Danas sam ujutro imao misu u staračkom domu. Došlo je skoro stotinjak bakica i djedova koji borave u domu. Osjetio sam kako je puno lakše propovijedati kad imaš točno određenu grupu ljudi pred sobom, kad znaš što povezuje ljude, čime se bave i odakle dolaze. Onda im možeš i uputiti jasniju poruku, konkretnije primjere. Tako mi je na pamet došao Abraham, praotac vjere koji je u svojoj starosti učinio prekretnicu svojega života. Povjerovao je Božjem glasu i u 75. godini života je napustio svoj kraj i svoju obitelj te krenuo za Božjim glasom. Evo, sad sam ponovno pročitao taj odlomak i uvidio da je tek sa 99 godina dobio sina Izaka. Njega sam naveo kao primjer kako onom tko povjeruje u Boga nikada nije kasno činiti velike stvari.
Na misu je došla i moja baka koja živi kod tete, a dovezao ih je moj tata. Baka me htjela još jednom vidjeti kako držim misu prije nego odem iz Zagreba. Tata se jedino brinuo da baka ne bi krivo shvatila dolazak u starački dom. A, eto, dogodilo se da sam baš u njemu imao misu. Sve je proteklo u redu. Čak smo poslije mise popili i čašicu rakije.
Popodne sam ispunio svoju veliku želju. Uspio sam povezati svoje prijatelje koji se još nisu poznavali, a žive skoro u istoj ulici. To su dva mlada bračna para s po troje djece. Mlađi par je prije 10-tak dana dobio prinovu, pa sam zato pozvao ovaj drugi par da im zajedno odemo u goste. No, najavio sam samo sebe i svoj veliki poklon, a svojim pratiocima sam tek pred zgradom rekao kako su oni zapravo iznanađenje. Ostali su iznanađeni, a još više ovi doma kojima smo došli.
Svi su bili jako oduševljeni. Ja sam ih zapravo već godinu dana pokušavao povezati i govorio sam jednima i drugima, ali nisam uspio. I rekoh, sad il' nikada. Idemo na blef. I uspjelo je. Djeca su se odmah skompala i počela igrati.
Još veće iznenađenje se dogodilo kad su domaćinima u goste došli njihovi stari prijatelji, također mladi bračni par s troje djece. Osmjeh s lica nikom nije prestajao. Još je tu bila i rodbina, a poslije i drugi prijatelji. Stan krcat. A djece na pretek. Veselje do neba.
K tome sam ponio DVD sa snimkom moje mlade mise, pa smo gledali nekoliko kadrova. Nismo previše, da se ne umislim kažu. Imaju pravo. Nastavili smo gledati "Nogometno popodne". Donio sam im na poklon rahatlokum (nadam se da sam dobro napisao) - slatki specijalitet koji sam kupio u makedonskom Kruševu na ovogodišnjem ljetovanju. Onom Kruševu gdje je rođen Toše Proeski. Bio sam mu i na grobu. Bog mu dao mir duši i veselje u nebu. Ali nisu svi bili oduševljeni s rahatllokumom jer je nekima presladak. A šta ćeš? Meni je sasvim super.
Ljudi su se raspričali, izmijenili brojeve telefona i već dogovorili nove susrete. Jedni druge su pozvali i na molitvene obiteljske susrete, tako da vjerujem da će biti i duhovnih plodova nakon ovog susreta. A to sam i očekivao.
Hvala ti, Bože! Hvala ti, što sam danas i jučer ispuno svoje želje. Ti si mi ih zapravo ispunio jer si omogućio da se ostvare. Hvala ti! Sad je već počeo novi dan, pa se nadam da ćeš mi i danas ispuniti želje. :-)
Post je objavljen 28.09.2008. u 23:53 sati.