ili u nama neshvatljivoj mudrosti kojom je izgradio sav ovaj divan svijet oko nas?

Tražeći odgovor koji bi mi spojio moju sliku Boga koji je svemoćan i dalek i onu sliku u kojoj ga nazivam svojim prijateljem naišao sam na psalam 103 u kojem pjesnik pjeva o Bogu: „On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću. Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama.“

Kroz ove riječi sam shvatio kako je Božja svetost u njegovoj svemoći da nam prijateljski oprašta naše grijehe. On koji je svemoćan Stvoritelj svijeta otkriva nam se kao ponizni Spasitelj od naših pogrešaka i grijeha. Bog je svet jer je milosrdan, jer oprašta. Opraštan nam grijehe čak i kada mi sami sebi nešto ne možemo oprostiti.

Preuzeto s frama-portal.com

Pa, onda kad on kaže: „Budite sveti kao što sam ja svet“, meni to znači – opraštajte kao što sam i ja vama oprostio. Božje svetost je u opraštanju.

Laici su Crkva

Zanimljivo je primijetiti kako su svi vjernici u Crkvi barem jedan dio svojega života bili laici. Čak su i svećenici, biskupi, pa i pape prije svojega ređenja bili laici. Jer svi smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, pa smo time postali djelić mozaika koji se zove Crkva. No, kroz povijest se pod imenom Crkve počelo misli samo na svećenike. Stoga je danas na prvom mjestu važno posvjestiti vjernicima laicima da oni nisu samo dio Crkve, nego da oni jesu Crkva. Jer Crkva bez laika me postoji.
Jedan je župnik opisivao koliko su zapravo laici u njegovoj župi svjesni toga da su i oni Crkva, pa je naveo primjer kako mu je jednom naišao jedan vjernik i rekao: „Prozor vam je na sakristiji razbijen“. Pri tom je mislio kako je samo župnikova dužnost da održava crkvu. No, nedavno mu je naišao drugi vjernik i rekao „Vrata nam se na crkvi klimaju. Kad mogu doći popraviti ih?“. Za ovog župnika je to bio znak da vjernici sve više osjećaju kako su i oni odgovorni za crkvu, pa je to prvi korak da shvate kako su jednako odgovorni i za Crkvu, pisano velikim slovom.
Ako ne postoji Crkva bez laika, jednako onda ne postoji niti Crkva bez svećenika. Stoga je druga važna točka u razmišljanju o laicima razvijanje povjerenja i suradnje između svećenika i laika. Jer niti svećenik može zamijeniti laika u svim njegovim službama u Crkvi, niti laik može zamijeniti svećenika u svim njegovim službama. Važno je prepoznati talente pojedinca i cijeniti službu koju on vrši, bilo kao svećenik, bilo kao laik. Sv. Augustin je to na jednom mjestu opisao riječima: „S vama sam kršćanin, a za vas sam biskup.“ Time je pokazao kako je svjestan svojega mjesta pred Bogom kao kršćanina vjernika, a pred zajednicom svoje službe biskupa.
No, kako laik može otkriti svoju službu u Crkvi?

Posvećeni Duhom Svetim

Po sakramentu krizme svi vjernici su primili darove Duha Svetoga. Od tada su pozvani djelatno sudjelovati u životu Crkve i svoje talente upotrijebiti za razvoj Crkve. Papa Ivan Pavao II je često isticao kako smo svi pozvani na svetost, svatko u svojoj službi i zanimanju. Dakle, ne samo svećenici, redovnici i redovnice, već napose laici kojih i ima najveći broj u Crkvi. Potrebno je otvoriti se Duhu Svetom i dopustiti da njegovi darovi koje smo primili počnu u našem životu donositi plod. Duh Božko svakome laiku pomaže da nađe svoje mjesto u Crkvi.
Ako želimo malo konkretnije vidjeti što sve laici mogu raditi u Crkvi, odnosno što sve već rade, trebamo se podsjetiti kako smo već na krštenju pozvani sudjelovati u Kristovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja. Upravo u toj trostrukoj službi otkrivamo i službe koje laik može vršiti u Crkvi.

Kristova svećenička služba

Kad gledamo na Isusa Krista kao Velikoga svećenika koji je svojim propovijedanjem i čudima oslobađao ljude od grijeha, bolesti i đavla, tada vidimo da je on takvim životom pripremao ljude da mogu biti u Božjoj blizini. Rekli bismo da ih je posvećivao za Boga. Vrhunac njegove svećeničke službe jest njegova muka i smrt kao žrtva za naše grijehe.
Sudjelovanje vjernika laika u toj Kristovoj svećeničkoj službi je vrlo širok pojam jer svaki vjernik može svojim djela i molitvom, svojim bračni i obiteljski život, tj. svagdanjim radom biti primjer drugima i time ih poticati na vjeru. Na prvom je mjestu je svakako odgoj vlastite djece u kršćanskoj vjeri. Vrhunac toga sudjelovanja je prikazivanje i vlastitih bolesti i patnja kao žrtvu za obraćenje grešnika. Time vjernik laik postaje potpuno ujedinjen s Isusom Kristom.
U crkvenoj liturgiji laik može pomoći svećeniku kod slavljenja svete mise kao čitač (lektor) i akolita. To su dvije liturgijske službe koje mnogi vjernici već čine. Ako službeno primi ove dvije službe laik može po potrebi i pričešćivati na misi i pričest odnijeti bolesniku. U misijskim zemljama gdje zbog nestašice svećenika rijetko bude sveta misa, laik može predvoditi službu riječi i neke bogoslužbe molitve, pa i krstiti dijete.

Sudjelovanje u proročkoj službi

Proročki duh koji je Isus po Duhu Svetom izlio na Crkvu ne očituje se samo po svećenicima, nego i po laicima. Stoga su i oni pozvani evangelizirati druge svojim riječima i djelima, pa čak i poučavati nekoga da prihvati vjeru. To znači da sposobni i obrazovani laici mogu predavati vjeronauka i teologiju, te preko medija tumačiti vjeru.
Ako pogledamo našu situaciju u Hrvatskoj vidimo da mnogi vjernici studiraju teologiju i katehetiku, što ih osposobljava za to da mogu u školi predavati vjeronauk, održavati župnu katehezu ili se baviti raznim drugim poslovima poput novinarstva i izdavaštvom. Upravo se ovih dana najavljuje i pokretanje katoličke televizije u Hrvatskoj gdje će, vjerujem, mnogi laici moći prenositi vjeruj drugim ljudima.
Zbog svojih talenata ponekad su laici pozvani da savjetuju biskupe, pa i samoga papu. Unutar Hrvatske biskupske konferencije, pa i u svakoj biskupiji postoje razna vijeća ili komisije u kojima se nalaze laici, a koje se bave specifičnom tematikom poput mladih, obitelji, Caritasa ili kulturne baštine. Našoj javnosti je poznata komisija Hrvatske biskupske konferencije „Justitia et pax“ („Pravda i mir“) u čijem djelovanju sudjeluju laici koji zajedno s biskupom donose mišljenje o raznim aktualnim zbivanjima u društvu.
Sama služba pape uključuje i mnoge savjetnike, pa čak i desetak papinskih akademija koje prate sve teme kojima se ljudi bave. Po potrebi te institucije papi i javnosti iznose svoje mišljenje.

Kristova kraljevska služba

Kada govorimo o kraljevskoj službi tada prvenstveno mislimo na moć vladanja i gospodarenja drugima koju kralj u sebi ima. Tako je Isus Krist Gospodar svega stvorenoga, i mi po krštenju sudjelujemo u njegovoj službi vladanja. Laici su pozvani kao prvo gospodariti svojim životom i svojim strastima kako bi razvijali kreposti. Potom su pozvani u suradnji sa svećenicima sudjelovati i u upravljanju Crkvom. To može npr. biti na pokrajinskim crkvenim saborima, u biskupijskim sinodama, župnim pastoralnim i ekonomskim vijećima, pa čak i u crkvenim sudovima.

Preuzeto s frama-portal.com

Stanje u Hrvatskoj

Nije lako govoriti o djelovanju laika u Crkvi jer se i crkvene prilike razlikuju od naroda do naroda, od kontinenta do kontinenta. Možemo primijetiti kako laici u Švicarskoj imaju ovlasti da župno pastoralno vijeće raspisuje natječaj za novoga svećenika, te ga sami biraju i šalju biskupu na potvrdu, dok u nekim hrvatskim župama svećenik nastoji posve sam voditi župu, te ne daje nikakav prostor laicima. Možemo reći kako je Crkvu u Hrvatskoj obilježilo vrijeme vladavine komunizma kada su i laici i svećenici bili proganjani i mučeni zbog vjere. Zbog toga župe nisu organizirale pastoralna vijeća kako se laici ne bi izlagali novim progonima, već je većinu organizacijskih stvari vodio sam svećenik.
Stoga je danas u Hrvatskoj na poseban način potrebno raditi na već spomenutom povjerenju svećenika prema laicima. Svećenici koji su do sada sve stizali sami organizirati i napraviti, pitaju se što će nam veća suradnja s laicima kad je do sada sve funkcioniralo. Osobno smatram da mnoge stvari poput uređenja i gradnje crkava, pomaganja siromasima preko Caritasa i slično treba sve više prepuštati laicima. Tako bi svećenici mogli više vremena posvetiti svojim duhovnim službama poput propovijedanja i dijeljenja sakramenata.
Jedan od velikih problema u našoj domaćoj Crkvi jest i sve veći broj laika koji su završili visoko školovanje na fakultetima katehetike i teologije, a za njih nema radnih mjesta unutar Crkve. Ispada da Crkva proizvodi nove teologe, a ne zna što će s njima, pa ti laici gube povjerenje u Crkvu. Opet nam može biti primjer Crkva na Zapadu koja prima te diplomirane laike za suradnike u župi ili biskupiji, gdje oni organiziraju radionice i kateheze za razne dobne i interesne skupine vjernika.
No, u svemu tome potrebno je upitati se i kolika je motivacija laika da sudjeluju u životu Crkve. Mnogi laici ipak više vole prepustiti svećeniku sve obveze, te samo komotno sudjelovati na svetoj misi nedjeljom. Stoga valja poticati laike da se izbore za svoje mjesto u Crkvi i da se sami javljaju svećenicima sa svojim idejama i ostvarivim željama. Takav aktivni pristup jednog laika u Crkvi jako dobro je opisao književnik Božidar Prosenjak u romanu Intranet - Put u središte srca.

Civilno društvo

A ti uistinu aktivni vjernici danas u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj sve više otkrivaju civilno društvo u kojem mogu ostvariti svoje talente. Do sada sam nabrajao uglavnom službe koje laici mogu vršiti unutar Crkve, dok prostor izvan Crkve, prostor u svijetu nisam analizirao. No, samo letimičan pogleda na građansku inicijativu „U ime obitelji“ koja je zagovarala načelo da je brak zajednica muškarac i žene, što je i kršćansko načelo, pokazuje kako laici mogu javno svjedočiti svoju vjeru. Tu uključujem i sve veći broj udruga poput „Betlehema“ koja pomaže majkama da rode svoje dijete, „Vigilare“ ili udruga za promicanje obiteljskih vrijednosti „Blaženi Alojzije Stepinac“. Može se primijetiti kako vjernici laici i u pojedinim političkim strankama sve jasnije ističu moralna i vjerska načela.
Na tom području Crkva nema službene ovlasti i zato svećenici ne mogu određivati laicima kako će se uključiti u civilno društvo, već ih mogu u njihovim nastojanjima snažno podržati. Tu se zapravo i očituje prvotni poziv laika, da se u težnji za Kraljevstvom Božjim nastoje baviti vremenitim stvarima uređujući ih po Bogu.

fra Ivan Penava

Kraća verzija je ovdje: www.frama-portal.com

Za 24 dana ulazimo u EU

Još 24 dana i nekoliko sati više nas čeka do ulaska u zajednicu slobodnih i samostalnih država Europe - u Europsku Uniju. Bio je to san naših roditelja '90.-tih godina kada smo se na demokratski način preko višestranačkih izbora i na referendumu kao narod opredijelili za samostalnost i suverenost, te kao suverena država otvorili mogućnost za ulazak u savez s drugim suverenim državama. Jeste li svjesni koliko će to biti veliki i povijesni događaj?


Preuzeto sa stranice zadardanas.hr

Poput ulaska u personalnu unije u s Mađarima 1102., poput samostalne i suverene odluke Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije, poput odluke Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o ras­kidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije.

Koliko god mi bili kritični prema Europskoj uniji i omalovažavali svoj ulazak u nju, ipak će se u noći s 30. lipnja na 1. srpanj 2013. godine odviti važan događaj za naš hrvatski narod i sve građane Republike Hrvatske. Vraćamo se nakon 22 godine u savez sa Slovenijom, nakon 95 godina s Mađarskom i Austrijom, te po prvi puta s ostale 24 suverene države, republike i kraljevine.

Koliko god još dugo trajala Europska unije i koliko god slaba bila ipak će ovaj datum biti upisan u udžbenike povijesti. U savezu s Mađarima smo bili 816 godina, u Habsburškoj monarhiji smo bili 391 godinu, a u raznim varijantama južnoslaveskih saveza 73 godine. Koliko ćemo dugo biti u Europskoj uniji je pred nama da vidimo.

Mi smo ti koji ulazimo u Europsku uniju, mi smo ti koji ulazimo u povijest i koji ćemo oblikovati svoj narod, svoju državu i svoj europski savez. Koliko ste svjesni važnosti ovog događaja? Kako se pripremate za njega? Ja sam odlučio pripremati se od danas. Ja ću taj događaj proslaviti na neki način jer smatram da je to ostvarenje sna naši predaka, ostvarenje sna naših branitelja, našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana i političara koji su s njime stvarali Hrvatsku. Svi su oni zaslužili da zbog njih proslavim ovaj događaj.

Smije li Framaš biti ponosan?

Preneseno sa stranice: www.frama-portal.com



Otvorim stranicu Youtube-a kako bih poslušao Baretovu pjesmu „Budi ponosan“ i tako našao inspiraciju za ovomjesečnu kolumnu. No, koliko god volio neke Baretove inspirativne pjesme, ovu sam prekinuo slušati i prije nego je započela jer je Bare rekao nešto što me naljutilo. „A sada pjesma o smrtnom grijehu.“, viče odjednom Bare, „Biblija kaže da je smrtni grijeh biti ponosan i bahat.“

Ma, je l’ to istina, da Biblija kaže kako je biti ponosan smrtni grijeh?! Znači li to da vjernici, kršćani, ne smiju biti ponosni? Smije li onda jedan framaš biti ponosan?

Znam ja da i među vama framašima ima ponosa, no i dalje ste vjernici. Sreo sam taj ponos kod vas više puta dok smo uspoređivali Framu s drugim grupama mladih, s raznim molitvenim zajednicama pa čak i s biskupijskim ustrojstvom rada s mladima. Ponosni ste što ste se zadnjih godina ujedinili i povezali na nacionalnoj razini pa se tako čini da vas ima mnogo. Ponosni ste kada dođete u drugi grad i tamo sretnete framaše i uključite se u njihovo bratstvo. Bili ste ponosni kada je trebalo volontirati za dolazak pape Benedikta XVI. u Hrvatsku i posebno ste ponosni kad god se sjetimo kako je Mateja Buha iz Drniša svjedočila pred papom o svojoj vjeri te rekla kako je njena vjera rasla u bratstvu Frame.

Ponosni ste vi framaši često puta jedni na druge, na svoj rad i uspjeh, ponosni ste na Framu i na sebe kao članove Frame. I to je dobro i zdravo. Čovjek treba biti zadovoljan s onim što je učinio. I to nije grijeh. Nije grijeh biti ponosan.



Pitanje je kako se nositi s ponosom. Hoće li nas on odvesti u oholost, a ona jest smrtni grijeh, ili ćemo biti svjesni kako je ponos samo poticaj koji nam pomaže da još više radimo na sebi. Ako se uzoholimo zbog nekog svojeg uspjeha, onda zapravo zastanemo u svojem ponosu i počinjemo se vrtjeti oko tog uspjeha i oko sebe samih. Tada nas to vodi u egoizam. S druge strane, ako stvarno pogledamo na svoj uspjeh vidjet ćemo koliko još prostora imamo za napredak pa će nam ponos biti pokretačko gorivo za naprijed.

Kako bi čovjek stvarno bio ponosan, mora biti svjestan na što je to on ponosan. Treba biti svjestan kako ta stvar kojom se ponosi nije jedina i najsavršenija, već da postoje drugi i drugačiji koji su također ponosni na svoje stvari. No, to nas ne treba voditi u sukob s njima. Jednostavno treba biti svjestan razloga svojega ponosa.

Za nas Hrvate kažu da smo vrlo ponosan narod, a mi to s ponosom prihvaćamo. A kako i ne bi bili ponosni kad smo se vjekovima borili i branili protiv nekoga te tako razvijali svoju narodnu svijest. Dok sam boravio u Njemačkoj, taj hrvatski ponos sam nosio uvijek i svugdje sa sobom. Posebno sam bio ponosan kada su naši hrvatski nogometni reprezentativci pobijedili engleske nasred stadiona Wembley i time izbacili Engleze s natjecanja. Cijela Njemačka je pričala o tome. Bio sam svjestan i povijesti svojega naroda i istine o agresiji od koje smo se obranili ’90-tih godina. No, bio sam svjestan i da sam gost u Njemačkoj, svjestan da i drugi narodi imaju svoju povijest i zato sam se zanimao za njih. Bio sam ponosan istovremeno poštivajući drugoga.

Pa, tako mi je bilo i s našom katoličkom vjerom. Pola kršćana u Njemačkoj su evangelici, naša braća i sestre odijeljeni od katoličke Crkve. I katolička Crkva jako puno radi na ekumenizmu. Čak toliko da je često puta važnije reći da je nešto ekumensko nego katoličko. No, ja sam ponosno naglašavao da sam katolički svećenik i nisam se sramio zbog loših svećeničkih primjera koji su izlazili u javnost. No, uvijek sam rado pričao s evangeličkim župnikom, posjećivao njegovu obitelj i pitao o njihovim razmišljanjima i uvjerenjima. Bio sam ponosan na svoje svećeništvo i svoju katoličku vjeru, ali nisam dopustio da me ponos ometa u upoznavanju drugog i drugačijeg.

Ovih dana smo uključeni u građansku inicijativu „U ime obitelji“ koja sakuplja potpise za raspisivanje referenduma s pitanjem: „Jeste li za to da se u Ustav unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“. Napadani smo i omalovažavani s raznih strana, a posebno od onih koji sami organiziraju građanska okupljanja pod geslom „Ponos“. I tu se onda pitam, zašto je njima dopušteno da budu ponosni na svoje seksualno opredjeljenje, a nama drugima nije.



Vjerujem da svatko ima pravo biti ponosan na nešto, s time da uvažava drugog i drugačijeg. Svojim potpisom za referendum samo želimo ponosno pokazati da smo ponosni na to da je brak zajednica muškarca i žene. Svjesni smo da drugi drugačije razmišljaju i da su ponosni na nešto drugo, ali neka nam ne priječe da mi budemo ponosni na svoje roditelje, svoje bake i djedove, svoje prijatelje koji kao mladi bračni drugovi prolaze kroz razne ekonomske i društvene probleme kako bi izgradili svoj brak i podigli svoju obitelj.



Stoga vas pozivam, dragi framaši, da budete ponosni na svoje porijeklo, na svoju vjeru, na svoju obitelj, na svoje opredjeljenje, na svoje uspjehe, na svoje prijatelje i bližnje. Nemojte se zbog svojeg ponosa uzoholiti, nego neka vam vaš ponos u poniznosti bude poticaj za rast, za upoznavanje drugog i drugačijeg.