Zdenkov kulturni kombi

utorak, 29.05.2007.

Sam Gross Prije nešto manje od tjedan dana, u američkoj sam hotelskoj sobi, ležeći na krevetu, otvorio netom kupljenu knjigu s karikaturama koje je magazin New Yorker iz nekog razloga odbio objaviti. nakon nekoliko minuta listanja naletio sam na savršenu karikaturu i razvalio se od smijeha. Otada, svakog je se dana sjetim barem u nekoliko navrata i počnem se smijuljiti u sebi: Nemam pojma zašto je jedna od najsmješnijih ikada, eto, bila odbijena, no ime autora, Sam Gross, i stil, bili su mi poznati. Naravno, ovaj je ugledni karikaturist objavio mnogo djela u New Yorkeru, a barem je jedna od njih licencno objavljena i kod nas u nikada prežaljenom magazinu Linea (od čijih pet izdanih brojeva imam četiri, a onaj preostali, mislim pod rednim brojem 4, nisam nikada uspio niti prelistati te ovom prigodom apeliram na ma koju dobru dušu koja ga ima da mi ga posudi na fotokopiranje ili skeniranje). Obožavam je od dječjih dana, iako znam da me nasmijala nije nikada, a rastužila jest, svaki puta kad bih ponovo prelistavao Linee. I ponekad između, kada bih je se samo sjetio. Za kraj, jedna ljubavna, što bi Elvis reko: Ljubav je jaka Bez obzira na sve Ljubav je slijepa Ljubav nema prepreke Bez filozofiranja, uživajte, isplati se, na linku ispod nalazi se dvanaest stranica karikatura velikog, velikog majstora žanra, Sama Grossa: Majstorov opus

ponedjeljak, 28.05.2007.

Trebalo bi... Vrijeme je da napokon. Obznanim svijetu plod tridesetsedmogodišnjeg skupljanja mudrosti, životnu istinu koja glasi... Ne, ne to. Preočito. Precoelhovsko. Poručim djevojci koju volim da razmišljam o njoj 24 sata dnevno i da ne mogu živjeti bez nje... Ne, ne ni to. Prebanalno. I ne baš posve točno. Možda da potaknem socijalnu svijest? Svakih nekoliko mjeseci u crnoj kronici se pojavi vijest kako je neki skitnica, kopajući po smeću, otvorio nekakvu vreću i u njoj pronašao leš novorođenčeta. Javnost se zgraža nad čedomorkama i ubrzo uhvate i izopće neku uplašenu jadnicu koja se, preslaba da se suoči sa svijetom i odgovornošću, odlučila na taj stravičan potez... A što li je tek u svim onim neotvorenim vrećama, jebem li mu život? Mislio sam ovdje staviti i link na još dvije svoje pjesme, ali to će pričekati, ipak. Ne predugo vjerujem, snimke su empetriizirane i u stanju pripravnosti... Sad bih želio predstaviti dvije ideje koje odavno imam. I koje bih trebao izvesti spontano, a ne ovako, ali ja nisam spontan. Ipak, izvest ću ih, nadam se ne sam. Znam da su izvedbe još daleko, ali primam predbilježbe već od danas. Trebalo bi... Ponekad zimi, ako hladnoće uopće još bude u ovim suludim klimama, kupiti sve cvijeće iz košarice promrzle bakice, neke pogrbljene la violetere s Dolca ili ispred ulaza u Importanne, te ga iz čista mira darivati prolaznicima koje ne poznajemo. Prolaznicama zapravo, jer u ovoj je sjebanoj kvazikulturi postala zamalo pa uvreda muškarcu pokloniti cvijet. Podrazumijeva se da heteroseksualni muškarci preziru cvijeće i da ga poklanjaju tek mamama, tetama, strinama i bakama za važnije datume, te eventualno tu i tamo kupe ružu nekoj curi koju baš napadno jako žele odvući u krevet. To me i plaši - učinim li to sam, bit ću popljuvan kao pervertit. Hoću curu ili dvije da sa mnom dijele cvijeće prolaznicama, a i bakicu ćemo angažirati. Dođe li još uopće kakva zima, učinit ću to, napokon... Trebalo bi... Na Sisvete, kada popodne prelazi u predvečerje, kada razularena gomila uzmakne s grobljanskih parcela, ispunivši svoju godišnju obvezu prisjećanja na one koje su ignorirali za života i kojih se nikada ne sjete nakon smrti, poći na ta ista groblja. Oboružani naramcima cvjetova, poput pokojne susjede Majde (čiji grob nikada nisam obišao, iako sam davno obećao da ću to učiniti), treba hodati tim mirnim, tihim alejama i staviti po cvjetak na svaki onaj otužno prazan nadgrobni kamen kojeg se nitko od zakratko preživjelih nije udostojao posjetiti i darivati tim komadićem sjećanja i respekta. Pomagao sam Majdi u tome, jednom, kao dijete, i osjećam snažnu potrebu da to ponovo učinim. Ovdje imamo i datum utefteren, je li mi se tkogod spreman pridružiti i staviti sa mnom po cvijet na svaki onaj mirogojski grob na kojeg nitko drugi nije položio ama baš ništa?

četvrtak, 24.05.2007.

Grejp doslovni prijepis ne baš čitljivog zapisa iz R.F.D-a Prva pjesma koju sam napisao u dugo vremena. U nekom od sljedećih života želio bih gostovati kao ulični brkati prodavač voća kakvih ima na bacanje u gotovo svakom primorskom gradu ogrubjele kože sjediti na suncu za štandom sa tamno zelenom tendom Neka u potpunosti nezaboravljena žena jednoć je davno pobjegla sa cirkuskim artistom gorčina postoji, no zapravo ne pizdim niti četvrtinu od onoga koliko bih pizdio da je bio zubar dekorater ili kuhar u španjolskom restoranu Gospodine, žižule su svježe mandarine isto no danas posebno preporučam grejp Obznanjeno centru za sročavanje rečenica na kasnoproljetnom washingtonskom suncu 2007 zapisano uz sjajno oregonsko pivo Blue Oyster Cult, Wingse (i to Mrs. Vanderbildt!) i prokleto ljut chili a taman kad sam se spremao platiti i otići počeo je Neil Young... pa nakon njega Jethro Tull... nikada neću iznaći izlaz iz ove birtije, ćutim...

srijeda, 23.05.2007.

Starfish & Coffee Produktivan sam u ovim washingtonskim danima. Osim poslovnog dijela koji, hvala na nepitanju, ide iznenađujuće dobro, te već opisanog shoppinga, uspijevam i paralelno iz hotela raditi, pisati članke i ispravljati druge. Te visiti po forumu i pisati blog. I, dakako, pjevušiti: Starfish and coffee Maple syrup and jam Butterscotch clouds, a tangerine And a side order of ham Jednu od najljepših pjesama iz onog fantastičnog razdoblja sredinom osamdesetih kada je Prince u višegodišnjem napadu kreativnosti napravio na tone fantastičnih pjesama, te propustio priliku da potom pogine, ubije se ili na neki drugi način postane besmrtan. Danas, nakon petnaestak godina snimanja mahom sranja i priglupih promjena imena, možda je već kasno... No treba pamtiti te nenadjebive osamdesete, IMHO. All of us where ordinary compared to Cynthia Rose She always stood at the back of the line A smile beneath her nose Svi koji misle da je Prince bio sposoban samo za perverzije trebaju doživjeti ovu pjesmu, predivnu minijaturu o najljepšoj ili barem najosebujnijoj djevojčici iz razreda. Istinabog, Susannah Melvoin mu je pomogla oko teksta, ali svejedno, tko god bio autor, ne može se srce ne podrapati na stihove o neostvarenoj školskoj simpatiji. Cynthia had a happy face, just like the one she'd draw On every wall in every school But its all right, its 4 a worthy cause Go on, Cynthia, keep singin' Ne zamišljam nikakvu standardno lijepu curu - Cynthijina imaginarna ljepota proizlazi iz onoga što jest, a ne iz onoga kako izgleda. Njeni crteži na zidovima, glas dok pjeva, haljine i čarape koje nosi, vječni osmijeh... To su detalji koji rastapaju srce, kod svake Cynthie. Zvjezdana prašina diže se iz najneočekivanijeg skrovišta, njene kutije s užinom, opčinjavajući dječaka koji je gleda. I posredno, mene, koji ovu pjesmu poistovjećujem s gradom koji volim, iako ne znam nikakvu Cynthiu u njemu. I prošle i ove godine, lutajući washingtonskim ulicama, ne mogu joj uteći, pjesma je stalno ovdje i opsjeda me nezajažljivo. If u set your mind free, honey Maybe you'd understand Starfish and coffee Maple syrup and jam Zvijezde mi zastiru oči. Svijet ih je pun. Odavno mi se nije pričinjao ovako lijepim. A ova je pjesma soundtrack te ljepote.

ponedjeljak, 21.05.2007.

Jadni nacisti Ovdje u Americi im stvarno nije lako. Kako koji digne ruku na pozdrav - eto ti ga neki taksi stane! Pa se ti objasnjavaj...

nedjelja, 20.05.2007.

Di si? Dakako, Washington, di si... Kasna večer, jedna hotelska soba (polucitat sjajne slovenske grupe Automobili kojima se Banderas ne usuđuje organizirati zagrebački koncert, plašeći se da bih samo ja došao. Opravdano, vjerojatno.) Gotovo sam 24 sata budan. Sinoć sam prekinuo tradiciju, nisam napisao post prije puta, iako su mi dva ponajbolja ikada govorila o Americi i Rusiji, pjesmama Idola. Možda je i bolje tako. Nenapisani se post trebao zvati "Kolibrić na grani". Što gubi smisao kad nema vrapca u ruci. Ovako, umjesto patetike, detalji. Washington DC je i dalje najneočekivanije najugodniji grad na svijetu. Izašao sam na ulicu i shvatio da se osjećam dobro. Uživam, koliko je moguće u trenutačnim emocionalnim okolnostima. Mada, moja prtljaga ne dijeli moje mišljenje, pa je ostala u Parizu. -kratki anti-EPP- O ljubaznosti i simpatičnosti osoblja United Airlinesa imam samo jednu rečenicu: Ako ikako možete, letite nekom drugom tvrtkom. Hvala na pozornosti. -kraj EPP-a i kratki bluesy solo- Ako ikada napišem autobiografiju, imat ću u njoj današnji detalj. Ušao sam u Ameriku sa dva dolara u džepu. Doslovce. Bolje da ne pojašnjavam, ubilo bi romantiku... Već prvu večer otkrio sam pivnicu s puno i još preko nekoliko više vrsta piva. S jako ljutim čilijem i općenito dobrom klopom. A oregonski Rogue Dead Guy Ale i dalje šuta dupad. Plaše me promjene. U petak sam na sjajnom Cul De Sac koncertu počeo pljeskati normalno, a ne onako, s dlanovima pod 180 stupnjeva, kako inače uvijek činim. Spontano. I nije mi više išlo po svom. A danas je šok postao još veći. Otišao sam u Macy's po veš, jer će mi kofer stići tek sutra navečer. Na stranu to što sam si kupio dizajnerske stvari, s potpisom. No počeo sam shvaćati zašto su neke skuplje od drugih. I pomišljati da je to, možda, opravdano. Jesam li popustio? Jesam li naučio upotrebljavati opip i vid? Nije to promjena kakvu bih želio... Pa ipak, slutim da ću se sutra vratiti ondje i spizditi parsto dolara na obleku. Ima da bata bude lep... Iako je štošta u toj izjavi diskutabilno. Izgubio sam daljnju inspiraciju. Laku noć.

utorak, 15.05.2007.

Of Montreal Slušam Radu Šerbedžiju. Ne, ne prisjećam se onoga kada sam u Zajednici umjetnika sredinom devedesetih stajao u redu iza njega i slušao kako moljaka za domovnicu. Uživam. Jer Šerba može recitirati prošlomjesečne Narodne novine i dovesti tri četvrt publike do ekstaze. Kasnije ću se prebaciti na Itd band, što neću opravdavati ni sa čime, osim vrlo intimnim razlozima. Naime, zabole me. A to je već medicina. Moćna, ali vrlo intimna. Takvi su i Of Vancouver, pardon, Of Winnipeg, pardon Of Montreal. Moćni, ali vrlo intimni. Jebe mi se što su svirali na matricu, od Manitobe do Kraftwerka, velik je dio mojih najdražih koncerata bio upravo takav. Sviranje je bonus... Na bisu, dileme nije bilo. Sviralo se. So come on, come on, we've really got a good thing going Well come on, well come on, if you think we're gonna make it You better hang on to yourself Isprike Petri, nepoznatoj djevojci u crnom i svima trećima na koje je u nekom trenutku doskočilo mojih 130 kila. Jebiga, nema se uvijek šest ili sedam godina, dvije-tri plejke i pet-šest singlica. I ne odabire se odande najdraža, ili jedna od najdražih stvari tako često. A kada jednu od prvih pet stvari koje si zavolio u životu napokon čuješ uživo, i to još u izvedbi tako sjajnog benda kao što su Of Montreal, što manje od ekstaze može doći na red? Po prvi puta ikada, u jednom trenutku namjerno sam popustio, obeznanio se i pao, usred razuzdane gomile. Naprosto sam se pustio. Bilo mi je svejedno hoću li zviznuti o pod, ali sam u pravom rock duhu vjerovao da će me uhvatiti prije no što padnem i vratiti na noge. Jesu, i vječna im hvala. When we got to Winnipeg I checked in to school. I wore white bucks on my feet, When I learned the golden rule. The punches came fast and hard Lying on my back in the school yard. Ne, ovo nisu svirali, bilo bi uistinu previše očekivati da se prihvate i Neila. Niti ja nisam imao takvih iskustava. Kada bih se god preselio, došao u novu školu, u kratkom bih roku aktivirao obrambeni mehanizam i izbjegao udarce. Stvarao sam image dvorske lude, poluretardiranog debelog kojeg bi bilo ispod časti razbiti. Skakutao bih na jednoj nozi školskim hodnicima, pjevušeći "sving sving, ćup ćupćup ćupćurup", ili bih se u busu unosio u facu glavnom školskom štemeru, mašući mu rukom i govoreći "Uhu, šećeru." Poput morskog psa, koji će se zbunjen odmaći napadnete li ga prvi, jer nema naviku biti napadan, pogledao bi me imbecilnim, telećim pogledom. Izvlačio sam se, uvijek. Nikada nisam dobio udarac. Ne, ni danas. Richard got married to a figure skater And he bought her a dishwasher and a coffee percolator And he drinks at home now most nights with the tv on And all the house lights left up bright Oh, vidi, vidi, dvoje od troje zasad citiranih, u trenutku kada, raznježen, uistinu želim nekome kupiti stroj za pranje suđa i aparat za kavu, kada se želim iste sekunde oženiti za umjetničku sklizačicu, iako nikada nisam upoznao niti jednu, kada Arsen i Rade počinju pjevati pjesmu o bijeloj ruži Sergia Endriga, najljepše tri minute ikada napisane na talijanskom jeziku, uistinu su Kanađani. Što Of Montreal, ma koliko sjajni bili, nisu. I, ma kako uživao večeras na koncertu, moj Montreal ostaje nešto drugo. Moj Montreal je dijelom Isus, onaj Denysa Arcanda, jedan od onih filmova koji zajebu večer i čine da satima besmisleno zuriš u kakvo volframno stratište noćnih leptira, nesvjestan da bi tvoj pogled mogao počivati i drugdje. Moj Montreal na vrlo, vrlo veliku žalost nije i Alfa Romeo Montreal, guglajte sliku sami, jebe mi se... Šerba je upravo odrecitirao o smrti Richarda III, ne očekujete valjda da u takvoj dostojanstvenoj i svečanoj prigodi prilažem sliku. O, da, i sjeban sam. Jako. Ali tako valjda i treba biti. Ovo su nesigurna vremena. Miki, ostani kod kuće. Načelno, samo sam vam želio reći da je koncert bio sjajan. I da sada idem spavati. Nadam se, ne i sanjati. Manitou želi na miru popušiti lulu mira večeras. I pustiti me da na miru odspavam besani san. U vječnim je lovištima od sinoć zabranjeno pušenje. Novi propis. Ne možeš mu pobjeći. Manitou je nahrdao. Da trenutno imam slobodu, sjeo bih u auto i odvezao se ususret zori. Popio prvu kavu u caffeu Teen u Štrpedu. Bacio oblutak u ružno istarsko more. I plakao s galebovima. Vrijeme je za Itd band To je bizarno i glupo. Što uvijek pomaže. Noć je još uvijek mlada. Mislim da ću je izvući. Negdje, nekakvo jutro, bit će, paluca gujskim jezikom i čeka na mene. Ne osjećam se kao da bih ga mogao preživjeti. Ali obaveze će me jamačno dovesti u red. Navukao bih kravatu da je imam. Ovako ću pokušati ostajati bez daha na nešto spontaniji način. "Pričali smo o tome imaju li životinje dušu, i svi smo se složili da je imaju. A nakon toga smo zašutjeli. Valjda smo se pitali imamo li je i mi." (Charles Bukowski, po sjećanju)

ponedjeljak, 14.05.2007.

...jer ste vi to tražili! Nažalost, neki glupi cache u postavkama bloga ima ograničenu mogućnost pamćenja promjena potpisa, pa mi je prije nekoliko mjeseci stao, kad sam ga napunio. A isprazniti ga, dakako, ne znam. Tako da posve sigurno nedostaje bar desetak potpisa (desetak sam se i sam sjetio ili pronašao), ako se sjetite kojeg samo javite pa ću upotpuniti listu... da mandarine, jebote da mogu jabih Dabrovi mazili javore daj malo jače dajmo mlijeka ježevima Dajte Maxu jesti dakako, metali jurcaju dalija među jorgovanima Dalmacija, magarci jauču dalje moramo južno damske minđuše, jantarne danas mamurluk, jelda? danas menjševici jame Danas muving, jebote Dar mar, jašta! davno minule jeke debeo, mrzim joggere Deflorirani mongolski junkie degutantno mrcvarenje jetre deja mu, juneći dekstroza mogranje jača delam morti jogu??? Demoni mutirali Juricu Denikenu Marsovac japa? Denis Mighty Jenkinson dernek, malo jači dernjava, megafoni, jodlanje Derutna mješalica junadi derviš mahalom jodla desertni metronom, jamačno Destinacija: mongolske jurte detoniraj malo jače Deus makinu jaše Deve makrameom jezde Dexametazoni me jebeju dibiduz midlejđ japi diesel motori jecaju dihtung mrvljen jeca dilbere, moraš jušno! direktorov mamurluk, jao dlakavi monstrum jutros Dobričina mahnite jetre Dođoh među jatake dokoni matori jarac Dolazi memljiva jesen domaća mlaka jauzna Donat Mg, jači dopingiran mamurlukom. jako. dosadno, maloumno, jadno dosta metaxe, Jannakis! dosta, more, javašluka! Dotukli motkama Jozu Drama maloga Juju draperije moljci jeduckaju drastično mrcvarenje jetre drastično mučenje jetre drčni muž, junačina drkuljim majmunče, jasno drmnuh mlaku juhicu Drndavi munjovozi jodlaju drobčić mlađahnog janjca dromedarova močvarna jeza Drpio Mustafi jatagan! Drsko mrzli jabuček drugi mucaju jače drugi, mislim, jebeju Drvarnica? Metronome jadni... drvene marije jurcaju Drvo mazano Jupolom drvodjeljin meki javor duboke memle, jesušna! dućanska? može, jasno! dugo mračno jutro dupence mlade jetseterice dupence mlađahne jet-setterice dušeka! madraca! jastuka! dvajsprvo, malo jadno dylana, moliću, još

srijeda, 09.05.2007.

Glory Box Potiho, ušla je. Niti sve rolete ovoga svijeta nisu je mogle zaustaviti, spriječiti njeno neizbježno ukazivanje u sobi koja se, možda, bezrazložno, presujetno, smatrala mojim domom. Obitavao sam ondje i tog lipnja, bježeći od nekoga ili nečega, ne sjećam se više. Ne volim rano ljeto, noći su prekratke. Ne možeš se sakriti u njima, ne dovoljno. Prva je zraka sunca zaplesala na mjestu gdje je nikada ranije nisam vidio. Osim onog davnog jutra kada sam se prvi puta, u djetinjem čuđenju našao izravno suočen sa smrću. No, to je već neka bolnija priča, za neku drugu vatru i neki drugi kamin. Jutros sam bio oslobođen jeze, nikakvi mi trnci nisu prolazili kičmom, plazili po vratu ni stezali grkljan onemogućavajući mi disanje. Bilo je svejedno zatvaram li oči ili ih držim širom razrogačene - i na jedan bih i na drugi način sveudilj vidio isto. Zraka je prvo zatitrala na izblijedjeloj, prljavozelenoj, hrapavoj površini tapete, desno od ormarića s riječima nepovratno zarobljenima u papiru. Zgađena, odmah je spuznula niže, u ugodnije naručje crvenkasto-smeđeg tapisona. Himbena je to, nikad posve ukroćena zvijer, taj tapison. Zimi, kada me obuzme onaj tip hladnoće kakvog nikakav izvor topline nije u stanju odagnati, kada se sklupčam oko električne grijalice u uzaludnoj potrazi za umjetnim suncem, on se nježno, kadifasto obavije oko mene, uzdigne se s poda kako bi me barem malo zaštitio i pomogao mi da preživim još jednu maglovitu večer. Drugim prigodama, hrapav je i grub, ponekad me i poreže kad ne očekujem, sveteći se za sve one zle i prljave stvari koje sam radio ili barem pomislio na njemu. Tog je jutra bio gostoljubiv i prijemčiv, sretan što je razigrana zraka sunca odabrala upravo njega. Zagrlio ju je i predstavio joj se kao mekano, toplo, udobno, mjesto, ženik u najboljem izdanju. Ustreptala i oduševljena, zraka je prihvatila igru i spojila se s njim. Usred sobe, pred mojim začuđenim očima, počelo je nicati nešto, ne skroz jasan, pomalo proziran, ali ipak prepoznatljiv oblik stao je klijati iz poda. Ruža. Stereotipni crveni cvijet, čija sveprisutnost i svakodnevnost čini da zaboravimo koliko je predivan. Rasla je sve brže i brže, u nekim trenucima postižući savršenstvo, da bi se opet počela deformirati do neprepoznatljivosti. Ne znam ni sam u kojem sam trenutku točno shvatio u što se pretvara, zatravljen prilikom da izbliza vidim kako iz jednog savršenstva nastaje drugo. Na kraju transformacije, usred sobe je stajala žena, neodoljiva u grimiznom ogrtaču. Ne razumijem se u materijale, ali bilo mi je jasno da je taj grimiz najfinije vrste, s jedne strane nježan i svilen, s druge baršunast, onaj na kojem ostane otisak prsta kada ga dotakneš, da bi potom polako izblijedio i za nekoliko se minuta vratio u prvobitno, nenamreškano stanje. Znao sam da ne bi bilo gotovo nikakve razlike u ljepoti milovanja tog materijala i tople djevojačke kože ispod njega. Kože koju nisam mogao vidjeti jer je sve osim ogrtača bilo u nekoj nejasnoj, sivkastoj izmaglici. Bila je to savršena žena, nedvojbeno, jedna jedina, ali bilo koja, neodređen prostor koji je čekao magičnu riječ kako bi oživio, dobio ime i zamijenio svoje nebitno, daleko i samotno savršenstvo nečim mnogo ljepšim, toplijim i ljudskijim. Zauvijek, pa makar i samo ondje i tada. A ja nisam znao magičnu riječ. Give me a reason to love you Give me a reason to be a woman I just wanna be a woman Gledajući kako magloviti obris postaje samo rasplinuta magla, kako grimiz gubi boju, znao sam da je gotovo. Pjesma je završila, još je jedna prilika propuštena. Ustao sam, navukao natikače i otklatario se do prozora, ignorirajući pokušaje pomahnitalog, bijesnog, prevarenog tapisona da me ogrebe, ugrize, razreže kroz gumene potplate. Odškrinuvši rolete provirio sam van. Oblaci su zastrli sunce, činilo se da miriše i na kišu, ili je to bila vlaga od suza neutješnih ptica koje su zašutjele u krošnjama, razočarane. Nisam znao bih li pobjegao iz sobe u svijet ili iz svijeta u sobu, i jedno je i drugo bilo posve besmisleno. Nedostajalo mi je zraka i nisam bio siguran hoću li ga ikada više dobiti dovoljno da napunim pluća. Još se i danas to pitam. It's time to move over...

utorak, 08.05.2007.

Jedan za smirenje Prošlim sam postom izazvao zgražavanje onih koji me dobro poznaju, a kojima je očigledno nepojmljiva i užasavajuća pomisao da bih, možda, mogao početi mijenjati neke živone navike. Pa evo, da vas smirim, snimke od večeras: Ovo su sve autići koji su kupljeni ili mi stigli poštom u zadnja četiri dana, spizdio sam opet... puno para. U pozadini se može vidjeti jedna već ispijena i jedna u trenutku snimanja poluprazna, a u međuvremenu adaktirana piva, kao i također u međuvremenu adaktirana čokolada s ledenim ponjenjem. Čoksa i pive su za večeru, dakako. Toliko o idejama sređivanja nereda, negomilanja novih stvari, mršavljenja i zdravijeg života... Ono što se ne vidi na slici jest već provareno i potom istovareno: preko vikenda u Budimpešti opako se lokalo i poprilično žderalo. Sve nezdravo, dakako, ne jedem nikakvu zdravu hranu (dobro, priznajem, zviznuo sam i u subotu za večeru i u nedjelju za ručak sa pladnja po komad sirove, ukrasne mrkve, tome ne mogu odoljeti... svatko ima neku crnu točku, meni je to eto ova... Ali garantiram da je sve ostalo bilo više-manje posve nezdravo i visokokalorično, te ako je ikako moguće umjetnog podrijetla.) Drugim riječima, uistinu nemate zašto brinuti. Ma što laprdao, sve je po starom.

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv