Nedjelja s nekoliko iznenađenja
nedjelja, 28.09.2008.Danas sam ujutro imao misu u staračkom domu. Došlo je skoro stotinjak bakica i djedova koji borave u domu. Osjetio sam kako je puno lakše propovijedati kad imaš točno određenu grupu ljudi pred sobom, kad znaš što povezuje ljude, čime se bave i odakle dolaze. Onda im možeš i uputiti jasniju poruku, konkretnije primjere. Tako mi je na pamet došao Abraham, praotac vjere koji je u svojoj starosti učinio prekretnicu svojega života. Povjerovao je Božjem glasu i u 75. godini života je napustio svoj kraj i svoju obitelj te krenuo za Božjim glasom. Evo, sad sam ponovno pročitao taj odlomak i uvidio da je tek sa 99 godina dobio sina Izaka. Njega sam naveo kao primjer kako onom tko povjeruje u Boga nikada nije kasno činiti velike stvari.
Na misu je došla i moja baka koja živi kod tete, a dovezao ih je moj tata. Baka me htjela još jednom vidjeti kako držim misu prije nego odem iz Zagreba. Tata se jedino brinuo da baka ne bi krivo shvatila dolazak u starački dom. A, eto, dogodilo se da sam baš u njemu imao misu. Sve je proteklo u redu. Čak smo poslije mise popili i čašicu rakije.
Popodne sam ispunio svoju veliku želju. Uspio sam povezati svoje prijatelje koji se još nisu poznavali, a žive skoro u istoj ulici. To su dva mlada bračna para s po troje djece. Mlađi par je prije 10-tak dana dobio prinovu, pa sam zato pozvao ovaj drugi par da im zajedno odemo u goste. No, najavio sam samo sebe i svoj veliki poklon, a svojim pratiocima sam tek pred zgradom rekao kako su oni zapravo iznanađenje. Ostali su iznanađeni, a još više ovi doma kojima smo došli.
Svi su bili jako oduševljeni. Ja sam ih zapravo već godinu dana pokušavao povezati i govorio sam jednima i drugima, ali nisam uspio. I rekoh, sad il' nikada. Idemo na blef. I uspjelo je. Djeca su se odmah skompala i počela igrati.
Još veće iznenađenje se dogodilo kad su domaćinima u goste došli njihovi stari prijatelji, također mladi bračni par s troje djece. Osmjeh s lica nikom nije prestajao. Još je tu bila i rodbina, a poslije i drugi prijatelji. Stan krcat. A djece na pretek. Veselje do neba.
K tome sam ponio DVD sa snimkom moje mlade mise, pa smo gledali nekoliko kadrova. Nismo previše, da se ne umislim kažu. Imaju pravo. Nastavili smo gledati "Nogometno popodne". Donio sam im na poklon rahatlokum (nadam se da sam dobro napisao) - slatki specijalitet koji sam kupio u makedonskom Kruševu na ovogodišnjem ljetovanju. Onom Kruševu gdje je rođen Toše Proeski. Bio sam mu i na grobu. Bog mu dao mir duši i veselje u nebu. Ali nisu svi bili oduševljeni s rahatllokumom jer je nekima presladak. A šta ćeš? Meni je sasvim super.
Ljudi su se raspričali, izmijenili brojeve telefona i već dogovorili nove susrete. Jedni druge su pozvali i na molitvene obiteljske susrete, tako da vjerujem da će biti i duhovnih plodova nakon ovog susreta. A to sam i očekivao.
Hvala ti, Bože! Hvala ti, što sam danas i jučer ispuno svoje želje. Ti si mi ih zapravo ispunio jer si omogućio da se ostvare. Hvala ti! Sad je već počeo novi dan, pa se nadam da ćeš mi i danas ispuniti želje. :-)
komentiraj (1) * ispiši * #
Sprovod fra Rajmunda Dugandžića
subota, 27.09.2008.
Preuzeto s www.ofmconv.hr
Danas sam bio u Splitu na sprovodu našeg brata fra Rajmunda Dugandžića.
Četiri sata tamo, i četiri nazad ipak je bilo malo previše, makar sam cijelo vrijeme bio u dobrom društvu. Krenuli smo na put do Splita, ovdje iz Zagreba, u 7 ujutro, a vratili se točno u 7 navečer.
U Splitu su se skupili mnogi fratri iz naših samostana. Uvijek mi je lijepo sresti braćo fratre s raznih strana, ponajviše jer radimo iste stvari i želimo isto, pa je dobro malo čuti kako je kod njih i podijeliti s njima svoje misli i osjećaje. Šteta je što se takvi susreti najčešće događaju kad su sprovodi. Istina je da slavimo sprovode s vjerom u uskrsnuće, i da slavimo čovjekov prelazak u nebo i u mir, te oslobođenje od ovozemaljskih problema. Ali opet kažem, bilo bi ljepše kad bi se mi živi susretali i u drugim situacijama, a ne samo na sprovodima.
Bila je tu i mnogobrojna rodbina fra Rajmunda. Hercegovina nije daleko pa su uspijeli stići. Njegova sestra je bila vrlo emotivna i teško se rastala od njega. Pred sam ukop još je jednom poljubila lijes sa suzama u očima. Ali je ipak ostala dostojanstvena.
Sreo sam i Generaciju. Bio je na sprovodu, a potom odmah požurio natrag u crkvu gdje je održao vjenčanje, dok ga je navečer čekala još jedna misa s propovijedi u sklopu devetnice sv. Frani. E, to je ono što sam jučer spomenuo - župna praksa iliti pastoral. Rekao mi je da ostanem koji dan pa da me malo uputi kao "iskusni" svećenik (a imamo jednako, tek tromjesečno iskustvo, doduše plus đakonska godina u kojoj je on također bio pastoralno aktivan). Morao sam ga samo pozdravit jer me vani čekao rođeni brat. On studira u Splitu, pa smo se nakon par mjeseci uspjeli malo vidjeti.
Put nazad i eto me opet u Zagrebu. O sprovodu više na našim provincijskim stranicama.
komentiraj (1) * ispiši * #
Misa u sjemeništu
petak, 26.09.2008.
Preuzeto s www.ofmconv.hr
Pitao sam se jutros što reći srednjoškolcima na rano jutro, u 6.15 sati dok smo slavili svetu misu.
Znao sam da će biti još itekako sneni jer sam i sam četiri godine proveo u njihovoj koži. No, druge nema, takav je raspored u sjemeništu. Želio sam ponovno to iskusiti i zato sam sinoć upitao njihovog magistra, koji im ima svaki dan misu, da ga zamjenim danas ujutro. Pristao je.
Odlučio sam jedino na kraju s nekoliko riječi ih potaknuti da još više traže Boga u svemu što rade, u učenju i igri. Uspio sam ih malo i nasmijati. Barem to.
Popodne sam telefonirao generaciji koji je u Splitu kapelan. Iako smo zajedno ređeni on je već na službi u župi i ima uz mise još redovito vjenčanja i sprovode. I krštenja naravno. Ja nisam još ni jedno od toga imao u ova tri mjeseca. Upisao sam postdiplomski i time nastavio "studentski" život. A to je prilika da me on zafrkava kako još nemam prakse.
Istina je, kad čovjek pogleda, koliko svećenici na župi imaju vjenčanja za vikend. U većim župama bude po 7-8 vjenčanja, a preko tjedna dosta sprovoda na grobljima koja su sve dalje od grada. Ja to još nisam iskusio, ali doći će i moje vrijeme.
komentiraj (0) * ispiši * #
Acta Apostolicae Sedis
srijeda, 24.09.2008.
Preuzeto s www.antiqbook.de
Acta Apostolicae Sedis (Spisi Apostolske Stolice) je službeno glasilo Apostolske Stolice (iliti Vatikana).
Danas sam koja dva sata preoveo u knjižnici Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu prelistavajući stare brojeve Acta Apostolicae Sedis. Sređivao sam popis literature za jednog brata svećenika koji završava doktorat. Tražio sam gdje se među službenim spisima navode dokumenti koje je koristio u svojem radu.
Listajući godinu 2005. naišao sam na posebno izdanje posvećeno događajima vezanim uz smrt pape Ivana Pavla II. U njemu su uvršetne sve službene izjave sućuti upućenih od raznih državnika. Tad sam primjetio kako je svaki brzojav donešen na izvornom jeziku, a ne na latinskom. Brzo sam potražio predstavnike naše Republike Hrvatske nadajući se da ću među tolikim jezicima i na tako važnom mjestu naići na hrvatski jezik. No, nisam. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Ivo Sanader su svoje brzojave poslali na talijanskom, a ministrica vanjskim poslova Kolinda Grabar Kitarović na engleskom.
Šteta, pomislio sam, jer ovakvi dokumenti ostaju kao povijesni spomenici kojima se mnogi znanstvenici poslije vraćaju. Ipak sam barem uvidio kako su urednici tog glasila vrlo obazrivi prema drugim narodima i jezicima jer su prezime našeg predsjednika Mesića napisali točno s "ć", a ne samo sa "c".
Preuzeto s www.cattoliciromani.com
komentiraj (2) * ispiši * #
Biblijska
utorak, 23.09.2008.
Preuzeto sa stranice http://blog.catholic-convert.com
"Jer djelo činim u dane vaše, djelo u koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispriča." (Dj 13, 41)
Danas sam se priključio molitvenoj zajednici svoga tate. On i još nekoliko njegovih prijatelja svaki utorak popodne odvoje sat i pol vremena kada pročitaju ulomak iz Svetog pisma i o njemu razmišljaju. Bio sam jako znatiželjan kako to izgleda, jer nisam još nikad vidio svoga tatu u nekoj molitvenoj zajednici. Mislio sam da sam ja najpobožniji u obitelji, pošto sam pošao za svećenika. Ipak sam zadnjih godina otkrio kako su i drugi pobožni, kako i drugi traže Boga na svoj način, u svojim mogućnostima. Pa tako i moja tata. Ali i mama. I ona ima svoju molitvenu zajednicu.
Uglavnom, danas smo pročitali dio iz 13. poglavlja Djela apostolskih o Pavlovom propovijedanju u Antiohiji. Zanimljivo je bilo čuti razmišljanja o istom tekstu od ljudi različitih životnih profila i zanimanja. Primjetili smo kako se u cijelom događaju osjeća liturgijska forma - bio je to subotnji obredni susret Židova u kojem su čitali svoja sveta pisma i Pavao im je propovijedao kako se sve što je Bog obećao u prošlosti sada ostvarilo u Isusu i da nas on jedini spašava od grijeha i smrti.
Jedan čovjek je naglasio kako uvijek kad se navijesti Božja riječ, Božja istina dolazi do djeljenja među ljudima. Neki je prihvate, kao i ovi vjerni Židovi i žele još o njoj slušati, dok je drugi odbacuju i napadaju Pavla i druge učenike. Nitko ne može ostati ravnodušan pred Božjom istinom - Sin Božji je za nas sišao s neba i postao čovjekom, za nas umro na križu i uskrsnuo. Ove rečenice, ovako kasno navečer napisane, čini se kao da nemaju snagu. Ali kad se izgovore pred drugima, čovjek jednostavno ne može ostati ravnodušan. Ili ih prihvaća i mijenja svoj život ili ih ne prihvaća i odbacuje.
Lijepo je bilo ovo duhovno iskustvo koje sam danas doživio. I zbog toga što sam bio s tatom, ali i zbog upoznavanja s novim ljudima koji traže Boga, Bogotražiteljima. Primjetio sam jedino kako smo, uz kratke molitve, uglavnom razgovarali o vlastitim interpretacijama teksta. Mislim da bi se trebalo još dodati nekoliko trenutaka tišine u kojima bi smo se usmjerili u osluškivanje Božjeg glasa u našoj nutrini.
Bog nam daje tumačenje kroz nas same, samo ga trebamo pažljivo u tišini slušati i on će nam protumačiti što taj biblijski tekst za nas znači.
komentiraj (0) * ispiši * #
Treći mjesec
ponedjeljak, 22.09.2008.
Preuzeto sa stranice www.streetball.com
Jučer su prošla točno tri mjeseca od kad sam zaređen sa svećenika. Svi mi kažu da to nije nikakva velika obljetnica, ali ja mislim da onaj tko nije sretan s malim neće biti niti s velikim.
Meni su ova tri mjeseca prošla kao mala vječnost. Puno toga se dogodilio u kratkom vremenu. Prvo je bilo samo ređenje po rukama nadbiskupa Josipa Bozanića u zagrebačkoj katedrali. Potom smo 6.7.2008. proslavili moju mladu misu u mojoj rodnoj župi sv. Antuna u Zagrebu, a posjetio sam i rodbinu u selima Davor i Tovarnik u Slavoniji, gdje sam također imao svete mise. Zatim sam bio na ljetovanju s roditeljima i rodbinom iz Australije, a potom malo i s prijateljima.
Za Veliku Gospu sam nekoliko danas bio na ispomoći u Molvama u Podravini gdje naši fratri drže veliko marijansko svetište. Zatim sam dva tjedna mjenjao jednog našeg fratra svećenika na Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hanau kraj Frankfurta u Njemačkoj. Na povratku kući sam naišao u Švicarsku na svećeničko ređenje i mladu misu fra Pascala Marquard s kojima prošle godine ređen za đakona.
Sad sam par dana u Zagrebu i pomažem braći oko priprema za Međunarodni znanstveni skup u povodu 100 posljednjih godina Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Zvuči malo službeno, ali moj zadatak i nije toliko težak jer trebam pripremiti PowerPoint prezentacije pojedinih predavanja. U međuvremenu sam napravio i novi intervju za naš list "Veritas - glasnik sv. Antuna Padovanskog".
Tako dani idu i ja pomalo otkrivam što je to svećenički život.
komentiraj (0) * ispiši * #
Moja priča
petak, 19.09.2008.
Rođen sam u Zagrebu 8. srpnja godine Gospodnje 1982. od oca Šimuna i majke Kate rođene Gelemanović. Tata kaže da je taj dan nakon ručka jednostavno s mamom otišao u šetnju do bolnice Sveti Duh gdje me ona ubrzo rodila. Ta bolnica je na pola puta od naše obiteljske kuće do crkve „Sv. Antuna Padovanskog“ u kojoj sam 1. kolovoza iste godine Gospodnje 1982. kršten.
Djetinjstvo sam proveo igrajući se s prijateljima na Livadi, pohađajući OŠ „Medvedgrad“ na Strmoj cesti, i otkrivajući za mene posebne čari ministriranja. Sakrament krizme primio sam 11. svibnja godine Gospodnje 1997., a iste godine sam završio osnovu školu i ujesen sam primljen u malo sjemenište Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca koje se nalazi u ovom našem samostanu Sveti Duh. Tada sam krenuo u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati.
Po završetku gimnazije proveo sam godinu dana u creskom samostanu sv. Frane gdje se nalazi naš franjevački novicijat ili kako se u narodu kaže – godina kušnje. To je prošlo vrlo brzo i lijepo, a i kako će drugačije za jednog Zagrepčanina na moru. Doduše bilo je i nekoliko dana s burom. Tamo sam 8. rujna godine Gospodnje 1998. na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije u ruke provincijala fra Ilije Miškića položio privremene redovničke zavjete.
Vrativši se u Zagreb studirao sam na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, na kojem sam diplomirao u listopadu godine Gospodnje 2007. Tih dana su se počeli redati i drugi veliku događaji u mom životu. Na blagdan sv. Franje, 4. listopada, položio sam svečane doživotne redovničke zavjete u ruke provincijala fra Đure Hontića. Potom sam otišao u samostanu Njemačke provincije sv. Elizabete u gradu Würzburgu gdje sam nastavio poslijediplomski studije pastoralne teologije sa temom „Molitva u obitelji“. Ondje sam zaređen za đakona 17. studenog godine Gospodnje 2007. po rukama biskupa u miru Paul-Verner Scheele.
Prije dva tjedna, da budem točniji 21. lipnja godine Gospodnje 2008. zaređen sam za svećenika u zagrebačkoj katedrali po rukama nadbiskupa Josipa kardinala Bozanića.
Sve ovo do sada spomenuto su samo šturi podaci koji uokviruju moju priču. Sam sadržaj je puno životniji i dinamičniji. Još kao ministrant zavolio sam služenje kod oltara i svete mise, ali uz to su uvijek bili vezani i druženje, izleti, hodočašća, duhovne vježbe i ljetovanja koja sam provodio u društvu s mnogim prijateljima, ministrantima, framašima, članovima molitvenih zajednica i drugih župnih zajednica, a sve pod vodstvom naših fratara na Svetome Duhu.
Mnogi moji gore spomenuti prijatelji su već primili ili sakrament ženidbe ili sakrament svetoga reda. Ova dva sakramenta ne samo da osobu još više sjedinjuju s Bogom, nego ju još čvršće povezuju s drugim ljudima. Mladoženja dobiva novu životnu suputnicu i upoznaje njezinu obitelj, a svećenik vjernike koji mu se obraćaju za pomoć.
Stoga ovo slavlje mlade mise u našoj župi držim plodom cjelokupnog duhovnog i društvenog života naše župe sv. Antuna Padovanskog. Sa željom da ono još više poveže ne samo nas vjernike nego i sve naše sugrađane volio bih da mi se priključite u proslavi moje mlade mise koja će biti sljedeće nedjelje 6. srpnja godine Gospodnje 2008.
o. Ivan Penava
komentiraj (3) * ispiši * #
Stigli smo u Madrid - Početak Svjetskog dana mladih
utorak 16. kolovoza 2011.
(prvi dojmovi framašice Mateje)
Uz aktivnosti Eustahijeve cijevi i šumova u ušima od navijačkih prepiranja između "galskih pijetlova" i "furije" u podzemnoj željeznici, nas nekoliko ponosnih Hrvata i još manje braće Nijemaca sijedimo ispred spavaonice i pjevamo stare pjesme - himne, budnice, davorije i ine druge poticajne duhovne skladbe.
Danas je, k tome opetovano, bio dobar, ponajpače, odličan dan (izuzmemo li našu kroničnu neispavanost i nesnosnu vrućinu uslijed atmosferskih (ne)prilika). Imali smo gotovo cijeli dan za činidbe poput razgledavanja, šetnji i upoznavalja Madrida u vlastitom aražmanu, da bismo kasnije uzeli udijela u misnom slavlju u središtu grada, kojim je službeno započeo Svjetski dan mladih. Bila je odista velika gužva, ali bez obzira na to nismo mogli biti lišeni zamjedbe predivnoga zajedništva različitih nacija koje uvijek iznova osijećamo.
Svi sveudilj i nadasve mislimo na rodnu grudu u španjolskim bespućima, ali još uvijek nije došlo do toga da nam ista i nedostaje.
Pusa iz Kraljevskoga grada od najboljih hodočasnika iz Hrvatske.
komentiraj (0) * ispiši * #
